Prije no promijenismo temu, Urošu napomenuh da sam joj za ovo nesmiljeno „nogiranje“ neizmjerno zahvalan. Njemu ovo ne bi jasno te priupita da mu to pobolje objasnim.
- „Pa da me nije mršiknula na tako konačan način, nikad ne bih upoznao najbolju i najpošteniju čeljad na svijetu…
- „A koju to, čoče!?“
- „Francuskinje!“
- „Francuskinje!?“ – iskreno se čudio Uroš.
- „Reci ti mene, dobri moj, kad si bio u Luvru, ako si ikad bio tamo, pred kojom slikom ili slikama si se najduže zadržavao?“
- „ Hm, ednom sam protrčao kroz tu „ustanovu“ tako da o zadržavanju ne može biti neke priče. A kako je bilo s tobom…“
- „E kako, umjesto da se guram sa turističkim „bašibozukom“ pristiglim sa svih strana svijeta da vidi nezaboravnu Mona Lizu, odnosno „Notre Dame“ svjecke umjetnosti, ja sam odlazio da se poklonim Arijani velikog slikara Delakroa koja sa trobojnicom, divnih golih prsiju, juriša preko barikada da bi donijela slobodu potlačenom narodu Francuske a onda i cijeloga svijeta. Tada bih uglavnom pomislio; sretne li su zemlje koje imaju ovakvog barjaktara umjesto onih brkatih i namrgođenih ka kod nas…“
- „Mene se čini da si ti pobrkao dosta toga, no kad su u pitanje Francuskinje onda i nije čudo“
- -„E baš si pogodio, ka uvijek, a sam itekako dobro znaš da u domovini i zadnja ċutučina pri pomenu Francuskinja, iskrivi usta i prevrne očima kao on sve zna… U stvari, tek kad sam se, sa povjerenjem, prepustio ovdašnjoj ženskoj čeljadi, shvatio sam da ona ne robuje opjevanoj ljubavi (l`amour) veċ itekako poštuje i ono iskonsko poštenje koje, s pravom, smatraju univerzalnom ljubavlju odnosno plemenitim osjeċajem prema svemu i svakom bez razlike.“
Bookmarks