Page 2 of 22 FirstFirst 12345612 ... LastLast
Results 26 to 50 of 538

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #26
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Quote Originally Posted by remark View Post
    Ono što meni nije jasno je zašto neka od televizija ne napravi intervju sa Minjom Jablanom? Pošto na forumu ima novinara volio bih da nam to objasne, eto.
    Zato sto su kriterijumi ovdasnje TV prilagodjeni (niskim) opstenarodnim potrebama...
    - M -

  2. #27
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Opštenarodni Doktor Boro Lekić

    Kad već pminjemo neke od osvjedočeno cetinjskih likova, ne bi nikako smjeli previdjeti autoritet kao što je opštenarodni doktor Boro Lekić, jedini koji je u pogledu ljudske potrebe za laganjem donio dijsgnozu da se radi o ozbiljnoj bolijesti. Zbog toga, dok napišem nastavak, prilaž em ovaj post sa "duhovne apoteke", na uvid i onima koji do sada nijesu imali prilikuda ga pročitaju.
    - M -

    Opštenarodni Doktor Boro Lekić

    Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću.

    Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ (događanjem) naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.

    Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne medicinske sestre, zaustavi u sredini važnoga skupa, umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:

    - „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“

    Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.

    Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od mene imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:

    - E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“

    Odgovorih mu da se s njim slažam u potpunosti al bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orgiginalnoj poslovnoj organizaciji na što mi on reče da tu nema ničeg posbno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.

    Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoreći na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.

    Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti...

    Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju.

    No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:

    „- A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“

    Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanim po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.
    Last edited by metuzalem; 16-10-11 at 13:00.

  3. #28
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Prije nego nastavim ovaj moj „vremeplov“, dužan sam da ovom mladom, „internetski“ pismenom narodu, pokažem, da uprkos svojim godinama (72) i nicku – Metuzalem – nipošto nijesam čovjek prošlosti. Ovo ću pokušati primjerom iz svakodnevnog života, koji je još uvijek pun iznenađenja.


    Naime...
    Svaki put kad uđem u sobu svoga unuka (14) začudim se koliko je ona nalik na neki TV-studio, jer oko njega bljeskaju i žmigaju kojekakva šarena svijetla i ekrani, dok se iz pozadine čuje tiha i neuobičajena muzika. Nešto kasnije, za objedom, raspitah se o toj njegovoj tehnici i opomenuh ga da temeljito pere zube a posebno umnjake... Na njegovo zapitano čuđenje, odgovorih mu, čudeći se i sam svom odgovoru:

    Znaš, rekoh mu zavjerenički tiho, sad imaš toliko kabastih aparata oko sebe, da vidiš, čuješ i nekome se javiš, a za to ti, uskoro, neće trebati ništa osim izvjesnog- implatata - koji će se moći ugraditi u jedan od zuba a za to i jeste najpogodniji – umnjak...
    E sad zamisli kakva je to prednost; misliti na svom a uz pomoć, u zub ugrađenog servera, svoje misli izgovarati na svim jezicima svijeta... I obratno...Izvjesno je, da će time nastupiti nova era međuljudskih odnosa, ako se u međuvremenu ne dogodi nešto nepredviđeno.
    Last edited by metuzalem; 16-10-11 at 13:03.

  4. #29
    Join Date
    Jul 2011
    Location
    Cetinje-Kotor
    Posts
    755
    Rep Power
    29578

    Default

    Znači, da čuvamo umnjake a ove ostale možemo povadit ?

  5. #30
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Quote Originally Posted by HENKEL View Post
    Znači, da čuvamo umnjake a ove ostale možemo povadit ?
    Jedan ovako dubokoumni komentar, sasvim u duhu postmoderne, vrijedan je svake pohvale... Aferim!
    - M -

  6. #31
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    .
    .
    .

    Da bih ovome mladom narodu donekle predočio ugodjaj ondašnjih cetinjskih prilika, ustanovljen od strane svemoćne i sveprisutne „Službe“, dovoljno će biti da detaljno opišem odlazak u - JE-NE-A - na koji sam se zaputio baš „po pravilima službe“ koja su važila za sve; počev od dimenzija drvenih (SMB) sanduka u kojima su, medju ono malo (dozvoljenih) tranja, bila i ona pisma ruzičaste boje sa „moralno-političkom“ dijagnozom, koja su itekako odlučivala tretman od strane vojnog osoblja jedinice u koju smo bili upućeni.
    Kad sam, sa sve kuferom, stigao pred novoizgradjenu autobusku stanicu, ispred nje se motao prilično šaren narod regruta i njihove rodbine, dok je na krovu autobusa kondukter uveliko prihvatao one drvene sanduke, pomno i savjesno ih vezujući da ne popadaju dok autobus, uskom i krivudavom cestom ne stigne do titogradske željezničke stanice...
    No nijesam samo ja imao ideju da na ovako opštenarodan način započnem svoju patriotsku obavezu, jer vidjeh da se i Marko Špadijer (tada omladinski funkcioner) odnekud pojavi ali u pratnji jedne od cetinjskih ljepotica. Ukrcaj ne potraja dugo, te autobus podje na put za sobom ostavljajući mnogobrojnu rodbinu, drugove i prijatelje koji su otsutno mahali kroz oblak prašine.
    U autobusu su vladale; žestoka graja i vika, koje i nijesu bile bez povoda jer su se momci nadvikivali pitajući ko dje ide, te na tako grlati način Mitar Drecun i ja saznadosmo da nas put vodi u istu jedinicu u Slavonskom Brodu. Tada Mitar, na uobičajeno „njezan“ način, (miči se!) onoga što je sjedio do mene uputi na drugo sjedište te tako, nas dvojica, našu svečanu obavezu otpočesmo u razdrndanom autobusu „Tare“ da bi je, zajedno, nastavili u Slavonskog Brodu sve do njegove prekomande u Banju Luku.
    No, čim prodjosmo Kruševo Zdrijelo graju i viku smijeni pjesma koju neko otpoče stihovima:


    „Niko Kapa, ije krapa...,
    Pa sve čini lapa, lapa...“

    Ova pjesma me potsjeti na ( veoma rano pokojnog) Nika, školskog druga i komšije u podrumu Osnovne škole „Njegoš“, a koji je kasnije radio kao kurir u Opštini, te može biti da je time tako rano osigurao mjesto u narodnoj pjesmi. Bilo je i drugih pjesama ali se ne bih mogao sjetiti, sve dok neko, valjda da bi se pokazao, ne zapjeva:

    „Aj kupi mi majko top,
    da razvalim teška vrata,
    pamu
    čnoga kombinata,
    da izide silna raja,
    titogradskog kupleraja...“



    No umjesto da svi prihvate ovu udarničku pjesmu, iz dubine autobusa se zaleće jedan smrknut momak i stisnutom šakom odvali pjevača u glavu tako žestoko, da se ovaj zanese. Nekoliko okolnih priskočiše i uvatiše razjarenog momka koji se otimao vičući da neće da sluša takve pjesme jer i njegova sestra radi u tom kombinatu....
    Poslije ovoga ekcesa u autobusu nastade neobičan mir koji potraja sve do Rvaša dje izidosmo da protegnemo noge a neki i da popiju piće u onom što se tada smatralo kafanom i tu ostadosmo poduže jer se šofer zadubi u partiju preferansa koja je bila nalik na nešto kao medjuplemenski turnir. Bilo je kasno popodne kad stigosmo na željezničku stanicu glavnog grada gdje je vladao takav metež kao da bjesmo, nedajbože, krenuli, nidje drugo do u rat...

    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 17-10-11 at 18:42.

  7. #32
    Join Date
    Apr 2006
    Posts
    11,508
    Rep Power
    286739

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post
    Jedan ovako dubokoumni komentar, sasvim u duhu postmoderne, vrijedan je svake pohvale... Aferim!
    - M -
    Tako Vam je to. A jos gospodin Blagota Erakovic izjavi da mali narodi kao sto smo mi, da bi opstali, moraju biti nadrealni.
    Olako hvalimo sve sto ne valja, a ono sto su univerzalne ljudske vrijednosti odavno i sve brze gubimo.
    Licemjerstvo nigdje kao kod nas nije izrazeno. Mediteran, Balkan.

    Te ''postulate'' prilicno potpisujem, kao istinite.

    To su oni trenuci kad se covjek mora zapitati za koji narod, za koje njegove vrijednosti se bori?

    Mozda je zbilja nekim narodima sudjeno da ostanu mali, dok postepeno ne izumru.
    Ako je tako, pitam se sto je bolje sto smo postedjeni razaranja 90ih.

    Neka bar poneko slovo ostane iza nas.
    Samo sebe možeš pobijediti.

  8. #33
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Kao prvo, imam potrebu da poštovanom općinstvu objasnim zašto se podugo nijesam javljao iako sam obećao to učiniti... Tome je razlog iznenadna i neočekivana odluka da i konačno posjetim njemački grad Vajmar (Weimar), koji je nešto poput njemačkog Cetinja, a u kome je živio i stvarao veliki njemački pjesnik Volfgang (Wolfgang von Göthe) Gete koga slobodno možemo uzeti kao njemačkog Njegoša i time u potpunosti potvrditi ovu uvrnutu usporedbu. No, najbolje bi bilo donijeti par istorijskih podataka kako to da je od ovog provincijskog grada mogla nastati jedna svjetski poznata duhovna metropola i to ostala skoro do današnjih dana. Za to je posebno zaslužna majka turingiškog kneza Karla – Augusta , mudra Ana – Amalija, koja je vladala ovom njemačkom državicom sve dok njen sin nije stasao i preuzeo državničku ulogu. No, da bi ga za tu visoku ulogu pripremila na najbolji način, ona je u ovaj grad pozvala najumnije glave toga vremena medju kojima su najpoznatiji bili Gete (Göthe) i Šiler (Schiller) kojima je prepustila vaspitanje svoga sina i budućeg vladara Tiringije (Thüringen) Karla – Avgusta (Carl-August)...
    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 31-10-11 at 22:43.

  9. #34
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    25,166
    Rep Power
    46760

    Default

    tek sada vidim potpis, i blog koji se zove trljac murice, a pise ga gosn metuzalem, ja moram biti subscribed ................
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  10. #35
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    tek sada vidim potpis, i blog koji se zove trljac murice, a pise ga gosn metuzalem, ja moram biti subscribed ................

    E, lijepi moj, dobro si me potsjetio na ovaj moj blog, koji je itekako mogao poslužiti ovom threadu kao vrijedna dopuna, jer sam u njemu, kao u kakvoj skrinji pohranio mnogo toga da ne gnjije u (gastarbajterskoj) samoći. Sad mi je tek postalo jasno sa kojo lakoćom previđamo i sopstvene a kamo li tudje priloge, te ću, zato, ovaj moj zapušteni i zaboravljeni blog ( u signaturi) najtoplije preporučiti svim namjernicima koji posjete ovaj topic.
    No sad nešto u vezi naziva bloga - trljac_murice – jer je pozamljen iz jedne cetinjske anegdote, koju nam, davno, za vrijeme studija u Ljubljani, ispriča časni gospodin Labud Banović, kako su u onim nježnim godinama djetinjstva otišli da jednog od drugova (ime sam mu zaboravio) pozovu na igru „lopte“, no kad su ga zvali ispod prozora, umjesto njega se pojavio njegov mladji brat da bi im važno i svjestan svoje odgovornosti, jasno i glasno saopštio:


    – E, sad ne može – trlja muricu...


    Da se ovaj veoma upristojen pojam ne odnosi samo na slične prilike, dobićete na uvid u nastavku koji slijedi..
    - M -
    Last edited by metuzalem; 03-11-11 at 18:30.

  11. #36
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Murica kao muza....

    Vrijeme me je poslužilo te sam ovaj lijepi grad (Vajmar) i sve njegove svetinje mogao obići u ugodnoj šetnji, nakon čega sam dugo sredjivao svoje utiske i sjećanja. Pritom sam se sjetio i nečega što sam tada smatrao uobičajenim prostaštvom kojeg ni najveći duhovi nijesu bili poštedjeni ali sam u medjuvremenu shvatio koliko je ispravna ona latinska mudrost po kojoj je: „Vox Populi – vox Dei..“ (Glas naroda- glas Boga).
    Skoro uvijek kad bi se otpočela priča o njemačkim klasicima Geteu, Šileru, Heineu i drugim, neki od onih koji jedva da su u školi pročitali ponešto od njihovih umotvorina, bez ustezanja bi recitovao jedan neobičan stih:


    „ Goethe spielt Flöte,
    auf dem Schiller sein Piller...“



    Što bi se moglo prevesti kao:


    „ Gete svira flautu,
    na Šilerovoj murici....“



    Nakon toga sam svaki put pomislio na onu narodnu, koja veli da se avetinja ponosi onime čega se pametan (i pristojan) stidi... No sve bi ostalo na tome, da mi ruku nije dopala knjizica čudnovatog naslova „Smrt u Vajmaru“ u kojoj su bili opisani zadnji Geteovi dani i njegova smrt jednog hladnog martovskog dana 1832. godine.
    U ovoj knjižici, bilo je opisano kako u posjetu Geteu dolazi jedno mlado i lijepo momče, koga on prihvhata na način kome su se svi čudili osim onih kojima je bila poznata njegova sklonost prema dječacima, što ga je ovaj put koštalo (genijalne) glave. Bio je to sin nekadašnje Geteove muze iz visokog društva, po imenu Bettina von Arnim a koju je kasnije morao izbačiti iz kuće, vjerovatno po onome ženinom; „ili ona ili ja...!!!“
    Kasnije, pošto je ostala bez muža a i bez para, sjetila se svoje vrele prepiske sa Geteom, a kako on nije bio voljan da joj pomenuta pisma pošalje i dozvoli objavljivanje, ova strastvena žena mu je, onako iz zasjede, uvalila svog zgodnog sina, koji je Getea tako žestoko napalio da je, ne obazirući se na gradsko ogovaranje, svu svoju pažnju usresredio na njega, s njim se vodajući i to po najvećem mrazu čime navukao upalu pluća od koje mu nije bilo spasa. U knjizi ima opisa iz kojih se može zaključiti da Geteu (83 godine), ni do čega više nije bilo stalo bez da se na neki način dokopa i „otsvira“ flautu na njegovoj – murici...
    Pošto sam ovu knjižicu, jos jednom pomno pročitao, ne mogah a da se ne sjetim V. Pejovića i nadahnutog naslova njegove cetinjske hronike:
    „Đe to ima...“
    Najbolje odgovor bi mogao biti; tamo dje se niko tome i ne nada...
    - M -
    Last edited by metuzalem; 04-11-11 at 07:10.

  12. #37
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Jedna glava a devet jezika...

    U ona davnja samoupravna vremena svaki put kad bih boravio u domovini, redovno su mi se dešavali svojevrsni – paradoksi... Naprimjer; od toga da su svi prije mene, koji živim na „trulom Zapadu“, dobavljali strojeve za domaćinstvo ili televizore u boji pa sve do trinko novih „Lada“, dok sam se ja vozio raspalim Renault-ima i to sa sve familijom od 6 clanova...

    Svejedno, svim onim, upućenim u moje poznavanje bjelosvjetskih jezika, nije promicala moja upotrebljivost, te su često navraćali sa uputstvima pod rukom a na jeziku proizvodjača, kako da upotrijebe kupljeni aparat (televizor, video i slično...) , da bi im ista preveo a sve to onako uzgred popratili riječima:


    • Daj, leba ti, prevedi mi ova gomna...!

    Ovaj uzgredni nalog bih svaki put shvatio kao časnu obavezu, no ipak bih ponekad postavio jedno zbunjujuće pitanje...:


    • A na koji jezik...?
    • Pa na naški, čoče, ada na koji drugo...? - obično bi se zbunio naručilac.
    • E, u tome i jeste problem – odgovorio bih mu – jer ni ova „naška“ uputstva, niko živi razumjet ne može...



    I stvarno, nema ništa mučnije no prevoditi uputstva za upotrebu, koja ne razumiju ni oni na čijem jeziku su pisana a na jezik na kome nedostaju pojmovi vezani za nepoznatu tehnologiju proizvodjača.

    No, ne treba se čudit sto naručioc prijevoda cijelu rabotu poistovećuje s – gomnima – time ovaj trivijalni poduhvat svodeći na uzgednu sitnicu, jer mu se može, ali je itekako svjestan koje znanje jeste preduslov ove (duhovne) transakcije.
    Vjerovatno je svima poznata ona narodna; „Koliko jezika govoriš (znaš) toliko ljudi i vrijediš...“, no u Crnoj Gori u tom pogledu postoji uslov po kojem jest tako, ali samo ako si – naš...

    Koliko je ovaj nalog bio neotesan i uvredljiv, shvatio sam tek nakon što se Crna Gora, uprkos svojoj nezavisnosti, našla na margini sveopštih dogadjanja i time znanju stranih jezika dala dužnu važnost. Odjednom je, ono „koliko jezika znaš...“ , postalo osnova, ne samo medjunarodnih, nego i poslovnih odnosa a tada sam shvatio i mučnu činjenicu, da svo moje temeljito poznavanje svjetskih jezika, u onim (jalovim) samoupravnim godinama, nije donijelo više od par prijevoda prigodnih razglednica i pomenutih uputstava za upotrebu kojekakvih aparata za domaćinstvo.



    Sve ovo što sam naveo, jeste u velikoj protivrječnosti sa službenim vrednovanjem znanja stranih jezika putem univerzitetskih diploma, čime se zanemaruju sva ona znanja stečena prilikom boravka na govornim područjima pojedinih zemalja i naroda. Ovo i nije baš bez razloga jer sam se srijetao sa ljudima koji su proveli i po dvadaesetak godina u nekoj zemlji a da nijesu bili u mogućnosti da na tom jeziku sastave niti jednu prosto-proširenu rečenicu. No ipak, dosta je onih čije zanimanje za kulturu dotične zemlje i njenog naroda nije ništa manje od onoga koje zahtijeva neka od priznatih obrazovnih ustanova, te bi se život i boravak na nekom govornom području slobodno mogao uzeti kao ekvivalent (istovjetan) službenim studijama nekog jezika. A u slučajevima dje neko, ne samo godinama tamo živi već i na tom jeziku i misli, pošteno bi bilo priznati i – doktorat...

    No, još nije vrijeme za slična vrednovanja a kad će ona biti – ne znamo...

    - M -
    Last edited by metuzalem; 15-11-11 at 23:45.

  13. #38
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default

    Moje recentno nejavljanje bilo je uslovljeno iznenadnim putovanjem u grad moje mladosti – Pariz – gdje sam boravio jedva tri dana ali kojom prilikom sam, istovremeno, obnovio mnoštvo sjećanja vezanih za ovaj jedinstveni grad. Ovo putovanje me je okrutno opomenulo na vrijeme koje neumitno prolazi, jer sam, na svakom ćošku, umjesto onog nekad zgodnog momka u pariskim izlozima zapažao izgubljenog matufa sijede glave i nesigurnog koraka.

    No ono što bi moglo biti interesantno, jeste jedan dogadjaj iz šegdesetih godina, kada sam prvi put svoj inozemni odmor (boravak) proveo u CG, odnosno u rodnom kraju, ali na način koji više nije potpadao pod ingerencije negdašnjih moralnih i inih postulata. Budući da sam se bio opremio traveller checovima i gotovinom, nijesam se mnogo stanio doma već gledao da se otisnem put primorja i tamo gdje se nešto interesantno dogadja.

    Tako jednoga dana, izadjoh na (staru) cestu od Rijeke prema Cetinju dje me prepoznade neko od dalje rodbine, zaustavi i primi u FIAT-850 načijem zadnjem sjedištu zatekoh gomilu nekakvijeh referata, koje sam prvo morao pospremiti da bih mogao da sjednem.

    No prvo bih želio pomenuti nesto u kontekstu sa ranije pomenutim prevodjenjem i potsjetiti da su stari Latini prevodioca poistovjeavali sa izdajnikom (tradutore -tradittore), tojest onaj koji doušnički prenosi tudje misli. Osim toga, bio sam obučen po zadnjoj pariskoj modi (košulja sa dezenom karirane plavo-bijele tavaje) obučen u somotne jeans pantalone i kosom skoro ala Beatles....Ovo je važno zbog toga što smo se ubrzo našli na Belvederu, dje smo stali da bi popili piće i bacili pogled na ljepotu (belvedere) koja se prostirala ispod nas. Kad smo se parkrali i izašli iz auta, zatekosmo neke Francuze koji raspravljahu o Lipskoj Pećini te se nadjoh pozvan da ih uputim, dok su ona dvojica stajala po strani i nestrpljivo čekala da podjem s njima na punu terasu. Kad se popesmo, primijetih da vas onaj narod onog saputnika ponizno pozdravlja, te me to potstaknu da im obojici objavim e mi je časititi ih, na što se onaj namrgodjeni saputnik, kasnije saznadoh e je to direktor „Oboda“ Drago Jovović, ljutito oseknu na mene rijecima:

    "A koga da ti čašćavaš skitnjo bjelosvjetska."


    Umjesto da se naijedim, ovu primjedbu prihvatih kao shodnu prilici u kojoj sam se našao, pošto nije fair ljudima slicnog političkog formata, bezobzirno nametnuti poglede za koje nijesu bili spremni. Time sam, lično, potvrdio ovu latinsku poslovicu da jedan tumač, nije niš]ta drugo do – doušnik...
    Last edited by metuzalem; 04-12-11 at 22:48.

  14. #39
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    25,166
    Rep Power
    46760

    Default

    hehehe kako me ovo zadnje podsjeca na raznorazne dogovodstine unutar moje familije, metuzaleme svaka cast kao i uvijek,................... rijetko ko na ovome forumu umije simpaticno opisati zemljake i tranziciju unutar zadnjih 30 40 godina kao vi ...............
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  15. #40
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Glupost, ponos i...

    Narod veli; gore od same gluposti jeste, kad je neko na nju i ponosan.., a teško da idje drugo, ove dvije ljudske osobine, mogu opstajati u tako neposrednoj bliskosti kao što je to slučaj u drevnom gradu Cetinju. No, baš ovaj cetinjski narod, tim povodom, onako uzgred dodaje da; onaj koji zna da je glup, uopšte nije glup... Pa ti sad vidji...!?

    Nedje pedesetih godina prošloga vijeka zatekoh se u srednjoevropskom Novom Sadu, kako bih sticanjem (tehničkih) znanja sebi obezbijedio obećanu svijetlu budućnost koju su vlastodršci obećavali svima a posebno svojim podanicima dobroga sluha (doušnicima i poslušnicima). Tek se bjeh oporavio od kulturnog šoka doživljenog u ovom gradu srednjeevropske kulture, kad u razred banu jedan kosmuravi umjetnik i svakog ponaosob pozva da nešto otpjeva, da bi,na kraju baš mene izabrao da budem član školskog hora!?


    Nastupiše mjeseci uvježbavanja dok nijesmo uskladili glasove, usvojili melodiju i spremili za svečanost povodom završetka školske godine. Postrojeni na bini ispred prepunog gledališta, sa tremom smo očekivali da nam dirigent (onaj kosmuravi umjetnik) da znak. No sve bi se odvijalo sasvim rutinski da se na bini nekim slučajem, tamo ne zadesiše nekakvi električari, koji u tom momentu, kao po komandi, stadoše u zadnji red, staviše ruke na prkno i zapjevaše iz svega mozga, i to tako, da se onaj kukavi dirigent, lica iskrivljenog od užasa, stade propinjai i skusti dugačku kosu, očajničnki gledajući u mom pravcu. Sve ovo mi tada nije baš ni izgledalo neobično, skoro da bih mogao reći da mi je bilo zabavno u tom momentu, ali sam tek danas svjestan o kakvom se, u stvari, terorističkom aktu, prema nama koji smo cijelu godinu potrošili da uvježbamo veoma lijepe komade, radilo, da bi sve skupa, dvije slučajno naljegle prostačine, taj stvaralački napor tako bezobzirno i sa tako nepodnošljivom lakoćom, jednostavno i temeljito - razjebale ...

    Od tada se moje opazanje izoštrilo do te mjere, da u prolazu zapažam znake u vremenu i prostoru, koji me čuvaju od prostačkih zahvata namjernika svake fele pa čak i one cetinjske... odnosno onih glupavih sveznalica za koje ništa ne prionja jer, čoče, nema toga što oni ne - znaju...
    Sigurno su mnozina čula za onoga uspješnoga - „biznismema“ - koji je, onako po svom nadrkanom običaju, ušao u kafanu – restoran i za sve prisutne naručio piće, nakon čega mu se konobar uslužno obratio:

    „Gospodine, hoćete li i - meni (menue)?“

    „Ma i tebe, čoče, kako da ne...!?“ - začudjeno odvrati ovaj uspješan covjek...

    No njega treba razumjeti, jer kako da se čoek snadje kad i kod "Hogara Strašnog", na tabli piše - meny - (menue) jer vlasnik smatra da je to sasvim ispravan (internacionalan) izraz dnevne ponude i što on ima da pita nekog kako se to kaže, kad on, ionako,najbolje zna...


    Ova simpatična anegdota bi to i ostala kad nebi imala toliko potvrda svuda po Cetinju.... Slično je i sa Restoranom koji sebe naziva – nacionale – pojmom koga nema na nijednom stranom jeziku osim na jeziku onog „koji zna sve“ i kome niko ne treba... Isto tako niko nije trebao ni onom koji je na onoj tendi apoteke u Njegoševoj napisao – farmaşi – umjesto uobičajenog – farmacie...

    Neke od ovih novokomponovanih sveznadarskih bisera moguće je sresti i na mjestima kao što je Bukovica, dje turisti rado otsjedaju a dje ih, pri odlasku, uz cestu postavljena tabla pozdravlja sa - „Good bay“ - koja turistima, ustvari, poručuje – dobar zaliv (bay umjesto bye) što nije baš pogrešno jer ih jedan zaliv (Bokokotorski) i stvarno očekuje. No sjećam se i slične table iz samoupravnih vremena, na putu od Nikšića za Bileću na kojoj je pisalo „Gut Bay“ (zaliv crijeva) što bi neki dobronamjerni mogli shvatiti kao ponudu da na – meny- (odnosno – menue) – ima drobova na lešo...
    - M -
    Last edited by metuzalem; 08-12-11 at 22:57.

  16. #41
    Join Date
    Jul 2011
    Location
    Cetinje-Kotor
    Posts
    755
    Rep Power
    29578

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post

    Neke od ovih novokomponovanih sveznadarskih bisera moguće je sresti i na mjestima kao što je Bukovica, dje turisti rado otsjedaju a dje ih, pri odlasku, uz cestu postavljena tabla pozdravlja sa - „Good bay“ - koja turistima, ustvari, poručuje – dobar zaliv (bay umjesto bye) što nije baš pogrešno jer ih jedan zaliv (Bokokotorski) i stvarno očekuje. No sjećam se i slične table iz samoupravnih vremena, na putu od Nikšića za Bileću na kojoj je pisalo „Gut Bay“ (zaliv crijeva) što bi neki dobronamjerni mogli shvatiti kao ponudu da na – meny- (odnosno – menue) – ima drobova na lešo...
    - M -
    Hahahahah... Živa istina ovo za Bukovicu.
    Sreća je što su slova izblijeđela i što je borova šuma poklopila tablu tako da uglavnom ostane neprimijećeno...

  17. #42
    Join Date
    Nov 2010
    Location
    Kotor
    Posts
    397
    Rep Power
    15

    Default

    Xaxaxaxax „Aj kupi mi majko top,
    da razvalim teška vrata,
    pamučnoga kombinata,
    da izide silna raja,
    titogradskog kupleraja...“

    Tu sam
    Još uvijek nisam stigla sve da pročitam tako da ću malo veći komentar ostaviti za kasnije.
    Do tada pozdrav od mene i svih nas. Hehehhe

  18. #43
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Pogledi u vremenske ponore...

    Prije par dana, u Pobjedi pročitah intervju sa Ilirom Hodžom, sinom dugogodišnjeg albanskog diktatora Envera Hodže, što me potsjeti na jedan skoro nevjerovatan doživljaj iz „najboljih“ godina moje mladosti kada sam se (1968.) uspaljeno motao pariskim Latinskim Kvartom (Quartier Latin). Osim toga, sjeth se one „kvalifikacije“ Draga Jovovića, o meni kao skitnji bjelosvjetskoj, koja mi se u ovom kontekstu učinila sasvim suvislom, jer ko je meni kriv što sam, umjesto da uživam u situiranom samoupravnom besmislu, otišao u neizvjesnu skitnju po „Trulom Zapadu“...

    No, najbolje će biti da to, sad, ostavimo po strani i krenemo od početka...

    Bila je to treće sedmice generalnog štrajka, tog ranog pariskog ljeta 1968. kada ništa nije radilo, ili bilo otvoreno, osim cafea i antikvarnica u ulici Svetog Jakova (rue St. Jaques) gdje bijah zakučio par interesantnih kniga i potom otišao na kafu u cafe „Petit Pont“ (mali Most) da ih sa zadovoljstvom prelistam prije čitanja.
    Mimo običaja, kafana bješe poluprazna a ja žestoko zadubljen u moju lektiru dok se bližilo podne (High Noon) ali me to nije moglo spriječiti da osjetim neku čudnu napetost u polupraznoj kafani. Osvrnuh se i sa desne strane, u ćosku, osmotrih nekolicinu momaka, neobično napetih i sitne gradje, kako me netrmice gledaju, dok su nadomak mene sa lijeve strane sjedjela dva krupna momka „pečenijeh“ oči i opuštenih pokreta te pritom osjetih neku žestoku napetost koje je vladala u, mimo običaja, polupraznoj kafani...Tada, na moje veliko iznenadjenje, iz desnog ugla odjeknu prijetnja na našem (YU) jeziku, ali sa albanskim naglaskom:


    „ Bilo bi ti bolje da si De gola (De Gaula) udario no mene... Vidjećeš...“

    Tek tada shvatih da sepriprema nekakav obračun, dok su obije strane sumnjale da pripadam onoj suprotnoj. Zato me i nije iznenadilo kad se jedan omanji, ali grlat, odvoji od grupe i zagledan u mene pridje i strogo upita, pokazujući na onu dvojicu krupnih momaka:

    • "Jesi li ti s njima...?“
    • „Ne“ - rekoh odlučno...

    Pogleda me s nevjericom i nakon par trenutaka isto tako strogo upita:

    • „Ova dvojica su Dalmatinci, a koji si ti..?“
    • „Crnogorac“
    • "Eh, Crnogorac pa se udružio sa Dalmatincima...“
    • „ Ajde, makni mi se“ - obrecnuh se i sam iznenadjen svojim riječima - „ nijesam ja s njima no sam sa sobom... I da znaš i ti i tvoji; ako vi njih napadnete, ja ću biti uz njih, a ukoliko oni vas, pridruziću se vama...“
    • Nakon ovoga se on, ćutke, pridruži svom društvu, koje se stade nešto domundjavati, te me obuze izvjestan nemir, ali kad se okrenuh, oni dva Dalmatinca bjehu ufatili maglu i izgubili u nepoznatom pravcu...Tek tada se prepadoh, a kad se onaj od malo prije, ponovo približi mome stolu, stadoh se pripremati da i sam zbrišem.

    No umjesto prijetnji, obrati mi se prijateljski i povjerljivo, ali i bez pogovora;

    -“Sad ćes ti lijepo s nama, ima da te predstavimo nekom... No budi bez brige...“

    Osjetih da je radoznalost jača od straha, te se digoh i skupa s njima zaputih bulevarom St. Michel u pravcu Luksemburškog Parka (Parc de Luxemburg).
    Uskoro stigosmo pred istoimenu Kafanu (St. Michel) i čoporativno udjosmo u nju... Kafana je bila prostrana i imala separee i oni me uvedoše u jedan koji na mene ostavi utisak da se radi o izvjesnoj – audijenciji. I stvarno, momci me odvedoše do jednog stola za kojim je sjedio visok i markantan bradonja koga mi predstaviše kao princa prestolonasljednika - Leku Zogua. Pored njega je sjedio čovjek mojih godina ali veoma „diplomatskog“ izgleda, koga mi predstaviše kao savjetnika pomenutog princa, sa kojim počeh razgovor u kome se ispostavi da je sa 20 gidina zbrisao iz Albanije i preko Ulicinja stigao do Prištine gdje je završio fakultet a zatim otišao za Francusku gdje je postao savjetnik prestolonasljednika Zogua, koji inače živi u Južnoj Africi i povremeno dolazi u Pariz.
    Posebno interesantni, bili su njegovi osvrti na režim u Albaniji i diktaturu Envera Hodže, koji su me veoma iznenadili jer se nijesu slagali sa vladajućim shvatanjem toga vremena. On je, naime, tvrdio da je tadašnja vladavina u stvari bila pravi blagoslov za Albaniju jer je, iako na veoma surov način, predstavljala preduslov da se od jedne plemenske zajednice stvori nacija kojoj predstoji moderna budućnost. Potpuno zbunjen njegovim izlaganjem, upitah ga; kako je moguće da neko, ko je izbjegao sličnu diktaturu, moze o noj imati tako povoljno mišljenje... Nije to nekakva tajna, onako uzgred pomenu, jer je sve bilo postavljeno tako jasno, da jasnije nije moglo biti; u ovom GULAGU nijesi imao drugoog izbora osim da uciš, ako hoćeš ili kopas jer moraš... Time su ti mogućnosti bile svedene na tako elementaran način, da ti je izbor lak i izvjestan, zato će vladavina Enver Hodže, u budućnosti, sigurno biti priznata kao posebno stvaralački period u istoriji albanskog naroda.

    Bilo je to prije više od 40 godina, ali se tek sada vidi koliko su ispravne bile vizije ovoga neobičnog čovjeka, koje se tek danas naziru u modernoj albanskoj stvarnosti. Koliko je on tada bio u pravu,dovoljno je uporediti današnju Tiranu sa Prištinom, u vrijeme Enver-Hodžine diktature bjesomučno tetošene od strane nekadašnjeg SFRJ-a.
    - M -
    Last edited by metuzalem; 15-12-11 at 23:11.

  19. #44
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Imperija uzvraca...

    Ових дана божиђних празника затекох се у Берлину ђе ме привукоше раскошно освијетљене цркве да у њих завирим и отслушам оргуље, ако их буде... Том приликом испред олтара угледах фино уређене „јасле“ са сламом, колијевком , Богородицом и обавезним магаретом и овцама у позадини, што ме жестоко потсјети на године раног дјетињства када се и код нас славио овај највећи хришћански празник, јер се добро сјећам скоро истовјетне сцене из родитељског дома и огњишта са прекрштеним бадњацима и сламом просутом унаоколо, док сјенке лелујају по чађавим зидовима а из конобе одјекује звоно са неког брава. Касније, кад би бадњак прегорео, у кућу би свратио поп да освјешта проскору (хљеб) испечену за ту прилику те су мене задужили да је с попом окрећем док он „чати“ пригодну молитву, на крају је полио вином и исјекао на четири комада. Но то је било у оно послијератно вријеме кад се комунисти нијесу усуђивали да обичаје безобзирно преломе преко кољена, већ се донекле удварали народу док се дохвате власти а онда...

    Добро се сјећам вјеронауке у првом и другом разреду основне школе, кад нам бјеху (лукаво) увалили некаквог надрканог попа, који нам је одваљивао тако жестоке шамарe да нас је, њима, и буквално „обарао с ногу“ и тиме нам вјеронауку омрзао у тој мјери да су је ускоро и потпуно укинули. Али није остало ни на томе, јер је то „демонтирање“ вјере и обичаја настављено „другим средствима“ и то на начин којим смо били прилично затечени, јер након некада обавезног љубљења руке неког свјештеника постало пожељно довикивати му којекакве безобраштине иза цетињских ћошкова.
    Из тих срамотних времена у сјећању ми је остала пјесмица „подобних“ цетињски ђилкоша, који су знали запјевати, било кад и било ђе..:

    „Ох какав је поп Невоља,
    Убила га божја воља,
    Како чита летурђију,
    да му јебем попадију..."


    И сад, послије више од пола вијека, кад се сјетим ових перјаника срама, подобне и висококвалификоване фукаре, ни издалека ме не чуди начин на који је Српска Православна Империја узвратила ударац Цетињу и цијелој Црној Гори...
    Last edited by metuzalem; 04-01-12 at 14:53.

  20. #45
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Muslija

    Razmišljajući o Cetinju i aktuelnim vjerskim razmiricama povodom nalaganja badnjaka, sjetih se čudne i skoro zaboravljene vijesti iz sedamdesetih godina (72.) prošlog vijeka, kada sam, u svojstvu novodošlog gastarbajtera, u dnevniku; “Hannoversche Allgemeine Zeitung”, pročitao vijest, da se u jednom YU-gradu (Cetinju) pripremaju da podignu spomenik, nikom drugom do – čistaču gradskih ulica. Posebno me se dojmio stil, jer se u ovoj jedinstvenoj vijesti nedvojbeno mogao naslutiti prizvuk svojevrsnog priznanja, pošto se radilo o jednoj nesumnjivo originalnoj ideji.

    Osim toga, bio je to jedan od rijetkih sučajeva da Cetinje bude pomenuto van zlokobnog konteksta; zemljotresa, poplava i politike, no ovo se dešavalo onih godina obnove, kada je bilo lijepo živjeti u ovom mirnom i čistom gradu, koji je tih godina važio za najuredniji i najčistiji grad u SFRJ, baš zahvaljujući ovome čistaču kome je „prijetilo“ podizanje spomenika – Musliji.

    Tek tada sam se sjetio nenametljivog suvonjavog čovjeka sa crvenim fesom na glavi, koji je svojom drvenom karivolicom obilazio Cetinje i danonoćno skupljao otpatke. U gradu je bio sveprisutan a narod na njega navikao u toj mjeri da se vremenom bio toliko stopio sa gradskim izgledom, da su ga se stali sjećati tek onda kad ga više nije bilo... Siguran sam da se mnogi od starijih Cetinjana i danas sa sjetom sjećaju ovog mirnog i povučenog čovjeka kao i njegove osvjedočene ljubavi prema ovome gradu.

    Osim toga, bio je i veoma pobožan, što je nenametljivo pokazivao, pri čemu ga njegova komunalna „funkcija“ i nije mnogo smetala, te je svoje molitve obavljao baš ispred cetinjskog manastira, đe bi mu, ponekad, besposleni momci u prolazu dobacivali:

    “A đe si, Muslija jadan ne bio, naša baš pred manastirom da se moliš...!? “

    ...na što bi im on mirno i zaneseno odgovorio:

    “Nekate.., djeco, Bog je jedan...!“


    Spomenik mu, doduše, nijesu podigli, ali je zato ostao u neprolaznoj uspomeni ljudi ovoga grada.

    Sad nešto mislim...
    Da su ondašnji nosioci ove nadasve originalne ideje, imali dovoljno hrabrosti, moći i potpore da je ostvare, Cetinje bi na jednako originalan i konačan način potvrdilo svoj status jedinstvene duhovne metropole. Zato nije zgoreg, barem naknadno i u pretpostavci, donijeti viziju Muslijinog spomenika pred Cetinjskim Manastirom đe on, u sjedećem stavu i ka nebu otvorenih šaka, utonuo u svoju molitvu, sjedi pored svoje karivolice iz koje vire drške metle i lopate, ttime nevosmisleno ukazujući na njegov status.
    No, to što je njegov spomenik „srušen“ još na razini ideje uopšte nije čudno pri pomisli na olovni oblak nametnute duhovnosti odavno nadvijen nad zadužbinom Ivana Crnojevića, osnivača ovog jedinstvenog grada. Ovaj spomenik bi, svojim postavljanjem, grad Cetinje uzdigao do vrhunskog primjera ljudske, vjerske i etničke tolerancije, umjesto što nalaganjem svojih badnjaka isto dovodi u pitanje...
    No, ja mnim biće bolje...

    - M -
    Last edited by metuzalem; 10-01-12 at 23:29.

  21. #46
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Amfilohije – Don Camillo „nebeskog“ naroda.

    Evo nekoliko, ne tako davnjih osvrta iz „žitija presvijetlog Amfilohija“, objavljenih na ovdašnjem (CdM) „duhovnom drkalištu“ da bih, poštovano "općinstvo", podsjetio da on i danas, s punim pravom, stoluje na prijestonom Cetinju i tronu Sv. Petra Prvog Petrovića - Njegoša...


    Amfilohije – Don Camillo „nebeskog“ naroda.


    Mnozina će biti iznenadjeni mojom tvrdnjom da u medijima i javnosti uopšte, ne postoji ličnosti koja je i primać Velikoj Zvijezdi – Vladici Amfilohiju Radoviću. Ono što je Matija u poeziji, to je Amfilohije u ovom našem "nebeskom" pravoslavlju.

    Ukoliko se na njega osvrnemo sa pozicija stručnosti, odnosno odredjenih kvalifikacija, onda on prestavlja usamljeni primjer čovjeka u potpunosti opremljenog za svoju (hm!) rabotu, što je dosta rijetko u drugim oblastima, a svoju iznenadjujuću tvrdnju bih mogao dopuniti izjavom da me ne bi iznenadilo, da on, na svom prijestolu ostane i u samostalnoj Crnoj Gori, jednako kao što je i danas, u liberalnom Cetinju.

    Ima nešto u njegovom djelu, što uveliko prelazi okvire svakidašnjice, a to se najbolje može saznati iz obimnog djela G. Gvareskia o jednom (katoličkom) popu – Don Kamilu (Don Camillo) koji, osim vjerskoga žara, posjeduje, uglavnom dobre (hrišćanske) ljudske osobine, koje na veoma originalan način pokazuje u neprestanim sukobima sa okretnim i pametnim komunističkim gradonačelnikom Peppone-om, većinom u korist i na polzu svoje crkve i vjere.

    Nije slučajno da me je ličnost Amfilohija potsjetila baš na ov, ne samo italijanske nego i svjetske literature, iako me je ona samo uzgred zanimala, ili može biti baš zbog toga, jer sam u njenim postupcima zapažao visoku duhovnu, boljereći umjetničku motivaciju i neobičnu originalnost u postupcima. Dovoljno je, potsjetiti se na njegovo učešće prilikom „ozvučenih“ opozicionih demonstracija, kada je svirao u pištaljku sa ostalima i provodio protestne sjednike. Zadnji put je privukao pažnju posjetom bivšem predsjedniku, koga se odreklo, ne samo mnoštvo pristalica i saradnika, nego i bliža i dalja rodbina.

    (BLAGOSLOVENA NEZAVISNOST) - pisano prije referenduma...

    Još one godine (199?) kad je velečasni Amfilohije uspješno vodio vojno-crkovne operacije po Skadarskom jezeru, pri čemu niko nije smio da pisne a kamo li da mu zamjeri, na jednom od CG-duhovnih drkališta (furuma) pisao sam, tada, o začetku svetosavskog katolicizma, čemu su se mnozina nasprdali, računajući e se „Matuf“ zajebaje...

    Danas bi i meni bilo drago da je sve ostalo na (ne)namjernoj zajebanciji, ali kad u medijima pročitam da se, skupa sa režimskim glavarima okupljaju i popovi, izgleda mi da cijela rabota postaje itekako - ozbiljna. Jer zašto bi se, ovako značajno svjetovno i duhovno okupljanje, događalo baš pred sudbonosno najavljeni referendum na kome CG-narod treba da odluči o obnovi svoje države.

    Koliko god bili zagonetni postupci Međunarodne Zajebnice, svako ko razmišlja svojom glavom mogao je naslutiti da ona u pogledu Crne Gore ima neke neobične namjere i da Milo nije tek tako mlad i zelen došao na vlast sa tendencijom dugog opstanka. Ista stvar je i sa duhovnim vladarom, presvijetlim Amfilohijem pa nije čudo što se, svaki za sebe i u svom domenu, ponašaju prema CG-tradiciji, tojest - ne pitajući nikog ništa.

    Ovaj najavljeni skup svjetovnih i duhovnih glavara, na najbolji način ukazuje da je postignut dogovor o crnogorskoj državi koja će biti – sekularno – „nezavisna“, dok će – duhovno – čvrsto ostati u okrilju Srpske Pravoslavne Crkve, kako bi se ovim jedinstvenim istorijskim petingom „zadovoljile“ sve strane... Tojest, da bi vuk bio sit a sve ovce na broju; svi budu jebani a nikom da ne uđe i tako dalje i tako bliže.

    Nakon skore smjene u vrhu SPC, potpuno je jasno da će u Beogradu biti ustanovljena „Sveta Stolica“ Svetosavlja, na koju će zasjesti presvijetli Amfilohije Radović i postati prvi papa svetosavkog katolicizma da bi time ostvario duhovno jedinstvo balkanskog pravoslavnog SSSR-a (Saveza Svetosavskih Srpskih Republika) među kojima će biti i Crna Gora.

    Presvijetli Amfilohije se još odavno pokazao kao veoma kreativan u (Groucho) marxističkom stvaranju CG-postmoderne, time što je prvi u istoriji čovječanstva u sakralno građevinarstvo uveo nove materijale i tehniku (lamena crkva na Rumiji) koja odgovara njegovim nebeskim namjerama. Isto tako, ostaće u pamćenju, da su u vrijeme njegove duhovne vladavine, crkovna zvona bila prvi put primijenjena kao veoma efikasna - akustična artiljerija - koja je uspješno izvela „bombardovanje“ skupa pokreta za nezavisnost CG u prijestonom gradu Cetinju. Već tada su pametniji shvatili o kakvoj efikasnosti ove arteljerije se radi kad je čak i Milo od njenog dejstva potražio siguran zaklon iako je znao da će ga ovo itekako koštati političkih poena.

    Po svemu sudeći izgleda da se CG-postmoderna čvrsto drži tradicije, što znači da će i u budućnosti Crnom Gorom (duhovno) vladati – vladika (Amfilohije) – a (svjetovno) – guvernadur (Milo)!
    Last edited by metuzalem; 18-01-12 at 10:33.

  22. #47
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default „Zahrđali perjanik“ kao tragična metafora...

    Svaki put kad se nanovo nađem u prijestonom gradu Cetinju ne mogu a da ne pomislim na (noviju) opštenarodnu izreku:

    „Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“

    Koja se odnosila ne prve CG-penzionere, nekadašnje perjanike kralja Nikole, koji su svoj stas i izgled stavljali u njegovu službu a on ih, kad pristaraju, slao u prevremenu penziju, koju su oni pretrajavali u zlatnoj robi, nemuštom ponosu i dobro situiranom besmislu, provodeći preuranjenu starost u sjećanju na dane sumnjive slave svojevrsnih "manekena", od kojih se, jednako kao i sada, osim izgleda ništa drugo i nije zahtijevalo, time ih svrstavajući u svojevrsne (duhovne) invalide,čime je, još tada, uspostavljena ustanova invalidske penzije, pored boračke tako obilato korišćene u samopravnim vremenima.
    Da ovo ne pričam napamet, potvrđuje i tragična činjenica da na Cetinju živi 4000 penzionera a svega 2000 zaposlenih, te je budućnost grada, čak i na kraći rok, prilično neizvjesna. To se najbolje može vidjeti pri pogledu na razvaljenu autobusku stanicu kod „Vojnoga Stana“ ali i po onoj iza "Njegoševog Parka", savremeno uređenoj za prihvat turista i posjetilaca muzeja, iza čega bi se mogla naslutiti namjera (onih koji znaju i umiju!) da se cijeli grad svede na muzej ili, ne daj Bože – nekropolu!?

    Da nijesam usamljen u svojim (crnim) slutnjama, može se zaključiti i iz ovog veoma nadahnutog teksta preuzetog iz „Pobjede“:


    Objavljeno: uto, 17. jan, 2012.
    Kolumne i komentari / Preporučujemo
    Čedomir Drašković: Cetinje kao parastosno znamenje crnogorske kulture i istorije (4)

    Ko gazduje, recimo Cetinjskim manastirom – iz koga su davno izbačeni Crnogorci i njihovo sveštenstvo, i ko drži kalauze od Dvorske crkve na Ćipuru, koja je postala mauzolej sa posmrtnim ostacima Ivana Crnojevića i kralja Nikole!? Nijesu ni toliko odvažni, što bi se reklo kapci da ni nekorišćenu porodičnu crkvicu Petrovića na Kruševcu otvore za potrebe Podgoričke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Jer Srpska crkva apsolutno i despotski kontroliše svoj (gotovo) kompletan feud u Crnoj Gori! Čak im je država obilato sufinansirala i novi megalomanski svetosavski hram u Podgorici, i toleriše im toliko novih hiljada kvadrata u njihovim višenamjenskim novim objektima po Crnoj Gori – na neviđeno: mimo zakona i odgovarajuće dokumentacije! Pa se još možda neko u Crnoj Gori nada da se bavi državničkim poslovima, a toga je toliko koliko i doglavnici u kulturi ispomažu na tim poslovima. Pretenciozno glagoljanje o duhovnoj revitalizaciji Cetinja i Crne Gore, ponorno se gubi u ponekom manifestacionom obilježavanju. Manifestacije u kulturi jesu potreba, i kulturna, i opšteobrazovna, i zabavna (jer to je tekuća, gotovo dnevna potreba pojedinca i društva), a sve ostalo se uglavnom svodi na patetične parade i birokratske izmaglice – kao najgori bagaž, i opasni korov za sve moderne pretpostavke crnogorskog razvoja.
    - M -

  23. #48
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Slatka voda i gorka istina...

    -
    -
    Kad smo se jednog sušnog ljeta prije tridesetak godina spremali da posjetimo rodbinu u Kotoru, pritom se prepirući što da ponesemo u „kolač“ (poklon); oli rakiju, vino ili neki slatkiš, naša mudra majka nas u tome prekide riječima:

    „Batalite to, tako vi Boga, no napunite dva bidona vode s te bistijerne a za drugo ćemo lako...!“

    Tek kad smo stigli u Kotor i viđeli redove ispred onih vojnih kamiona-cistijerni, shvatili smo zašto su nam se rodbina obradovala kad smo im „uručili“ ona dva bidona... U stvari, toga ljeta je fenomen slanih kotorskih izvora bio posebno dramatičan jer je trajao duže nego obično. Zato kad čitam prigodne komentare povodom nestašica na ovome forumu, uvijek pomislim koliko navike mogu biti nepodnošljivo prostačke kad se radi o ovom životnom elementu na koga, čoče, svi i u svako vrijeme imaju – neopozivo pravo.
    Posebno kad se sjetim one vode koju su moje babe, strine i ostala ženska čeljad u barelima i lamama (max. 20litara) za svoje domaćinstvo donosile sa ublova udaljenih i nekoliko kilometara... Zato me i obuzme neka sjeta svaki put kad na jedno pišanje prospem isto toliko litara svježe izvorske vode dopumpane sa daljine od nekoliko desetina kilometara i uz glavicu visine cca. 700 m...

    A kad onda uđem u neku od cetinjskih samoposluga da bih kupio bocu tzv. mineralne vode, vazda se gorko osmjehnem pri pogledu na cijene i sračunam da nijedna od tijeh ojađelih voda ne košta ispod 500 eura po kubiku, dok gospoda cetinjska, svake fele, svoju dobija "besplatno", kao nadoknadu za glas na izborima ili kako se pogode sa gradskom vlašću...
    Jer kako inače objasniti činjenicu da svakoga ljeta cetinjskim ulicama teku potoci zato što debeloguze cetinjske domaćice - "čistunice", čoče, po trotoarima peru „skupocjene“ ćilime, odnosno moderno zvane tepihe. I sad kako čovjek da ne posumnja da je ta najskuplja voda u Evropi džabe, kad vidi to bezočno opštenarodno prosipanje ili kao što sam i sam bio potresen time što sam u jednom cetinjskom „restaurantu“ vidio kako je gazda riješio kvar vodokotlića time što je jedno podeblje crijevo nabulao na česmu iznad umivaonika i pustio da onaj mlaz pod pritiskom otiče u oni razvaljeni čučavac, „crnu rupu“ ne samo njegove (ne)savjesti no i (ne)savjesti njegove neznavene (hm!) - klijentele...
    (nastavlja se...)
    - M -

  24. #49
    Join Date
    Jul 2011
    Location
    Cetinje-Kotor
    Posts
    755
    Rep Power
    29578

    Default

    Metuzaleme... živio nam i pisá nam još sto godina !!

  25. #50
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,358
    Rep Power
    44913

    Default Ponor - crna rupa svijesti

    HENKEL
    Metuzaleme... živio nam i pisá nam još sto godina !!
    Ne da hoću, no moram... A i dužan sam...


    Vjerovatno sam jedan od rijetkih koji zna kako izgleda cetinjski ponor, danas nepregledno potopljen jezerom od govana a udaljenim jedva par stotina metara (200 m) od napirlitane rezidencije (Plavog Dvorca Knj. Danila) našeg vrlog predsjednika Filipa...

    Dobro se sjećam toga sušnog ljeta (1952), kad smo ja i C. Ukšanović niz one željezne klanfe sišli u dubinu prostrane jame čije dno bješe pokriveno ispranim kamenjem među kojim su se nazirali rijetki otpaci... Ova prostrana jama bila je pokrivena željeznom rešetkom koja je imala povelik „poklopac“ (cca. 2 x 2 m) koji tom prilikom bješe otvoren te nam je i zbog toga ovaj nestašluk i bio moguć.

    Iz stjenovitog zida, visoko iznad nas, crnio se ovalni otvor kanalizacione cijevi iz koga se cijedio vodeni mlaz jedva deblji od prsta. Tako je bilo dok se nije doselila Elektroindustrija "Obod" a onda nastupilo samoupravno blagostanje i obnova vodovoda, čime su mnogi bili zatečeni a, kako izgleda, i samo komunalno rukovodsvo ovoga grada, koje, ne da nije znalo a možda ni htjelo odučiti narod da sve više otpadaka prepušta kanalizaciji i ponoru koji nije bilo „dimenzioniran“ ni svu vodu da primi a kamo li sve ono izranžirano mobilje, stramace i drugo potrošačko smeće, koga je iz dana u dan bilo sve više.

    Zato se pri pogledu i smradu ovog egzotičnog jezera, svaki put sjetim onog gorepomenutog (zahrđalog) perjanika kao pogodne metafore ovoga grada, ali ovaj put kao perjanika u zlatnoj robi koji se usrao u gaće, pa svojim dostojanstvenim držanjem pokušava da tu mučnu činjenicu nekako sakrije, kad ne bi bilo onog izdajničkog smrada. Osim toga ona prilično zgusnuta naseobina, smještena na strmoj obali jezera od govana, tvrdoglavo me potsjeća na roj podguznih muva oko magarećeg šupka i neodoljivo navodi da se zapitam; koja nevolja je morala nagnati ljude da se tu stane i podižu đecu, no me pri tome zbunjuje činjenica da u neposrednoj blizini ima i pravih dvoraca izgrađenih u ova novija vremena... Pa ti sad viđi...!?
    (nastavlja se....)

Page 2 of 22 FirstFirst 12345612 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 403
    Last Post: 19-01-19, 19:23
  2. Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 10:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 12:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Bar
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 12:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •