Page 24 of 24 FirstFirst ... 142021222324
Results 576 to 582 of 582

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #576
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default Izgubljeni nastavak - 5

    U utorak s rabote dođoh u rano poslije podne i čim uđoh u hotel, osvrnuh ka recepciji odakle me Nikola, prema gore prevrnutim očima, obavijesti da se Đakomo uselio u jedan od apartmana na prvom spratu. Bi mi glupo da ostanem u salonu i sačekam dok mi Đakomo „učini čast“ svojom pojavom u salonu. Ovoga puta preuzeh na sebe da ja to učinim, te se odlučih da to učinim kasnije što se ispostavi kao ispravno jer nakon silaska u salon, Đakoma zatekoh kako sjedi za stolom sa pogledom na ulicu. Priđoh mu i prije nego sjedoh, strogim glasom upitah:

    -„Đe si, pobogu, bio sve ovo vrijeme a da se ne javiš?“

    -„Kako đe? Pa valjda znaš da veterani ne otkrivaju svoj položaj a sad sjedi ako hoćeš!“


    Napomenu da bi se i ranije vratio u grad svjetlosti da ga je u tome nije sprječavala pomisao na zimsko vrijeme, kada i Pariz utone u „zimski san“, dok je na primorju toplo i sunčano. Raspita se o svemu što se dogodilo u međuvremenu, na što mu, bez mnogo oklijevanja, pomenuh odluku mene i grofa da se uskoro zaputimo i našu zajedničku domovinu Crnu Goru. Izgledalo je da Đakomo ovom viješću i nije baš bio iznenađen, jer prestade postavljati dodatna pitanja.

    -„Ko ti je taj grof i odakle, jer prvi put o njemu čujem. I kako to da dobije tako važno mjesto u tvom životu?“

    Ovo pitanje me zbuni ali ne u mjeri da mu ne mogu odgovoriti, te mu potanko opisah sve okolnosti našeg tajanstvenog susreta i svega što je slijedilo. Po izrazu lica bi mi jasno da je Đakomovo zanimanje dostiglo vrhunac, no pošto ja nijesam imao ni volje ni vremena, rekoh mu da ću odmah obavijestiti grofa o njegovom povratku u hotel jer i on jednako želi poznanstvo sa njim.

    Imao sam sreću da grofa odmah dobijem na službeni telefon i obavijestim da se Đakomo vratio i da želi da se upozna s njim. Budući da se naše vrijeme pred skorim polaskom u domovinu poprilično „zgusnulo“, grofu predložih da u hotel svrne u popodnevnim časovima i obrati Nikoli da ih poveže, što će, vjerovatno i njemu biti po volji. Kako sam i očekivao, prilikom dolaska u hotel, svu trojicu zatekoh zadubljene u razgovor te me primijetiše tek kad sjedoh za susjedni sto, nakon čega mi Nikola hitro ustupi svoje mjesto a ond prije nego li nestade u portirnici, okrenu se i dodade:

    -„E pa, Karađoz, nema druge no da ti odam priznanje što si ovaj prašnjavi hotel uzdigao do duhovnih visina dostojnih njegovog imena… Svaka čast..! A i konačno je red da te i ja pohvalim.“

    Vidijeći da grof i Đakomo i nemaju neku veliku potrebu za mojim prisustvom, ukratko im objasnih da bi najbolje bilo da idem na počinak a da oni nastave priču nasamo. Načajno pogledah grofa, nadajući se da neće Đakomu pominjati susret i poznanstvo sa An Sofi, posebno ne promjene na njoj te prije odlaska obojicu obavijesih da ću, koliko sjutra, sa njom ugovoriti posjetu ali ovoga puta kod nje. Pošto mi se učinje da su obojica saglasni, hitro zbrisah uz stepenica kako bih izbjegao eventualna potpitanja…

