Page 1 of 24 1234511 ... LastLast
Results 1 to 25 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #1
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

    -
    -
    Pri sredjivanju svojih sjećanja, tvrdoglavo mi se nametnu jedno iz onih godina što se, uglavnom, navode kao najbolje (20- 30), a mjesto dogadjanja poznati univerzitetski grad u Engleskoj prilikom posjete jednoj od uglednih akademskih porodica. Prijem je bio tako srdačan da sam se veoma ugodno osjećao ne samo u krugu porodice nego i u prilično razuđenom ali zanimljivom društvu, na početku veoma uzdržan, da bi se, vremenom, oslobodio i učestvovao u veoma zanimljivim razgovorima.

    Pri kraju moga boravka, jedan od (akademskih) učesnika mi, neočekivano, postavi neobično pitanje; odakle meni obrazovanje tako širokog spektra da mi omogućava da sa toliko sigurnosti iznosim svoje poglede... Prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen, ne znadoh suvislo odgovoriti te mu izbaljezgah nekakve priče o mogućnostima u socijalizmu i sl.

    Pa da, tada se nijesam smio ni usuditi da pomislim koja je (glavna) uloga grada Cetinja u tome, no sad, pun „ka brod“ životnog iskustva i naknadne pameti, mogu „trećim okom“ spoznajne izvjesnosti da prepoznam sve one tajanstvene amanete, bez kojih ionako ne može biti valjanog obrazovanja.
    Neka mi ova pametna i „lijepo držana“ cetinjska mladost ne zamjeri na opsegu moga treada u kome im nudim jedan vanredan osvrt (iz prve ruke) na grad u kome imaju veliku čast da odrastu.

    (nastavak slijedi...)

  2. #2
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Herceg Novi
    Posts
    16,040
    Thanks Thanks Given 
    2,187
    Thanks Thanks Received 
    2,347
    Thanked in
    1,212 Posts

    Default

    Nema se odje sto zamjeriti, nego samo se stogod moze nauchiti.
    Cekamo nastavak.
    Veliki pozdrav!

  3. #3
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Od tada su prošle, ne samo godine nego i decenije ali me to pitanje nije ostavljalo na miru sve dok se, postarost, ne stadoh vraćati u (davnju) prošlost i prebirati po „arhivi“ izblijeđelih uspomena iz poslijeratnih vremena „obnove i (duhovne) izgradnje“.

    Ta vremena, poslije jednog svjeckog rata i revolucije, bila su poslovično zanimljiva, posebno za jednog osmogodišnjeg đetića, pristiglog iz obližnjeg sela đe mu niko ništa nije objašnjavao niti je imao kad...
    A onda se sve promijenilo nakon dolaska u ovaj uzavreli grad, tada još – glavni – ponosne Federativne Narodne Republike Crne Gore, đe mu je pripala velika čast da odraste i završi tada novouvedenu – osmogodišnju - školu. No sve je, isprva, počelo u tadašnjoj gimnaziji izdijeljenoj na muška i ženska odjeljenja u kojima je, zbog rata, u jednom razredu među učenicima bilo razlike i po pet godina, što je već samim sobom predstavljalo izvjesnu posebnost, kao i nastavno osoblje porijeklom aristokrata iz carske Rusije, pobjeglih od jedne a potom u Cetinju zatečenih novom revolucijom. No sve to nije smetalo nego, štoviše, opštenarodno i obavezno obrazovanje činilo egzotičnijim nego što je pobjednicima bilo po volji, no ni njima nije nedostajalo (revolucionarnih) ideja..
    No, svejedno, ovdje neće biti mnogo priče o tzv. „službenom" odgoju i obrazovanju, nego o izvjesnom - paralelnom –"metaobrazovanju" poteklom iz neke više dimenzije stvarnosti skrivene iza navika i ustaljenih običaja. Zato samo neko sa strane može da primijeti neko dogadjanje, poput onoga kad đedovi i babe preuzmu brigu o potomstvu (unučadima) te ako se dijete uspogani, babe s prutićem stanu da graju na njih tako da ih cijeli komšiluk može čuti, a đedovi se samo sagnu i nešto tajanstveno šapnu na uho te se dijete, zamišljeno, smiri i vrati svojoj igri....
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 27-09-11 at 22:23.

  4. #4
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Tih poslijeratnih godina, Cetinje je bilo gladno svega dok je tzv. kulture bilo napretek, jer nije bilo dana a da se nešto zanimljivo nije dogadjalo a po sistemu „hljeba i igara...“ odnosno Marije Antoanete; kad nema hljeba dobri su i kolači, te nije čuda da je tada bilo veoma lijepih manifestacija na gladan drob... Mogao sam tada imati 8 godina kad je naša porodica bila smještena u „Kući Matanovića“ (danas Dadov spomen-atelje) na glavnom gradskom trgu (Maršala Tita) gdje se jedne večeri, na improvizovanoj bini, prikazivao pozorišni komad „Stanoje Glavaš“ odakle me jeka sabalja probudila te sam, kroz niski prozor iskočio u mrak te onako, bos i u pižami, otišao da vidim kakva je to gužva i onda itekako bio zasjenjen prizorom u kome su bljeskale sablje a junački uzvici kotrljali po trgu punom radnog naroda i poštene inteligencije. Da bih bolje vidio, odoh do zadnjeg reda drvenih klupa i popeh na nju da bolje vidim i zabezeknuto stadoh pratiti što se na bini dogadja, to ne potraja dugo jer se uskoro jedan brkati milicioner nagnu nadamnom i strogo upita:

    -“Otkud ti ođe, mali...?“

    ...pa me onda, ne čekajući odgovor, skide s one klupe i odvede nastranu dje mu rekoh e stanujem baš tu, na ćošku, đe me on bespogovorno odvede i ubaci kroz otvoreni prozor... No nakon par trenutaka mene ništa moglo zadržati da se bosonog nanovo ne zaputim i ponovo popnem, alo ovoga puta na drugom kraju reda, u sjenci lipa ali ne potraja dugo kad evo opet onaj milicioner koji me nanovo, ovoga puta dosta nestrpljivo odvuče i ubaci kroz prozor... Ovoga puta ne pričekah ni da se udalji no za njim odoh i odmah popeh na onu istu klupu a kad me primijeti, nadadoh takvu dreku da se i na bini okrenuše da vide u čemu je stvar. Okolni narod prvo zažamori a onda ljutito zasikta na brkonju koji zbunjeno osta uz mene, tako da sam ovu značajnu predstavu do samoga kraja otpratitio u prisustvu narodne milicije... Po onome kako bi V. Pejović reka:

    „Pa đe to ima...!?“

    P.S.:Onima koji se s pravom čude; kako to dijete samo u kući, moram napomenuti da su poslijeratni kriterijumi prilično labavi, jer ko preživi rat i revoluciju njemu ionako ne treba mnogo brige i pažnje...

    (nastavlja se...)

  5. #5
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    jel ovo od juce postovi ?!?!?! jel realno da se vratio nas dragi metuzalem da u ovome sivilu offtopicarenja, bulaznjenja gluposti i svega da smisla svakom postu koji napise ??!?!?!?! im shockeeeeeeeed!!!!!!!!!!!!!!
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  6. #6
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    jel... jel realno da se vratio nas dragi metuzalem da u ovome sivilu...
    E lijepi moj, tvojom šarmantnom primjedbom me je, jednako kao i onom montenegrine, Cetinje ohrabrilo da nastavim ovaj jedinstveni omaž (l´homage) u njegovo časno ime...
    - M -
    P.S. ništa ne mari ukoliko i nijeste iz Cetinja... Naprotiv...

  7. #7
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Prije nego prijeđem na suštinu najavljenu naslovom topica, pomenuću sličnu zgodu sa poznatim pozorišnim komadom „Čarlijeva tetka...“ kojim je, par godina kasnije, u pozorištu „Zetski Dom“ gostovala neka od poznatih velegradskih kuća a po Cetinju uveliko kružila priča da ta tetka u stvari nije tetka no – tetak – odnosno čoek preobučen u nekakvu ojađelu tetku koja je došla nekakvim vajnim nećacima u posjetu , koji su toliki ćutuci da je ozbiljno smatraju tetkom dok cijelo Cetinje zna da nije tetka no tetak i svako veče ide da gleda tu sprdnju... Ovo saznanje me je potreslo u toj mjeri da nikako nijesam mogao ostati miran pri pomisli da je jedan čoek obukao rašu kako bi radi nečesove rabote zajebavao svoje nesretne nećake dok se gledalište razvaljuje od smijeha i zluradosti...
    Pošto nijesam imao para za ulaznicu a ko zna da li bi mi one pomogle da udjem na neku od kasnijih predstava, odlučih da na predstavu ilegalno udjem kroz podrum za ćumur, gdje sam se s mukom provukao kroz prozorčić i osuljao niz gomilu ugljena kojim se pozorište grijalo u zimskom periodu... No pošto nijesam poznavao raspored prostorija, zalutam ispod bine đe u panici naletim na suflerku koja je sjeđela na nekakvoj visokoj stolici i skoro je obalim na što je ona umjesto da šapti stade vikati, nakon čega krenu potjera a dežurni vatrogasac uhvati, ne oklijevajući da me, potom, po „dobrim“ običajima toga doba, vaspitno šklepi i opiči nogom u prkno...
    No ipak se nijesam, tek tako, puštio da me izbači ka vreću no mu pomenuh moje razloge koji, nenadno, naiđoše na njegovo puno razumijevanje te povede sa sobom do svog „službenog“ mjesta odakle zajedno odgledasmo predstavu do kraja...
    Sljedećim prilogom pokušaću da, na suvislili način, ovu značajnu temu približim ovom mladom i pametnom narodu, koji ne samo predstavlja već i životno jeste budućnost ove jedinstvene metropole
    (nastavak slijedi...)

  8. #8
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    sa uzivanjem pratim i nestrpljivo cekam ............
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  9. #9
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    Prilog:

    Bijaše to jednog zanimljivo vrelog podgoričkog dana. Vrelinu podgoričku moj organizam jednostvano prezire, i ja mu se ne suprostavljam, kad god to mogu. U jednom od tih bijegova od savremene civilizacije, krenuh na autobusku stanicu i pazarih kartu za Nk. Tamo se namjerih, a desilo se da taman imadoh još par eura preko (ili bijahu marke, ubijte me ako znam) u džepu. Ostale sam ostavila u gradu koji toliko volim, poštujem i cijenim, taman koliko i njegovi starosjedioci. Sjedoh na klupu, čekajući kočije. Sunce je bilo u najvećem svom zaletu. Fali vazduha, hvata fatamorgana. Tačno u podne dolaze kočije. Gledam kartu - taj autoprevoznik, to vrijeme. Poluošamućena ulazim unutra i sjedam na prvo slobodno mjesto te ga oči spaziše. Zavjese navučene, vazduha ni za lijeka... Krenusmo. Moje unutrašnje oko se nešto buni, ali sam isključena od ostatka svijeta oko mene. Karta predata, sve regularno...

    Stigosmo u neka doba. Izlazim. Bunovna i dalje. Autobus nastavlja bez zadržavanja. Protresam glavu i kapiram da sam na Ct.

    Ulazim u kafanu i pitam kad dolaze i prolaze autobusi, za Nk, Pg, svejedno.. a nešto mi se ne ide. Mobilni ili nemadoh ili je bila baterija prazna, ko će se sjetiti. Odgovor: Kad naiđe.

    Idem, tumaram, svi se zavukli u kuće... Niđe žive duše, niđe kapi vode, niđe prodavnice da radi a radni dan (mada, dok se šetah, razmišljah - ili sok/voda, ili karta za Nk).

    Ranije, dok sam bivstvovala u Nk, išla sam da odmorim dušu na Ct. Poslije sam iz Pg se vraćala u Nk istim poslom. I onda se desi to. Kad to ukapirah, i pošto obiđoh što imadoh, izvalih se pod neko drvo blizu autobuske i ukapirah da ti na Ct i ne treba puno više od toga. Ni pare, ni voda, ni tel, ni auto(busi). A samo Ct ti daje sve što ne nalaziš niđe drugo. Mir, jedan prelijepi mir. Ne pomirenost, ne ništa slično tome. Samo mir.

    Znam da će me put na kraju tamo odvesti. I neću se ni buniti. Samo da regulišu vodosnabdijevanje, ako već nisu. I lojalniju građanku neće nalaziti od mene.

    Eto tako.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  10. #10
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Raquel View Post
    Prilog:
    A samo Ct ti daje sve što ne nalaziš niđe drugo
    Ponekad me prosto začudi kako to da uspomene i sjećanja ostanu bez boje i budu crno-bijele ka one stare fotografije iako su i tada cetinjske lipe bile zelene a nebo nad Lovćenom plavo pomedju rumenih oblaka pri zalasku sunca. Svejedno, Cetinje mog djetinjstva i jeste bilo sivo medju golim brdima i oronulim fasadama te su mi uspomene već tada „ufatile“ sivu patinu da bi naknadno uspostavile i svoju. Zato ću sada ovom mladom i pametnom narodu iz prve (hm) ruke predočiti kakvo je bilo Cetinje toga vremena (1946-54) jer sam kao seljačko dijete na magaretu, ranom zorom, ujahao u Grad, zato što sam se, u igri, tako žestoko povrijedio, da sam morao u bolnicu i time postao jedan od rijetkih stanovnika Cetinja sa punim karantinom kao pokrićem.
    A tada su samo dvije cetinjske ulice i glavni trg bili pod asfaltom, dok su ostale blještale svojim ispranim šoderom kojeg su bile pune i duboke kunete od kamena ili betona. Pjaca je bila na Balšića Pazaru, sa betonskim, odnosno kamenim tezgama ispod kojih su bile nagurani kotari i kašete pune voća i povrća, dok je sira, slanine ili ostalih mesnatih proizvoda bilo u muzejskim količinama. Pošto tada skoro da nije bilo vozila osim par džipova, kamiona i par crnih limuzina, gradom se uglavnom motao neki grlat, seljačko-gradski odjenut narod, od kojih su poneki za sobom vodili rastovarenu ili natovarenu magarad, za koju su postojali odredjeni „parkinzi“ kod Vladina Doma ili Vojnoga Stana.
    Dobro se sjećam i negdanje – Teze – obične nastrešice postavljene tamo đe je danas onaj nadrkani N.Y.City lokalitet a tada u njoj, na bonove i „tačkice“ dijelio „škuri“ i rumetinovi ´leb (kad ga je bilo!) i vazda bila gužva i unezvjereno guranje. E, kad se utisci i vremena uporede, zar je čudno e mi je nickname – metuzalem!

    - M -
    (nastavci slijede...)
    Last edited by metuzalem; 29-09-11 at 13:36.

  11. #11
    Join Date
    Aug 2011
    Posts
    279
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Gospodine M , HVALA.

    Divno putovanje kroz vrijeme.

    Željno iščekujem nastavak!

  12. #12
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U poslijeratnom Cetinju đeca su bila gladna, glibava, ušljiva, srabava i divlja ali su imala nešto što druga nijesu mogla ni da sanjaju – svoj grad... I stvarno, kad se sjetim tadašnjeg Cetinja kojim nije vladao saobraćaj već naprosto želja i potreba da se preživi, na „vlasti“ je bilo izvjesno međusobno povjerenje koje je obuhvatalo tu i takvu đecu, te su im odrasli prepuštali grad skoro u potpunosti. I ne samo prepuštali grad nego i slobodu da među sobom, bez posrednika, sređuju svoje nesporazume i naklonosti, kako oni smatraju da je najbolje.
    Uglavnom prepuštena sebi, đeca su međ usobno uspostavljala sopstvena pravila i držala ptvrđenih vrijednosti iako je revolucijom sve bilo dovedeno u pitanje... ili može biti baš zbog toga...
    Ako izostavimo neizbježne ulične borbe praćkama, koje su nas razdvajale na Grahovce, Bajovce, Ivanbegovce i dr. igre krpenjačom su nas spajale i mirile na najljepši način... A kako i nebi, kad smo sami sebi uspostavljeli pravila:
    tri korne(ra) – penal
    dva:dva ili tri:tri – pluvrijeme
    neriješeno; kao najbolji rezultat ishoda utakmice, samo je mogao potvrditi da jedina pobjeda koja stvarno to i jeste – jeste sama igra!
    I to igra krpenjačom koja je, u odnosu na divlju i poganu gumenu loptu ili uobičajeni futbal, bila jedna nadasve pitoma igračka (rekvizit) koju je svak mogao da stigne i da njom da svoj doprinos zajedničkoj igri.

    Jedan, kako bi rekli - nepisan običaj, vladao je tada između djece i odraslih, posebno u pogledu roditelja a to je, da roditelji ni slučajno nijesu smjeli da se miješaju u njihovu igru ili da ih vade iz (zahuktale) igre pa bilo da je koja, zato su roditelji, kad je trebalo, uvijek slali neko od djece, svoje ili iz komšiluka. I dan današnji se sjećam kad se otac Mika Vujovića umiješao u igru i ljutito oseknuo na svoga sina riječima:

    Miho...!
    Doma..., oca ti *****...!

    I dan današnji se dobro sjećam njegovog pogleda kad se; pri odlasku, pognute glave osvrnuo da se s nama oprosti. Dugo poslije toga, dostina od onih koji ne mogu a da se svakom nasprdaju, dovikivali su mu ove riječi, što nimalo nije smetalo da od njega postane momčina i čoek od ugleda. Eto, na toj duhovnoj infrastrukturi bilo je i moguće primijeniti postupak paralelnog obrazovanja o kome bih želio ostavit amanet ovom lijepom i pametnom potomstvu Cetinja,koje ne samo treba no će i morati i da ga preuzme...
    (nastavak slijedi...)

  13. #13
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Malo ima onih kojima nije poznata ona kletva, ili predskazanje, da će neko završiti na – ulici – ako tako (grdno) nastavi... no u pogledu cetinjskih ulica se, bar što se mene tiče, ispostavila kao izvjestan blagoslov.., jer malo đe drugo bi mi, dok sjedim sa bosim nogama obješenim u kuneti - neko - onako „iz zasjede“, na čitanje uvalio npr. „Vinetua“ ili „Šerloka Holmsa“ a „Don Kihota“ da i ne pominjemo. I sve to u gradu đe dobra polovina stanovništva jedva da je i bila pismena. No, to nikako ne znači da nas je nova revolucionarna vlast, tako ravnodušno prepuštala cetinjskoj ulici. Naprotiv, jedva smo uspijevali da se otrgnemo mnogobrojnim sekcijama (tehnika, slikarstvo, gluma...) i manifestacijama, da bismo se sreli i okupili na nekom ćošku ili nekim skalama.

    Nije da nijesmo imali gradsku biblioteku, no tamo, postupak iznajmljivanja (jedne) knjige, nije bio ništa manje komplikovan od vađenja vize u konzulatu neke strane zemlje, te se i nijesmo mnogo gurali pred bankom iza koga se motalo nekakvo dozlaboga strogo i zabrinuto osoblje. Tada mi, ovo sa knjigama „iz zasjede“ i nije baš bilo toliko neobično, niti sam o njemu mnogo razmišljao sve dok nijesam odživio svoj (zadat) život i uvidio da se neke rabote događaju mimo tokova prenaviknute svakidašnjice, iskrsavajući iznenada i na neshvatljiv način.

    Već i ove moje, uvodne dogodovštine sa pozorištem, na najbolji način svjedoče u kojoj mjeri je Cetinje, kao grad, mogao da za njih obezbijedi ambijent koji izlazi van granica uobičajenih konvencija. Zato vjerujem da će ovaj moj osvrt, makoliko bio opširan, privući ne samo cetinjsku omladinu, već i namjernike koji slučajno zalutaju na forum prijestonice a sam ću se potruditi da ga izdignem iznad ostalih foruma gdje se ispraznost i nemaštovita bezidejnost iskazuju brojem stranica.
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 01-10-11 at 11:41.

  14. #14
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Vjerovatno će se neko od ove moderne cetinjske đece zapitati, kakvih je igara onda bilo kad nije bilo bicikala, blejdera i igrica sega-mega, ka ovo danas i čime smo se u to vrijeme igrali i – kako? Kad malo bolje promislim shvatam da se, u suštini, nije mnogo toga promijenilo samo su se; takozvana „tehnologija“ i prostori (cyber) prilagodili novim vremenima. Jer one igre koje današnja omladina igra, u osami dječjih sobica, na svojim lap-topovima mi smo igrali po cetinjskim poljanama i ulicama, pri tome se služeći kamenčićima i štapićima, odnosno svime što nam se našlo pri ruci a pri tome uglavnom igrali u frnjoke i ostale kažnjive zahvate.

    Naprimjer; one bitke koje danas na internetu vode đeca cetinjska, mi smo u igri „džandara i komita...“ vodili (igrali) u Vladičinoj Bašti a ponekad bi se pojavio neki od mlađih popova i preuzimajući ulogu svojevrsnog UNPROFOR-a izgonio nas sa manastirske imovine, dok su nas brojni posmatrači sa Orlova Krša hrabrili da istrajemo.

    Umjesto bicikala mi smo tada vozili raznorazne koturove, bilo od drveta, žice ili željeza, goneći ih pred sobom iskrivljenom žicom a onaj koji bi se domogao kakve felne važio bi za posjednika sportskog modela, jer je veoma precizno mogao upravljati njom uz pomoć drvenog štapa. Obično bi se dogovorili, otprilike nas desetina, te bi onako bosi, u prevelikim gaćama, a potamnjeli od sunca i gliba (tada je bilo mnogo manje vode no danas sa sve nestašicama), krenuli u kilometarsku vožnju rubom gradske kotline i svaki put se, ne bez ponosa, provezli glavnom ulicom...
    (nastavlja se...)

  15. #15
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Krajem 40-tih u Cetinju je bilo zabranjeno držanje domaćih životinja, nakon čega je po dvorištma ostalo dosta svinjarnika i kokošarnika od kojih su neki bili tako prostrani da su bili nalik omanjoj štali. Takav je bio i onaj porodice Kunja Releze koji nam ga je, djeci Skadarske i okolnih ulica, velikodušno ustupio iako se meni, lično, čini da iza svega stoji najmladji od njih; Jovo Mali (ali samo po rastu) koji je bio najaktivniji u neobičnom klubu koji smo zajednički uredili kao mjesto naših sastanaka prilikom kišnog perioda.

    Bilo je čak i pokušaja prikazivanja filmova ali se ne mogu sjetiti nekog posebnog uspjeha. Ovaj klub-svinjarnik nalazio se tamo đe je sada ulaz od Vlaške crkve u raspalu cetinjsku pjacu i to u onom dijelu dje se prodaju kojekakve tranje i starudija. U pogledu ovog svinjarnika postoji jedan veoma relevantan aspekt što se pomenutog – paralelnog – obrazovanja tiče, jer je u neposrednoj blizini stanovao potomak veoma viđene porodice Drecun – Peđa – jedan miran i pristojan đetić koga smo svi, s pravom, veoma poštovali i voljeli. No, kako je bio sin jedinac, roditelji su posebno, i prema amanetima predaka, gledali da bude u društvu svojih vršnjaka, povodeći se za onom narodnom izrekom; ako si jedinac u porodici nijesi u selu. Budući da su Drecuni, osim toga, bili imućna porodica, ispostavilo se da imaju sve predratne primjerke „Mike Miša“ što će reć skoro par hiljada primjeraka, pravo bogatstvo u vrijeme kad su stripovi smatrani buržoaskom i reakcionarnom izmišljotinom i zato je njihovo objavljivanje bilo zabranjeno. E sad, umjesto da to neslućeno bogatstvo zadrži za sebe, Peđa je velikodušno, kako to tek kućom ide, dao da svaki primjerak ide od ruke do ruke sve dok se ne raspane, ali ne prije nego što među cetinjskom đecom ne ostavi plodonosni trag.

    Bilo je to pravo otkrovenje u poslijeratnom sivilu, moći pratiti avanture Flaša Gordona, Mandraka, Fantoma i Prinza lavljeg srca. O Paji Patku i Miki Mišu da ne govorimo... A onda je došla i rezolucija Imforbiroa...
    (nastavlja se...)

  16. #16
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon ove rezolucije sve se promijenilo, što nas ionako nije mnogo pogađalo, osim ako otac nekog od đece nije zaglavio Goli, a o tome smo slušali đe pričaju babe zloslutnice, kad na škanjevima zasjednu po trotoarima i ispod oka kontrolišu; ko, kako, s kim...
    Ipak ni nas nijesu mogle suminuti promjene, pa makar to bila smjena ruskih filmova punih, parola, patosa i pucnjave – za rodinu – američkim, u tehnikoloru ili crnobijelih klasika kao što to bješe onaj kaubojac: „Draga moja Klementina“ (Oh mi darling Clementine), koji je ubrzo postao tako popularan da je bilo đece koja su iz glasa pjevala:

    „O maj davri,
    o maj davri,
    o maj davri Klementajn...
    Lavalosta, gonforeva...,
    o maj davri Klementajn..."


    Da li su razumjeli ono što pjevaju, druga je priča. No tek kad je došao, u tehnikoloru, obojeni film - „Bal na vodi“ sa (pre)lijepom Ester Vilijams“, ni ja a ni mnogi drugi, onako glibavi, nijesmo mogli vjerovati da u stvarnosti postoji tako nešto tako; velika kopanja puna bistre vode koja se divno plavi i njom pliva gorska vila neviđene ljepote... Bilo je čak i međusobnih rasprava da je sve to namješteno kao imnogo toga što dolazi sa trulog Zapada...

    Ovom prilikom posebno je do izražaja došla „direktiva“ ovog paralelnog uzdizanja i obrazovanja, jer nije svako mogao sebi priuštiti gledanje ovih novodošlih američkih filmova te se veome često događalo da neki od đetića koji je imao sreću ili mogućnost da vidi neki od filmova, zasjedne okružen đecom koja nijesu imale priliku i taj film im ispriča do u detalje te se pokatkad događalo da naknadnim uvidom budemo čak i razočarani.
    Last edited by metuzalem; 02-10-11 at 22:18.

  17. #17
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    No, ne bi se smjeli zaboraviti ni filmovi o meksičkoj revoluciji, od kojih je najznačajniji bio film; „Jedan dan života“ u kome se radi o nekom revolucionaru osuđenom na smrt kojemu, na sopstvenu riječ, biva dozvoljeno da ode kod majke – Huanite - i tamo provede zadnji dan pred izvršenje smrtne kazne, pri čemu, oboje, i on i majka, taj dan provode u prkosnom slavlju sa koga se on vraća i biva strijeljan. Ovaj i ostali filmovi ovog revolucionog opusa, bili su prožeti tako razornim patosom, da je narod bioskopsku salu napuštao uplakan i u dubokoj koroti. Bila je, tada, i priča o nekoj ženi, toliko iznerviranoj kolektivnim plakanjem i cmizdrenjem, da je ustala, okrenula se gledalištu i na sav glas obratila prisutnima:

    „ A što se, jadni ne bili, knjezite, ali ne vidite e je ovo falca...“

    No, izgleda da je izbor ovih filmova odgovarao estetici stradanja pobjednika ovdašnje revolucije te izgleda da su oni njima, svjesno ili podsvjesno, pokušavali da sebi dojme kako bi bilo lijepo do-živjeti herojsku smrt a da ostanu živi... Ili tako nekako, jer se drugačije nije mogla objasniti ovakva poplava patetike, koja ni đecu nije suminula, pošto su đetići, ponekad, u svom nadgornjavanju i „burekanju“ umjeli da zaprijete:

    -“Ajde bježi, jer ako te opičim, tri dana ćeš pjevat Mamu Huanitu...“

    Posebna priča je bilo Pionirsko Pozorište čiji je pokretač bio potomak ruskih emigranata, Vasilije Šćućkin, jedno nadahnuto, strpljivo i pitomo čeljade koje je sa divljom cetinjskom đecom uspjelo na scenu postaviti par zapaženih predstava. U jednoj sam čak i ja dobio ulogu – međeda – ali nijesam uspio da ostvarim tu ulogu, čak ni na premijeri, jer mi iz doma nijesu dali, te je ostalo da se sa njom teglim do dana današnjega. Kad se glavni grad preselio u tada proklamovani Titograd, tamo se odselilo i ovo pozorište, ali je ostalo mobilje i instrumenti a kada je nekoje od đece otkrilo jedan od nezatvorenih prozora, čoporativno smo se ušunjali u nekadašnju salu i stali „kreativno“ razvaljivati preostali inventar, među kojim je bio i crno lakiran klavir. Naknadno sam čuo, mada se, sam, toga ne mogu sjetiti, da je u tome učestvovao i sin Blaža Jovanovića, jedno zaludu dobro ali nesmajno i bandoglavo dijete, za koga vele da je tada prknom skakao po tastaturi ovoga klavira a ja (čuješ -ja) ga ufatio za ruku i dao mu nogu u guzicu....
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 03-10-11 at 21:25.

  18. #18
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon što par puta pročitah cetinjske anegdote, ne mogah se oteti utisku e se radi o duhovitosti za koju bi se, u udarničkim vremenima, slobodno moglo reći da je - „na mišiće...“ No, poseban dojam su, na mene, ostavili likovi ovih anegdota, meni mahom poznati iz godina odrastanja, što me posebno ne čudi, jer je nakon uspostave nove CG-metropole u Titogradu, Cetinje odjednom opustjelo i pretvorilo u provinciju, da ne rečemo, palanku... To se dogodilo tako neopozivo i bez obzira, da je su oni zadnji, koji ovaj grad napuštaju, imali samo da utule svijetlo... A izgleda da jesu, jer je poslije toga nastao – mrak...

    A kako se i ne bi čudio, kad sam sa Minjom Jablanom bio u istom razredu, a i s pok. Đokom Lecom, dok su Slobo Darić, Anđelko Arnautović, Ruta Pajević, Boro Zorić i Idžo Stanković bili pripadnici moje generacije sa kojima sam podijelio mnogo toga dobrog i lošeg. Posebno sa Rutom jer smo bili komšije.
    Zato me, s jedne strane raduje ali i mnogo čudi da se u anegdotama oni tako često pojavljuju, dok omladdina uglavnom statira sa prilično nategnutom duhovitošću.

    Izvornom duhovitošću se, uglavnom, smatra ona kad se neko našali na svoj račun, jer ona predstavlja izraz mudrosti i moralne snage, dok ona na račun drugog ponekad prikriva neku sumnjivu namjeru. U ovome Minjo Jablan daje primjer duhovitosti tipične za cetinjski mentalitet, jer je bez predumišljaja i uslovljena uobičajenom svakidašnjicom.

    One godine kada je Cetinje naprasno opustjelo, potsjećaju me na kraj rata, kad su najednom brda utihnula od pucnjave a ja se tome čudio, ne usuđujući se da nekog pitam, jer u mom shvatanju je rat je bio jedna stvarnost, koja nema i ne može imati kraj. Kad sam se konačno usudio da pitam, jednostavno su mi rekli e je rat završen i sada nastupa mir, što se za mene ispostavilo, vjerovali ili, kao najdosadniji period u životu... Jer se više ništa uzbudljivo nije događalo; nije bilo uobičajene pucnjave niti se vojske motale naokolo i na smjenu, kao do tada...
    (nastavlja se...)

  19. #19
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U Cetinju je moguće relatizovati i „mudrosti“ opšte prakse, kao što je i ona, opštenarodna, koju slobodno možemo smatrati opravdanjem za sopstveni kukavičluk a glasi: „Pametniji popušta!“ na što bi one mudre, iako nepismene cetinjske babe, onako kao za sebe značajno promrmljale...:
    „ Jes, baš tako, te se, onda, obojica nađu u (dubokim) govnima...“

    No niđe ona otrcana izreka o „Revoluciji koja guta svoju đecu...“ nije našla tako tragičnu potvrdu kao na Cetinju, đe su pobjednici svjetske revolucije istu morali nastaviti – drugim sredstvima..; osnivanjem i podizanjem svoje porodice. Tada se nijesam mogao čudom načuditi revolucionarnom zanosu koji je, u tako munjevitom roku, takoreći kao u narodnoj bajci, uspio da se šćeri tih istih, korotno obučenih baba, poput leptirova izlljegnu u šareno obučene, našminkane i namirisane žene (hm! Dame) od svijeta koje su svoju đecu stale odgajati, ne po amanetima predaka, već po savjetima iz časopisa „Naša Žena“ sa prilično „razornim“ posljedicama koje traju i do dana današnjega.
    Ko ne vjeruje neka, oko podna, pođe do osnovne škole „Njegoš“ i osmotri neviđenu gužvu kad zabrinuti roditelji, u (bijesnim) autima, prihvataju svoje potomstvo da ih,čoče, na putu do kuće neko zlo ne bi zadesilo; npr. ubila kap kiše ili im se, nedajbože tica posrala na pametnu glavu... meni je to posebno bilo zanimljivo, jer ovdje u Njemačkoj, svako jutro gledam kako, pri svakom vremenu, đeca promiču pješke, na biciklima, rolerima i drugim sredstvima kako bi, samostalno, stigli u školu...
    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 09-10-11 at 21:56.

  20. #20
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Nakon preimenovanja Podgorice u Titograd i prelaska svih ustanova u novoosnovanu republičku metropolu, na Cetinju je ostala samo ispostava „Službe“ i to sve kadrovi formata koji nije prelazio provincijski zadane granice. Međutim, nakon ovog duhovnog cetinjskog sunovrata, iznenada je uslijedio materijalni blagoslov u vidu izgradnje fabrika u kojima je prvostepeno bila predvidjena proizvodnja – radničke klase – od zdravog seljačkog elementa, uglavnom iz Katunske Nahije, što je predstavljalo jednu veoma dalekosežnu odluku za ovaj jedinstveni grad, jer što bi bilo da je on bio, potpuno, prepušten sam sebi cime bi narod podlovćenske Crne Gore bio prinuđen da ide u pečalbu, kao što je i onaj najbolji dio to uveliko i učinio, pri čemu im se, odasvud, tako žestoko izašlo ususret, da se od toga ni grad ni okolina zadugo neće moći tako brzo oporaviti. No, posljednji događaji su, posredstvom - LSCG - pokazali da grad ipak nije izgubio onu svoju unutrašnju snagu i duh nego je, uprkos tome, ipak ostao na visini amaneta svojih predaka.

    Vladavina „Službe“ pretstavlja jedan veoma specifičan period, jer su postrevolucionarni - parvenus (skorojevići) - ufatili da svoj društveni status izgrade, ne na (svrgnutom) materijalnom bogatstvu, već na novom - ideološkom - koje se ogledalo u tzv. moralno-političkoj pravovjernosti nametnutoj njihovim podanicima... No od ove njihove novouvedene vladavine, kao prva, stradala su njihova sopstvena đeca, jer su u obnovu i izgradnju novog (socijalističkog) čovjeka ušli spremni da svoj status izgrade na privilegijama umjesto na novcu, što se ubrzo iskazalo na skoro tragičan način...
    Ovo je posebno upadalo u oči svim onim koji su zbog svoje „nepodobnosti“ morali da napuste ovaj grad u kome su potomci pripadnika svemoćne „Službe“ sa svršenom "Auto školom", imali kudikamo više mogućnosti nego li neko drugi da dobiju posao, stan i konačno osnuju porodicu. Posebno štetnom, pokazala se i njihova „roditeljska briga“ kojom su svoje potomstvo sprječavali da se osamostali, time uspostavljajuci poseban vid duhovno-moralne korupcije, tragično potvrđujući znanu izreku, da je put u pakao, popločan najboljim namjerama.
    I stvarno, namjerniku se dovoljno osvrnuti po cetinjskoj pjaci, da bi to ojađelo potomstvo mogao vi kakodjeti dje u sjenci blistavih limuzina i đipova, razgaćeni i obrijanih glava, s neizmjernom dosadom na smrknutom licu, sjede po kafićima i čekaju da se nešto dogodi, dok voz neumitno prolazi... Tek tada mu postane jasno da je onu, do neukusa nadrkanu cetinjsku parolu - „CETINJE – DOLINA BOGOVA“- mogao da smisli i nametne, jedino isprazni duh onih koje služe i kojima se prinosi a, od njih ništa ne očekuje... Jer to će, blago nama, tata i mama i ostala rodbina srediti, samo neka si ti nama zdravo...
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 09-10-11 at 21:54.

  21. #21
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Moram priznati da sam imao izuzetnu privilegiju da, iz prve ruke, naslutim onaj podzemni duhovni tok, koji je stoljećima napajao izvore ljudskih odnosa u Crnoj Gori a ovaj grad (Cetinje) učinio jedinstvenim. Bilo je to nedje 1953, nakon što sam iz istorije pao na polamaturskom ispitu jer, nekako, nijesam mogao podnijeti da crnogorska istorija pončinje, baš Prvim Srpskim Ustankom te se nijesam spremio kako treba... No kako ne bih gubio vrijeme, a i da dodjem k poznaniju prava, otac me uputi na zanat knjigovesca u cetinjsku „Fotokartonazu“ jedno od, tada, uspješnijih cetinjskih preduzeća đe mi je majstor bio baš Marko Vujovic kome je prije rata, pripadalo, ne samo isto ovo preduzeće, nego i štamparija i nekadašnji hotel „Belvedere“ u kome je bio bioskop i još mnogo toga, što su pobjednici, po svom revolucionarnom pravu, konfiskovali i ovog čovjeka ostavili skoro bez ništa.
    Nije uopšte čudno to da je ovaj, pravi gospodin, na mene ostavio neizbrisiv utisak, jer je svakog jutra na posao dolazio u, po mjeri skrojenom odijelu, uštitirkanoj košulji povezanoj decentnom kravatom, da bi preko toga obukao čist plavi mantil i, bez ikakvog oklijevanja, savjesno, prionuo na posao. U sjećanju su mi ostale njegove sive gamašne, navučene preko lakovanih, uglancanih cipela, pri čemu mi se svaki put nametne i lik tadašnjeg direktora – Petra Tomanovića – koji je na rabotu dolazio u suknene gete i singavom džemperu, zaogrnut somotnim sakoom, da bi radni dan proveo pripremajući se za nekakve ispite iz ONO i DSZ.
    Mnogo godina kasnije od njegove ekselencije , sinovca i posinka Marka Vujovića – Svetislava (Pula) Vujovića – saznao sam da je preduzeće: „Fotokartonaža uspostavljeno baš na ideji majstor Marka, da bi se na portretima maršala Tita moglo itekako dobro zaraditi, što se, naknadno, ispostavilo ispravnim. Navedeni primjer veoma jasno ukazuje da nikakvi potresi i društvene kataklizme ne mogu iz života isključiti ustaljene vrijednosti i amanete pokoljenja koja su im prethodila.
    Last edited by metuzalem; 13-10-11 at 23:35.

  22. #22
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    sjajno ; ) , e kako se duh mijenjao , sadasnje price sa cetinja slobodno mogu da izgledaju ovako : " dug prazan prostor "hvala lepo
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  23. #23
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    sjajno ; ) , e kako se duh mijenjao , sadasnje price sa cetinja slobodno mogu da izgledaju ovako : " dug prazan prostor "hvala lepo
    E kuco moja, teke da je prazan to bi mogla biti cak i prednost, no su poslije "Nase Zene" dosle juznoamericke serije, koje se prepricavaju ka u svoje vrijeme oni "kaubojci"...
    - M -

  24. #24
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    11,449
    Thanks Thanks Given 
    1,906
    Thanks Thanks Received 
    5,140
    Thanked in
    1,774 Posts

    Default

    Ono što meni nije jasno je zašto neka od televizija ne napravi intervju sa Minjom Jablanom? Pošto na forumu ima novinara volio bih da nam to objasne, eto.

  25. #25
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Sjećam se, kada sam se, davnje 1968. godine šunjao uzavrelim Parizom i motao latinskim kvartom da, ni slučajno, ne bih nešto propustio od onoga što se, tada, dogadjalo na pariskim ulicama. I tako, jednom prilikom, podjoh do kultne kafane „Deux Magots“ (Dva Carobnjaka; na bulevaru St. Germaine) da bih, onako voajerski, mogao pratiti Jean Paul Sartra kako vodjama studentskog pokreta daje svoje dubokoumne sugestije i savjete. I stvarno, bilo je itekako interesantno posmatrati kako ovaj mudri čovječuljak daje svoj doprinos ovom istorijskom dogadjanju, pritom prazneći obaveznu bocu viskija, dok su vođe ovog buntovnog pokreta pomno i ćutke pratili njegovo temperamentno izlaganje.

    Tada mi se, tvrdoglavo, nametnulo i pitanje; što li bi od ovog mudrog čoeka bilo da ga je, kojim slučajem sudbina prikovala za naše slavno Cetinje đe je jedino oni koji vlada smio da misli (svojom glavom), zbori i piše...


    Kasnije, kad sam stao dolaziti i duže boraviti, ovaj grad mi je i sam ponudio originalan primjer i to baš u liku (i djelu) Ćira Vujovića, koga cetinjski brašnjomudi poznaju i pominju kao Ćira Jogaša. No malo ko na Cetinju i sluti da bi i on, isto onako kako pomenuh na početku moga topica, na svakom (strašnom) mjestu, mogao duhom i inače; „stići, uteći a i postojati...“, barem na italijanskom, ako ne na nekom drugom jeziku osim – maternjeg. Ovo ne pišem baš napamet, pošto nam je jedna veoma fina gospođa iz Primorja pružila najbolje pokriće svojim izvinjenjem i nesputanom pohvalom kada je (iz zasjede) odslušala naš razgovor koji smo vodili na pločniku ispred restorana „Crna Gora“ đe smo sjeđeli i pili vino dok je, u susjednoj prostoriji, ona ručala pored samog prozora. Ćiro, koji, u međuvremenu, bješe utonuo u duboke misli, prenu se tek kad ova gospođa zađe za ćoškom od Ivanbegove a kad mu objasnih samo odmahnu rukom...
    A i kako da bude drugačije u gradu u kome se duhovni potencijali ionako „troše“ na to da se ispita „ko kome jeba oca na Golome...“ No ja ovo ne pišem da bih Ćira hvalio nego da bih, nekog duhovnog namjernika uputio da se nađe u blizini kad on uzme riječ, ne da bih ga ubijedio u istinitost moje konstatacije već da vidi što se sve ne skriva iza navike i svakodnevice...
    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 15-10-11 at 08:55.

Page 1 of 24 1234511 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •