U kojoj mjeri očevidnost predstavlja nepouzdan kriterijum, shvatio sam još prije nego je krenuo opštenarodni polom u bivšoj YU, koji je počeo AB revolucijom kada je uspaljena radnička klasa (na vlasti!) izašla da valja „Foteljaše“ zato što su gladni a to pri tadašnjim platama od najmanje 1.000 DM (i slovima: hiljadu DM).
Što je najzanimljivije, sasvim izvjesne slutnje u pogledu budućnosti, svojevremeno su u meni probbudili baš oni koji su svim silama radili protiv one budućnosti koja bi bila primjerena novim naraštajima. U stvari, nakon Drugog Svjetskog Rata, uopšte nije bilo problema postati prorokom opšte prakse, jer su u to vrijeme čak i zagriženi Marxisti izjavljivali da je (Truli) Zapad otprilike dvadeset godina ispred nas u mnogo čemu, te je bilo dovoljno otići tamo i vidjeti đe ćemo stići za toliko vremena.
Pošto nemam baš običaj uopštavati i paišalno mudrovati po onome; što bi bilo kad bi bilo, navešću jedan veoma iznenađujući primjer iz prošlosti koji je u sebi nosio klicu budućih događaja. Ne znam koje godine devedesete decenije, u medijima a čini mi se i na ovom forumu (ako ga je bilo tada) osvanu vijest državnog „Zavoda za zaštitu istorijskih spomenika Crne Gore" o „devastacijama“ sakralnih objekata,koje je, nezakonito, izvela SPC pod komandom njegovog pravosvještenstva Vladike Amfilohija, te ova ustanova od značajnog društvenog interesa, podnosi zahtjev da se pomenuti objekti, ako treba i prinudno - „dovedu u prvobitno stanje“.
Na ovu vijest sam, u prvom momentu, s ogorčenjem pomislio na ovaj nezakoniti postupak SPC, no namah se sjetih da sam pomenute objekte iz nekoliko navrata posjećivao i dobio dosta jasan uvid o žalosnom stanju u kojima su se i pored odavno ustanovljenoga Zavoda oni nalazili cijelo poslijeratno vrijeme. U tom momentu, onaj zahtjev o „dovođenju u prvobitno stanje“, žestoko me je tresnuo činjenicom u kojoj mjeri bi se ishod po ovom zahtjevu pokazao kao jedinstvena – groteska.
Jer, ovaj potpuno zakoniti zahtjev Zavoda, „zahtijevao je“ da se na ovim obnovljenim spomenicima naše slavne prošlosti razvale svodovi, obale kampanjela, polome
(mermerni) podovi i na kraju u njih ućera i stado brava, koja su ih do ove nezakonite obnove koristile kao obore u koje bi ih čoban zatvarao.
Nakon ove iznenadne spoznaje, postupke ovog crkvenog poglavara, pratio sam bez dotadašnjih predubjeđenja, ne uzimajući ih kao privatne namjere već kao poduhvate uslovljene istorijskim nužnostima i njegovim mjestom u SPC. Zbog toga mi nije izmakla njegova tajanstvena šutnja uoči sudbonosnog referenduma 2006. godine o čemu sam i pisao na ovome duhovnom drkalištu, ovaj njegov postupak uzimajući kao znak izvjesnosti o pozitivnom ishodu referenduma. Zbog toga uveliko shvatam i postupke CG rukovodstva koje vladici čine neshvatljivo povoljne ustupke u svemu što čini i zbori, time ukazujući da politiku shvataju kao vještinu mogućeg, jer dok Amfilohije gradi, kadi i krštava, oni su od kod njega „izdejstovali“ da vjeronauka ne uđe u škole, kako bi se kroz par generacija primakli građanskoj državi. Na česte zamjerke protivnika da CG, prema Pravoslavlju; pripada sopstvena pravoslavna Crkva, pošteno bi odgovorio da taj uslov podrazumijeva krunisanog poglavara, bio da je to Knjaz, Kralj pa i Car ukoliko nije lažni....
U svakom slučaju, o njegovom liku i djelu će budućnost donijeti svoj sud koji bi mogao ispasti itekako povoljan... No o tome drugi put...
Bookmarks