Originally Posted by
metuzalem
Tih poslijeratnih godina, Cetinje je bilo gladno svega dok je tzv. kulture bilo napretek, jer nije bilo dana a da se nešto zanimljivo nije dogadjalo a po sistemu „hljeba i igara...“ odnosno Marije Antoanete; kad nema hljeba dobri su i kolači, te nije čuda da je tada bilo veoma lijepih manifestacija na gladan drob... Mogao sam tada imati 8 godina kad je naša porodica bila smještena u „Kući Matanovića“ (danas Dadov spomen-atelje) na glavnom gradskom trgu (Maršala Tita) gdje se jedne večeri, na improvizovanoj bini, prikazivao pozorišni komad „Stanoje Glavaš“ odakle me jeka sabalja probudila te sam, kroz niski prozor iskočio u mrak te onako, bos i u pižami, otišao da vidim kakva je to gužva i onda itekako bio zasjenjen prizorom u kome su bljeskale sablje a junački uzvici kotrljali po trgu punom radnog naroda i poštene inteligencije. Da bih bolje vidio, odoh do zadnjeg reda drvenih klupa i popeh na nju da bolje vidim i zabezeknuto stadoh pratiti što se na bini dogadja, to ne potraja dugo jer se uskoro jedan brkati milicioner nagnu nadamnom i strogo upita:
-“Otkud ti ođe, mali...?“
...pa me onda, ne čekajući odgovor, skide s one klupe i odvede nastranu dje mu rekoh e stanujem baš tu, na ćošku, đe me on bespogovorno odvede i ubaci kroz otvoreni prozor... No nakon par trenutaka mene ništa moglo zadržati da se bosonog nanovo ne zaputim i ponovo popnem, alo ovoga puta na drugom kraju reda, u sjenci lipa ali ne potraja dugo kad evo opet onaj milicioner koji me nanovo, ovoga puta dosta nestrpljivo odvuče i ubaci kroz prozor... Ovoga puta ne pričekah ni da se udalji no za njim odoh i odmah popeh na onu istu klupu a kad me primijeti, nadadoh takvu dreku da se i na bini okrenuše da vide u čemu je stvar. Okolni narod prvo zažamori a onda ljutito zasikta na brkonju koji zbunjeno osta uz mene, tako da sam ovu značajnu predstavu do samoga kraja otpratitio u prisustvu narodne milicije... Po onome kako bi V. Pejović reka:
„Pa đe to ima...!?“
P.S.:Onima koji se s pravom čude; kako to dijete samo u kući, moram napomenuti da su poslijeratni kriterijumi prilično labavi, jer ko preživi rat i revoluciju njemu ionako ne treba mnogo brige i pažnje...
(nastavlja se...)
Bookmarks