    Ovoga puta smo u posjetu otišli grofovim taxijem i ušli na glavni ulaz đe nas je prihvatio nadrkani batler i odveo u veliki salon. Tamo zatekosmo madamme de la Haie, odnosno An Sofi kako, u sariju boje zlata, sva ozarena čeka da joj pristupimo kojom prlikom grof i ja ostadosmo u pozadini, propuštajući Đakoma da joj se prvi javi. Đakomo se pred njom zaustavi i, nimalo začuđen onim što vidi, priđe i bratski je zagrli da bi joj potom nježno poljubio punačku ruku i konačno s njom skupa sjeo na plišani trosjed. Jasno je, da ni ja ni grof ovime nijesmo bili mnogo iznenađeni, jer se radilo o nečemu što je Đakomo postigao svvojim znanjem i svojim umijećem.
    Smatrajući da na to imam puno pravo, zaobiđoh trosjedi sjedoh sa desne strane An Sofi što je njoj očevidno bilo sasvim po volji. Nakon toga An Sofi pljesnu rukama nakon čega posluga stade donositi kojekakve đakonije i kao prvo na mjeru ohlađeni šampanjac prve klase. Ipak mi cijela ova scena postade na neki veoma životan način smiješna te iskreno stadoh uživati u sveopštoj neobaveznosti. Čim šampanjac poteče, prvi bi Đakomo koji podiže čašu i to u čast grofa kome se obrati riječima:

    -„E grofe, evo da nazdravim u vašu, odnosno bratski u tvoju čast i ujedno zahvalim što si me na blizak i nesebičan uputio u tvoje prijateljske odnose sa, danas pokojnim Georgom Ivanovičem Gurđijevom, na čemu tti neizmjerno zavidim. Vjerovatno bi se i on saglasio da tvoj i susret sa ovijemđetićem nikako ne pripada slučaju, posebno kad se osvrnem i vidim u kojoj kostelaciji smo se svi skupa našli“

    - „Eh Đakomo a meni je sasvim dovoljno da se osvrnem na divno čeljade uramljenu vama dvojicom, pa da shvatim što si ti sve morao uzeti na sebe kako bi se mi sastali u njenom plemenitom domu.“


    Nakon ove dvije i nekoliko manje svečanih i neobaveznih zdravica, uobičajene norme međusobnih odnosa, olabaviše se sve do iskreno prijateljskih i drugarskih. Izgleda da je meni pripala posebna privilegija jer sam sjedio zu moju „nimfu“ koja se toplo i bez ikakvog ustručavanja oslanjala na meine do je njena obla i topla ruka povjerljivo počivala na podlakticu moje lijeve ruke, radi toga i spuštene na prostrani sto. Razgovor se nastavi sasvim opušteno, kako to već biva među iskrenim prijateljima dok je An Sofi zračila i sve češće javljala za riječ jer je i ona imala, kao sljedbenica škole „Harmoničnog Razvoja“ imala dosta toga da kaže. No vrijeme je neumitno i nepovratno oticalo u noć a sve jači zamor, opominjao je sve nas da se bliži kraj ovog, makoliko ugodnog susreta, što je, svojim primjerom, potvrdila šarmantna „gazdarica“ madamme de La Haie uz uzgrednu napomenu da:

    -„Ovo nikako ne znači kraj našega druženja već jedan novi početak u uslovima koje mi omogućava izuzetno imovno stanje, koje i konačno mogu upotrijebiti u potrazi za smislom čudesnog i – nezamislivog. „

    Poustajasmo sa svojih sjedišta no prije nego li se pozdravismo Đakomo se uspravi i jednu ruku podiže uvis dok drugu prebaci preko oblih ramena An Sofi a kad mu obratismo dužnju, jasno i glasno nam predloži da prije rastanka odemo na zajedničku večeru kod Rože la Frita jer je i on, u međuvremenu, na neki način postao pripadnik ovog našeg udruženja kao i portir Nikola. Polako se zaputismo ka izlazu, praćeni nadrkanim batlerom koji mi tek ispred ulaznih vrata u ruke tutnu jednu omalenu kesu u kojoj se nazirala pljosnata boca nekog plemenitog pića po čemu zaključih da je namijenjena Nikoli, s pravom naslući iuobičajeni koverat s novcem.

  2. #577
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default Izgubljeni nastavak - 6

    ***
    Jednoga dana prije konačnog rastanka, kao prvi stupih u Rožeovu prčvarnicu kako bih pridržao masivna ulazna vrata i propustio An Sofi i ostalu družinu da uđe. Kako Rože bješe zauzet oko ostalih gostiju ostadosmo u pozadini da bi nas ne primijetio i potom rasporedio. Čim me ugleda Rože po svom znanom običaju glasno zagraja:

    -„Ehej Mafiozo, jesi li se probudio iz zimskog sna te dolaziš poslije toliko vremena…?“

    Kad viđe da sam u društvu, siktavo upita koliko nas je a onda se odlučno zaputi u jedan mirniji ugao gdje sastavi par stolova da bi nam bilo što udobnije. Potom stade sa strane i u stavu mirno i sa poštovanjem Đakoma oslovi sa Mosieur Colonel (g. Pukovnik), zatim grofa a onda se ukipi i zagleda u raskošnu pojavu An Sofi, ovoga puta obučenu u indijski sari boje zlata, da bi je, ipak, oslovio sa gospođo grofice (madamme la Contessa), na što se ona veselo osvrnu i sa zanimanjem osmotri ovog jedinstvenog pariskog originala. Iza nje uđe „svilena“ ljepotica Martina u pratnji Mitra u elegantnoj uniformi, da bi iza njega, kroz teška vrata stupio portir Nikola, ovaj put u elegantnoj odjeći kojom je, na svoj nadahnuti način, vjerovatno An Sofi želio ukazati dostojno poštovanje i izraziti iskrenu zahvalnost.
    Usvojoj nesigurnosti, zbunjen i neodlučan, Rože mi se obrati pitanjem, koji je razlog svečanoj posjetu koja mu čini izuzetnu čast ali istovremenu izazov s kojim ne zna hoće li na pravi način moći da izađe na kraj. Bez oklijevanja ga obavijestih da je razlog u tome što smo grof i ja odlučili da se vratimo u grad u kome smo obojica odrasli a obojica imamo rodbinu i imovinu. Kad ovo ču, Rože se nemoćno osvrnu oko sebe i kao da postade za glavu manji, promuklo othuknu:

    -„Uh Mafiozo , nije valjda zauvijek..?“

    -„Bojim se da jeste!“
    – odgovorih.

    -„E pa onda da proslavimo tu jedinstvenu odluku.., no ja nijesam baš spreman za slična slavlja.“

    Da bih ga umirio i odobrovoljio, rekoh mu da sam, za vrijeme studija, radio kao konobar, tako da mogu na sebe preuzeti da goste poslužim pićem a lijepa Martina donositi jela a na kraju bi mi bilo veoma drago ako bi nam se pridružio. Ovaj moj prijedlog Rože kao da jedva dočeka jer spremno zaključa ulazna vrata i na njih vidljivo izvjesi povelik karton na kome je pisalo da je lokal rezervisan za privatno slavlje.
    Umjesto da krene sa preuzimanjem narudžbi, Rože objavi da slijedi šampanjac za sve a ko želi drugo neka izabere. Nakon ove objave, Rože i ja se zaputismo u kuhinju koja me iznenadi svojom opremom i prostranstvom. Iz velikog frižidera Rože jednom lopaticom popuni srebrne posude za hlađenje šampanjca koje rasporedi na omanja kolica koja gurnu prema meni i dade znak da ich preuzmem dok je on slagao čaše na poslužaonik. Ubrzo je sve bilo spremno jedino je ostalo sačekati da se šampanjac donekle i ohladi. U međuvremenu se obratih Martini da li je sprema da pomogne na što ona bez riječi ustade,nešto šapnu Mitru na uho i krenu da posluje.
    Mjesto za pročeljem stola smo ustupili An Sofi, dok je meni pripalo mjesto sa njene desne a Đakomu sa njene lijeve strane, dok se grof raskomotio s moje desne strane a prekoputa Nikole uz koga je uspravljen sjedio Mitar i pogledom pratio lijepu Martinu. Na kraju se na suprotnom pročelju smjesti Rože, koji sačeka da napunim čaše, kako bi potom ustao i svečanim glasom objavio da slavlje može da počne, kojom prilikom grofu i meni želi sve najbolje pri povratku u domovinu.
    Nakon ove uzgredne zdravice, Rože ode u kuhinju da posluje a kako se ponuda sastojala od prigane krtole, mesnih stekova i švapskih kobasičica nalik na „mitraljesku municiju“, nije trebalo drugog osim sve natovariti na tri povelika pladnja i postaviti na sto pa ko voli nek izvoli. U međuvremenu sam se pobrinuo za belgijsko pivo i alzaška bijela vina te je slavlje moglo da krene... Čak i za preostale goste koji se bjehu zatekli u restoranu, kojima uzgred podijelih po bocu piva. A onda je slavlje i krenulo na veoma ugodan način, jer sam i konačno mogao sjesti uz oblu i toplu An Sofi, koja jedva dočeka da se osloni na mene i povjerljivo položi ruku na moju podlakticu. Ne potraja dok na svoje mjesto u čelo stola, prekoputa An Sofi, ponovo ne sjede Rože sa bocom prvoklasnog konjaka i nekoliko trbušastih čaša u rukama. Nikoli ovo dođe baš kao naručeno te se odmah dohvati jedne od čaša i pozva Rožea da mu napuni što on učinje bez ikakvog oklijevanja,
    Ovo prijatno slavlje se, uz jelo, piće i razgovor, nastavi duboko u noć koja u gradu svjetlosti nikad ne može biti poslovično tamna, no ipak je vrijeme neumitno proticalo sve dok nas nije opomenulo da se i konačno bliži neumitni rastanak. U jednom trenutku An Sofi neočekivano ustade, vjerovatno jer je time željela poručiti da je ona, u stvari, sponzor ovoga slavlja i da cio trošak ide na njen račun, što najbolje shvati Rože koji se hitro primače i iz njene ruke prihvati par novčanica i to onih koje se lako ne sitne i niti mijenjaju po okolnim lokalitetima. Nakon toga joj se pokloni i smjerno poljubi njenu velikodušnu ruku. Utoliko se pred zaključanim vratima postrojiše Mitar, Martina i Nikola u očekivanju da ih Rože otključa kako bi otišli do hotela i limuzinom došli da prihvate nas starije. U očekivanju, Rože mi glasno postavi pitanje:

    -„Ehej, Mafijozo, kako to da među zvanicama nema onog tvog divljeg umjetnika sa kojim si i najčešte navraćao u moju galeriju?“

    -„E on ti je već tamo đe smo mi tek krenuli…“ odgovorih, no prije nego li Rože zausti neko potpitanje, Đakomo mu jednako glasno postavi svoje:

    -„ Zašto ga ti; Rože, ostalno oslovljavaš sa Mafijozo pa - Mafijozo? Za promjenu bi mogao da mu nađeneš neko pitomije ime!“

    -„Hm, imaš pravo ali koje?“

    „Kad si mene oslovio činom pukovnika (colonel), njega mogao „proizvesti“ barem kao – kaplara (corporal)…

    Rože obeća da će to učinjeti sljedeći put… Ako ga bude!
    ***

  3. #578
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default Izgubljeni nastavak - 7

    ***
    Ubrzo se blistava limuzina zaustavi zu ivicu pločnika a iz nje hitro iskoči Mitar kako bi gazdarici otvorio vrata i pomogao joj da se što udobnije smjesti. Đakomo i ja zauzesmo uobičajena mjesta zu nju dok grof zauze mjesto suvozača. Nakon što limuzina kkrenu, nas troje se udobno tavalismo u udobna sjedišta i zagledasmo u svjetlost velegrada. Odjednom primijetih da me An Sofi prodorno pogleda sa strane a istovremeno osjetih kako mi u džep sakoa gura pogolem paket, koji me podsjeti na onaj šatrovački izraz „cigla“ kojim se označava poveća suma - nezarađenog - novca. Nije mi bilo baš prijatno, što An sofi primijeti, osmijehom me hrabreći da prihvatim njen poklon koji je vjerovatno bio više od toga.
    Kad stigosmo pred hotel, spazismo Nikolu kako hitro zamiče za ćoškom kako bi, u obližnjem komesarijatu, predao prijave nobodošlih gostiju. Nas trojica se postrojismo na pločniku u očekivanju da An Sofi izađe kako bi se i konačno oprostili od nje. Od grofa i Đakoma se oprosti tako što im pritisnu poljubac na jedan i drugi obraz a onda samnom ponovi ritual Mamma Falcone i pritom dodade tihim glasom:

    -„Najdraži moj. Ovo u stvari i nije neki konačan rastanak, jer čim budem saznala da si se smjestio u svome domu, odmah ću doći da vidim kako se osjećaš i kako izgledaš - kad si svoj na svome…“

    Nakon što pogledima ispratismo limuzinu koja se udaljavala u noć, se hotelskom ulazu pri čemu Đakomu i grofu, kao starijim propustih da ispred mene uđu kroz široko otvorena vrata. Prije nego li zatvorih vrata za sobom zapazih grofov taxi parkiran s druge strane ulice, a istovremeno opipah pogolemu „ciglu“ u džepu te ne mogadoh a da se grofu ne obratim riječima:

    -„E grofe, izgleda da ću biti jedan od rijetkih, koji će se iz bijeloga svijeta, u domovinu Crnu Goru vrnuti taxijem…“

    Da bi mogao ravnopravno učestvovati u slavlju povodom rastanka, grof se bješe unaprijed spakovao i unajmio sobu u hotelu, kako bi ujutro mogli da se pozdravimo i natenane, preko Alpa, krenemo za Yu i našu Crnu Goru. Umorni i zamišljeni, uspesmo se zu zavojite stepenice i nakon kratkog pozdrava uputismo svak u svoju sobu.

    ***
    Sjutradan je osvanulo sunčano jutro ranog proljeća, obećavajući povoljan dan za dugo i neuzvjesno putovanje do s one strane Alpa. Umih se i obrijah kao uvijek, jedino što ovoga puta pokupih pribor i spakovah u kofer koji je na krevetu čekao da ga sklopim i sa sobom ponesem na ovaj daleki put. Moja navika da ništa novo ne dobavljam prije nego li se osvjedočim da za to imam mjesta u svom koferu i ovoga se puta iskazala ispravnom jer sam uspio svoj kofer zatvoriti bez uobičajenog skakanja po njemu.
    Iako je bio dosta težak, kofer sam uspješno snio niz onih par stepenica i konačno zatekao u salonu đe grof već bješe zauzeo sto sa pogledom na ulicu koja se punila suncem. Svoj kofer ostavih u blizini pa onda odoh u hotelski biro koji se nalazio iza recepcije, u kome je gazdarica, otmjena starija gospođa vodila knjigovodstvo gostima izdavala račune i naplaćivala kiriju. Uzeh račun i platih navedenu sumu tako da je solidno zaokružih u korist ove jedinstvene ustanove na što mi se vlasnica hotela zahvali uz iskrenu naklonost, nakon čega grofu i meni poželje dobar i sretan put. Čim se grofu nanovo pridružih, iz čajne kuhinje Nikola izgura mala kolica na kojima je osim uobičajenog doručkaila natovarena i srebrna posuda iz koje je virio grlić boce šampanjca. Nakon što pred nama postavi po baget, grumen putera, šalicu marmelade i poveliku zdjelu sa bijelom kafom, Nikola sjede za sto pa sviknuto vitke čaše nali šampanjem kojim zaiskriše zlatni mjehurići. Nakon uzgredne zdravice, kucnusmo se čašama i nauznak ispismo plemenito piće nakon čega nas Nikola ostavi da na miru pojedemo uobičajeni doručak. Utoliko se niza stepenice pojavi i Đakomo i žurno pristupi našem stolu nestrpljivo se osvrćući za Nikolom, koji smjesta dotrča i pripuni čašu koju smjerno postavi ispred njega.
    Vrijeme doručka bi duže no što je meni bilo po volji te diskretno opomenuh grofa, na što mi on objasni da je to zbog izlazećeg sunca koje u ranim časovima zna da tako opasno zaslijepi i time uslovi kakav težak udes. Uskoro se sjenke na fasadi zgrade prekoputa smanjiše u mjeri da grof i konačno ustade i zaputi svome vozilu dok sam ja, u pratnji Đakoma i Nikole, s dosta muke teglio svoj kufer. Dok sam ja ubacivao kufer u gepek, grof se ispozdravlja sa onom dvojicom i potom zasjede u svoje sjedište dok sam ja nespretno i sa nelagodom razmišljao kako da se oprostim sa dvojicom tako različitih ali meni bliskih ljudi. U tome mi, iznenada, pomože niko drugi do Nikola, koji mi odlučno priđe i prihvati u čvrst prijateljski zagrljaj mrmljajući, nekakva izvinjenja i uobičajene pozdrave za sretan put. Jednako učinje i Đakomo, koji mi umjesto pozdrava, uputi pitanje:

    -„E Salvatore, na koju adresu da te nađemo ako usput svrnemo u tvoj grad?“

    -„Dobro pitanje jer je ime u mom gradu jedina adresa na kojoj me možete zateći a ona nije ni Karađoz ni Salvatore… Moju pravu adresu će vam saopštiti gazdarica, jedina koja zna tajnu svog, inače - bezimenog gosta.“

    Da cijela scena ne bi skliznula u trivijalno, odlučno sjedoh na mjesto suvozača i čim zalupih vrata , grof istovremeno dade gas i mi trenutak kasnije, zađosmo iza ugla, u retrovizoru prateći onu dvojicu kako u pozdrav nemoćno mašu za nama.
    Još ne bjesmo izašli iz grada kad grofu „naredih“ da uključi taximetar, na što on lijeno mahnu rukom ne obraćajući pažnju na ono što sam mu rekao zato mu se obratih strožim, takoreći naredbodavnim glasom:

    -„Ajde grofe, nemoj mi se tun prenemagat jer ako meni odgovara da ti budem jedinstvena mušterija onda me i moraš prihvatiti kao onoga koji ti određuje kako da postupaš..! A i zapalo nas je, te se ne moramo uzmicat.“

  4. #579
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default Izgubljeni nastavak - 8

    Izgleda da ova moja priča kod grofa probudi uslovni refleks, jer spremno i neosvrćući se na meine, uključi svoj taksimetar i to na – noćnu tarifu. Utoliko se cesta provuče između prorijeđenih kućicama predgrađa, umorno se, u treperave daljine prostirući nizijom iznad koje se uzdizalo jarko sunce ranog proljeća. Nakon što zađosmo među brežuljke koji su uveliko najavljivale padine Alpa, osjetih da se najavljuje glad te grofu rekoh da stane pred restoranom u nekom od malih gradića kroz koje smo prolazili, na što on nanovo odmahnu rukom zu zagonetnu primjedbu:

    -„Nećemo stavat´ dok ne vidimo putokaz! A onda ćemo stati pred kakvom otmjenom gostionicom ili hotelom u kome možemo prekonačiti. A i red je da se sa dostojanstvom oprostimo od ove blagoslovene zemlje koja nas je tako velikodušno prihvatila …“

    Nakon ove izjave, grof odnekud izvadi nekakve biskvite te mi ne preostade bez da pomalo glođem dok ne dođemo na vidik „putokaza“ koga maloprije, grof,pomenu uz značajan naglasak. Sjenke su postadoše sve duže i na kraju stopiše u prozračan sumrak dok smo dolinom neke duboke rijeke sve dublje uspinjalialpskim padinama. U momentu kad cesta doprije do uzdignutog sedla jednog od brda koja su se sve više i češće „gomilala“ ispred nas, pred nama se otvori prostrana visoravan uveliko utonula u sve doblji sumrak, dok u daljini bljesnuše snjegovi Monblana (Mont Blanc) jarko obasjani zlatnim zracima zalazećeg sunca. Na to se grof, u osmjeh mrdajući busenom svoje brade, osvrnu prema meni i promrmlja:

    -„Evo ti ga pomenuti putokaz a sad je na tebe da izabereš dostojno „svratište!“

    Uskoro se sumrak zgusnu u tamnu noć koja u koju utonu i „putokaz“ dok nam svijetla u daljini ne ukazaše na naselja koja su bila brojna u ovom turističkom kraju. Nakon podužeg osvrtanja, među brojnim neonskim reklamama, izabrah manje napadnu ali sa podugačkim sazvježem zvjezdica razvuu lagom luku čenih u blagom luku iznad ulaza. te grofa navedoh da skrene u tom pravcu. Uđosmo u prostranu i diskretno osvijetljenu salu u kojoj nas dočekaše nekoliko konobara a po koreografiji njihovog pristupa, namah se moglo vidjeti da kod njih ne prolazi bilo kakvo prenemaganje te cijelu rabotu prepustih grofu zbog njegove prepoznatljive aristokratske harizme.
    Osim toga, grofu prepustih da za nas obojicu naruči jelo i piće što on svojstvenom dostojanstvenom i učinje a nakon primitka porudžbine posluga u stilu kakvog baletskog ansambla krenu da nam ispuni sve želje. Pritom pomislih e bi oni, da sam onako divalj i nesmajan ušao, sam samcit, u ovu otmjenu ustanovu, odmah naslutili onu moju „ciglu“ i potom svojom „pažnjom“ posramili a potom, onako izgubljenog, mogli temeljito „ošužbati“ kako mi se u Parizu već događalo.
    Ove moje dileme odbacih čim posluga do našega stola dogura mala kolica na kojima se presijavala srebrna posuda sa ledom u kojoj se hladio šampanjac prve klase a naslagani tanjiri slutili na obilnu večeru koja se sastojala od kavijara koji se iskrio u malim zdjelama i povelike pljadele sa komadima dimljenog lososa. Uskoro stiže svježe pečeni toast no ja ostadoh povučen dok vidim kako će se poslužiti grof pa da mu se onda pridružim.
    Gozba se odvijala sasvim u skladu sa otmjenom ponudom jela i pića, te smo takoreći nepodnošljivom lakoćom priješli sa šampanjca na vodku i kavijar koji je dodatno budio apetit na ovaj krupnozrni – beluga – kavijar prve klase. Gozbu zaključismo dimljenim lososom koga zalismo konjakom sa gomilom zvjezdica ispod one V.S.O.P oznake. Nakon ove, više no gospodske večere, jedan đetić u crvenoj paževskoj odjeći, odvede nas na sprat i obojicu odvede do njegove sobe, prvo meine pa onda grofa da bi onda ispružio ruku i razrogačenih očiju prihvatio više nego dobar bakšiš. Kad stupih u podatno prostranstvo sobe i viđeh ogroman krevet na kome se, kao nehajno bačena, presijavala satenska pižama, shvatih da nema želje gosta da je ostala van ponude. Razumije se samo po sebi da nijesam propustio da se okupam u prostranom kupatilu sa banjom predviđenom za dvoje dok me je ispod ogledala očekivala neraspakovana četkica za zube i pribor za brijanje.Umiven i okupan, obukoh pižamu i sa zadovoljstvom bacih na krevet koji me spremno prihvati u svoj meki i topao zagrljaj.

  5. #580
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default Izgubljeni nastavak - 9 i kraj

    Još ne bješe svanulo kad grof pokuca na vrata moje sobe ali ja i baš nijesam bio voljan da ustanem te se samo protegnuh i okrenuh na stranu. Ne potraja dok grof energično ne zalupa u zid. Nije bilo druge bez da ustanem i javim grofu kako bi zajedno otišli na doručak. Kad siđosmo u prostranu salu restorana, poslugaa nas uputi u susjednu prostoriju u kojoj posluga još uvijek bješe zauzeta pripremanjem doručka čijim đakonijama se nije znalo kraja.
    Izgleda da grof nije imao namjeru doručkovati na visini nepregledne ponude, jer u prolazu na pljat nasloži samo osnovne namirnice i potom dade znak posluzi da ga posluži kafom i mlijekom. Meni ne ostade drugo bez da slijedim njegov primjer te sa doručkom bjesmo gotovi u nekoliko minuta. Zadnje gutljaje kafe grof popi u stojećem stavu a onda zaputi ka dugačkom šanku usput iz zadnjeg džepa vadeći raskupusani novčanik. Hitro ga pristigoh kako bbi mu pružio par novčanica na što on odmahnu rukom dok mu prosiktah da sam ipak ja gazda… Izgleda da se njegov uslovni refleks taksiste (kočijaša) nanovo probudi jer smjerno prihvati novac i uzdignute glave priđe ogromnoj kasi koja poprilično zazvoni kao da zahvaljuje na, vjerovatno, „teškom“ bakšišu iz „lake ruke“ grofa zagubljenog u vremenu i prostoru.
    Ubrzo krenusmo zavojitom cestom uz alpske padine kako bi stigli do visokog planinskog sedla prije no sunce bljesne sa istoka i grofa zaslijepi da ne može voziti sa sigurnošću. Ubrzo stigosmo do sedla sa kojega se otvori pogleda na dolinu Aoste (Val d´Aoste) jošu vijek potopljene mrakom. Grof oprezno nastavi vožnju niz uske i krivudave serpentine kroz tamu koja postade dublja i dublja sve dok se odjednom ne dogodi nešto nalik na čaroliju jer se dolina Aoste stade puniti jarkom svjetlošću koja je zanosila na zlatnu boju izlazećeg sunca.
    I stvarno, kad se osvrnusmo za nama, snijegom pokriveni vrhovi Monblana, obasjani izlazećim suncem, nas neodoljivo zasjeniše jarkim odsjajima koji su, jednovremeno ispunjavali razuđene prostore ove lijepe doline. Nakon izlaska iz doline, cesta je uzela tok na sjever te svjetlost izlazećeg sunca nije više bila nepodnošljivo zaslepljujuća, nakon čega napetost popusti a ja, da bih grofa raspoložio, veselo uzviknuh:

    -„ E grofe, evo nas na večeru u Jugi a onda obalom za Crnu Goru..“

    -„E moj Karađoz, kakva Juga i kakva Crna Gora..? Mi smo se, u stvari, zaputili u jedno vanvremeno i neprolazno Carstvo kojim je vladao a i još vlada veliki i jedinstveni car - šćepan Mali. Car izabran od svog naroda, kojim je vladao tako, što je sobom, punopravno, svako jednu crnogorsku kolibu, prihvatao kao svoj punopravni dvorac i s ukućanima dijelio prostor, jelo i piće. Pa zar, svjetskim umovima, danas, na sličan način, ne vlada – „Mali Princ“ Antoana de Sent Egziperija (Antoine de Saint Exupery)“.

    -„ E grofe ti ga baš prećera… Car kome se ni porijekla ni imena ne zna..!“

    - „Dobro mi pomenu kako bih ti ponovio ime - Karađoz – pod kojim si ostvario veličnastvenu avanturu na ivici uma i shvatanja i to u gradu svjetlosti a da te niko nije ni pitao kako ti je pravo ime. E ja sam na putu u njegovo neprolazno Carstvo jer samo i jedino tamo mogu naći i prihvatiti – sebe. U Carevini u kojoj je vladao car sa imenom koji mu je dao narod. Jedini pravi car u istoriji svijeta, koga je – prava i jedinstvena fukara - bijeloga svijeta označla - lažnim - dok je u sjećanju i duši naroda ostao kao jedini pravi car.“


    „Šćepan Mali “

  6. #581
    Join Date
    Sep 2021
    Posts
    5
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post
    Rep Power
    0

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Tih poslijeratnih godina, Cetinje je bilo gladno svega dok je tzv. kulture bilo napretek, jer nije bilo dana a da se nešto zanimljivo nije dogadjalo a po sistemu „hljeba i igara...“ odnosno Marije Antoanete; kad nema hljeba dobri su i kolači, te nije čuda da je tada bilo veoma lijepih manifestacija na gladan drob... Mogao sam tada imati 8 godina kad je naša porodica bila smještena u „Kući Matanovića“ (danas Dadov spomen-atelje) na glavnom gradskom trgu (Maršala Tita) gdje se jedne večeri, na improvizovanoj bini, prikazivao pozorišni komad „Stanoje Glavaš“ odakle me jeka sabalja probudila te sam, kroz niski prozor iskočio u mrak te onako, bos i u pižami, otišao da vidim kakva je to gužva i onda itekako bio zasjenjen prizorom u kome su bljeskale sablje a junački uzvici kotrljali po trgu punom radnog naroda i poštene inteligencije. Da bih bolje vidio, odoh do zadnjeg reda drvenih klupa i popeh na nju da bolje vidim i zabezeknuto stadoh pratiti što se na bini dogadja, to ne potraja dugo jer se uskoro jedan brkati milicioner nagnu nadamnom i strogo upita:

    -“Otkud ti ođe, mali...?“

    ...pa me onda, ne čekajući odgovor, skide s one klupe i odvede nastranu dje mu rekoh e stanujem baš tu, na ćošku, đe me on bespogovorno odvede i ubaci kroz otvoreni prozor... No nakon par trenutaka mene ništa moglo zadržati da se bosonog nanovo ne zaputim i ponovo popnem, alo ovoga puta na drugom kraju reda, u sjenci lipa ali ne potraja dugo kad evo opet onaj milicioner koji me nanovo, ovoga puta dosta nestrpljivo odvuče i ubaci kroz prozor... Ovoga puta ne pričekah ni da se udalji no za njim odoh i odmah popeh na onu istu klupu a kad me primijeti, nadadoh takvu dreku da se i na bini okrenuše da vide u čemu je stvar. Okolni narod prvo zažamori a onda ljutito zasikta na brkonju koji zbunjeno osta uz mene, tako da sam ovu značajnu predstavu do samoga kraja otpratitio u prisustvu narodne milicije... Po onome kako bi V. Pejović reka:

    „Pa đe to ima...!?“

    P.S.:Onima koji se s pravom čude; kako to dijete samo u kući, moram napomenuti da su poslijeratni kriterijumi prilično labavi, jer ko preživi rat i revoluciju njemu ionako ne treba mnogo brige i pažnje...

    (nastavlja se...)
    Latest Modded Apps in Market.Mods of ApkBrings you all working Apps.

  7. The Following User Says Thank You to Kathleen D. England For This Useful Post:


  8. #582
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,672
    Thanks Thanks Given 
    235
    Thanks Thanks Received 
    96
    Thanked in
    56 Posts
    Rep Power
    27019

    Default

    Quote Originally Posted by Kathleen D. England View Post
    Latest Modded Apps in Market.Mods of ApkBrings you all working Apps.
    Hvala i Pohvala od mene za ovako originalnu preporuku...

    - M -

Page 24 of 24 FirstFirst ... 142021222324

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 413
    Last Post: 11-10-21, 09:57
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 10:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 12:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 12:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •