Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

[ivanbegovac]

.........

E dobri moj..,
ne vjerujem da će te mnogo obradovati to što si u potpunosti u pravu, no ni ja se nijesam nadao nekoj navalici ali mi je barem ovo skučeno zanimanje cetinjskih (duhovnih) brašnjomuda pomoglo da razriješim jednu poveliku dilemu... Naime, već nekoliko godina sam u velikoj dilemi jer sam podijelio (uvalio) poveliki broj knjiga poznanicima i prijateljima, poslije čega su me mnogi od njih počeli izbjegavati kao da sam ih gađao govnim@, što me dovodilo na pomisao da im se možda moje knjige nijesu dopale a sad jasno vidim da je zbog toga što ih nijesu ni pročitali pa mu to dođe isto ka da nijesu uradili domaću zadaću...

Ne, uopšte me ne mori sujeta što se ama baš niko nije javio pošto me ova tužna činjenica opomenula da je ono Cetinje saznajne magije potpuno nestalo te mi ne preostaje drugo bez da žalim za onim čarobnim vremenima kad su dani donosili izvjesnost koja je uvijek viša od bilo kakve spoznaje.
Zato ću ovim postom i okončati ovaj moj thread koji je trebao biti i ostati svojevrsna (duhovna) zadužbina zavještana ovom jedinstvenom gradu, makoliko da mi je žao svih onih za koje sam siguran da poput pouzdanih prijatelja zalaze i čitaju ove moje priloge. No to ne znači da ću im biti nedostupan, jer ću ja i dalje nastaviti sa pisanjem, samo što napisano neću ostavljati na uvid poput graffitta na zidu koji se öitaju, doslovno preo kurca, pri uzgrednom pišanju... Primjer mudrog Sloba Darića, najbolje mi je ukazao koliko razorno može biti udvaranje cetinjskoj (brašnjomudoj) ispraznosti...

Ovim je ovaj moj thread priveden svom, prevremenom kraju, te mi ne preostaje bez da cetinjski naraštaj toplo pozdravim i da im poželim sve najbolje u bliskoj i daljoj budućnosti...

-M - (kao Matuf )

E, ne valja mi posao ništa. Ufatio sam te, izgleda mi, u pogrešnom trenutku, i lišio sebe lijepih trenutaka koje doživljavam čitajući tvoje tekstove. Pušti cetinjske lelemudine(mlađu generaciju). To je skupina koja ni sama sebe ne razumije. Razgovarao sam prošlog ljeta sa jednom grupom momaka koji su pljuvali u krug ispred ''Centralne''. Kažem im da sam ja sa svojim društvom tako u krug maštao o susretu sa Stevanom Raičkovićem (a ko ti je taj, leba ti?), .... ? Raspravlja li smo da li je Taras bio previše grub prema Andreju (a ko ti je taj Taras, leba ti?), od kud Njegošu onaj ožiljak (mis'iš na NJENJA?), kakva li je bila EL PRESO NUMERO NUEVE.... a, pitam ih onda, o čemu VI maštate. Jedan (glavni u grupi) mi važno saopšti da čekaju da ih neko angažuje kao profesionalne ubice. Čekaju, i nadaju se da će neko nalećet. Nijesam se začudio jer mu znam oca, a i ostali su kratko klimali glavom u znak odobravanja. '' OĐEN NEMA PERSPEKTIVE ZA NAS MLADE. NIKO NAM NIŠTA NE DAJE''.
Čujem, opet ih zadragajem, da je Cetinje svo od humora. Zagrajaše veselo, sve preticajući jedan drugoga da mi kažu neki cetinjski ''vic''. Znam da misle kako je to iz sadašnjeg vremena, jer da bilo šta čitaju, znali bi da je skoro sve te ''zgode'' zapisao Vuk Karadžić, ali, eto, to se sad neki dan tu na sred sredine Cetinja dogodilo. Ono što jeste, prepričava se i prišiva nekolicini Cetinjana. Evo, znam jedan događaj. Branko Žuti je uz Mahera Punoševića bio radio i tv mehaničar. Aleksa Armuš, omiljeni Cetinjanin( kako neće biti omeljen? Bio je PEKAR) na samrti. Kako se sve po Cetinju znalo, Branko Žuti, TV MEHANIČAR pita Sloba ARMUŠA: ''Kako ti je otac''? Nikako, veli Armuš. Sliku ima, ali ton nema. Bio sam prisutan događaju. Sad se imaoci interneta utrkuju ko će to objaviti na nekakvoj grupi CETINSKI HUMOR kojoj je administrator onaj te čeka angažman, i tako po nekoliko puta. Sad je to rekao ovaj, sad onaj...
E, sad ja trebam da se obazirem na tu jalovinu u svakom pogledu. Zar su ti brašnjomudi u svakom pogledu dovoljan razlog da ja ne pročitam nešto poput priče o Boru Lekiću, Dobru Živiću,... ma o svim događajima iz lijepog Cetinja. Mnogo se radujem što si otrgao od zaborava mnogo lijepih uspomena.
Hoću da znaš, a znaš, da osim tica rugalica ovdje ''dolaze'' i drugi, koji to nijesu. Zar ti nije milo sjećanje na život ''ISPOD TEZE'' Prva piljara - Božo Maksimović (iz koje ćeš kace). Druga piljara - Risto Darić( šurulu murulu freška riba.... evo roba crvenoga droba...). Treća piljara - Milovan Ćićanović (ajmo žene na freški kraut...). Četvrta piljara - Ilija Andrić (ćuća mula dobra bula...)
Zar ti ne bi bilo milo da znaš pozadinu za vrijeme prikazivanja filmova : Jedan dan života(mama Huanita), Prozvan je peti tri, Prekobrojna, Sutjeska...
Zar ne bi volio da znaš kako nas je Đuro puštao u Pozorište, ono kad je provaljen tvoj put kroz ložionicu(ОНКЛ Џуро, ол'ме пуштит?)...
Ajde, čekam tvoju sledeću objavu, i na skoro svaku imam svoj dodatak iz nekog drugog ugla.
........
Ivanbegovac.

[metuzalem]

E, ne valja mi posao ništa. Ufatio sam te, izgleda mi, u pogrešnom trenutku, i lišio sebe lijepih trenutaka koje doživljavam čitajući tvoje tekstove. Pušti cetinjske lelemudine(mlađu generaciju). To je skupina koja ni sama sebe ne razumije. Razgovarao sam prošlog ljeta sa jednom grupom momaka koji su pljuvali. Jedan (glavni u grupi) mi važno saopšti da čekaju da ih neko angažuje kao profesionalne ubice. Čekaju, i nadaju se da će neko nalećet. Nijesam se začudio jer mu znam oca, a i ostali su kratko klimali glavom u znak odobravanja. '' OĐEN NEMA PERSPEKTIVE ZA NAS MLADE. NIKO NAM NIŠTA NE DAJE''.
........
Ivanbegovac.

Ma nije to zbog njih, nego zato što su ovaj jedinstveni grad izdali baš oni kojima je on najviše pružio. Te momke potpuno razumijem i na iskreni naćin žalim, jer se dobro sjećam kad sam i sam, u svom očajničkom bezizlazu, na pariskoj lionskoj stanici (Gare de Lyon), duboko zamišljen stajao isped diskretnog panoa Legije Stranaca (legion etrangere), još uvijek neodlučan da li da se i konačno prijavim na ovu jedinstvenu "akademiju", u kojoj se obrazuju visokokvalifikovane ubice, dok cetinjski brašnjomudi maštaju e će im neko doći na noge e da bi oni učinjeli čuda od junaštva i nafatirali se para...

Od ove moje nakane sam odustao, ne po pitanju savjesti, već zato što sam prije toga upoznao jednog pravog pravcatog legionara. koji me je veoma stručno uputio u stvarnost ove "akademije" te sam na osnovu toga samokritično zaključio da sam potpuni ćutuk u pogledu ovoga veoma "cijenjenog" zanata. No kako da sad objasnim cetinjskim lezilebovićima i brašnjomudima da ni Auto-Škola nikako nije dovoljna da bi se, kao u CG, mogla voziti kola hitne pomoći, jer da je poštenja, u slučaju da pacijent premine prije no uslijedi strućna pomoć, vozač bi, po običajnom pravu, ostao dužan krv porodici zato što mu je pacijent umaro zato što mu on nije umio pomoći a dok je pacijent umirao nije znao drugo bez da, s rukama u džepove, ide oko vozila i bespomoćno pljuje, nesmajno očekujući nekoga ko će to, stručno i odgovorno, umjeti da učini...Ukoliko taj koji umije nije, kao mnogi, otišao trbuhom za kruhom...
No ko im brani da čekaju... Problem je jedino što vrijeme nema kočnicu - ručnu...
- M -

[ivanbegovac]

Da ti rečem, radio sam u Kino. Događaja iz bioskopa ima, što bi reka Ljeko: Ihaaaaa.
.... daje se film '' Sutjeska '' i za vrijeme scene kad Felba nariče, otvara se kolež u bioskopu. Maše Ćaćić počinje sa : Huj huuuuuj... a Vide čojkan (...zbog sastanka partinskoga..) započinje: ''Druže Stevooooo, oj, oooooj...'' . Upada Jovanka:Je saaaam li tiiiii, go vo riiii laaaaaa.... Upada Stanka: ''Dikoooo mo jaaaaa...''.
Pa kad se prikazivao film ''Jedan dan života'', prvu veče opšti plač za vrijeme pjesme: Que Linda Esta La Mañana. Jedna se žena presnijetila, i nastao opšti metež... Đoko Radov Ivanović, Direktor bioskopa naredi śutri dan kinooperateru Mićku Kusovcu da onog časa kad se pjesma završi prekine projekciju, i upali svijetlo, kako bi se svikolici mirno isplakali... .
Kad je prikazivan film ''Prozvan je peti tri'' (strijeljanje u Kragujevcu), opet opšti kolež. Vide je dolazila na sve projekcije i svaki put je koležila nekog drugog od palih ''DRUGOVA''....
Ima toga vas cijeli dan. I ono o Tarzanu. Veljko, tada pedesetogodišnjak, nije moga odoljet a da ne prova umije li auknut ka Tarzan, no je prova odma pod oni volat na izlazu iz bioskopa...
Evo nekolike rečenice iz vedrije strane Ivanbegove ulice.(Сир ла лињ д'имажинооо мон шер командијеру, лете оне прасице на обје банде, а муа е мон фис Виśо дан ме бра, посе сису)
Pozdravljam te stisnutom pešću na slijepo oko u koga je neko uždio kad je Murta utuliJo svijetlo.

[metuzalem]

Prije neki dan na ulici sretoh kola kojima se razvozi pivo u bačvama a u koja bejahu upregnuta dva ogromna konja ovdašnje rase. Ovo ne bi bilo čudno da me ovi konji na tajanstven i neobjašnjiv način ne potsjetiše na izvjestan dogadjaj iz onih davnjih poslijeratnih godina (1948.), kada su se Cetinjem motale raznorazne vojske; saveznička engleska, partizani pobjednici i njemački zarobljenici na koje niko nije pazio te su se, izgladnjeli i u grupama, besciljno motali gradom.
Ipak, ovi rasni konji me potsjetiše na jedno posebno žensko čeljade, njemačku bolničarku kose boje rdje, upletene u debele pletenice koje su uokvirivale mrgodno pjegavo lice, dok je ona, obučena u široku pelerinu zelene boje i nogama obuvenim u vojničke cokule, marševskim korakom stupala gradskom pjacom.
Ovo ne bi bilo neobično da se Balšića pazarom nije motalo njeno troje djece; blizanci Klaus i brat mu Hans (čini mi se) i njihova mladja sestra Gizela, nalik na majku no ipak jedno veoma slatko dijete.
Jednoga dana dodjoh na pomisao da ovu djecu i pobliže upoznadem te se upustih u razgovor sa njima ali oni ne pokazaše veliku volju... Naprotiv, jer dok sam ja pokušavao da zadjenem priču sa (čini mi se) Klausom onaj drugi mi je je zađe iza leđa i bez ikakve najave opiči nekakvim matrakom po glavi, tako da sam vidio zvijezde. Ljutito se okrenuh i oteh oni matrak ali prije nego i zamahnuh, oni zajednički nasrnuše na mene i to tako žestoko da mi nije preostalo bez da što prije zbrišem sa „lica mjesta“, što učinjeh hitro i bez oklijevanja... Dugo nakon toga, postiđeno sam izbjegavao susret sa njima sve dok jednoga dana ne čuh (danas pokojnog) Miška Radunovića kako, stojeći u grupi svojih vršnjaka, ozbiljnim glasom objašnjava...:

„- Ma pobio bi se ja s bilo kime, ali je sasvim drugo s onijem poganim Klausom, pošto on umije da se „udvostruči“ pa ti ne preostaje drugo bez da zbrišeš i to što prije i bez oklijevanja...“

Nakon ove njegove priče bilo mi je itekako lakše te se više nijesam postidjeno šunjao po Balšića pazaru...
- M -

[ivanbegovac]

Auuuuu, koja su ono velika zla bila. Joza i ja smo išli da svetimo Miška, ali im je priskakala ona masna cokulača. Svaki put kao da je iz zemlje iznicala(fluhten, fluhten...). Dugo sam ih miješao sa Kokom i Bagom Ilije Ćakina, koji im nikako nijesu bili slični nipočemu. Jedino su bili najbliže komšije.
Vidiš, potpuno su mi iščiljeli iz pamćenja, a dosta su mi jada zadali.

[metuzalem]

Nekoliko vrelih neđelja sam proveo u CG i veoma često, većinom s večeri, prošetao cetinjskim korzom punom lijepog mladog naroda. Ponekad kad je trebalo kupiti kojekakve potrebe, svratio bih u neku od cetinjskih kafana u kojima su, uz pivo i karte, mahom sjeđeli dežurni matufi. Kad bi me spazili, neko od njih da bi se napravili važni doviknuli bi mi pitanje:

"Ada, čoče, oće li nas više primat u tu ojađelu Evropu.., a?"
"Oće, oće.., kako ne, samo kad, kao na "Trulom Zapadu", jednom prestanete pušit ispod tijeh zabrana na kojima piše - ZABRANJENO PUŠENJE..."

- M -

[metuzalem]

A jedan je Mandić Joja...


Imao sam (hm!) privilegiju da lično upoznam nekoliko, što ratnih što mirnodopskih heroja, a što tada i nije bilo neobično, jer ih je u maloj ali drčnoj Crnoj Gori bio popriličan broj... Jednoga od njih, o kome se i danas priča sa strahopoštovanjem – Petra Vojvodića – upoznao sam neđe početkom šegdesetih godina prošloga vijeka u Baru, koji je tada bio u izgradnji a mene zapalo da dovedem vodu iz pitomog Zaljeva do na Pristan. U to vrijeme, Bar je Bio jedna pustopoljina sa dvije veoma lijepe i otmene građevine; dvorcem Kralja Nikole i hotelom „Rumija“ u kome sam stanovao u zimskom periodu. U hotelu su se, uglavnom, sastajali i družili kadrovi od imena i ranga, tako da sam ubrzo upoznao sve važnije „faktore“ razvojne politike.

Jedne večeri, prije nego se odlučih da legnem, začuh nekakvu pucnjavu, pa se, misleći da je došlo do kakvoga obračuna, stuštih u hotelski restoran da vidim što se događa. Bio sam ne malo iznenađen prizorom koji tamo zatekoh, te neodlučno ostadoh u vratima, zagledan u gomilu uglavnom muškog naroda među kojim su, u pročelju sastavljenih stolova, sjeđeli; Petar i njegova gospođa sa đetetom od svega koju neđelju dana, koja nije skrivala na koje muke je stavljena ovim neobičnim slavljem. U jednom momentu Petar podiže kažiprst uvis, na što kod muzike (dvije lijepe i mlade žene i muž jedne) nastade nekakvo komešanje jer je pjevačica odbijala da po sedamnaesti! put, za to veče, otpjeva naručenu pjesmu:“Pod Lovćenom zeleni se trava“. No šef sale nije popuštao te ona, jadnica, morade tu pjesmu otpjevati; šćela ne šćela, na što se Petar razgali, izvadi levor i opali dva metka u tavanicu. Nakon ovoga pucanja, šef sale dotrča i Petru šapnu nešto nakon čega se on uozbilji a onda, kroz otvorena vrata izađe na terasu i zapuca na svjetleće kugle od kojih se neke rasprsnuše u paramparčad.

Ovaj događaj mi je ostao u pamćenju kao jedan od onih koji su kod mene izazvali prvu nedoumicu glede zasluga i njihovog vrednovanja, jer me ona (muška) bulumenta koja je, u nekoj grotesknoj smjernosti, stisnutih koljena i glava uvučenih u ramena, sjeđela oko slavljeničke trpeze, cijelom događaju dajući nekakav posuvraćeni značaj i legimitet iako je on, tada, čak i po naprednim socijalističkim zakonima u potpunosti predstavljao ozbiljan prekršaj...


S opjevanim Jojom sam, u okrugu „Vatrogasne“, dijelio mučno, glibavo i gladno odrastanje, kada se on isticao jedino svojim gromkim glasom, dok se u drugome, onako tamnoput i štrkljast, nije mnogo razlikovao od ostale đece.
Prošle su godine a mi razbježali po raznoraznim školama i zanatima, širom naše zemlje ponosne... Tako se dogodilo da se sretnemo u Peći sa kojim je cetinjska „Tara“ održavala stalnu autobusku liniju, te je trebalo prekonačiti kako bi ranim jutrom nastavili put za Cetinje. Za stolom se, osim nas dvojice, bjehu zatekli šofer i kondukter autobusa i skupa s nama čekali da posluga donese jelo ali se tada dogodi nešto sa čime nijesam računao, jer se Joja nagnu nad onijem pjatom, na kome se viđela pogolema krmenadla zasuta gomilom sjeckanog luka, na što on podiže glavu i zagrmi onijem svojim razornim glasom i to tako da svi poskočismo od iznenađenja:

- „Ma što je ovo oca mu *****... Miči, miči, miči ali ste krenuli da me trujete...!!!“


Šef sale hitro dotrča i lomeći ruke, stade da se izvinjava, na što se Joja nije mnogo obazirao, čak i kad ga ja, kao stariji, opomenuh da ne graje toliko. Danas me stid kad se sjetim koliko mi je tada ovaj njegov (junački) gest imponovao, jer sam tek kasnije shvatio da je ovaj njegov ispad, u stvari, bio gest jednog sirovog nevaspitanja i prostaštva a sve po mjeri ondašnje UDBE, koja je momke posebnih osobina smatrala svojim referentima za dobar izgled i gromki glas....


Neđe pred sam početak „Rata za mir“ Joju zatekoh kako na Svetom Stefanu prodaje slike nečesovog (hm) naivnog slikara i prilično se iznenadih njegovim izgledom i držanjem jer u međuvremenu bješe posijedio i oronuo u toj mjeri da mi ga bi žao, te se stadoh raspitivati o njegovom životu i postanjuu. Tiho i kao da se izvinjava, ispriča mi da od porodice ima jedno (mislim žensko) dijete sa nekakvom spikerkom koja je brak i porodicu više smatrala udesom nego nečim čemu bi žrtvovala svoju svoju mladost i svoju ljepotu. Nakon toga ga više nijesam vidio jer je uskoro umaro, tako da je Cetinje ostalo bez svoga heroja, koji je, u stvari, više bio žrtva zloupotrebe njegovih (junačkih!) osobina, poput nekadašnjih perjanika koje je „razjedala rđa“ prolaznosti...


(u sljedećem nastavku heroj slavnog Rata Za Mir...)

- M -

[sparco]

pratimo ......................... i cekamo

[Thomas_O_Malley]

pratimo ......................... i cekamo

I poneki od nas pokusavaju da zamisle kako li su izgledali po cetinjskoj pjaci ti kurajberi koji su se kocoperili malo dalje od kuce...

[metuzalem]

U ono slavno doba „obnove i izgradnje“ posebno se istakao jedan lijep momak, poznat pod opštenarodnom nadimku – Lale – (Labud), koji je na jedinstven način od svojih izvanrednih sposobnosti – ljepote i pameti (lukavstva!) – ustanovio jedan posebno originalan i veoma uspješan OUR (Organizacija Udruženog Rada) koji mu je, uz blagoslov Službe, omogućavao život o kome mi ostali nijesmo smjeli ni sanjati... Dobro se sjećam uz koju zavist smo gledali kako jurca svojom bijelom Alfa Romeom Guiliettom, posebno iz razloga što smo svi slutili (ma kakvi slutili – znali!) da ju je zaradio kurcem...


Zbog navedenih (udruženih) osobina; izvanredne ljepote, oštrine uma i moralno političke podobnosti, postao je spiker CG televizije, na kojoj je dugi niz godina marljivo i programski referisao dnevne vijesti u dnevniku ove ustanove od javnoga značaja.
No tek kad je izbio slavni „Rat za mir“ on je iznenada živnuo i pokazao i svoje herojske sposobnosti, iako ne baš svijetlim oružjem već nekim drugim, mnogo sofistiranijim sredstvima. Ovim preokretom posebno je bio zadivljen ženski dio CG naroda, te sam se naslušao slavopojki o tome kako je ovaj ljepotan, prilikom pohoda na Dubrovnik, u nekom od logora (Morinj) uspio, samim tim što je nekim zarobljenicima, maskiranim u nekakve babe i đedove, pod nos podnio da primirišu onaj mikrofon, nalik na onaj njegoševski topuz, pa da oni smjesta priznaju da su ustvari - Zenge (Zbor Narodne Garde) - koje su besramno grinule da nam oduzmu Prevlaku i neke druge prostore drage nam Domovine.

Uglavnom sam mišljenja da mu za ovaj veličanstveni herojski čin nije odano zasluženo priznanje, pa to činim ovoga puta i u svoje ime, nenadno zadovoljan što ne pripadam junačkom soju nego, s pravom; prezrenom redu osvjedočenih kukavica i lažavaca...

- - M -

[metuzalem]

Vidim da narod često zalazi na ovaj moj (cetinjski) topic te mi pade na um da priložim link topica sa "Budućnost CG" kako bi imali što da pročitaju do sljedećeg posta...
http://www.forum.cdm.me/showthread.p...-m-na-sat-u-EU

- M -

[metuzalem]

Vjerovatno će se mnozina sjetiti nekadaćnjeg herojskog oslovljavanja, jer su osim priznatih ratnih i mirnodobskih heroja (rada, zasluga za Narod i sl.)postojali heroji npr. Cetinjske pljace, od kojih su svojevremeno najpriznatiji bili, danas pokojni; Boro Plamenac i Ruso Đurović, o kojima su se, po cetinjskim kafanama ispredale, ne samo priče već i – legende...



Bora Plamenca sam poznavao iz viđenja sve do onoga dana, u godišnjeodmorskoj Budvi, đe je Boro „radio“ kao izbacivač iz hobija, mahom kod udbaških ugostitelja, kad se zatekoh ispred lokala iz koga on, na izvjestan „bokserski“ način, izagna nekoliko momaka koji junačkom hitrinom zdimiše u jednu od uskih ulica staroga grada. U strahu da bi mogao mene nasrnuti i na, pozvah ga po imenu, na što on, iznenada, „namjesti“ svoj bojevi gard i ljutito obrecnu na mene riječima:


- „A okle me, pa ti poznaješ.., kurče lipovi...?“


Sve ovo se moga završiti na mučan način da se neđoh u društvu takođe bivšeg boksera, sa istim imenom – Boro – (Bulatović) koji se, više slučajno no namjerno, ispriječi između nas, te sve prođe bez velike gužve i nepredviđenih posljedica...


Ovoga drugog heroja cetinjske pljace – Rusa Đurovića - upoznao sam slučajno i na otstojanju, jednoga lijepog ljetnjeg dana, kad sam spokojno sjedio u ugodnoj hladovini bašte gradske kafane, ne sluteći da bi se išta posebno moglo dogoditi. Osvrćući se za nekim poznatim, zapazih neobrijanog čovjeka odmaklih godina kako u neobičnom (bojevom) stavu sjedi za stolom ne baš daleko od moga, time privlačeći moju pažnju više od ostalih gostiju. Utoliko za susjedni sto dođoše dva momka koji pozdraviše, prvo njega a onda i konobara koji se zaputi k njima da primi narudžbu, no tada se dogodi nešto neočekivano, jer onaj čovjek (Ruso) iz onog prežećeg stava hitro skoči na onoga konobara, koji na to odgovori munjevitim trzajem svoje desnice kojom kukavoga Rusa drmnu u lice i to tako žestooko da se on strovali na stolicu, ali ovoga puta nemoćno ostajući da visi o njenom naslonu... Na ovo se ona dva momka ogorčeno digoše a jedan od njih na povika na sav glas:


-„ A što to činiš.., jadan – pa onda s gorčinom dodade – ajde bježmo odolen...!!!“


Na ovo se onaj hitri konobar osjeti obavezan da odgovori, što i učinje, šireći ruke u pokušaju da opravda svoj postupak...


- „ A što ja mogu, kad me on, evo po cio cipancijeli dan preži iz ovoga ćoška...“


Oni momci mu ovo opravdanje ne prihvatiše već ogorčeno i bez riječi napustiše mjesto događanja, nakon čega se muklim glasom javi, niko drugi do Ruso kome je krv kapala iz razbijenog nosa, riječima...


- „ Ma, vala ćeš znati koga danas tako junački nokautira, ja ti jemac...“


Na to onaj konobar samo slegnu ramenima i ode da rabota svoj posao...


- M -

[metuzalem]

Tek kad čoek vidi sve one nemaštovite paljevine zastava, među kojima prednjače izraelska i, posebno, američka, dovoljno mu je da se osvrne na herojsku prošlost Crne Gore kako bi shvatio koju neslućenu kreativnost iskazuju CG medijski heroji, od onoga kad prekrste ruke i noge dok se svira himna sopstvene države pa sve do raskubanja kojekakvih partijskih i državnih simbola.


No sve je ovo ništa pri onome, kada su skoro svi (bjelosvjetski) mediji, među kojima je prednjačila globalna CNN-agencija, na svojim ekranima i to u trajanju više od dvije neđelje, objavila jedno - Runjato, Debelo, Rasjeđelo i Ožvalo Prkno - CG imena a srpskog prezimena, zakićeno američkom zastavom. Neki od onih koji su viđeli ovaj historijski snimak vele da je nečija jednako runjata ruka činjela pokrete kao da ovom zastavomono debelo, rasjeđelo i ožvalo prkno, briše, no pošto su nakon ovog herojskog uslijedila uobičajena priznanja i privilegije, izgleda da im se samo pričinjelo... Svejedno, iza ovoga svjetski poznatog (hm!) lika i (ne)djela, kao iza svakog drugog, krije se izvjesna istorijska ličnost a do mene je doprlo jedino da nosi baš junačko ime – Vuk – te ne mogu zaključiti ovu temu o cetinjskim herojima a da ga ovdje ne pomenem i odam dužno priznanje u pogledu ovog, kreativnog herojskog čina...

- M -

[metuzalem]

...ma vala i (moderno) antiheroja, odnosno heroja sa „negativnim“ (-) predznakom.


Prilikom mojih posjeta gradu Cetinju, u kome sam imao čast da odrastem, posebno me smeta pametovaanje cetinjskih brašnjomuda, podvučeno citatima o Simu Cuci, kojim već uveliko omaganjiše ionako osiromašenu cetinjsku duhovnost.

Danas je vjerovatno malo onih koji se još mogu sjetiti (kukavog) cetinjskog originala po imenu Petar - Op-Jo - po ovom nadimku poznatog zbog svoje česte uzrečice kojom je iz sebe izbacivao kao kakvu unutrašnju nervozu. Dobro ga se sjećam dok je pjaca još bila na Balšića Pazaru, đe je on, kukavac, uznemireno čekao da mu neko da kakvu raboti kako bi zaradio „koru leba suva“ i pritom se stalno osvrtao oko sebe, svaki čas pljujući i izgovarajući onu svoju (magičnu?) izreku: Op-Jo!!!

Još uvijek se sjećam i prnja crne boje u koje bješe obučen, ali mi je je u posebnom sjećanju ostala i njegova izgužvana crnogorska kapa, baš zato što joj dno ne bješe crveno već crne boje...

(nastavak slijedi...)
- M -

[metuzalem]

U sredini kakva je Crna Gora, jedna ovakva ličnost nikako nije mogla proći nezapažena te se nijesam iznenadio kad sam se, u jednom od rijetkih CG filmova, ponovo susreo s njom ali u sasvim drugom izdanju. Bio je to slučaj sa filmom naslovljenim: „Četiri kilometra na sat“, snimljenom u Starom Baru, koji prikazuje vrijeme između dva svjecka rata kada su izbori bili manipulirani još žešće no je to danas slučaj. U filmu je ime Op-Jo uzeto kao izvjesna opozicija strankama koje nijesu birale sredstva da se dokopaju vlasti, dok je OP-Jo sam, prikazan kao nekakav zaostali siromašak koji sa štrucom hleba dolazi do izloga iza koga se vrti jagnje na ražnju, đe otkida komad po komad onoga štruca i „umače“ ga na staklo izloga da bi ga potom sa guštom izio...

(nastavlja se...)

[metuzalem]

Jedan drugi original, u Cetinju poznat po nadimku – Pero Miš – meni je ostao u sjećanju poznat kao – Pero Šnjaga – jer mu ga je narod nadio zbog toga što je, neđe, počeo tući čeljad po kući a kad su neki dotrčali da ga smire ili da ih razdvoje onda je on, u svojoj neizmjernoj jarosti, zavikao;


„Puštite me, došla mi je šnjaga!!!“

Njega se posebno dobro sjećam, jer je bio jedan od rijetkih Cetinjana koga sam svaki put zapažao u nekakvoj napornoj raboti, koju je dospijevao tromo ali i veoma savjesno a ne sjećam se da sam ga u kafani ikad vidio... O njemu je ostala i ona poznata anegdota koju je možebiti izmislila dežurna cetinjska fukara, kad se on na nekom od čestih cetinjskih „pokajanja“ spremao da pokojnika lelekne a onda je neki od dežurne fukare, onako iz zasjede, doviknuo – Pero Miš – na što je on iz pola leleka odgovorio:

-„..... oooo, da ti oca očinskoga *****, od danas za navijeeek....!“


(nastavak slijedi...)

[HENKEL]

Hahahahhahah Vrh !!

[Old Bone]

Jedan drugi original, u Cetinju poznat po nadimku – Pero Miš – meni je ostao u sjećanju poznat kao – Pero Šnjaga – jer mu ga je narod nadio zbog toga što je, neđe, počeo tući čeljad po kući a kad su neki dotrčali da ga smire ili da ih razdvoje onda je on, u svojoj neizmjernoj jarosti, zavikao;


„Puštite me, došla mi je šnjaga!!!“ Oooohhhhhh ..ka da ga gledam... vala neka si mi uljepšao popodne Met....

Pozdrav,

Njega se posebno dobro sjećam, jer je bio jedan od rijetkih Cetinjana koga sam svaki put zapažao u nekakvoj napornoj raboti, koju je dospijevao tromo ali i veoma savjesno a ne sjećam se da sam ga u kafani ikad vidio... O njemu je ostala i ona poznata anegdota koju je možebiti izmislila dežurna cetinjska fukara, kad se on na nekom od čestih cetinjskih „pokajanja“ spremao da pokojnika lelekne a onda je neki od dežurne fukare, onako iz zasjede, doviknuo – Pero Miš – na što je on iz pola leleka odgovorio:

-„..... oooo, da ti oca očinskoga *****, od danas za navijeeek....!“


(nastavak slijedi...)

„Puštite me, došla mi je šnjaga!!!“ Oooohhhhhh ..ka da ga gledam... vala neka si mi uljepšao popodne Met....

Pozdrav,

[metuzalem]

Vjerovatno je malo onih koji se još mogu sjetiti redova za nekadašnja trebovanja, kad je izgladnjeli narod strpljivo čekao u promrzlim redovima da mu se udijeli kakva propisana „crkavica“, da bi nekako preživio do svijetle budućnosti koju su mogli nazrijeti u tzv. „diplomatskim magazinima“, u stvari svojevrsnim demagoškim izlozim svijetle budućnosti, momentalno rezervisanim, tada, vladajućoj nomenklaturi.

Prva koje je gubila strpljenje u tom besmislenom čekanju, bila je Kršna, obla i plavokosa – Nafija – koja bi odjednom iskočila iz rezigniranog „reda“ i pomamljeno, stala da graje i sramoti prisutne, pritom vrteći (lijepom) glavom i mlateći svojom debelompletenicom, nalik na pendrek, po svojim oblim ramenima. Sve to joj nimalo nije pomoglo da bilo koga naždene kako bi joj se pridružo u njenom nemoćnom i besmislenom protestu. Svejedno, bila je i (hm!) ostala jedino žensko čeljade o kome se, doduše sa podsmjehom ali i sa velikim poštovanjem, pričalo po Cetinju. No meni je mnogo upečatljivije u uspomeni ostao njen brat – Osman – koji se svojm, na nulu ošićanom, okruglom glavonm, služio kao topuzom, kojim nas je naprosto „obarao s nogu“ tako da smo se uglavnom izmicali kad vidimo kad njom (njim) zama'hne .

Kasnije, na „Trulom Zapadu“, kad god bih se susreo s pojmom – korida – vazda bih se sjetio njega i momenata kad sam, spretnim izvijanjem, uspio da izbjegnem njegov razorni nasrtaj...

Nastavak sljedi...)
- M -

[sparco]

sjajno , metuzalem u kontinuitetu odusevljava

[metuzalem]

Kao jedna od rijetkih ženskih cetinjskih originala, u sjećanju mi je ostala jedna veoma neobična žena, koju je Cetinje znalo pod neobičnim imenom - Joše Crna – sa svojom brojnom porodicom... Prema njoj sam, kao đetić od nekih desetak godina, osjećao neobičnu bojazan i čudno poštovanje, može biti i radi njenog dubokog i tamnog pogleda, iz koga je tajanstveno zračila neka neizmjerna tuga osjenčena harizmom nekog ko nema što da izgubi a čime svaki, pa i nenamjerni ćar, postaje velik i čist dobitak.

Za ta vremena gladi i nemaštine, bila je neobično (sumnjivo) gojazna, no i pored toga veoma brza i okretna. Od njene đece najbolje sam poznavao onu mojih godina i mlađeg sina koga smo, onako cetinjski nježno, zvali – Mili „Šlinota“ – što je bar meni bilo čudno, jer smo tada svi bili, ne samo šlinavi, no i tranjavi, glibavi i srabavi, osim ono nekoliko udbaških potomaka koji se ionako nijesu miješali s nama, niti bi im to dozvolile, naprečac i nesviklo napirlitane, ondulirane i namirisane majke.
Osim toga, dežurna cetinjska fukara u to vrijeme bješe po Cetinju prosula neobičnu pjesmu, koju su po ćoškova promuklo pjevali ili recitovali njen tekst, koji je glasio:

- „Joše Crna i Danilo bijeli,
- Zajedno su s prasadima jeli...“

Ova pjesma je mene posebno zbunjivala pošto je, tada, već bilo zabranjeno držati svinje u gradu, te sam tada prvi put posumnjao da se, dežurna cetinjska fukara, kojoj se inače vjerovalo na riječ, ovoga puta - napamet - ruga, krevelji i dobačuje iza ćoškova.

No, prošlo je vrijeme i dosta nesviklo odraslo i svak krenuo svojim putem u svijetlu budućnost, te se i ja zatekoh u jednom od glavnih, iako pokrajinskih, gradova našeg nam Se-Fe-Re-Jota. Bio sam smješten u internatu u kome je bilo omladine sa sviju strana tako da se ne iznenadih kad mi rekoše e me traži nekakav novodošli Cetinjanin kako bi se vidio samnom. Ubrzo potom pojavi se povisok momak sportskog izgleda i veoma otvorenog ponašanja koji me srdačno pozdravi. U njemu prepoznadoh jednog od sinova Joše Crne, mislim po imenu Gojka(?)- Mirjanića, rijetkog prezimena sa ženskom osnovom (Mirjana).

Ovaj susret me je mnogo obradovao baš zato jer sam vidio koliko se i na koji način mijenjaju ljudi. Nije bilo dugo kad mi je, u vozu Beograd – Peć – ( pruge za Bar nije bilo ni u primislima), prišao jedan veoma zgodan i elegantno obučen mladić srednjega rasta i veoma uljudno predstavio kao – Mili – a meni, pri pogledu na ovog ljepotana sanjalačkog izgleda, ono nekadašnje – „Šlinota“ – tako neugodno visilo u sjećanju da sam imao neodoljivu potrebu da se – oseknem...

[metuzalem]

Evo me samo da vam dodam link na DUHOVNE APOTEKE kako ne bih ovdje morao unositi jedan od mojih, mamutskih, postova pa ko voli neka izvoli...

https://forum.cdm.me/showthread.php?...00#post2991000

- M -

[p0tpUN0_pUkl4]

Ja sam odusevljena. Ovo bi trebalo stampat u knjigu, pa davati djeci da citaju

[sparco]

duhovnu apoteku ja imam u txt fajlu nedje doma na racunaru skupljao sam postoje u jednu pricu da sa merakom u hodu citam

[metuzalem]

Pretpostavljam da su se, mnogi od onih koji zalaze na forum Cetinje, našli, može biti neugodno zatečeni naslovom mog topica o Cetinju kao – tajanstvenoj – i povrh toga duhovnoj metropoli, pritom pomišljajući da je matuf obolio od neizlječive nostalgije... Istovremeno su cetinjski brašnjomudi i sami spremni da do besvijesti tupe o tome kako je Crna Gora, kao prva uvela automobil kao sredstvo prevoza pošte i putnika ili, naprimjer, prvijenstvo u bežičnom prenosu vijesti i informacija.

No tek kad se osvrnem na moju plodonosnu skitnju po ovom okršnjem svijetu, shvatim koju privilegiju sam imao odrasti u ovom gradu u kome je mašta bila na vlasti mnogu prije nego su taj zahtjev „podnijeli“ pobunjeni pariski studenti onih davnjih šegdesetih godina prošloga vijeka.

Jer..,
... da me podobna cetinjska fukara nije lepetnula na „Truli Zapad“ nikad ne bih shvatio da je grad Cetinje moga djetinjstva imao poštu koja je u potpunosti odgovarala revolucionarnoj paroli: „Maštu na vlast!“. A malo ko se, danas, još može sjetiti jedinstvene – usmene – pošte koju je cetinjski narod uspostavio na, njemu svojstven stvaralački način, a njen pretstavnik bio poznati cetinjski poštar po značajnom imenu – Novica - čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, što i ne mora biti od neke važnosti...


I danas se dobro sjećam kako je onako vižljast i brzonog, sa mastiljavom olovkom iza uha, hitro odmicao Ivanbegovom ulicom, dok su mu podbočene žene naslonjene na dovratke oniskih kuća, dovikivale poruke koje je on, savjesno, isporučivao na datu- „adresu“.

No nije on prenosio uobičajenu – usmenu – poštu tako primjerenu gradu u kome je bilo dosta nepismenog naroda, već i dnevne vijesti o tome ko je umaro ili kome se rodilo dijete... Siguran sam da i dan današnji neki od cetinjskih poštara, pored pisama i ostalih pošiljki isporučuju i – usmene – poruke ali vjerovatno ne na onaj način kako je to činio nezaboravni – Novica.

- M -