Page 20 of 24 FirstFirst ... 10161718192021222324 LastLast
Results 476 to 500 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #476
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Zdravo bio
    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Evo samo da poštovanom općinstvu poručim e sam za ovu godinu sa palamuđenjem zaključio a ako posluži zdravlje nastaviću iduće (2018.) godine koju svijema koji zalaze ovudijen želim sretnu i berićetnu...

    Vaš - M - (kao Matuf)
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  2. #477
    Join Date
    Jul 2011
    Location
    Cetinje
    Posts
    990
    Thanks Thanks Given 
    162
    Thanks Thanks Received 
    67
    Thanked in
    51 Posts

    Default

    E pa živjeli vi mene još dugo, stare dvije palamudine !

  3. #478
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by henkel View Post
    e pa živjeli vi mene još dugo, stare dvije palamudine !
    zdravo bio.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  4. #479
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Manekenski astup na CG-carini

    iz nehata post udvostručen!
    Last edited by metuzalem; 11-01-18 at 09:01.

  5. #480
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Manekenski nastup na CG-carini

    Dugo sam se dvoumio đe da postavim ovaj prilog i onda konačno odlučio da bi najbolje bilo objaviti ga baš na ovom portalu, jer on pripada tzv. domenu tajanstvenog poput i ostalih priloga – uglavnom. Dakle, radi se o jednoj od mojih brzopoteznih posjeta rodnome kraju, koju mi je, svojom niskom tarifom, omogućila kompanija „Raynair“ prošle godine uspostavljenom linijom od Berlina do Podgorice i to dva puta neđeljno. Za stotinjak eura sam rezervisao let, u odlasku i povratku, što mi je omogućilo da na aerodromu uzmem rent-a-car koji sam vratio na dan povratka a što je, možda, za samo par eura bilo skuplje od natezanja sa dežurnim taksistima kroz čiji je špalir ionako trebalo proći.

    Ubrzo je došao i dan kad je sa berlinskog aerodroma – Schonenfeld – trebalo polećeti za Podgoricu, što se, iznenada, ispostavilo napornije no i sam let, jer je trebalo stati u red dug par stotina metara i imati strpljenja do konačnog ukrcaja u ovaj nebeski kruzer. No sve se ubrzo zaboravilo kad se avion uzdigao u sunčane visine i zabrodio u pravcu juga.

    Ugodan let nije trajao duže no što je meni trebalo da pročitam novine, te smo ubrzo slećeli na aerodrom Podgoricu i sa ručnim prtljago „odšetali“ do kontrolnog i carinskog odjela ovog veoma preglednog aerodroma. Ne potraja dugo te ubrzo prođoh pasošku kontrolu, nakon čega se zaputih kroz prolaz bez prijave jer u mojoj torbi stvarno nijesam imao ništa, osim ličnih stvari.

    No ipak se ovo nenadno ispostavi nalik na onaj poslovični „račun bez krčmara“, jer me jedan zgodan i kršan momak, u najboljim godinama, upozori (odnosno naredi) da mu predam svoju putnu torbu, koju on provuče kroz skener i ukaza na nekakve mrlje, pitajući me što bi to moglo biti. Rekoh mu da ne znam, jer se ne razumijem u njihovu tehniku i da bi jedino moglo biti da se radi o aparatu za brijanje i jednom aluminijumskom češlju iz vojničkih dana. On se, na ovu moju priču, uozbilji, naglo skopa onu torbicu i zaputi u zasebnu prostoriju, đe je odlučno „raspori“ rajsferšlusom nakon čega energično stade vaditi gaće, čarape i ostalu obuku, koju bjeh spakovao da mi se nađe...
    U međuvremenu mu se pridruži jednako zgodan i kršan čoek, koji na sebe preuze da moju praznu torbicu, posebno skenira još jednom, pa kako ne bi nekog rezultata to isto učinje sa mojom zimskom jaknom, nakon čega pomno pregleda sve šavove i kapuljaču smotanu poput kragne. Sve ovo mi postade itekako zanimljivo te sa znatiželjom stadoh pratiti njihovu rabotu, napeto očekujući da vidim što bi mogli naći u tranjama koje nosim skoro deset godina. Kako ne nađoše ništa što bi moglo biti interesntno, jedan od njih me stogo upita:

    - „Imate li sa sobom više od 10.000 (i slovima: deset hiljada) eura, na što mu brdsko –brzinski odgovorih:

    - Nažalost ne...!“


    Ovo ga malo zbuni te me priupita kako to - „nažalost“, na što mu ne odgovorih ali mu zato napomenuh da sa sobom imam cca. 1.500 eura, pa vadeći novčanik pitah hoće li brojit, na što on odmahnu rukom uz napomenu da ne treba jer se vidi....Vidijeći da im cijela rabota postaje neugodna, ovu dvojicu izvršioca zapith; po kojem kriterujumu ispade, da od sve te vojske zatrpane torbicama i XXL kuferima, izdvoje baš mene, matufa od skoro 80 godina, kako bi učinjeli tako temeljitu kontrolu? Njihov odgovor bi baš iznenađujući, jer obojica skoro u glas rekoše da izbor nije napravio niko drugi nego li novouvedeni...:

    - kompjutor!

    Ova njihova primjedba podsjeti me na zadnje godine prošloga vijeka, kad je Elektrodistribucija uvela EDV plaćanje utroška električne energije, te je nekoj babi, koja je, do tada, mjesečno plaćala nekih 10 DM na mjesec, iznenada prispio račun na 150 DM, te se ona, s ovim neočekivanim računom, usplahireno zaputila u ispostavu Elektrodistribucije đe su joj one našminkane nevjeste iza šaltera objasnile da one sa tim obračunom nemaju ništa, no da je to, po novome, obračunao, niko drugi do novouvedeni

    – kompjutor.


    Na to se baba podboči i strogo upita:

    - "Ma čegović je ta kompjutor da mu oca očinskoga..."


    Ovu zgodu ispričah pomenutim izvršiocima, misleći da je pretraga dovršena, kad se jedan od njih nanovo ostrvi na mene i stade pipati od glave do pete, pa sve do obuće, koju moradoh izuti kako bi i na njoj obavili pregled. Tek kad bjehu gotovi i sa ovom pretragom, izvršioci mi, uz vidljivu nelagodu, odaše iskreno priznanje zato što sam pokazao dostojno razumijevanje i nepodijeljeno poštovanje u pogledu postupka koji su primijenili i morali primijeniti na mene a što sam ja prihvatio kao nešto što se razumije samo po sebi.



    Nakon ovog, donekle neshvatljivog postupka, ostadoh duboko zamišljen, sve se pitajući da li je, ipak, cijela ova rabota bila proizvod neočekivanih okolnosti i da li sve ostaje na tome što je dosad bilo ili bi svemu ovome mogao uslijediti još neki nastavak po nalogu novouvedenog kompjutera a koji se, bez pogovora i odlaganja, mora ispoštovati.

    Nakon ugodnog boravka u rodnome kraju, uslijedio je veoma opušten povratak, pri čemu sam ovu epizodu sa CG-carinom smatrao zaključenom jednom za svagda. Zato sam bio itekako iznenađen kad sam pri rutinskoj kontroli prošao kroz onaj skener, koji je tom prilikom nervozno zapišta, a kad sam se, zbunjen, htio vratiti nazad neočekivano se pojavi jedan momak koji me prihvati za rukav i odvede do kraja one trake sa skenerom i predade u nadležnost jednom momku. koji me nekakvom tankom opnom pogladi po nadlanici moje desne ruke nakon čega mi dade znak da idem dalje.

    Kasnije, u avionu, dugo sam razmišljao o ovom postupku, sve dok nijesam došao do zaključka da me – kompjutor – itekako drži na oku, jer je ovim zadnjim postupkom preuzeo moj DNK, kako bi imao potpunu kontrolu nada mnom. Zbog toga opominjem sve dežurne brašnjomude da se ni slučajno ne zajebaju na račun matufa, jer izgleda da je on cijelom ovom rabotom i službeno uveden u tajni spisak "bezbednosno interesantnih" osoba kojih se treba kloniti, što znači da ubuduće s matufom više neće i ne može biti bilo kakve zajebancije.... Možda i jedino na sopstvenu odgovornost...

    Pa viđite...!
    Last edited by metuzalem; 13-01-18 at 14:38.

  6. #481
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Avantura se nastavlja...

    Nakon ovog kratkog ali zato dubokomislenog uvoda, Đakomo naglo zaćuta a onda naglo ispravi i konobaru kojije stajao uz šank odlučno pokaza dva prsta što je konobaru bilo dovoljno da nam donese još dva konjaka, koji je jedva da je pokrivao dno prostrane kristalne čaše. Isprva zagledan u svoju čašu u kojoj se zlatio ostatak pića, Đakomo podiže svoju i sa zadovoljstvom ispi preostalih par kapi a onda se opušteno uspravi i pogleda po kafani koja se stade puniti mlađim narodom koji je uz žagor ulazio kroz širom otvorena vrata. Ovaj njegov postupak me opomenu da i ja popijem ostatak i pripremim na ono što slijedi na što me je upućivao i izvjestan predosjećaj da bi se uskoro moglo dogoditi nešto zanimljivo.

    I stvarno, nakon što konobar donese dva konjaka, Đakomo odnekud izvadi staklenu ćevčicu, ne dužu od malog prsta, u kojoj se presijavala tečnost zlatne boje i pošto odvida mali čep, nagnu je nad mojom čašom a onda, netrmice zagleda u mene, kako bi odgonetnuo moj (pozitivan) odgovor i kad mu svojim pogledom potvrdih, pusti jednu zlatnu kap da kane u čašu i pomiješa sa konjakom u kome se ona munjevito rastvori a konjak zadrža svoju boju.

    -„E moj Salvatore, nemoj da te moji iznenadni postupci bune, jer vrijeme zahtijeva da što prije krenemo u potragu za čudesnim što je jedini pravi izraz za – stvarno. Zato sam odlučio daa se pomognemo jednim sredstvom do koga sam sticajem sretnih okolnosti stigao sasvim slučajno i do sada čekao pravu priliku da ga primijenim. Zato, ako imaš povjerenja u mene i ono što od mene očekuješ, onda ispij ovaj napitak koji će pokrenuti tvoj unutrašnji razum i očistiti unutrašnji vid, uveliko zamazan naslagama trivijalnog te kroz njega jedva da se što vidi i naslućuje od onoga što se događa.

    Istovremeno ti moram napomenuti, da će dejstvo ovoga napitka isključiti dejstvo onog koji je imao sapun te ti je Helen dala po mojoj preporuci, zato što se one neprozirne naslage na tvom unutrašnjem vidu uglavnom i sastoje od jalovih erotskih fantazija, te ćeš se uskoro morat pomirit sa svojim povratkom u nekadašnju bezličnost ali te, zato, neće ometati izgled i zanosne obline ženskoga naroda koji jedva da nešto više želi osim tjelesnog.

    U stvari, očekuje te iskustvo nalik onome koje je, uz pomoć meksičke gljive – mescala - stekao pokretač „New Age“ – Alddous Huxley ali bez uzgrednog dejstava, koja ga ionako nijesu omela da svoje iskustvo dovede do vrhunskog izraza koji glasi:

    - >Kad se otvore kapije opažanja, onda je sve onako kako jeste – beskrajno!<“




    Sada mi ikonačno bi jasno da cijelo događanje postaje sve uzbudljivije te nijesam oklijevao da svoju čašu ispijem do dna i pripremim za nastavak avanture koja je i dalje obećavala...
    Last edited by metuzalem; 11-01-18 at 21:45.

  7. #482
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ohooooo. I dalje se crnogorski carinici Sigrau na granici.
    1963. godine dobih invitaciju od CELENTANO-CLANa za festival u Sanremu.
    Zakučih to kroz saradnju sa Celentanom i njegovom produkcijom Celentano Klan. Click image for larger version. 

Name:	clan.jpg 
Views:	40 
Size:	5.1 KB 
ID:	155334
    Svi troškovi od luke Bari do Sanrema pokriveni.
    Click image for larger version. 

Name:	celentano.jpg 
Views:	44 
Size:	12.0 KB 
ID:	155335
    Ne treba pominjati da NIŠTA nijesam nosio u Italiju, niti sam imao.
    Na ulaz u feribot me dočeka milicajac(granični) Milivoje Đuričić koji me potanko i oštro ispita o namjerama puta u Italiju.
    Poslije Milivoja nastup je imao carinik Uroš Dabanović čijoj se ogromnoj nosurdi nijesam mogao uzdržati od smijeha dok sam u agenciji kupovao kartu za feribot.
    - Ajde smijehlija da vidimo što imaš za carinu.
    - Nemam ništa.
    - Nemaš ništa je li? Polazi ovamo u sobu za pregled.
    Pođoh u tu sobu nevoljno i bejah detaljno pretresen bukvalno do utrobica. Naredio mi je da se svučem go gologuz. Okrećao sam se oko sebe da on dobro vidi sve. Pregledao mi je usnu duplju i tada je dreknuo: ŠOOOOOK. Uđe jedan u bijelom mantilu i reče mi: Izvinte, moljim ve oćem da vi gljedam. Moram da vi tresim na nutri i navuče rukavicu. Shvatih što mu znači ono na nutri odmah. To, taj pretres je trajao podugačko.
    Kad sam konačno predao pasoš prvom oficiru, koji mi saopšti da mogu da se raskomotim, te da će mi vratiti pasoš ujutro kad pristanemo u Bari, viđeh da na pultu pred njim ima svega tri - četiri pasoša. Oficir primijeti da sam začuđen, pa mi objasni da su putnici rijetki u zimskom periodu.
    Aha. Nema putnika nako malo i Uroš Dabanović je našao način da mu ne bude dosadno. A ja, budala, sam mu se smijao onolikoj nosini koja bješe ka kosijer, ili kvaka od kadilaka.
    Budi zadovoljan eti nijesu vršili kompletan pregled. Crnogorska je carina to sa tradicijom.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  8. #483
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    E dobri moj, lijepo e si ovdje postavio ovo svoje sjećanje na ružne događaje iz naše ojađele mladosti, tako da ova mladež, kojoj je trebalo toliko vremena da nas prepoznaju kao dva palaumuda, umjesto jednog i konačno shvati koju privilegiju imaju da odrastu u staklenim baštama "dječjih vrtića" i u domovima sa centralnim grijanjem, da bi, i konačno, svijet mogli gledati kroz svoje smartfone i sa nepodnošljivom lakoćom, mogli motati po internetu.

    Ove naše priče bih dopunio jednom anegdotom iz grada Bara, onih davnjih vremena "Obnove i Izgradnje", ​kad sam i sam gradio ovaj lijepi grad....

    Mitar Dabanović - Bud Spencer grada Bara


    Tih šegdesetih (1961) godina, grad Bar je bio velika pustopoljina, na kojoj su se ponosno uzdizale dvije lijepe građevine; dvor kralja Nikole i razvaljeni hotel "Rumija" u kome sam imao čast stanovati u"zimskom periodu". Budući da je jedan od vozača kamiona građ. preduzeća "Bar" bio Talja Prelević, preko njega mi je pripala čast da upoznam Mitra Dabanovića, dobroćudnog momka od preko dva metra visine i osvjedočene teške kategorije, koja mu je omogućila da u obaranju ruke dođe do titule "Prve Ruke Atlantika".
    Nijesam doduše prisustvovao gužvama u kojima je Mitar, kako su mi pričali, učestvovao na prilično "razoran" način, no pošto sam ga dosta dobro poznavao, sjetio bih ga se svaki put kad bih odgledao neki film sa dobroćudnim, iako gromoradnim - Bad Spencerom. Bilo bi mi drago kad bi mi neko o njemu napisao par riječi iako znam da je on za barsku mladež poodavno otišao među legende grada...
    - M -

  9. #484
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Avantura.....

    Bio je to sasvim nov osjećaj ,opušteno sjeđeti prekoputa nekog ko je očevidno bio u posjedu saznanja, koja su uveliko nadilazila uobičajene aspekte stvarnosti. No i prije nego se i usudih da mu postavim neko suvislo pitanje, Đakomo se opušteno osloni laktovima na mali okrugli sto i upita me; odakle dolazim iz Jugoslavije koju je znao jedino iz brojnih novinskih vijesti i izvještaja. Kad mu odgovorih da dolazim iz (socijalističke republike) Crne Gore njegovo se lice iznenada ozari te on veselo dodade da se naša porijekla baš i ne razlikuju, jer nam preci potiču sa istih i istoimenih gora i planina; Montenegro, odnosno - Malesija. Jedina veća razlika je u tome što su njegovi davnji preci, nakon upada Turaka na Balkan, izbjegli na ostrvo Siciliju koja je tada bila pod vlašću Alfreda Aragonskog inače saveznika legendarnog - Skenderbega.

    Ovaj uvod navede Đakoma da mi ispriča o svom životu, kako bih u očekivanju bistrine unutrašnjih vidika, dobio jasan uvid u tokove vremena koji su ga doplavili do grada Pariza. Dolazak njegovog njegovih predaka na ovo ostrvo,nije mnogo toga promijenio u životu njegovog roda, koji se sastojao od nekoliko porodica koje su se naselile na prazne prostore akoje su stanovnici napuštali zbog čestih pljački koje su činjeli gusari došli ko zna od kuda. Ove familije su nastavile živjeti, kao u svojoj staroj postojbini, od uzgoja koza, što im je dopuštalo izvjesnu nezavisnost i slobodu uprkos teškoćama ili baš radi njih.

    Kako je bio najmađi od braće, njegova mudra majka je izmolila fratre obližnjeg samostana da ga prime barem godinu dana da bi naučio pisati i čitati jer se od toga više nije moglo očekivati. Fratri su uslišili ovu njenu molbu i osmogodišnjeg Đakoma primili u sjemenište, đe je ostao više od obećane godine dana i ne samo da je naučio da čita i piše, već uz pomoć jednog od fratara, naučio da crta što će mu u životu biti od velike pomoći.

    Nije prošlo mnogo vremena kad je morao odmijeniti starijega brata u čuvanju koza, od čijeg uzgoja je opstajala brojna familija koja s izdržavala od nadnica i sitnom trgovinom, kojom su se bavila starija braća. Sa nepunih petnaest godina Đakomo je preuzeo čopor divljih koza, koje je morao čuvati padinama kamenih brda, kojima je rijetko ko prolazio, tako da je svoje vrijeme provodio u dubokoj samoći čobana prepuštenog sebi i čoporu brava za koji je bio zadužen.

    Nešto iz dosade a nešto radi sopstvene sigurnosti iz roditeljske kuće je ponio jednu prastaru pušku– kremenjaaču – koju je stalno imao pri sebi i ponekad pucao po okolnim stijenama. Smještaj je imao u jednoj pojati od suhomeđe oko koje je bio prostran obor, ograđen ruševnom međom a u koji bi svako veče ugnao svoje krdo pa onda zabarikadirao na tavanu.

    Budući da mu se jedino zadovoljstvo sastojalo iz pucanja zahrđalom kremenjačom, bio je prinuđen da nekako dođe do praha i olova, te je počeo musti koze i praviti sir koji bi prodao kako bi kupio jedno i drugo. Kada je, jednoga dana sreo čobana njegovih godina koji mu je ponosno pokazao nekakav starinski Colt, odmah mu je, za njega, ponudio jedno jare na štomje ovaj đetić pristao i prepustio mu ga.

  10. #485
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Avantura...

    Njegovu samoću su jedino prekidale starije sestre, dva puta neđeljno mu donoseći hranu i preobuku a pri svemu je veliku pogodnost činio bistar izvročić koji je nedaleko iznad njegova katuna izvirao ali i naglo ponirao samo nekoliko metara niže, te ga je Đakomo skrenuo i popločanim kanalom doveo do oglodanog i ispucalog korita postavljenog ispred obora, kako bi sebi i stoci obezbijedio tekuću vodu.

    Zbog toga su i drugi čobani navraćali kako bi svoju stoku napojili i s njim podijelili pokoju riječ, te se i nije osjećao potpuno izgubljen u rasušenom kamenjaru. Bile su to godine prije drugog svjetskog rata kada su na vlast došli fašisti i bili uveliko zauzeti pripremama za skore osvajačke pohode. Njemu to nije izmaaklo nniti je moglo izmaći pošto su se uskoro po okolini počele motati grupe momaka opasnog izgleda, obučeni u crne košulje i sa kapama sa kićankom koji su, hitro pretrčavajući od zaklona do zaklona, ćestoko pucali ćorcima jedni na druge. Njihove aktivnosti je pratio sa velikim zanimanjem i uz veliku želju da im se pridruži ali bi ga on odlučno i nabusito mršiknuli te je morao ostati po strani.

    U međuvremenu se zamomčio, pritom jedva primjećujući promjene na sebi i na tome bi i ostalo dok mu jednoga dana nije došao poziv da se javi regrutnoj komisiji u obližnjem mjestu San Đakomo, po kome je dobio i ime, te su ga jednoga brzoga dana oglasili sposobnim za vojsku i uputili u jedan garnizon nedaleko od grada Napulja., što je za njega predstavljalo preloman doživljaj i otvorilo sasvim novi pogled na svijet.

  11. #486
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Odlaskom u vojsku se završava njegov lični i privatni život i od tog momenta, u stvari, počinje – istorija – jer čim je završio obuku, bio je ukrcan na jedan od ratnih brodova i upućen u Abisiniju (današnju Etiopiju) okupiranu od strane fašističke kraljevine Italije, što je potrajalo do početka Drugog Svjetskog rata, kada su etiopski partizani uz pomoć Engleza prognali osvajače te se Đakomo zadesio u Libiji, tada italijanskoj koloniji, đe je sa mnogim drugim bio zarobljen od strane engleskih trupa koje su u bici kod Tobruka pobijedili njemačke trupe pod komandrom njemačkog maršala Romela.

    Za vrijeme zarobljeništva se izdavao za nasilno mobilizovang popa što su mu i prihvatili te je čak vršio i obrede, sjećajući se vremena i navika iz samostana u kome je boravio nekoliko godina. Ovo mu je pomoglo da se pridruži engleskim trupama prilikom invazije na Siciliju, đe nije ostao već sa Englezima iskrcao na jug Italije i sa njima nastavio dok je dobio priliku da se pridruži partizanima i iskoristi priliku da se demobiliše sa istim statusom, koji je u to vrijeme pružao izvjesne prednosti pri povratku u normalan život.
    No tek tada je shvatio koliko je nespreman da otpočne živjeti sam za sebe jer mu, onako bez zanata i obrazovanja, nije preostajalo bez da nadnići ili prihvati poslova na granici legalnog. Njegovo učešće u ratnim pohodima i mogućnosti da vidi daleke zemlje i krajeve, navele su ga da se osvrne za nekom sličnom mogućnošću te se i konačno obreo u Legiji Stranaca, đe su ga namah primili i nakon par mjeseci priprema na ostrvu Korzika, brzometno uputili u francusku koloniju Alžir kako bi učestvaovao u gušenju sve češćih pobuna...
    Last edited by metuzalem; 17-01-18 at 11:05.

  12. #487
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (.......)
    Ova njegova sudbonosna odluka nije bila slučajna jer ga je, dok je još bio u samostanu, jedan od fratara koji se najviše brinuo o njemu, priupitao koja su njegova očekivanja od života koji i nije baš obećavao. Njegov odgovor je bio da nema namjeru da svoj život „odkleči“ u službi vjere, već da ga, poput jedinog uloga, uzme u svoje ruke i položi na kockarski sto sudbine pa što bude. Zato je ovaj odlazak u drugu krajnost bio sasvim u skladu sa očekivanjima onoga što bi mu ova odluka mogla donijeti, te je u potpunosti dijelio sudbinu onih koji su skupa sa njim krenuli putem modernih plaćenika.

    Iako su izazovi ove službe su bili itekako surovi, ipak se osjećao na dobitku jer je vidio prostore i doživio prizore o kojima ne bi mogao ni da sanja. Sa svojim saborcima je prošao pustinju i prašumu, sve dok ga istorijske odluke vladajućih nijesu uputile u Indokinu, đe se stanovništvo oružano pobunilo protiv kolonijalizma koji je plantažama kaučukovog drveta narodu oduzela zemlji i time milione njih ostavila da umru od gladi.

    Naslućujući poraz francuskih trupa kod Dijen Bien Fua, na vrijeme je zamijenio identitetnu markicu sa jednim od svojih saboraca a onda brdsko-brzinski zbrisao i švercerskim brodovima doplovio do Indije đe je na padinama Himalaja sreo jednog gurua koja ga je uzeo kod sebe da mu održava oganj ispod aparata za destilaciju kojekakvih napitaka koje je narod kupovao dolazeći i iz udaljenih krajeva.

    Dakle, od onog momenta kad je zapalio svoj oganj, počinje period u kome je počeo potragu za spoznajom a o čemu će tek biti – prave – priče...
    Nakon ovoga uvoda Đakomo zamišljeno podiže svoju čašu, naiskap pooi preostali konjak i upita đe bi mogli poći na ručak. Ni sam ne znajući zašto, preporuči mu prčvarnicu „Roger la Frite-a“ na što Đakomo pristade bez pogovora.
    Last edited by metuzalem; 19-01-18 at 19:07.

  13. #488
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (.....

    Još nije bilo podne kad stupismo u Rožeovu prčvarnicu đe ne zatekosmo nikog osim nekoliko šarenih i kosmuravih hipika. Izabrasmo sto u uglu kako bi na miru nastavili svoj razgovor, u čemu nas spriječi glavom, ovoga puta trijezan, gazda Rože (Roger), koji dolomata do nas i poput neke orlušine svojim koščatim rukama naprosto „sleće“ svom težinom na ivicu stola. Prije nego li i mogasmo zaustiti barem pozdrav, Rožer zagraja tako glasno da se i oni hipici, do tada očevidno zadubljeni u meditaciju, okrenuše i pogledaše u našem pravcu...

    - „Ehej Mafiozo – zagraja Rože – gdje si do sada i gdje ti je ona prozračna ljepotica plavog pogleda, dubokog da čovjek u njega potone...“

    Ovo njegovo oslovljavanje me poprilično zbuni i ne znadoh drugo da mu odgovorim osim da ga upitam; otkud pa on zna e sam, ništa manje no jedan – mafiozo- što ga po svoj prilici uopšte ne zbuni jer iz mjesta nastavi:

    - „E što se čudiš kad se to odmah vidi nakon što si skinuo ondašnju masku neodoljivog zavodnika, te sad, da prostiš, izgledaš taman ka pospani ćuk ili neka slična tičurina.“


    Potpuno zbunjen ovom njegovom pričom, nesigurno se okrenuh nasmijanom Đakomu kome je po svoj prilici cijela stvar izgledala veoma zabavno, ali za kratko jer se Rože i njemu obrati i to na sav glas:

    - „Ne no bolje pogledaj ovoga tvoga kompanjona – pokaza na Đakoma, koji nije prestajao da se smije - te se maskira ovom lijepo štucovanom bradom i blistavim zubima a da ne pominjemo gustu kosu koju, ka da neće, svaki put zabači kako bi prikrio mafijaški pogled. A već izdaleka se da naslutiti da je stigao do malo jačeg čina... Evo da se kladim e je sa Sicilije“

    Na ove njegove riječi, Đakomo ustade i pružajući ruku predstavi Rože-u koji se spremaše da preuzme porudžbinu, koja se razlikovala jedino po tome hoće li mušterija stek ili frankfurtske kobasičice...pod gomilom svježe isprigane krtole... Odlučismo se za kobasičice nakon čega Rožer upita čto ćemo piti, te ja bez razmišljanja poručih bocu vina i to najboljeg, na što on ponovo zagraja:

    - „ Eh koji prefinjen ukus..; francusko vino sa švapskim kobasičicama nalik na mitraljesku municiju... E ne no šampanjac!? Uz ovakvu njemačku bojevu municiju, ide jedino hladno pivo...“

    - „E onda daj pivo, ali ne kakvo klošarsko no prve klase.. Po mogućnosti – belgijsko...“

    - „O..., gospodin Mafiozo se ipak razumije u odnose jela i pića pa je red da ga uputim kako se, ova pržena krtola (pommes frites) koju u cijelom svijetu zovu francuskom, u stvari prvo pojavila u Belgiji i to kao posebno gastronomsko umjetničko djelo, koje ovom mom restoranu i daje status jedinstvene umjetničke galerije a ne kako prostaci misle ispostavu brdsko brzinske hrane...“


    Nakon ovoga uvoda, Đakomo kao prvo naruči vrhunsko belgijsko pivo (mislim Luw ili slično) za nas ali i za njega, ujedno ga pozivajući da nam se pridruži. Što Rože odbi uz napomenu da nijesmo u vatrogasnom društvu te nakon što nam donese po kriglu piva, vrati se i iza šanka nazdravi pa nestade u kuhinji odakle se začu lupanje posuđa...
    Last edited by metuzalem; 18-01-18 at 18:09.

  14. #489
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (.....

    Dok sam zamišljeno ispijao veoma ukusno pivo, Đakomo se opušteno osvrtao po nevelikoj prostoriji čiji su zidovi blistali kao da su preliveni uljem, koje se osjećalo čak i u vazduhu. Prije i nego li Đakomu postavih pitanje koje mi se nametnu; kako je on doživio ovaj nastup Rože-a La Frita, on mi na njega, uz izvjestan osmijeh, odgovori:

    -„ E moj Salvatore, to i jeste znak da je onaj napitak koji unutrašnji vid pročišćava, počeo da djeluje, te se dešava slično kao i sa običnim prozorom kad se temeljito opere jer nije sve u tome da se kroz njega vidi izvan, već i obratno – unutra. A pošto Rože nije kuvar po vokaciji već kako on sam reče – umjetnik, njegovi unutrašnji vid i razum su dovoljno bistri da primijeti i ono što drugi ne mogu. Najbolji dokaz za to je i njegov smisao za humor. U stvari, mogli bi ga uzeti i kao nabijeđenog alhemičara a njegovu „galeriju“ kao laboratoriju...“

    Utoliko se iza šanka pojavi Rože sa dva velika pjata na kojima su se zlatile gomile zlatno-žute oprigane krtole (pommes frites) i pažljivo spusti na „nauljeni“ sto od plastike i promrmlja nešto kao – bon appetit, nakon čega Đakomo poruči pivo za svu trojicu a na što se Rože samo lijeno osvrnu i po svom običaju glasno zagraja:

    - „Otkud još jedno pivo a tek sam naložio oganj te ću počet da se spottičem čim navale...“

    - "Onda ga ostavi da se hladi dok ne dođe vrijeme da ovu tvoju galeriju zatvoriš, pa ga popij onako sam za sebe...“

    Rože odmahnu rukom i lijeno pođe da posluje, dok nas dvojica stadosmo prstima uzimati vrelu krtolu sa gomile i jesti sa apetitom. To Đakoma nije smetalo da me uputi u uobičajene, manje-više primitivne aspekte alhemije, po kojima se pritom radi o čudacima i bogougodnim samotnjacima koji cijeli život provedu u kakvom podrumu u bezizglednoj potrazi za – nedostižnim...

    Pritom mi iznese jedno drevno indijsko predanje koje svjedoči da ne postoji neka izdvojena motivacija, već da su otvorene sve mogućnosti kao i za sve drugo u životu, tojest da se lik nekog alhemičara baš i ne poklapa sa uobičajenom predstavom o nekakvom promašenom svecu, koji se bavi ovim učenjem već se, bez izuzetka, odnosi na sve ljude i žene, koji imaju jasan životni cilj a koji neki nadahnuti pjesnici nazivaju i - ličnom legendom.

    Pomenuto predanje ovoga drevnog učenja jeste metafora o nekom drumskom razbojniku koji je uhvatio busiju na vrhu strmoglave stijene, kako bi se dočepao bogatog plijena i u toj busiji ostao da čeka, dok su ga žestoko tukle kiše i peklo sunce a svojoj nepokolebljivoj namjeri u potpunosti potčinjavajući sve svoje želje, potrebe i nagone. Vrijeme je prolazilo a njemu ni na kraju pameti niti razuma nije bilo da od ove namjere odustane a kada se, jednoga dana, u daljini pojavio karavan koga je toliko dugo čekao, u njemu se dogodilo izvjesno - prosvjetljenje - odnosno transformacija svijesti, nakon čega ovaj njegov poduhvat više i nije bio važan, već jedino sopstveni preobražaj, poslije čega više ništa nije bilo isto....
    Last edited by metuzalem; 21-01-18 at 11:35.

  15. #490
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (....


    Svoje opušteno izlaganje, Đakomo nastavi osvrtom na svoj status isluženog legionara, tvrdeći da mu se već samim tim, u (malo)građansko pristojnom svijetu već unaprijed uskraćuje svaka mogućnost da bi se njegove misli mogle uzeti kao vrijedne, jer ko je, od cijelog tog naroda, koji se ponaša pristojno i „normalno“ rasuđuje, spreman da prihvati izazov da pokuša zamisliti – nezamislivo...

    Već i sama činjenica da iza „Velikog Učenja“ stoji bog - Hermes - odnosno rimski Merkur tojest egipatski Tot, koji u grčkoj mitologiji važi za zaštitnika trgovaca, lupeža i sjecikesa, navodi na pomisao da se ionako radi o nekoj sumnjivoj raboti. Ovo ne treba da čudi jer je čoeku dovoljno da se osvrne i shvati da je stvarnost u kome se odvija uobičajena svakidašnjica, prekrivena debelim slojem mistifikacija čvrsto ustanovljenih lažnim moralom na kome su utemeljene mnoge crkve, režimi i takozvane priznate nauke.

    No kolika je moć ovoga sistema duhovne i ine vrijednosti, ne treba velika priča već je dovoljno prepustiti se – mašti - koju je čuveni Paracelzus proglasio „Zvijezdom u čovjeku“, pa zamisliti neku priznatu „nobelovsku“ naučnu veličinu kako izlazi da održi pozdravni govor pa onda podigne ruku, kažiprst prisloni na sljepoočnicu i na sav glas „opali bojevu“ riječ – ***** – kako bi svoju uspješnu karijeru okončao ovim surealnim „samoubistvom“. Valjda zato ta riječ i ne postoji u visoko civilizovanim jezicima kao što su; francuski i njemački.
    Last edited by metuzalem; 22-01-18 at 10:43.

  16. #491
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (....

    Kolikogod da je objed bio ukusan a pivo dobro, Đakoma nije moglo omesti da okonča svoja razmišljanja o diktaturi pristojnosti, te nastavi konstatacijom da je ta vladajuća „pristojnost“ svoj vrhunac doživjela baš za vrijeme tzv. svete Inkvizicije kad su podanici hitali na ispovijest kod „dežurnog“ popa, kad god bi posumnjali u neku svoju grešnu pomisao, da to ne bi učinio neko drugi jer bi se moglo dogoditi da se i sam nađe pred sudom iste. Od tada se nije mnogo što promijenilo iako su pokreti humanizma i renesanse, kao i razvoj nauke otvorili sasvim nove vidike u shvatanju postanka i opstanka svijeta. Ovdje Đakomo iznenada zastade u svom izlaganju, da bi mi se na neki skoro nadahnut način obratio...:

    - „E Salvatore, alijas Ostrogot, Karađoz i kako sve ne, ima nečeg veoma značajnog u činjenici da ti namjernici spontano daju ime kojie im se nametne pri susretu sa tobom. Zato je meni sasvim na mjestu što te je Rože, na svoj nesputani način oslovio imenom – Mafiozo – jer to potvrđuje moju duboku slutnju da i nije važno koje ti ime neki namjernik nađene, već ko je on i što ti njime hoće poručiti, a koliko sam mogao naslutiti svi oni su bili na veoma izvjestan način posebni pa ti viđi...

    - A to što nas je obojicu svrstao među mafijaše, baš bi meni moglo učinjeti čast, jer sam u djetinjstvu imao prilike da o mafiji saznadem mnogo toga i to iz prve ruke. Tako se i danas dobro sjećam, kad je nas đetiće, jedan mudri starac opomenu da činjeti dobra djela i nije toliko pravilno kako o tome popovi drve, jer dobro i zlo ne opstaju sami za sebe već u stvari predstavljaju komponente jedinstvenog moralnog kontinuma u objektivnoj ravnoteži, te ako neko učini dobro, neko drugi mora učinjeti neko zlo da bi ga izjednačio i doveo u ravnotežu.

    - Još se dobro sjećam vremena provedenog u samostanu, kada sam napravio veliku zbrku pitanjem; ako je Gospod svemoguć kako to da uopšte trpi postojanje Sotone koji čini toliko zla. Ovo isto pitanje sam potegao kasnije kad bi se mi, čobani, ponekad okupili na pojilu i započeli priču o mafiji i crkvi, kojom prilikom sam potegao priču o dobru nad kojim je crkva uzela monopol što znači da mafiji prepšta monopol zla kako bi uspostavila duhovnu i moralnu ravnotežu. Među ovim momcima slobodnog duha, bilo je i onih koji bi crkvu poistovjetili sa duhovnom carinom onoga svijeta, te mu sve one molitve i rituali dođu nešto kao propisane carinske tarife koje treba „platiti“ prilikom prelaska granice. Pri tome bi pomenuo i obavezne ispovijesti kod mjesnih popova, koji za jedno drkanje umiju da „naplate“ po nekoliko očenaša ili Ave Marija a pitao se koliko bi iznijela kakva jebačina na brzaka... U svakom slučaju, vjenčanje u crkvi u potpunosti bi mogla odgovarati – carinskoj deklaraciji – i važi za vrijeme kad mladence smrt razdvoji...“
    Last edited by metuzalem; 25-01-18 at 22:32.

  17. #492
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    (....

    Ova Đakomova priča me podsjeti na moje mučno odrastanje u malom selu nadomak Cetinja, te mu ispričah kako me je samohrana baba Ike učinjela pravim i iskrenim vjernikom, lišenog svake sumnje i to jednom za svagda a to nakon što sam joj se požalio e su mi dosadile svakodnevne molitve propisane od trane „dežurnog“ popa koji nam je predavao vjeronauku. Na ovo me baba Ike upita je li nam pop držao lekciju o tome da je Gospod - sveznajuć, svevideć i svemoguć, što joj potvrdih, nakon čega me ona pogladi po glavi i povjerljivo šapnu: „E pa ako si tome popu povjerovao, onda mu (Gospodu) više nemoj dosađivati svojim molitvama, jer on ionako sve vidi, zna i može...“ Ovom njenom preporukom, dobra baba Ike je kod mene, umjesto neke nametnute vjere, probudila bezmjerno povjerenje u sve ono što mi se događa i što me očekuje u životu, te nema potrebe da moljakam bilo što...

    Na ovo se Đakomo naprosto ozari ali ne dođe do riječi jer se nad nama, poput kakve orlušine, nadnese Rože, u jednoj ruci držeći tri čašice za kalvados (jabukovaču) a u drugoj dopola punu bocu od litra, pa i ne pitajući teško „sleće“ na stolicu koju dovuče od susjedog stola. Kako sjede tako prosikta svojim hrapavim glasom:

    - „E mafiozi, red je da častim i to po pravom francuskom običaju; kalvadosom u čašama manjim no naprstak, tako da možeš piti cio dan a da se ne napiješ... Naravno pod uslovom da se ne pripomogneš nečim jačim.“

    Rože nas uopšte nije omeo ovim svojim upadom, već nam štaviše učinio posebnu čast, što je odmah potvrdio pričom o mjestu koje i sam zauzima na ovom svjetski poznatom bulevaru. Nakon što nam napuni čaše i nazdravi, potsjeti nas da njegovi horizonti itekako sežu dalje od pjata pretovarenog prženom krtolom, jer on bulevar posmatra kao modnu pistu po kojoj namjernici „šetaju“ ili svoj značaj ili jalove i nametnute ispraznosti. Zato nije čudo što su se ovom njegovom svakidašnjicom motale ličnosti poput Žan Pol Sartra (Jean Paul Sartre), koji je znao da ispred njegove radnje zastane u nedoumici da li da krene bulevarom onamo đe se kupe pisci i umjetnici ili onamo đe se okupljaju pjanci, jer ravnopravno pripada i jednima i drugima. Ili naprimjer maniti Salvador Dali, koji svoje šetnje izvodi kao da je (a i jeste) i sam jedinstveno umjetničko djelo, koje s punim pravom izlaže na ovom jedinstvenom bulevaru, kojim se motaju namjernici pridošli iz cijeloga svijeta. Da i ne pominje i Hemingveja kome se već poizdalje moglo viđeti koliko mu je život težak pored sve njegove slave ili može biti baš zbog nje... Zbog toga nije nikakvo čudo što je nas dvojicu namah izdvojio iz sve te mase koja nezadrživo teče, ne samo bulevarom nego se i nepregledno vrtloži u ovoj uljem temeljito „podmazanoj“ prčvarnici, odnosno galeriji jedinstvenog umjetničkog izraza...
    Last edited by metuzalem; 02-02-18 at 21:53.

  18. #493
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    /....

    Nakon što iskapi svoj „naprstak, Rože se opušteno obrati Đakomu pitanjem da li je i stvarno sa Sicilije, što mu on potvrdi a na što Rože poluglasno i kao za sebe promrmlja...:

    - „Eh a ja bi se naprosto mogao zakleti da si nekakav marokanski marabu /vrač), koji je zalutao u grad svjetlosti, što i nije čudo jer me neodoljivo podsjećaš na nekakvog „rashodovanog“ popa“.

    Potom se okrenu meni i postavi pitanje odakle sam, na što mu odgovorih da sam iz Jugoslavije nakon čega on priupita iz koje socijalističke „vukojebine“, te se moradoh dopuniti e sam iz Crne Gore odnosno „Les Montagnes Noires“, na što on podiže obrve pa onda obojici obrati riječima:

    - Ma odmah sam znao da ovakvu dvojicu različitih tipova, može sastaviti jedino žena neutješne ljepote, u čijem se bezdanom pogledu naslućuje neizmjerna tuga a koju sam, jednom prilikom zatekao u društvu ovog mafioza iz druge ruke. No nije on jedini otuda koji zalazi u ovu moju „galeriju“, jer ima još jedan slikar divljega izgleda, koji dosta često dolazi ovamo a svoje račune plaća crtajući portrete „na brzaka“, na kojima i portretirani izgledaju, ne manje divlje no što je i on sam. Tako je i meni uradio sličan portret kako bi njime platio svoj obrok a potom me je i pohvalio da sam, ovako raskuben i klimav, baš model po mjeri njegove umjetnosti. Ne bi me začudilo da baš sad naleti ovuda, jer ga odavno nije bilo...“

    Odmah sam znao da je riječ o Urošu Toškoviću ali nijesam imao volje da po tom pitanju potežem bilo kakvu priču, te se Rožeu obratih pohvalom u pogledu kreativnosti kojom vodi svoju jedinstvenu „galeriju“, na što on samo odmahnu rukom i nanovo natoči „naprstke“ ispred nas, pa onda lijeno ustade, tromo osvrnu i promuklo zagraja:

    - "Ajte pa navratite i kad nijeste gladni....
    Last edited by metuzalem; 03-02-18 at 17:20.

  19. #494
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Čim ostadosmo nasamo, Đakomo se preko stola nagnu i povjerljivo prošapta:

    - "E Salvatore, izgleda da djeluje... Mislim ona „terapija“ od maloprije, što se najbolje vidi iz toga koliku nam je čast svojim neposrednim zanimanjem ukazao ovaj vrhunski pariski original Rože. Od sada, tvoji budući susreti će donekle biti uslovljeni pomenutim dejstvom koje će ti u tome i samo biti od pomoći pošto ćeš, posebno za ženski narod, nanovo postati bezličan kao i prije što te vjerovatno neće mnogo buniti... No sad je došlo vrijeme da rasturimo skup jer bih rado prošetao gradom pa se vidimo večeras u hotelu..."

    Rastasmo se ispred Rožeove prčvarnice u koju je žestoko navaljivao turistički bašibozuk pristigao sa svih strana svijeta, odakle se on uputi bulevarom a ja ulicom Ren (rue de Rennes) u kojoj, prije par mjeseci, bila otvorena knjižara „FNAC“ najveća u Evropi te je bilo, ne samo zanimljivo, nego čak i uzbudljivo svrnuti u nju i krenuti u potragu za naslovima, na koje sam do tada nalazio jedino u bibliografijama ostalih izdanja.

    Ova knjižara je bila u potpunosti nalik na uobičajene robne kuće s prostranim prizemljem ispunjenim uglavnom beletristikom, odnosno bedemima ljubavnih romana koje je narod najrađe kupovao, kako se ne bi zamarao dubljim sadržajima koji su bili raspoređeni po višim spratovima, kuda su vodile višestruke pokretne stepenice, kojima stigoh do trećeg sprata na kojemu je bio odjel istočnjačke mudrosti ali i antičke i moderne filosofije u koji sam rado i često zalazio. Ovoga puta mi pažnju privukoše recentno objavljene sveske sa zgodama Nasredin Hodže sa kojima su me, u ranom djetinjstvu, usmeno kako je bio običaj upoznale tada nepismene babe i đedovi, jer je pismenog naroda, osim popova i pokojeg učitelja, ionako bilo veoma malo. Ove zgode Nasredin Hodže su mi u sjećanju ostale zbog svježine njihovog humora, koji bi obradovao svakog ko ih čuje a svojim slojevitim porukama svakog nagnao da se duboko zamisli nad njima. Ipak mi je bilo čudno, kako to da su samo par tih tankih sveščica, tek nakon nekoliko vjekova kolonijalizma objavljen u novije vrijeme, iako se njihov nastanak mjeri milenijumima.

    Pritom se sjetih kako jedan istočnjački mudrac, pjesnik ili oboje, onako uzgred reče;sačuvaj me Bože od mudrosti koja ne plače i filosofije koja se ne umije nasmijati, te u tom momentu postadoh duboko svjestan onog što sam do tada samo slutio a to jest da filosofija, koja je neodoljivo ovladala našim „modernim“ umovima, nije ništa drugo do sumorna mudrosti bez humora i saznajnog zadovoljstva. Kao i moderna nauka sa svojim neshvatljivim formulacijama stvarnosti.

    Kasnije kad se ponovo nađoh u prizemlju pretrpanom ljubavnim romanima, neodoljivo mi se nametnu pomisao na činjenicu; da nema tako jalove rabote kao što je u tim, ne hiljadama već milionima takozvanih ljubavnih romana, tražiti i naći na kakvu toplu i ljudsku – jebačinu – odnosno da se pristojno izrazimo – polni akt, odnosno seksualni odnos tojest posebno stručno - kopulaciju. može biti i zbog one ljubavi o kojoj drve brojne svjetske religije i kultovi...
    Last edited by metuzalem; 06-02-18 at 09:24.

  20. #495
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon rastanka, opušteno se zaputih ulicom Ren (rue du Rennes) koja povezuje nekoliko poznatih pariskih bulevara, u namjeri da se vratim u hotel, no usput pomislih; kojeg ću đavola tamo na ovako lijepi dan, te opušteno nastavih u pravcu bulevara Sen Žermen kojim je vječito vladala gužva i vazda imalo što viđeti.
    Kad stigoh do kraja ulice, uđoh u novootvoreni „Drug Store“ da vidim kakvih novih „škrkalica“ je izloženo na prodaju svima onima koji imaju više para no pameti, pa kad napravih odokativnu „inventuru“ gomile izloženih „džidža-midža“, zaputih se bulevarom San Žermen do bulevara Raspaj (Raspail) đe skrenuh u usku i krivudavu ulicu Bak (Rue du Bac) u kojoj se uglavnom snadbijevli svi stanovnici ovog prenaseljenog arrondissmana.

    Ovoga puta ne protrčah ovom ulicom kako sam inače činio, već stadoh pratiti što se događa i po prvi put shvatajući koliko ova neviđena gužva ukazuje u kojoj mjeri je naporno preživjeti pri ovoj skupoći. Poseban ugođaj je stvarala ponuda svega i svačega dognanog sa sve četiri strane svijeta, brojne namjernike omamljujući svojim bojama i mirisima te prije no dođoh do kraja ulice skoro da mi se nametnu želja ili bolje reći obaveza, da iz nje izađem praznih ruku poput kakvog potrošačkog „voajera“ (voyeur) te zastadoh ispred jedne tezge pretrpane zlatnođutim breskvama iz Provanse te kupih više od kila, sa namjerom da ih podijelim sa Đakomom ili Nikolom, kad stignem u hotel.
    Kad i konačno stigoh u hotel, nikoga ne zatekoh u recepciji i malom salonu pa se hitro ispeh do sobe kako bih oprao voće i sa zadovoljstvom mogao zagristi u sočnu breskvu koju izabrah između ostalih i preostale potrpah u korpicu koja mi je za slične potrebe bila uvijek na dohvatu.

    Kad sađoh u prizemlje zatekoh Nikolu u recepciji kako olovkom ispunjava dal nekakve prijave dal neku od svojih brdsko-brzinskih stihova koje ni on sam ne čita. Kako me viđe, iznenađeno podiže obrve i po svom običaju posprdno obrati:

    - „Hehe, Karađoz, što je opet sad s tobom te izgledaš kao plakat izblijedio na suncu...?“

    Umjesto odgovora odmahnuh rukom i pružih mu korpicu kako bi se posluđio breskvama koje su naprosto mamile svojim izgledom. Nakon što se Nikola posluži, odoh do jednog od stolova pri prozoru đe sjedoh zagledah u usku ukicu koja se uveliko punila sjenkama skore večeri. U međuvremenu su rijetki gosti hotela žurno ulazili i bez osvrtanja nestajali uz zavojite stepenice, sve dok kroz širom otvorena vrata sa bocom nekog, po svoj prilici plemenitog pića u ruci, ne banu i sam Đakomo, koji skrenu ka recepciji i onom bocom „adutira“ ispred zabezeknutog Nikole, koji ostade bez riječi netrmice zagledan u bocu u kojoj se zlatio konjak a na boci mogla pročitati etiketa na kojoj je, zlatnim slovoma, bilo ispisano – Hennessy...

    Ne čekajući da se Nikola osvijesti šoka i onako purgerski zahvali, kako ponekad umije, Đakomo se osvrnu po prostoriji i kad me viđe ozari se i pohita da mi se pridruži. Još i prije no sjede, raspitah se đe je bio i što je sve vidio, na što odmahnu rukom i potom udobno namjesti na sjedištu stolice presvučene skajom a prije no i što stiže da odgovori na moje pitanje, iza ugla se pojavi Nikola sa bocom i tri čaše pa poüto ih spusti na sto, uz buku i škripu dovuče stolicu iza susjednog stola i bez pitanja sjede.
    Last edited by metuzalem; 12-02-18 at 23:36.

  21. #496
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kako sjede Nikola navuče ozbiljan izraz lica i svečano objavi:

    - „Dakle, gospodo, prije no nazdravimo bilo bi važno reći, da je ponekad važnije sa kime čovjek pije nego li što... Zato sam vam se i pridružio da ovo plemenito piće ne pijem sam već u odabranom društvu i time ovom piću odam zasluženo priznanje.“

    - „Oho, Nikolaj, kao da ti nije dosta poezije kojoj si bespogovorno odan, već počinješ da je primjenjuješ i u svakidašnjici što i nije tako loše. Međutim, saznao sam da su ti ukrali nekakve leksikone i pisaću mašinu, pa se pitam odakle ti je bila potreba za jednim pisaćim “bagerom“ i kojekakvim leksikonima, kako bi pisao nadahnute stihove. U stvari, odavno imam želju da se upoznam sa tvojom poezijom ali se u međuvremenu dogodilo mnogo toga što me je omelo u toj namjeri a ni i ti se nijesi mnogo trudio da mi je predstaviš...“


    Dok smo mi naški vodili ovu neočekivanu prepirku, Đakomo je strpjlivo čekao da se i njemu obratimo što, kao prvi, to učinje Nikola obraćajući mu se pitanjem đe je bio i što je posjetio prilikom svoje prve šetnje gradom, na što mu Đakomo pomenu neke od pariskih znamenitosti pri čemu Nikola iznenada nabaci izvjestan osmjeh i Đakomu postavi pitanje koju parisku znamenitost smatra najvažnijom. Na ovo pitanje Đakomo nemoćno slegnu ramenima izbunjeno pogleda oko sebe.

    Na Nikolino pitanje koje od pariskih znamenitosti ga se najviše dojmilo, Đakomo pomenu toranj Svetog Jakova (Le tour de Saint Jaques) a na dodatno potpitanje - zbog čega, odgovori, zbog svega onog izraženog graditeljskom simbolikom. Izgleda da Nikola nije baš bio siguran kako da shvati Đakomov odgovor te mu postavi pitanje; što misli, koja od pariskih znamenitosti posebno impresionira američke turiste, odnosno visokoškolovanu omladinu, koja nakon uspješno položenih ispita, biva nagrađena putovanjem u ovaj grad. Na ovo pitanje Đakomo samo slegnu ramenima i Nikoli prepusti da mu reče o kojoj znemenitosti je riječ, predosjećajući da se radi o nečem skurilnom, između ostalog ionako van granica uobičajene radoznalosti.

    - "Hehe - razvedri se Nikola pobjedonosno - trebalo mi je par godina, u stvari, dva proljeća, za vrijeme kad mladi Amerikanci navale u metropolu svjetlosti, kako bih shvatio da je za njih najveća pariska znamenitost, u stvari, javni pišarnik, odnosno - pissoir publique - koje zatičemo na važnijim gradskim raskrsnicama a koji su nekad, tokom noći, nekada služili kočijašima a danas taksistima, kako ne bi morali pišati po okolnim kapijama. Zanimanje američkih studenata za ovu znamenitost, otkrio sam sjedeći na jednoj od kafanskih terasa raskrsnice bulevara Sen Žermena i bulevara Raspaj, opušteno prateći grupe američkih turista koji bi uz popriličnu graju došli do raskrsnice đe bi najednom zaćutali i zbunjeno okupili kako bi šapatom riješili neku samo njima znanu dilemu.

    Dosta dugo mi je trebalo da shvatim e je uzrok njihove dileme baš ovaj trostruki pišarnik u kome su dežurni *****i postavljali zasjede mogućim partnerima tako što bi zauzeli srednjišnju poziciju. odakle su imali dobar pregled. Bilo je očigledno da je ovim američkim turistima, pomenuti objekat predstavljao vrhunsku misteriju jer je, kao prvo, bio postavljen na javnom prostoru, dok se u njihovoj domovini slični objekti većinom nalaze; ili pod zemljom ili u nekom skrivenom ćošku u koji se zalazi jedino u slučaju velike nužde, kao i svuđe.

    Bilo je zabavno posmatrati kako se, nakon duge poluglasne rasprave, muški pripadnici neke od ovih grupa, odlučuju oći u ovaj objekat kako bi potvrdili namjenu, dok su ženski hitro pretrčavali bulevar da ovu akciju ovjekovječe prigodnom fotografijom..."
    Last edited by metuzalem; 18-02-18 at 22:38.

  22. #497
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Na ovaj Nikolin osvrt, Đakomo veselo dodade:

    - „Ovo tvoje zapažanje, Nikola, pripada onome što se podrazumijeva pod unutrašnjim pogledom, jer se radi o nečemu što prelazi granice praktičnog i sukobljava sa moralnim shvatanjima svakog ponaosob ali i svih onih koji ga dijele. No dok je javno postavljanje ovih objekata na gradskim prostorima bilo isključivo iz praktičnih razloga, u francuskoj literaturi postoji izvanredno literarno djelo o postavljanju istog objekta ali ovog puta iz veoma sofisticiranih političkih razloga.

    Vjerujem da ti je poznato iako možda nijesi pročitao priču o jednom malom provincijskom mjestu po imenu Klošmerl (Clochemerle) đe je gradonačelnik došao na poganu ideju da jedan sličan pišarnik postavi prekoputa mjesne crkve, potpuno svjestan koju će gužvu izazvati cijela rabota a sa ciljem da bude ponovo izabran za gradonačelnika. Ipak izgleda da se malo preračunao, jer se cijela rabota otela kontroli u toj mjeri, da je morala intervenisati i vojska. Ovu novelu je napisao Gabrijel Ševalje (Gabriel Chevallier) nakon jednog antiratnog romana u kome je opisao svoje učešće u Velikom Ratu i to na tako neposredan način da je bio zabranjen..."


    Bilo je veoma ugodno, uz dobro piće, slušati čovjeka koji umije dopuniti svog sagovornika tako da to ne ispane kao kakva lekcija, te se okrenuše konjaku koji se zlatio u dubokim čašama, što mene podsjeti na jutrošnju šetnju kroz ulicu Bak te namah započeh priču o svojim zapažanjima, sa osvrtom na vino koje u Francuskoj ima posebno značenje,

    - " E, jedva da sam mogao povjerovati kad u jednome izlogu viđeh boce vina sa cijenama od 800 (i slovima: osamsto) franaka pa naviše, pritom se pitajući koliko mora biti bogatstvo da bi nekome omogućilo ovako skupo zadovoljstvo. No ne znam je li vama poznato ali se ovim prostorom svojevremeno motao i veliki pisac i poznavalac ljudske naravi, Somerset Mom, neuspješno pokušavajući da postane likovni umjetnik i na sreću se naknadno odlučio da studira medicinu, koja mu je omogućila da prokrstari Britansku Imperiju, sa sve kolonijama, uzduž i poprijeko i upozna ljude svih profila. Pošto je studirao i u Njemačkoj, dobio je dobar uvid u razlike ali i sličnosti francuskog i njemačkog naroda, a sve to iznio u jednoj prostoproširenoj rečenici:

    -> U Francuskoj možeš živjeti kako te je volja ali ne možeš misliti što hoćeš, dok je u Njemačkoj obratno; možeš misliti što hoćeš ali ne smiješ živjeti kako te je volja ...<

    Ovo me je navelo da ovu misao povežem sa pićem koje piju ova dva pomenuta naroda i došao do spoznaje da se, u Francuskoj osvjedočenoj zemlji vinopija, dobrim vinom smatra ono čija cijena je veća od dobroga ručka a mogu kupiti u radnjama poput oveu ulici Bak, dok se u Njemačkoj sva piva smatraju dobrim, sasvim su pristupačnih cijena i mogu kupiti na svakom ćošku. Koliko se ovo može zapaziti onim unutrašnjim pogledom te ga Đakomo pomenu, svjedoči i moja sprdačina sa Njemcima koji su prezrivo odmahivali na ovu moju formulaciju, da malo bolje pogledaju stare filmove iz doba Trećeg Rajha, pa će moći da vide, kako na brojnim defileima SS trupe stupaju marševskim korakom u formacijama kašeta piva...“
    -
    Last edited by metuzalem; 23-02-18 at 23:00.

  23. #498
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Na ovu moju priču, Đakomo se zamišljeno osvrnu oko sebe i tiho zausti:

    - „Ove vaše me priče podsjetiše na današnju šetnju Latinskim kvartom (Quartier Latin) i to baš onuda đe su bile najžešće gužve pobunjenih studenata a kako nijesam imao pametnije rabote stadoh čitati revolucionarne parole ispisane po zidovima, od kojih mi se posebno dopala baš ona koja glasi:

    - >Maštu na vlast!< (l´imagination au povoir)

    ...što me navelo na pomisao da ionako ne može biti boljeg razloga da bi se digla revolucija, posebno u vremenima kao što su ova sadašnja. Pri tome sam osjetio iskreno zadovoljstvo što imam priliku da se nađem u ovom magičnom gradu i to u društvu veoma zanimljivih mladih ljudi u posjedu mašte.“


    Đakomo ovdje prekide svoju priču i Nikoli postavi neobično pitanje:

    - „ Dobro Nikola, meni rekoše e si po vokaciji pjesnik koji je zbog svojih ideja pao u nemilost onih koji vladaju tamo odakle si morao da pobjegneš, pa bi mi drago bilo da saznam motive koji su te doveli u ovaj grad i budeš portir u jednom hotelu niske kategorije?“

    Na ovo iznenadno pitanje, Nikola ne odgovori odmah već zamišljeno odćuta prije nego li progovori potmulim glasom:

    - „Tebi i ne moram pričati pričinu priču o tome što je poezija, jer koliko vidim prije bi ti to mogao meni no ovoga puta izgleda da su moje namjere, prije svega političke, mnogo važnije od poezije ma kakva ona bila... A sam znaš da i u literaturi postoji hijerarhija jednako kao i u politici ili religiji, po onome da je nad svakim popom neki pop. To znaju i nepismeni ali niko ne zna – zašto...

    - U stvari, ako ćemo pošteno, u literaturi, kao i u kulturi istrajava jedna vrsta duhovnog feudalizma, te neki samim rođenjem postaju nabijeđeni stvaraoci svjetskoga glasa. Ali ima i drugih, što i Karađoz najbolje zna, kao što je i onaj ruski izbjeglica te se stanio u ovome hotelu đe stvara, baš poput kakvog činovnika iz nekog od Balzakovih romana, dan za danom običnom olovkom pišući nekakve romane iz, ne ruskog već sovjetskog podzemlja i za to prima 3000 franaka koje troši na vodku i kurve iz komšiluka. No svejedno; siguran sam da je njemu svijetla budućnost itekako zagarantovana, te me neće čuditi da ga uskoro vidim i u medijima...“
    Last edited by metuzalem; 25-02-18 at 23:07.

  24. #499
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon što Nikola okonča svoju priču, poitah da promijenim temu jer mi se, u međuvremenu, nametnuo osjećaj da smo itekako na gubitku ako riječ ne prepustimo Đakomu koji se držao povučeno za što je vjerovatno imao razloge koje nijesmo mogli ni da naslutimo. Bez mnogo okolišenja Đakomu postavih pitanjem da li bi nam iznio svoja sjećanja ili bar svoje mišljenje o dalekoj i egzotičnoj zemlji Indiji, odnosno podkontinentu u kome su nastale prve ljudske civilizacije. Na ovo moje zadihano pitanje, Đakomo se dobrodušno osmjehnu i kao da ga je očekivao, mirni glasom poče svoje nadahnuto izlaganje:

    - „Pošto obojica imate solidno opšte obrazovanje, mogu odmah početi sa konstatacijom da su kulture Indije i Grčke, baš zato bile i ostale velike, jer su ozbiljno prihvatale mišljenja svojih savremenika, bez obzira da li su ona na visini priznatih kriterija, koji su tada vladali. U Indiji je to ostalo do dana današnjega,posebno u pogledu vjerovanja jer se tome narodu, uprkos milenijuma, nije mogla nametnuti vjerska ustanova koja bio u potpunosti ovladala njegovom duhom, zato je čin vjere u mnogome ostao lične prirodea održava se uz mnoštvo rituala i običaja. Vas dvojica ste sigurno stekli osnovna znanja o indijskiim i grčkim vjerovanjima ali bez ikakvog sopstvenog odnosa, ne samo prema njihovom mnogoboštvu, već i prema onome što bi jedno takvo saznanje moglo da vam donese u duhovnom smislu.

    - Evo samo da za primjer uzmem indijsku boginju po imenu – Maja – koja se smatra majkom stvaranja a koja tka opsjenu života, zbog čega je nazvana boginjom opsjene odnosno iluzije. Nije mi ni na kraju pameti da vam držim predavanje ali zato hoću da vam zadam jednu od praktičnih vježbi kako bih saznanje o ovom božanstvu, koje se mnogo više smatra izvjesnim principom relativiteta, danas zavjerenički skriven iza formulacija i obrazaca neshvatljivih i visokoobrazovanom narodu, kako bi, prema njemu, ostvarili stvaran odnos... Dakle, da ne dužim priču i otežem sa „praktičnom vježbom“ koju sam vam nagovijestio. Jedan mudar čovjek koji je sa istoka došao u ovaj grad i otvorio školu „za harmoničan razvoj čovjeka“ osim što je rekao ; „život je jedino onda kad – jesam!“ i ponovio onu antičkk imperativ; „Sjeti se sebe!“, čime je otvorio sasvim novo poglavlje u poimanju svijeta.

    Najavljena praktična „vježba“ će se sastojati od onog što nazivamo sjećanjem, kako bi se suočili sa opsjenom sadašnjeg trenutka u kome sve izgleda tako stvarno da bi u sljedećem treptaju neumitno otišla u prošlost, đe joj je i mjesto. Zato bih htio da vas podsjetim na ono veče kad smo igrali poker sa onim Arapima i te trenutke osjećali i smatrali tako – stvarnim i neprolaznim – da tada nije bilo te sile, koja bi nas mogla uputiti na prolaznost istih.

    Evo za primjer; sada skupa sjedimo ovdje, udubljeni u ugodan razgovor i sa osjećajem da smo stvarni i postojani, bez ikakve sumnje da je ovo jedina i prava stvarnost koju živimo. Moram vas potsjetiti i na onaj dobro znani pojam – razočarenje – koji se uglavnom uzima kao negativan iako je u takozvanoj, objektivnoj stvarnosti, itekeko pozitivan, jer se odnosi na oslobađanje od opsjene, tojest da se neko jzvjesne opsjene ili očaranja i konačno – oslobodio.
    Last edited by metuzalem; 28-02-18 at 23:28.

  25. #500
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ono što mi je sada najvažnije, jeste činjenica da se konačno nalazim u društvu dvojice slobodnomislećih ljudi, sposobnih da shvate aspekte stvarnosti s one strane pristojnosti i lažnog morala a izgleda da je i u pravo vrijeme jer današnja mladost itekako naslućuje mnogo toga skrivenog i prećutanog od strane visokopriznatih političkih, naučnih i religioznih autoriteta, što se najbolje može zaključiti iz pobune studenata i prisustva Hippika koji su opsjeli ovaj magičan grad. Svakoga dana odavde polaze konvoji mladih ljudi u pravcu Indije i Nepala, kako bi na padinama Himalaja došli do saznanja koja su im bila i ostala uskraćena vladajućim moralom tako tragično lišenim mašte i slobode duha i poimanja.

    Vama dvojici neće biti teško da uvidite u kojoj mjeri su moderna nauka i religija dobile na sličnosti, posebno na nivou mistikacija kojima manipulišu duhovoma svojih vjernika, iako svi oni, u posjedu slobodnog duha i kod jednih i kod drugih, mogu prepoznati ono ispravno i pozitivno. Već i sami ulazak u - mikrokosmos - svijet beskrajno malog , jeste jedno visoko duhovno dostignuće, jedino što se nameće pitanje – za koga. Posebno je zanimljivo u kojoj mjeri ova dostignuća u poimanju imaju sličnosti sa Velikim Učenjem, jer od kada je nauka ušla u svijet atoma, sve češće čoek nailazi na formulacije slične onima koji su iznosili Adepti ovog drevnog učenja. No i u tom pogledu čuvari javnog mnjenja i morala su nabacivali neprozirni veo i nad izjavama vrhunskih naučnika, koji su tvrdili da se aspekti stvarnosti, čak i onih u svijetu neizmjerno malog, više ne mogu uzimati bez učešća posmatrača, koji i sami učestvuje u eksperimentalnom i objektivnom događanju, čime prestaje biti pasivan u potpunosti. Pomenutim osvrtima moderni naučnici nenamjerno potvrđuju i aspekte Velikog Učenja koje se uglavnom i sastojalo iz dubokointimnog učeća alhemičara u događanja koja su se odvijala u posudi za destilaciju izabranih materijala sve dok god se ne dogodi nešto, ne samo u posudi već i u njemu samom.

    Tragika u modernom poimanju svijeta se uglavnom sastoji u formulacijama koje se odnose na stvarnost a koji ostaju nedostupni poimanju takozvanog običnog čovjeka, jer kako će neko bez vrhunskog znanja moći da shvati formulu relativiteta u kojoj se kao konstantna (nepromjenljiva!) veličina uzima – brzina svjetlosti i to – na kvadrat.
    Last edited by metuzalem; 13-03-18 at 10:41.

Page 20 of 24 FirstFirst ... 10161718192021222324 LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •