GLAVA DRUGA
Konačno raspust prođe, a živost zavlada u školi i oko nje. Nanovo je zagorelo mirisalo iz školske kuhinje, gdje se, u velikom kazanu, kuvalo američko mlijeko u prahu, koje je, potom, dijeljeno učenicima. Ogradnim zidom je nastala uobičajena trka, vika i dozivanje. Jovo, školski poslužitelj, najzad bješe smogao snage i hrabrosti da nekako, s one topole, skine kućicu i pretvori je u drva za potpalu, prije nego je Mirko uspio da je ponosno pokaže drugovima. Za njega i njegove vršnjake, škola je bila nešto natureno, jedna mučna i nametnuta prinuda, posebno mučna baš zato što je bila utemeljena na razumu, saznanju i razlozima, koji su njihovom razigranom shvatanju tako tvrdoglavo izmicali. Najmučniji su bili odlasci u školu, puni straha zbog nepripremljenosti, te vječno dugi minuti nesnosnog očekivanja da ga nastavnik prozove. Uvijek se ljutio na sebe kad bi osjetio zluradost da je izbor “zakačio” nekog drugog i prominuo ga ovoga puta, a ustvari tu zajedničku nevolju samo odložio do slijedeće prilike.
Ova jesen jeste, u stvari, prvi početak nove školske godine u novoreformiranoj školi, kojom nova partizanska vlast želi da osnovno obrazovanje produži sa četiri na osam godina a tu novu školu narod već bješe nazvao - osmoljetka. Do tada su i on i svi njegovi vršnjaci, do zadnjeg polugodišta, išli u staru gimnaziju koja se nalazila na sjevernom kraju grada i pohađali nastavu u odvojenim, muškim odjeljenjima, u kojima je zbog zaostajanja u ratnim godinama, bilo i brkatih momaka. U gimnaziji su predavali brojni ruski profesori, nekadašnji emigranti pred oktobarskom revolucijom, čija ih je plima stigla evo i u ovoj dalekoj provinciji, jer nova vlast nije propuštala da ih neprestano na to opominje. Razred je bio pun u ratu podivljale djece, od kojih je dobar dio ostao bez jednog ili oba roditelja, koju je teško bilo drukčije natjerati na učenje osim željeznom prinudom. Iako su profesori bili, uglavnom, obrazovani ljudi odrasli u gradu a Rusi čak i visokog porijekla, u samom razredu su se dječaci međusobno odnosili u skladu sa običajima nasljijeđenim u porodicama u kojima su stariji bili mahom bili nepismeni. Bez obzira na godine starosti, među učenicima je bila uspostavljena veoma čvrsta hijerarhija odnosa u kojoj se tačno znalo svačije mjesto, ponekad često potvrđeno i dosta teškim nadimcima. To neobično stepenovanje mjesta u razrednoj zajednici, pričom se je prenosilo i u gradsku sredinu, tako da se niko nije mogao izmaći negdje u zavjetrinu i praviti se da ga se sve skupa ništa ne tiče.
Već od prvog dana, nakon prelaza u novu - osmogodišnju - školu, dječaci su sa nelagodom ušli u razrede u kojima je sjedjela, bar polovina, djevojčica istih godina. Osim toga, nije više bilo onih skoro odraslih momaka na koje su bili navikli i od kojih su im nekolicina služili kao uzori a ponekad i kao sudije ili branioci. Osjetili su se, odjednom, tako bespomoćni i izručeni nepoznatom sudu djevojčica koje su, sve one”funjare i ćutuke”, do tada na dnu njihove ljestvice vrijednosti, ocjenjivali kao slatke, divne, pametne i dobre dječake, dok su one druge, sa vrha, vrlo često ocjenjivale kao grubijane i glupane. Bilo je to prvi put, da je svijet njihovih ustanovljenih vrijednosti bio tako nepovratno doveden u pitanje. Do tada je odlazak u školu bio nešto poput zajedničkog pohoda u kojemu su svi bili upućeni jedan na drugog, bez ikakve primisli da će neko od njih postupiti mimo čvrstih pravila, dok je sada to počelo ličiti na nekakvu utakmicu čija su nova i nepoznata pravila, ovoga puta određivale i djevojčice.
No, nije baš sve bilo tako neugodno, jer su umjesto većinom starih i džangrizavih profesora, odjednom nastupili mladi, tek svršeni nastavnici i profesori, od kojih su neki izgledali kao vršnjaci onih doskorašnjih školskih drugova. Promijenio se i način predavanja, te su, ne samo mogli nego i morali ponešto i na časovima naučiti, a domaći zadaci su postali stvarno neizbježna obaveza. Nije prošlo dugo vremena i oni su se uskoro navikli na novi sastav i uvidjeli da i među djevojčicama ima dobrih i pametnih, na koje se možeš osloniti i čiji sud itekako važi, pa sve do onog što im je do tada izmicalo te ga nijesu ni primjećivali jer se radilo o takozvanom ženskom svijetu koji je neumitno ostajao po strani.
Zbog svega toga, odlasci u školu su iznenada postali nešto uzbudljivo, puni neočekivanih susreta i značajnih pogleda iz prikrajka ili priželjkivanih i stidljivo uhvaćenih u mimohodu. Bez obzira na te promjene izazvane reformom školstva, dječaci su sa nemirom predosjećali da i samo vrijeme donosi nešto novo i da se bliži kraj djetinjstvu u kome je donekle sve donekle izgledalo sređeno i stvari postavljene na svoje mjesto. Mirko je sa iznenađenjem primijetio da postoje časovi kojima se radovao, ali ne toliko zbog novih saznanja već baš zbog toga što će ih dobiti od nekoga koga je stvarno želio vidjeti i na njemu odmoriti svoj pogled. Bila je to nastavnica botanike, nauke o biljnom svijetu, koja je u potpunosti odgovarala tom predmetu jer je bila prava slika svježine, mladosti i ljepote ili je bar on tako mislio i osjećao. Zvala se Danica, sa čudnim prezimenom - Kiš - i odmah se vidjelo da dolazi iz nekog drugog, dalekog i nepoznatog svijeta. Bila je osrednjeg rasta i nekako topla, obla i glatka poput porcelanske lutke, sa velikim plavim očima i bujnom plavom kosom koja je u rolnama padala uokvirujući srcoliko lice rumenih obraza. Znao je da tokom cijelog časa netrmice gleda taj, skoro do navike poznati lik, koji mu je svojom nježnom bliskošću ponekad naprosto uzimao dah. Nije mu promaklo da se na njenim časovima i ostala djeca drže neusiljeno i slobodno. Ne, nije to bilo ono otkrivanje ženskog koje pripada njegovim godinama, koje dolazi nenajavljeno i obrušava svom snagom na nepripremljenu dječiju dušu, već je to bilo nešto poput sopstvenog ogledanja na mirnom ogledalu duboke i bistre vode. Vrlo često bi mu misli negdje odlutale bestraga, te bi sjedio tu, glave poduprte rukom i razumom ispunjenim samo dubokim plavetnilom njenih očiju. Ona je taj njegov pogled primijetila odmah, već prvoga dana i prihvatila ga sa razumijevanjem i povjerenjem. Instiktivno je osjećala da mu sobom ispunjava ono {to mu je nedostajalo gubitkom majke ili uopšte cjelokupne ženske strane života, tako potrebne u tim nježnim godinama ranog djetinjstva.
***
Sada su opet bili svi na okupu, i Mirkovi drugovi i prijatelji, kao i njegovi protivnici, jer se nije moglo reći da je imao neprijatelja. Baba-Mita se, kao i uvijek žalila na sve i svašta i Mirku to ne bi bilo čudno da jednoga dana ne ču kako se žali nekoj od komšinica.
- Viđi, mila moja ... - govorila je skoro plačnim glasom, pokazujući na Mirka ,
- Ovi đetić ništa ne ije, a viđi kako je oteka', kumim te Bogom... Bojim se da nije što slab, a oni otac mu se mnogo na njega ne obrće, pa se bojim da mu se što ne dogodi te da narod počne priču e sam ja tome kriva...
Tek tada mu bi jasno, da je na njemu nastala nekakva promjena. Pa da, nije ni čudo, jer se skoro više od mjesec dana hranio iz paketa koje je iznosio iz magacina, dok je kod babe-Mite jedva mogao, reda radi i da se što ne primijeti, da nekako posrče svakidašnju čorbu. Nije ni mogao znati da se ugojio, jer se tih gladnih poslijeratnih godina, u cijelom gradu nije moglo vidjeti uhranjeno čeljade, osim rijetkih funkcionera među pobjednicima koji su, kao prvo, za sebe obezbijedili puno korito. Baba-Mita ga poče pripitkivati da li ga što boli, ima li vatru..., i zabrinuto mu stavljala koščatu, uvijek toplu ruku na čelo i dugo, zabrinuto klimala glavom.
Mirko joj je govorio i ubjeđivao je da mu nije ništa, misleći na ukusne konzerve iz američkih paketa koje, za svaki slučaj, bješe sakrio na tavanu teze gdje su on i drugovi imali običaj da se skupljaju i borave kad bi padala kiša. Upadanje u magazin je, nakon početka školske godine, postalo opasno a čim otpadne lišće biće i nemoguće. Zbog toga je bio napravio solidnu rezervu, ali mu je najteže bilo što ni sa kim o tome nije smio da govori. U stvari, do skora nije ni imao s kim, no sada, kada su svi opet na okupu, to je počelo bivati neizdržljivo.
Zato je jedva dočekao da mu se najbolji drug vrati sa sela, negdje iz Crmnice, kako bi s njim podijelio i tajnu i sve one đakonije koje je iznio iz "Ali-babine pećine". Čim je saznao da se njegov prijatelj, sa nadimkom Đelo, vratio sa raspusta požurio je da mu se što prije javi. Čim je vidio njegovu, po običaju kratko ošišanu, okruglu glavu u prozoru, dotrča i zovnu ga.
- Što je? - obrecnu se Đelo, mrzovoljan kao uvijek, mrko i ispitivački ga gledajući.
- Kako što je, - odgovori mu pitanjem, -
ajde izlazi iz kuće, što si se zabio u nju ka' u bunker? Evo su krenuli, kod crkve, da igraju na orahe. Jesi li donio kakvu vrećicu...?
- Malo... Nijesu još počeli padat. A ko igra?
- Dostina... Turo-Žabac, Mitar-Žuti, Mili-Šlinota, Ćita-Barbarita i ne znam ko još...
- Čekaj da izvadim kašeticu.. - odgovori mu Đelo i nestade u polumraku sobe.
Nije ni bilo ničeg do te sobe sa željeznim krevetima i kredencom, pribijenim uz zidove, sa crnim šporetom u uglu do prozora i velikog astala na sredini i malog hodnika sa umivaonikom. Bilo je to prosječno domaćinstvo tada, kada je bilo važno da se nekako preživi. Đelo je tu živio sa majkom i starijima bratom i sestrom.
Đelo izađe, sjede na prag i stade obuvati nove žute "gume", obuću sa đonom od automobilske gume, kakvu su obućari pravili uglavnom za seljake iz okolnih sela. Tek kad se obu, pogleda ga ispitivački i začuđeno reče:
- Uh, što si se užirio... Eto te ka´ prasac !?
E što ti je teror utilitarnosti...
Originally Posted by 001
Reply With Quote
Bookmarks