Page 22 of 22 FirstFirst ... 121819202122
Results 526 to 546 of 546

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #526
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    - "E kako. Nijesam imao ni 17 godina kad sam se zaljubio u jednu prelijepu gimnazijlku i ne sluteći da se ona, sa nekim curama kladila e će me nagnati da se zbog nje ubijem čime bih je i konačno učinio - fatalnom."

    - „ Ájd dobro, tebi se to događa sa ženama a meni,dobri moj, sa ponekim od mojih slika te se desi da ponekad jedva izvučem živu glavu jer me one neodoljivo nagone da dignem ruku na sebe. Zato i ostajem kod svojih crteža jer oni nijesu tako krvoločni. A sad mi reci je si li, od dolaska ovamo, na ikakvom boljitku što se žena tiče?“

    - „E jesam, matrak, pošto po dolasku ovamo nijesam umio da učinim ništa pametnije no da se, poput zadnjeg balkanskog ċutuka, zaljubim u jednu dugonogu holandsku ljepoticu, koja uz to tečno govori jedno pet-šest svjetskih jezika i zbog nje bio spreman da se smjesta poturčim a kamo li da prijeđem u katolike kako bi se s njom mogao (morao) vjenčati u kakvoj od impozantnih katedrala, što
    čak bijaše dogovoreno i sve bi bilo potaman da ona, odjednom, ne stade da izostaje i da kasni a kad je i konačno prizvah „poznaniju prava“ ona mi onako nježno i sa razumijevanjem reče da je sve to zato što me ne voli a što je ionako bilo sasvim dovoljno da me stuče u potpunosti, ali mi ona, ka da joj nije bilo dosta, svrh svega nježno došanu da me ionako nije voljela, te se pitam kako sam, uopšte, nakon ovoliko „obzira„ ostao pri čistoj svijesti...“

    - „ Auh nagrđeno…Pa koji ***** je, ona uopšte, šċela - pobogu?“

    - „Pogodio se, šċela je – ***** – pa me nepodnošljivom lakocom svela na njega, a ja sam, izgleda tu ulogu odigrao sasvim solidno i igrao sve dok joj se nije namjestio prihvatljiv dubler…“
    Last edited by metuzalem; 17-04-19 at 07:54.

  2. #527
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Prije no promijenismo temu, Urošu napomenuh da sam joj za ovo nesmiljeno „nogiranje“ neizmjerno zahvalan. Njemu ovo ne bi jasno te priupita da mu to pobolje objasnim.

    - „Pa da me nije mršiknula na tako konačan način, nikad ne bih upoznao najbolju i najpošteniju čeljad na svijetu…

    - „A koju to, čoče!?“

    - „Francuskinje!“

    - „Francuskinje!?“ –
    iskreno se čudio Uroš.

    - „Reci ti mene, dobri moj, kad si bio u Luvru, ako si ikad bio tamo, pred kojom slikom ili slikama si se najduže zadržavao?“

    - „ Hm, ednom sam protrčao kroz tu „ustanovu“ tako da o zadržavanju ne može biti neke priče. A kako je bilo s tobom…“

    - „E kako, umjesto da se guram sa turističkim „bašibozukom“ pristiglim sa svih strana svijeta da vidi nezaboravnu Mona Lizu, odnosno „Notre Dame“ svjecke umjetnosti, ja sam odlazio da se poklonim Arijani velikog slikara Delakroa koja sa trobojnicom, divnih golih prsiju, juriša preko barikada da bi donijela slobodu potlačenom narodu Francuske a onda i cijeloga svijeta. Tada bih uglavnom pomislio; sretne li su zemlje koje imaju ovakvog barjaktara umjesto onih brkatih i namrgođenih ka kod nas…“

    - „Mene se čini da si ti pobrkao dosta toga, no kad su u pitanje Francuskinje onda i nije čudo“

    - -„E baš si pogodio, ka uvijek, a sam itekako dobro znaš da u domovini i zadnja ċutučina pri pomenu Francuskinja, iskrivi usta i prevrne očima kao on sve zna… U stvari, tek kad sam se, sa povjerenjem, prepustio ovdašnjoj ženskoj čeljadi, shvatio sam da ona ne robuje opjevanoj ljubavi (l`amour) veċ itekako poštuje i ono iskonsko poštenje koje, s pravom, smatraju univerzalnom ljubavlju odnosno plemenitim osjeċajem prema svemu i svakom bez razlike.“
    Last edited by metuzalem; 26-04-19 at 18:26.

  3. #528
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Ovu moju nadahnutu priču, po svom znanom običaju, Uroš prekide iznenadnim pitanjem:

    - „ E Stive, skoro čuh e je nekakvi Markoviċ nađen na deponiji u Billancouru, umotan u foliju, temeljito iskomadan i sa sopstvenim kurcem u ustima. Što bi ti mogao znati o tome?

    - „ Isto što i ti, moj Uroše.. Barem tebi ne moram da pričam koliko je – UDBA - naša neprolazna - SLUŽBA - u prednosti pred zapadnjačkim ustanovama iste namjene. Ona je, u stvari, prva i jedina koja je – ***** - i službeno, uvela u svoje naoružanje…“

    - „Ono jest, Stive, da sam u tom pogledu imao neke predosjeċaje ali me ti s ovom tvojom pričom, navede na izvjesne sumnje…“

    - „ Na kakve sumnje, majstore, kad si i sam istrumentalizovan od strane iste SLUŽBE“„

    - "E ti ga baš preċera, `Ajde nemoj se zajebavati´ samnom!“

    - „ Kakvo zajebavanja, majstore, zar je iznenađenje da si se i ti svojom dokazanom genijalnošċu SLUŽBI stavio na uslugu, htio ti to ili ne…“-

    - „ Ájd dobro, neka i bude tako, no sad mi objasni ove nesluċene aspekte te ojađele – SLUŽBE!“

    - „Ma što imam tun da ti pričam, pošto i sam znaš za Matiju Beċkoviċa, najveċeg pjesnika Crne Gore, u stvari Evanđelistu plemenske Biblije ispisane na jeziku predaka. E njemu je, his majesty - SLUŽBA -_odobrila licencu na upotrebu – kurca – kao visokokreativnog oružja posebne namjene a on njeno povjerenje, u nekoliko nastupa, opravdao u potpunosti…“
    Last edited by metuzalem; 26-04-19 at 19:47.

  4. #529
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    - „Au kakve priče, Bog te vidio…?! Ma đe do njih dolaziš, kumim te kapom?“

    - „ Kako đe.., pa u tvojoj galeriji „Cosmos“ đe se okupljaju vrhunski doušnici UDB-e , koji su u njoj ustanovili jedinstvenu berzu glasina kojima trguju jer ima dosta njih koji su spremni da te „glasine“ plate dobrim parama. Ti to i ne primjeċuješ, iako si tu berzu potčinio svojim potrebama ali zato redovno svraċaš u onu visokointelektualnu ispostavu UDB-e te zasijeda u cafe-u „Le Dome“ sa tematikom obnove „Carstva Dušanova“.

    - „A đe je tun ovi kukavi Markoviċ i kako to da ga nikad nijesam srio…?“

    - „ Ma jesi sigurno, no mi se čini e nije bio tvoj „ model“… Ka ni ja..!“

    - „Čekaj, čekaj, da nije to jedan krupan i zgodan momak koji u kafanu ulazi kao u „saloon“ a oko njega odmah okupe svi oni lupeži i kurve ka muve na *****..“

    - „Jes sigurno on, jer kad god izgubi pare na kocki, odmah krene da prodaje tranje, pokupljene po sistemu „zlu ne trebalo“, na brojnim jebačkim pohodima.

    - „Sad se sjeċam momenata, kad bi na sto istresao te tranje a fukara krenula da se otima… Ovolika i ovakva gužva bila je
    čak i patronu cafe-a "Cosmos" toliko nepodnošljiva da je bježao na trotoar, jedva čekajuċi da gužva prođe. Izgleda da ovi momak nije trpio bilo kakvo pogađanje, jer kad bi neko od njegovih neznavenih mušterija to pokušao, dobio bi takvu šamarčinu da je na licu mjesta „padao s nogu“. Sigurno si ga i ti srijetao u sličnim prilikama?“

    - „Kako da ne. Pritom mi je moja sudbinska – bezličnost – bila čak i od izvjesne koristi, pa nije ni bilo uobičajenih nevolja koje prate te, veċinom slučajne, susrete. Kad sam se, jednom, s mojim dobrim Rajkom motao oko katedrale „Notrdam“ ne bi li fotoaparatom „Polaroid“ zaradili kakvu crkavicu da bi preživjeli i pritom postupali sa mnogo obzira prema narodu koji je strpljivo čekao da razgleda ovu znamenitost, Stevica bi odnekud hrupio i bez ikakvog obzira nekom od „dežurnih strvinara“ koji su ga od ranije poznavali, oteo fotoaparat i mršiknuo ga da, za svoje pare, dokupi rezervne filmove pa bi, onda, i ne osvrċuċi se, stao da fotografiše onaj zbunjeni narod, slike mu „uvaljujuċi“ na način koji nije ostavljao mjesta sumnji da se tun radi o „ponudi koja se ne odbija“.

    No čuo sam i priču da se neđe falio kako su on i njegovo društvo u "Cafe de Flore“ išamarali, nikog drugog do slavnog filosofa Žan Pol Sartra (Jean Paul Sartre), cijelu rabotu pravdajuċi nepravdom da on, onako star, ružan i pametan, sa nepodnošljivom lakoċom može da na televisiji „sere“ o svemu i svačemu a on i društvo; "mladih lepih i glupih" može jedino da to „serinjanje“ sluša i po njemu postupa, što se najbolje moglo vidjeti u ovim studentskim nemirima. U pomenuto šamaranje nijesam mogao da povjerujem ali znajuċi da ovaj filosof u „Cafe de Flore“, svakodnevno sjedi u društvu uobičajene boce viskija, i to baš tamo - „kudijen se mora proċi…“ - te sam potpuno siguran, da Stevica nije mogao proċi a da ovome filosofu kvrgave glave, onako usput barem ne opali jedan solidan „frnjok“ i time ga za momenat izvadi iz njegovih duboko egzistencijalnih razmišljanja…

    Kako bilo da bilo, ovaj njegov (skandalozni?) „frnjok“ smatram sasvim u skladu sa filosofijom ovog velikog mislioca po kome egzistencija, u stvari, nije ništa drugo do (zaslužena) osuda svakog ljudskog biċa na slobodu da krene u potragu za istom. Ovim svojim postupkom Stevica nije učinio drugo do uobičajene razmjene načela i ubjeđenja između dvojice samostalnih mislioca bez obzira na razlike. Slobodu da ovako postupi, Stevica je ionako opravdao svojom mučnom sudbinom….“
    Last edited by metuzalem; 29-04-19 at 08:43.

  5. #530
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Prilikom pisanja mog osvrta na Uroša Toškoviċa, sve jače me je obuzimala izvjesna nelagoda uslovljena osjeċajem da se, prilkom pisanja, bližim granici dobroga ukusa te nijesam bio iznenadjen kad od posjetioca ovoga foruma, sa značajnim nickom – oduprise97001 - dobih notifikaciju sa opomenom da nije u redu moja sebičnost kad u ovom – IN MEMORIAM - koristim uspomenu na Uroša kako bih pisao – o sebi.

    Iako na ovakve poruke rijetko ili nikako ne odgovaram, bio sem u toj mjeri zatečen da sam ovome đetiċu, takoreċi iz mjesta, obeċao da ċu moje staračko „baljezganje“ zaključiti svojim zadnjim postom. Što evo i činim ali ne prije nego li se osvrnem na neke od aspekata druženja sa Urošem, posebno nakon što pročitah par postova od ovog „Odupirača“ shvatajuċi da se, manjeviše, radi o uzgrednom „čuvaru lika i djela“; vazda spremnog na akciju protiv nečeg ili nekog, da bi „zaštitio“ nekog ili nešto drugo…

    Potpuno sam svjestan činjenice da je Uroš posthumno stekao neizmjerno vise „čuvara lika i djela“ nego što je imao drugova i prijatelja u svom mukotrpnom životu samstalnog umjetnika a niko to nije mogao znati bolje od mene, koji ga je prihvatao onakvim kakav je bio. U stvari, nakon naše neobične ali veoma uspješne aukcije, obojica smo krenuli novim (sporednim) putevima i izgubili iz vida na dosta dugi rok.

    Zadnji put sam se s njim iznenada stučio na ċošku cetinjske umjetničke galerije a znajuċi njegovu nekadašnju opsesiju da je samo pitanje kad ċe na sebe diċi ruku ili se prepusti destruktivnim silama kosmosa, iskreno se obradovah susretu i tu radost izrazih onako kako meni vazda pane na um:

    - „Još si živ!?“

    Na što on, po znanom običaju kriknu nekakvu psovku i hitro zamaknu iza ċoška te ja, potom,nijesam više ni pokušavao da ga zadijevam na bilo koji način.
    U nadi da ċe posjetioci ovoga foruma imati razumijevanja za ovaj iznenadni prekid, unaprijed se zahvaljujem svima vama a posebno samosvjesnom i aktivnom – „ODUPIRAČU“


    - M – (kao MATRAK) pozdravlja!
    Last edited by metuzalem; 07-05-19 at 12:22.

  6. #531
    Join Date
    May 2019
    Posts
    5
    Rep Power
    0

    Default

    Gospodine metuzaleme svaka cast na dosadasnjem pisanju, svojim postovima ste na sjajan nacin priblizili neka stara vremena i desavanja sa Cetinja a i legendarnog Urosa Toskovica za kojeg vecina samo zna “da je dobro crtao i da je bio cudan”. Nadam se da cete ipak nastaviti ne obaziruci se na razne odupirače i otirače.

  7. #532
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    7,326
    Rep Power
    694205

    Default

    A nije on odupirač nego kanavaca te ga kao takvog treba i tretirati.

  8. #533
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    288
    Rep Power
    519

    Default

    Dobro je da su te kanavace što čekaju iza ćoška i iza tastature prepoznate.
    Jovan Hadžikostić je u svojoj rubrici TRN(takoreći nezvanično) komentarisao pljuvače skraćenicom BMSIS(Bože me sačuvaj i sakloni) jer dotične kanavace nijesu zasluživale ni tih pet slova.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  9. #534
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Quote Originally Posted by remark View Post
    A nije on odupirač nego kanavaca te ga kao takvog treba i tretirati.
    Ne treba bit strog s ovijem djeticem jer je njegova opomena ipak imala neko pokrice te sam zbog toga obecao da cu ovu moju pricu ( in memoriam) zakljuciti ali bez namjere da potpuno napustim ovaj Portal koji dugujem gradu Cetinju a na kome svaki moj Post isprati vise oder 1000 citalaca . Moj odgovor je uslijedio tek kad Sam shvatio da se radi o djeticu koji je na ovom portalu objavio tek par desetina postova i odmah krenuo da dijeli ukore i opomen te sam i ja shvatio da sam i sam u obavezi da njega opomenem.

    Za informaciju,
    Veceras stizem avionom u PG sto ne znaci i ostajem 2 nedjelje U CG, sto ne znaci da se necu javljati.

    - M -

  10. #535
    Join Date
    Feb 2019
    Posts
    128
    Rep Power
    97337

    Default

    i Maja Berovic je najpopularnija pjevacica u regionu.
    --

  11. #536
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Ćiru „Jogašu“ u pomen…

    Ovoga puta se, sasvim svjesno odrekao da upotrijebim prežvakani – IN MEMORIAM – ne zato što se bojim da bi se i ovoga puta mogao popriječiti kakav nadrkani - „odupirač“ - da odlučno stane u odbranu „lika i djela“:

    MIODRAGA (ĆIRA) VUJOVIĆA

    Kome je cetinjska fukara nađela časni nadimak – „Jogaš.“ – u stvari jedino pravo ime u gradu kao što je Cetinje, jer ime se daje a nadimak zarađuje životom. Ne znam kako smo postali bliski drugovi jer se ne sjeċam da smo išli u isti razred cetinjske gimnazije, pa pretpostavljam da je to došlo preko crtanja i izložbi, koje su bile česte u godinama gladnog i glibavog odrastanja u istorijskim vremenima „Obnove i Izgradnje“. Godine su prošle dok nijesam saznao da je u 6. Gimnazije imao neki nesporazum sa izvjesnom nastavnicom, koja ga je, po kratkom postupku, izbačila iz učionice u koju se više nikad nije ni vrnuo.


    Može biti da je veċ tada neopozivo odlučio da svoj (zadat) život odživi - „na mišiċe“ - te je u smislu svoje sudbonosne odluke stao vježbati jogu, kojom je svom tijelu dao snagu i izgled zbog koga su mu se dežurni brašnjomudi micali s puta, da bi ga u svojoj nemoċi nazvali avetinjom iako je i u intelektualnom pogledu bio mnogostruko jači neg li u tjelesnom. Od tada su godine prolazile a Ćiro svoj živio na poseban „umjetnički“ način, tako što je cetinjske kafane i restorane uspostavio kao svoje - „galerije“ - jer rijetko da je neka od ovih ustanova bila bez njegove slike velikog formata na kojima su u ulju bile naslikane neke od cetinjskih znamenitosti i to tako da je njima svaki kamen bio na svome mjestu, po čemu se sasvim jasno moglo zaključiti da su bile naručene. Ovime je postupio potpuno suprotno od Uroša Toškoviċa, koji je prije htio umrijet od gladi no crtati za kojekakve galeriste koje je smatrao modernim robovlasnicima.

    Zadnji put sam sjedio s njim u mjesecu oktobru, kojom prilikom m je ispričao da veċ dvije godine u svojoj (gospodskoj) kuċi (pod zaštitom zakona), za koju mu je grad nudio da je odkupi za potrebe ministarstva kulture, obitava bez struje a vjerovatno i bez vode. Zaludu sam ga ubjeđivao da prihvati ovu ponudu, koju je on odlučno odbijao te sam na kraju, da bih mu ukazao na besmisao njegove odluke, uzgred napomenuo da smo u godinama kad treba misliti i na neumitnost kraja, na što je on, po svom znanom običaju odmahnuo rukom uz napomenu da o tome neċe da misli sve dok mu se – diže.

    Kad sam se počeo raspitivati; kako to da mu niko nije pomogao, odgovor je bio da on nije htio da mu se pomogne u čemu je bilo izvjesna sličnosti sa Urošem ali kome su vlastodršci, ipak, uspjeli da „uvale“ stan, penziju i ostale privilegije kojima su „kupovali“ njegove svjetske uspjehe. Ovo pišem i zbog toga da bih cetinjske brašnjomude podsjetio na činjenicu da je Ćiro bio nesumnjivo prvi intelektualac Cetinja, što potvrđuje i njihovo uvriježeno mišljenje da je – budala – koja ne umije iskoristiti sve što – „mu život pruža“.

    Ovaj prilog ne pišem samo njemu u pomen, veċ i da bih one koji zalaze na ovaj moj thread, bez da se uvijam od lažne skromnosti, podsjetio, da imaju posebnu privilegiju čitati priloge koji pripadaju daljoj buduċnosti a to oni, izvjesno je i sami nasluċuju, a sljedeċe priloge, ako ih bude, bez ikakve rezerve posveċujem ovome,nadasve tragičnom umjetniku, bez koga Cetinje ne bi bilo ono što jeste – Duhovna Metropola.
    Last edited by metuzalem; 13-06-19 at 22:37.

  12. #537
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Nastavlja se...

    Nakon više no uspješnog učešċa na aukciji u hotelu Drouot, Uroš je brsko-brzinski zbrisao, ne samo iz mog života veċ i iz grada Pariza a meni nije preostalo drugo bez da se ponadam da ċe i konačno uložiti da u Pelevu Brijegu podigne spomenik Vladdimiru Iljiċu Lenjinu.

    Predvečerje ovoga dana, ispunjeno bojama, mirisima i slutnjama punim značenja, namamilo me je da se, sa rukama u džepovima, polako zaputim uskim i trošnim ulicama ovoga najstarijeg pariskog kvarta. Laganim koracima sam mjerio prošlost uzidanu u tim, od starosti, nakrivljenim i trošnim kuċicama. Lutao sam tim uličicama onako kako su me one vodile sve dok ne izađoh na jednu koja je svojom širinom svjedočila o izvjesnoj istorijskoj važnosti a kada se njom i zaputih sa iznenađenjem primijetih visoki toranj koji se bješe popriječio ama baš po - sredini.



    Gonjen radoznalošċu, odlučnijim korakom se zaputih u pravcu ovoga visokog tornja koga sam, do tada, gledao samo iz daljine i to veċinom u polazu kad sam koristio sredstva javnog saobraċaja. Ovoga puta se, sa iskrenim zanimanjem zaputih u pravcu ovoga tornja koji se izdizao skoro šezdesetak metara iznad kuċeraka čija visina jedva da je prelazila desetak metara u visinu. Veċ poizdalje, primijetih široke stepenice od kamena koje su vodile ka prostranom gotskom portalu iznad koga se uzdizao ovaj toranj posveċen - Svetom Jakovu - ( Saint Jaques). Ovaj portal je, u stvari, bio više nalik nekoj kapiji nego li ulazu u kakav hram, te se zaputih da prođem kroz njega i osvrnem na ovo jedinstveno graditeljsko zdanje.

    Prije no prođoh kroz ovaj veličanstveni portal, morao sam zaobiċi kip poznatog naučnika - Blez Paskala - ( Blaise Pascal) koji je, kako saznadoh kasnije, ovaj toranj koristio i za svoje pokuse u fizici i time potpuno zaslužio ovo sveto mjesto. No tek kad se nenadno nađoh u gomili turista koji su sebi mogli dozvoliti posjetu ovome tornju tada iz izlaganja njihovog vodiča saznadoh mnogo toga o ovome hramu što ni slutio nijesam a kamo li saznao od neke učene osobe, bilo to u domovini ili ovdje u ovom istorijskom mjestu.
    Last edited by metuzalem; 13-06-19 at 22:43.

  13. #538
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default Duhovna Trijumfalna Kapija.

    Naizgled nezainteresovano, ostadoh na „pristojnom“ otstojanju od grupe turista koji su napeto osluškivali vodiča koji navodio podatke o ovoj kulturnoistorijskoj znamenitosti od posebnog značaja, što me nije posebno zanimalo sve dok ne pomenu - Nikolu Flamela - (Nicolas Flamel) koji je ovoj jedinstvenoj katedrali učinio zadužbinu time što je obnovio portale i ulazna vrata koja odakle je više od 300 stepenica vodilo do krovne terase nad kojom se uzdizao kip Svetoga Jakova Saint Jaques) visok preko 5 metara.

    Ovo bi i za mene bio jedan od uzgrednih podataka, da u međuvremenu nijesam saznao da je pomenuti Nikola Flamel bio Adept "Velike Umjetnosti" koji je sa svojom ženom Pernelom (Pernelle), bio jedan od rijetkih ako ne i jedini kome je uspjelo – Veliko Djelo – čime je došao u posjed – Kamena Mudrosti – koji mu je omoguċio da učini mnogobrojna ne samo materijalna veċ i duhovna dobročinstva. Ne potraja dugo dok grupa turista zu žagor došaptavanje ne napusti prostrani prostor ispod baroknog svoda nad kojim se uzdizao ovaj veličanstveni toranj te sam mirno i spokojno mogao da ga osmotrim sa svake strane pritom se sjeċajuċi knige – Misterije Katedrala – od jednako misterioznog - Fulkanelija - (Fulkanelli) koju sam odavno nabavio ali ne i mnogo razumio od onoga što je u njoj bilo napisano, no ipak sam shvatio toliko da sam barem mogao naslutiti tajanstvenu simboliku koju su Adepti Velike Umjetnosti uklesali u pročelja i zidove ovih znamenitih građevina.

    Duboko zamišljen lagano izađoh u mali park đe nađoh slobodnu klupu na koju sjedoh i ponovo osmotrih ovaj toranj, pritom se prisjeċajuċi i mnogobrojnih hodočasnika koji su putevima Svetog Jakova prolazili i kroz ovo svetilište da bi svoje hodočašċe nastavili sve do španskog svetilišta Sant Jago de Compostella, koje je važilo kao krajnji cilj svih hodočasnika koji su se zaputili putem vjere.

    Neobavezno se prepustih, ne samo razmišljanju veċ i slutnjama probuđenim onime što sam pročitao o tajnama katedrala, te ustadoh i pažljivo osmotrih sve četiri naličja ovoga tornja pri čemu mi se nametnu pomisao da je ovo svetilište, u stvari - Sveto Pismo – uklesano u kamenu pri čemu bi četiri strane mogle imati dubokosimbolično značenje četiri – jevanđelja. Ova neodređena pretpostavka me iznenadno navede na pomisao da bi ovaj toranj, u duhovnom i vjerskom smislu, mogao biti ono što je - Trijumfalna Kapija - (Arc de Triompfe) u istorijsko-političkom.

    Ne potraja dugo dok se ova neodređena pretpostavka ne pretvori u vrlo izvjestan zaključak te se nanovo zaputih kroz zasvedeni baroknni portal i polako krenuh ka svome hotelu izgubljenom u jednoj od uličica Monparnasa.
    Last edited by metuzalem; 13-06-19 at 22:44.

  14. #539
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Svoj put nastavih ali ovoga puta duboko zamišljen, bez uobičajene žurbe, iznenada shvatajuċi da prvi put stvarno prolazim kroz ovaj grad, neposredno osjeċajuċi, ne samo prostor, veċ i vrijeme koje je nezaustavno oticalo njegovim drevnim uličicama, kroz koje sam ranije protrčavao gonjen kojekakvim željama i nagonima.

    Nakon što izađoh na istorijsku ulicu Rivoli, njom se zaputih ka Luvru kako bih rijeku Senu priješao mostom de l`Arts, jer bih se, inače, mostovima koji vode preko Cite- ostrva, uvalio u uobičajene sukobe studenata sa policijom. Kad se, uskoro nađoh na lijevoj obali rijeke Sene, ne mogadoh a da ne svrnem do bulevara Sen Mišel, kako bih iz prikrajka osmotrio sukob studenata sa policijom čiju „koreografiju" sam dobro poznavao od ranije, pa da vidim da li se nije što promijenilo. No čim zapazih grlate provokatore u prvim redovima, koji su se zdušno hvatali kamenih kocaka izvađenih iz kaldrme, kako bi zu dreku jurnuli na trostruki red policije zaštiċene prozirnim štitovima, shvatih da ubičajena akcija tek treba da krene.

    Bilo mi je, i pored ove zaštite, naprosto žao policajaca po kojima su, uz zaglušnu vardanju, stale padati krupne kamene kocke, no pošto sam znao da ċe uskoro odjeknuti odlučna komanda i nakon nje prvi red policajaca spremno i prijeteċi krenuti par koraka ka uzburkanoj masi studenata a svi oni provokatori iz prvih redova u velikoj panici jurnuli nazad i sa njima i nepregledno mnoštvo uspaljenih „revolucionara“ koji nijesu znali što hoċe ali su to htjeli – odmah!

    No kolikogod se bijah skrajnuo, ipak me uzburkana masa bulevarom odvuče u pravcu Sorbone sve dok se ne dohvatih jednog podebljeg drveta gdje ostadoh dok se gužva ne smiri kako bih samostalno nastavio svoj put tamo đe je bilo mirnije. I taman kad izidoh iz jedne, dočeka me nova ali donekle neobična gungula, iz koje su diskretno postavljeni reflektori osvjetljavali izloge visoke mode a neke čudne spodobe „na gotovs“ držale omanje filmske kamere. Ne potraja dugo kad iza ugla poprečne uličice istrča nekoliko momaka u kožnim jaknama, koji iz trka, željeznim štanglama, prvo polomiše staklo povelikog izloga da bi uskočili u njega, spremno razbacali izloženu odjeċu i na istoj demonstrativno obrisala svoju obuċu.

    Cijelu scenu svo vrijeme su, iz zasjede, snimali okolo raspoređeni snimatelji, tako da je svakome namjerniku moralo biti jasno da je cijela ova „rabota“ bila izrežirana: Ne potraja dugo reflektori se ugasiše a snimateri stadoše pakovati kamere dok „razbijači“ odstupiše jednako iznenada kao i što su nastupili. Na ovome bi se vjerovatno i završilo da se iza ugla druge uličice ne došunjaše neki mutni tipovi koji onu razbacanu robu spremno i znalački potrpaše u nekakve prostrane torbe, nakon čega munjevito nestadoše u uličicu iz koje su istrčali razbijači.
    Last edited by metuzalem; 24-06-19 at 09:29.

  15. #540
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Vidijeċi da bulevarom pritiče sve veċa masa mladoga naroda, odlučih da se kroz nju nekako probijem do Sorbone a onda nekom od poprečnih ulica zaputim Dekartovom ulicom (Rue Descartes) ka ulici Mufftard koja se potom uliva u prostrani trg - Kontraskarp (Place de la Contrascarpe) - po kome se motao mlad narod nekih sasvim drugih primisli i dosta jeretičkih namjera u pogledu javnog, odnosno utemeljenog građanskog morala, koji je tu dospio sa svih strana a prije svega sa engleskog govornog prostora namjeran da svoje misli i stavove razmijeni bez mnogo prenemaganja i predrasuda, pri tome ne izbjegavajuċi da isto učini i sa svojim erotskim namjerama.

    Čak je i ovaj staro-francuski naziv ove uske i strmoglave uličice – Muffetard – ( Muftar-Smrdljivica) svojim imenom opominjala svakog namjernika da se zaputio onamo đe ga čekaju izazovi koji prelaze okvire uobičajene pristojnosti. Može biti da su se baš zbog toga, najpoznatiji stvaraoci dvadesetog vijeka ; Hemingvej i Orvel, naselili u nekoj od poprečnih uličica, kako bi izbjegli stege puritanskog morala i mogli da stvaraju svoja neprolazna djela kakvo je Hemingvejevo - „Praznik koji traje“ - a Orvel svoje sumorne vizije buduċnosti.

    Dok sam se s mukom probijao između tezgi na kojima su se mogle vidjeti gomile istočnjačkih slatkiša niz koje se cijedio med i šerbet, krajičkom oka ugledah natpis na oronuloj fasadi koji je glasio - „Le Bateau Ivre“ – („Pljani Brod“) u koji su obojica često navraċali kako bi osvježili svoje poglede na pravi i nepatvoreni život i u njemu potraže i nađu stvaralačka nadahnuċa kako bi upotpunili svoje stvaranje. E možete misliti koliko im sad, u svojim odmaklim godinama zavidim a drob prevrċe dok ovo moje baljezganje pišem jezikom okamenjenim u konvencijama, umjesto da ova svoja sjeċanja izrazim na spontani način cetinjskij jebivetara i brašnjomuda, sigurnih da ċe ih svako razumjeti ka što su nekad razumjeli i – pobrkotine - Đoka Leze.

  16. #541
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Ni trenutak nijesam oklijevao da svrnem u ovaj bar u kome su se, uglavnom, okupljali studenti, ne samo zbog niskih cijena veċ mnogo prije zbog susreta sa moralom neoptereċenim istomišljenicima, te je u ovom lokalu ugođaj uvijek obeċavao nezaboravan provod koji je i Hemingvej tako cijenio. Kako stupih u prostranu ulaznu prostoriju, bi mi jasno da su šank i skoro cio prostor ispred osvojili „revolucionari“ iz Latinskog Kvarta (Quartier Latin) kroz čije se „borbene redove“ s mukom bjeh nekako progurao kako bih se pridružio „revolucionarima“ novoga doba, čije geslo je bilo da budu protiv svakog ko je – za i za svakog ko je – protiv … bilo koga i čega. U stvari , ta takozvana „Djeca Cvijeċa“ su bila, onako đuture, od „pristojnih“ građana bila optuživana da su pokrenuli „sexualnu revoluciju“ kako bi srušili poredak uspostavljen stotinama godina.

    Kad viđeh da ċu teško naċi mjesto za šankom, s mukom se progurah do niskih vrata na dnu prostorije kroz koja se ulazilo u jednako prostran podrum, nad kojim se nadvijao nemalterisan volat, ispod koga su bili razmješteni masivni drveni stolovi a oko kojih je sjeđelo baš neko šareno društvo, pred kojim su se vidjele gomile boca jevtinog piva – Doumesnil Oberpils – koje je važilo kao isključivo klošarsko…

    Vidijeċi da je sve popunjeno da se „krknut ne može“, uveliko bjeh odlučio da put nastavim tamo đe ċu naċi svoje mjesto, kad mi se, nenadno, pogled stuči sa dubokim plavim očima jedne plavokose „bedevije“, obučene u prostranu haljinu sa cvjetiċima, ispod koje se, ni uz najbolju volju, nije moglo naslutiti bilo kakvo rublje. Zbunjen ovim iznenadnim „susretom“ namjestihupitni izraz lica i pogledom je priupitah koje bi joj mogle biti namjere, nakon čega ona spremno domahnu rukom da joj se pridružim, istovremeno svojim širokim kukovima u stranu gurajuċi svoju prijateljicu, kako bi mi ukazala da ċe mi učinjeti mjesto.

    Pomislih, zašto da ne! te bez mnogo oklijevanja krenuh u pravcu ovih cura koje su se pogledivale među sobom i pritom zagonetno osmjehivale, što se uspostavi ne baš jednostavnim jer sam, ne samo morao preskakati pljance veċ se i s mukom provukovati uz nemalterisane zidove od opeke. Konačno stigoh do njih i s olakšanjem skliznuh među njima, zahvalno im se osmjehujuċi što su me prihvatile na tako bezuslovan i konačan način. Bilo je veoma ugodno najednom biti tako tijesno uokviren među dvijema kršnim ljepoticama, kojima se izdaleka viđelo da su pristigle iz - USA - jer je svaka na svom lijepom licu nosila široki osmijeh „nataknut“ nalik na Rey Ban naočare američkih policajaca, koji ih, kako izgleda, ne skidaju ni kad na spavanje idu. Kako se ne bi rasplinjavao u jalovim osvrtima, bez mnogo ustručavanja zavirih u prostrane izreze njinih haljina, pri tome zagrcnuto osmatrajuċi njihove raskošne obline koje su mi se neooljivo nametale neposrednim i spontanim dodirima. bez oklijevanja zauzesmo stav u kome sam ja, oslonjen na laktove bio nagnut iznad masivnog stola a one ispred moga lica sastavljale glave da bi razmijenile po koju riječ a u stvari...

    Nakon što naručih bocu onoga klošarskog piva, brdsko-brzinski se raspitah odakle dolaze, na što one spremno odgovoriše; iz Pensilvanije i da je jednoj ime – Brok a drugoj – Megi a da su u povratku iz Indije svrnule da obiđu i „grad Svjetlosti“ Pariz, kako bi imali čime faletati pri povratku u zagubljeni gradiċ u kome su odrasle i završile obavezni – High Scool.

    Iako je prostorija bila dupke puna, graje nije bilo, jer su se prisutni intimno došaptavali, time pružajuċi i nama priliku da se možemo sporazumjeti bez bilo kakvog nadvikivanja što naše druženje učinje veoma ugodnim i uz to neočekivano intimnim ili se meni barem tako učinjelo, jer ne potraja dugo kad ispod onoga tavulina na svojim stegnama osjetih dodire njihovih toplih ruku, koje su, poput kakvih toplih i pitomih životinjica, stale puzati baš onim najintimnijim djelovima moga uzdrhtalog tijela. Kako su u to vrijeme bile u modi somotne pantalone sa patentom umjesto šlica „na preklop“ te curama ne bi teško da, bez muke, jednim pokretom otvore prostore u kojima se propinjao moj, do pucanja nabrekli *****, te ne bi dugo da osjetim kako ga jedna od onih toplih ruku, poput kakve ručice brzinskog mjenjača, spremno uhvati i odlučno „ubači“ u prvu brzinu zagrcnutog razgovora – u troje….
    Last edited by metuzalem; 05-07-19 at 08:04.

  17. #542
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Vjerovatno bi sve i nastavilo u ovom smislu, da sebe, na neočekivano žestok način, ne zapitah; oklen ja ovđen, koji sam ja to u stvari - kypac …? I u kome izdanju? Da ništa drugo nijesam primio od ludog Uroša, bilo je dovoljno to, da se sudbinsku samozapitam, koji mi je – matrak – jedino što je u mom slučaju cijela „rabota“ pošla rubom nekakvog mučnog – otkrovenja – kad sam sebi, jednom osvjedočenom lažovu i mitomanu, priznao e sam, ovoga puta, nenamjerno dospio u položaj, koji uveliko razvaljuje prostore moje neobuzdane mašte, koju sam u svojoj mladosti smatrao itekako stvaralačkom, iako su je pametne cetinjske cure, još tada, s pravom cijenile kao nesumnjivo – pokvarenu –, ma što se pod time moglo podrazumijevati. Osim toga se prisjetih, da je Uroš prije bio spreman crknut od gladi, no se predati u ruke nekom galeristi dok sam se ja spustio toliko duboko, da sam od svojih donjih gaċa evo učinio jedinstvenu „galeriju“ koju posjeċuju namjernici i ljubitelji, sreċom onoga ljepšega pola, mada je bilo i pokušaja onog drugog, „jačeg pola“, od koga sam se branio dosljednošċu ne manjom no Uroš od galerista.

    Izgleda da mi se, neočekivano dogodio izvjestan trenutak samospoznaje, poznat iz raznoraznih mističnih učenja, kad se čoek, takoreċi „sjeti“ sebe i tek onda, sa osjeċajem neprolazne izvjesnoti, može reċi i – jesam! Ovo ne prođe nezapaženo od onih cura, koje se iznenada uozbiljiše i stadoše pogledivati, dok stisak ruke na mom „mjenjaču“ oslabi. Prije no što nešto zaustih, cure me zabrinuto pogledaše i tiho priupitaše u čemu bi mogao biti problem, na što im odgovorih da sam, u stvari, imao namjeru da odem do trga Kontreskarp, gdje se okupljaju Hippici ili tada (samo)zvana „Đeca Cvijeċa“ koji su došli da ovaaj grad osvoje ljubavlju i osmjesima, što im je donekle i polazilo za, hm – rukom.

    Na ove moje riječi cure živnuše i upitaše me, bi li mogle samnom, jer su do sada samo čujale o tome sastajalištu pa bi bilo red i da ga i posjete. Odobrih klimanjem glave a onda, baš se mnogo i ne ustručavajuċi, na brzinu pospremih svoju „galeriju“ koju su u mom djetinjstvu cetinjske babe pominjale kao – „butigu“ – kad bi nam one sirotinjske prnje ostale bez dugmadi, te smo trčali doma kako bi nam ih neko zapučio barem - „krivom iglom“. S mukom se provukosmo kroz gomilu koja se tiskala u zasvedenoj prostoriji punoj duvanskog dima i uspaljenog žagora isfrustriranih studenata i naprosto odahnusmo kad se nađosmo na ulici u kojoj gužva jedva da bješe manja. Polako se, između brojnih tezgi, zaputismo ka pomenutom trgu, no ipak mi ne promače kako cure čežnjivo pogleduju gomile istočnjačkih slatkiša izloženih na naherenim drvenim tezgama, te im, ne pitajuċi ih, kupih dvije ogromne „priganice“ iz kojih je curio med. Ovom mom neočekivanom postupku se, od srca, obradovaše i poput kakve velike đece s apetitom osladiše ovim đakonijama.
    Last edited by metuzalem; 08-07-19 at 18:56.

  18. #543
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Ubrzo stigosmo na ovaj trg od posebnog značaja za razvoj grada jer je dugi period imao status izvjesnog buvljaka na kome se odvijalo sve ono što prijestonici nije odgovaralo ali bilo od potrebe. Tako je i ovaj neobični omladinski pokret u ovome trgu,za sebe otkrio pravu prijestonicu sa, koje ċe krenuti da ljubavlju, pjesmom i osmijehom u osvajanje novih duhovnih prostora koji su u međuvremenu sezali čak do Himalaja, kako su barem tvrdili.

    Odmah se moglo vidjeti u kojoj mjeri se ovaj trg razlikuje od ostalih pariskih trgova jer se na njemu, umjesto uobičajene turističke živosti, odvijao nesputan „vašar“ na kome je svako mogao ispoljiti svoje čežnje i nadanja bez ikakve rezerve. Zbog toga je trgom jedva moguċe bilo proċi a kamo li sjesti, jer su se svuda mogli vidjeti zagrljeni parovi, od kojih mnogi opruženi u vreċama za spavanje čiji pokreti su jasno ukazivali da se u njima odvija neka „žestoka unutrašnja borba…“

    Pri pogledu na ovu nepreglednu gužvu, sjetih se ranijih vremena kada se na ovome trgu nije mnogo toga događalo i kada sam navraċao u jedan neobičan bistro-restoran koji je u nazivu imao nešto piratsko. Neobično je bilo da je ovaj bistro imao i gornji sprat na koji se jedino moglo dospjeti pentranjem jedni debelim užeitom vezanim u debele čvorove, koje je visilo iz okrugle tamne rupe na oniskom plafonu.

    U nedostatku neke druge ideje, bez mnogo razmišljanja curama predložih da iskoristimo jedinstvenu moguċnost i uz ovo uže popnemo u tajanstvenu prostoriju iznad. Ispočetka neodlučne, cure se odobrovoljiše čim ih čvrsto obgrlih i privedoh onome užetu a onda im , hvatajuċi ih za raskošne guzove, svom snagom pomogah da se kroz onaj ovalni otvor popnu na gornji sprat. Kada se i sam popeh, shvatih da je sve popunjeno, osim jednog malog stola sa dvije klimave stolice izgubljenog u jednom tamnom uglu ove neobične prostorije. Dok one zbunjeno sjedoše za ovaj sto, osvrnuh se kako bih neđe zakučio kakvu „rezervnu“ stolicu ali bez uspjeha, te i konačno postadoh svjestan u što sam se uvalio bez ikakve potrebe.

    Curama ponudih da se izgubimo odavde i pođemo neđe drugo, ali je izgleda njima bilo zanimljivo da ostanu ali nemaju novca, na što ja iz džepa izvadih novčanicu od 20 Frs ali i vizitkartu hotela, takoreċi „za svaki slučaj“ i nakon što im je odlučno tresnuh na sto, takoreċi se glavačke strmoglavih niz oni debeli konop, jedva nogama pogađajuċi one čvorove. U međuvremenu se bješe smrklo, pa kako nijesam imao volje da potražim neku od stanica metroa, pođoh u potragu za taxijem koji tada i nije bio posebno skup. Jedan od taxija nađoh u jednoj od jednosmjernih ulica koja je počinjala sa ovoga trga ali u njemu ne nađoh vozača.

    Taman kad bjeh krenuo u potragu za nekim drugim vozilom, iza mene se pojavi jedan krupan bradonja i, otključavajuċi vrata taxija, dubokim glasom upita da li mi treba njegova usluga. Potvrdno klimnuh i spremno sjedoh na zadnje sjedište, nakon čega on pokrenu motor i polako krenu uskom uličicom u pravcu centra, prije no me i upita za adresu. Kad i to dođe na red, rekoh mu adresu moga hotela na što on potvrdno klimnu a potom iznenada postavi pitanje odakle u stvari dolazim, na što mu spremno odgovorih; iz Jugoslavije. Ovo mu, izgleda, ne bi dovoljno jer me upita odakle iz Jugoslavije na što mu odgovorih da sam iz Crne Gore ali mu ni to ne bi dovoljno jer me upita iz kojega grada?

    - Cetinja – spremno odgovorih zacuđen mnoštvom potpitanja.

    Umjesto da bude zadovoljan mojim odgovorom, bradonja se zavali u sjedište i dubokim basom zapjeva:

    „ Kupiċu ti nova kola,
    da te vozim naokola…“
    Last edited by metuzalem; 09-07-19 at 22:00.

  19. #544
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Ovaj neočekivani obrt me zbuni u mjeri da se ne usudih postaviti bilo kakvo pitanje, veċ se prepustih očekivanju izvjesnosti u onome što slijedi. Ne potraja dugo, kad ovaj neobični bradonje skrenu na jedan od slobodnih parkinga đe se, nakon što odlučno zaustavi svoje vozilo, okrenu meni i svečanim glasom objavi:

    - Čast mi je;
    grof Jegor Sorokin iz Kostrome…!


    Kako se nijesam snašao što da mu odgovorim, nesigurno promrmljah – drago mi je – na što on ne odgovori veċ hitro izađe iz vozila kako bi mi otvorio vrata i pozvao me da za njim pođem u café „Closerie de Lila“ za koji sam znao da je sastajalište raznoraznih intelektualaca među kojima je bilo dostina i iz ondašnje YU-nomenklature.
    Čim sjedosmo za jedan od praznih stolova, po pristupu osoblja shvatih da ovaj bradonja nije baš nekakav slučajan gost, veċ neko ko dovolno često navraċa u ovaj café, da bi ga previdjeli. Nakon što se udobno smjestismo, osjetih potrebu da ga priupitam po čemu je naslutio ko sam i odakle dolazim, na što on, uz suzdržani osmjeh promrmlja, da smo u stvari zemljaci, jer je to brzopotezno zaključio iz mog akcenta. Umjesto da postavim novo pitanje, zamolih gs da mi cijelu „rabotu“ objasni na način da bez muke shvatim o čemu je, u stvari riječ.

    Na ovu moju molbu grof Jegor, bez mnogo prenemaganja poče priču o tome kako je nakon Oktobarske Revolucije sa roditeljima dospio na Cetinje, đe su pokušali da se snađu i osnuju kakvo-takvo porodično domaċinstvo, što im je donekle i uspjelo, jer je tada i pošao u osnovnu Školu u kojoj sunastavnici ionako veċinom bili Rusi prebjegli nakon oktbarskog prevrata. Boravak u Cetinju nije baš bio trajan jer su njegovi roditelji slutili da bi ih Revolucija mogla sustiċi i na ovom izgubljenom prostoru,te su gledali da što prije, mjesto pod suncem, nađu u nekoj od stabilnijih država, prije svega u Francuskoj.

    Za svoje djetinjstvo u Cetinju reče da predstavlja veoma vrijedan doživljaj i jedinstvenu privilegiju, jer ga je grad prihvatio kao svoje čeljade i pružio sve ono čega u njegovom odrastanju nije bilo. Ispriča mi kako se idanas sa dubokom sjetom sjeċa dodira i tapšanja po ramenu svih onih mrgodnih no ipak nježnih đedova i baba cettinjskih koji su iskreno saosjeċali sa njim i njegovom porodicom.

    Pomenu da je tada u školu išao sa sinom doktora Gerasimova među đecom poznatog kao Dima ludi, jer je u svojim postupcima itekako bio neuračunjljiv, što mu je vjerovatno dolazilo po majci koja je među Cetinjanima bila oglašena kao čudna; da se nebi reklo e je – luda.
    Last edited by metuzalem; 10-07-19 at 11:04.

  20. #545
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Narodu cetinjskome i nije mnogo smetalo ovo „pogano dijete“ jer je te đece vazda bilo a osim toga ovo „zlo dijete“ je bilo dijete doktora Gerasimova koji je, ne samo Cetinje no i cijelu Crnu Goru zadužio svojim liječenjem, ne samo tijela no i duše. Kako reče, nevolja nije bila u tome da je Dima bio pogan na uobičajen način, veċ u tome da je bio prava napast, jer je pijačnim danima znao doċi na Balšiċa Pazar, đe bi piljaricama prevrtao kotare sa voċem i povrċem a ponekad poneku od njih i ošinuo onim štapom sve dok mu, neki od onih brkatih mrgodnika, nebio oteo onaj štap i u jarosti ga slomio o njegove pleċi. No svejedno, Dima ja ipak i dalje nastupao na isti način dok mu nijesu nabavili biciklo, što se iskazalo kao jedina prava terapija.

    Nije se mnogo družio s Dimom ali jeste Dima sa njim i to na svoj nasrtljiv način, tako da se ponekad morao braniti od njega što i nije bilo tragično jer se isto tako morao braniti od drugih napasnika, ali je, sa druge strane upoznao dostinu iskrenih prijatelja koji su mu, kasnije obezbijedili, ne samo zaštitu veċ ga uzeli među sobom i uputili u sve tajne gradskog života i međusobnih odnosa stanovnika. Za nevolju, još nije bio punoljetan kad je famelja i konačno odlučila da emigrira u Francusku te njemu nije preostalo bez da pođe sa njima, tješeċi se time što ċe stiċi u zemlju čiji je jezik morao učiti u svojoj domovini Rusiji.

    Nakon dolaska u Francusku - „zemlju obeċanu“.shvatio je da mu ona pruža nove moguċnosti, jer je ova zemlja na veoma mudar način prihvatila rusku aristokratiju time što im je prepustila taxi-službu, kako bi se mogli prehraniti svojim radom, dok im ne bi iskrsla neka bolja rabota. Tako je i njegov otac odmah po dolasku brdsko-brzinski morao naučiti da vozi kako bi nakon položenog vozačkog ispita dobio licencu i vozilo kojim je mogao zarađivati za život. Njega su upisali u jednu od obližnjih komunalnih škola koju su pohađala djeca iz kolonija i nižih slojeva, đe je s tugom shvatio da je u cetinjskoj gimnaziji i na cetinjskim ulicama stekao naobrazbu, koja je uveliko nadizalila ovu koja je nije prelazila nivo prinudnog nastavnog programa. No roditeljska zarada nije bila dostatna da bi se mogao upisati na neki od katoličkih liceja, posprdno nazvanih malograđanski univerziteti, što ga nije mnogo brkalo da se prepusti životu ovoga velegrada koji je s pravom nosio epitet svjetlosti.

    Samo po sebi se razumije da je i on krenuo putem svog oca i naučio da vozi kako bi preuzeo njegovu rabotu ali ne kao izvjesnu nužnost veċ kao veoma pogodnu moguċnost kako bi se mogao osvrnuti u novom životu koji je itekako obeċavao. Kada je i konačno preuzeo roditeljsko preduzeċe slučaj je htio da svoje usluge ponudi jednoj neobičnoj školskoj ustanovi iz obližnjeg Fontainloua đe je poduže vrijeme vozio osnivača Gurđijeva, nakon što je ovaj doživio težak saobraċajni udes pa nije više mogao sam da vozi. Isprva je ovog neobičnog čoeka, onako mladalački, smatrao običnim istočnjačkim jebivetrom, koji je ovamo dospio kako bi velegrađanskoj dekadenciji prodavao maglu i prašinu pod vidom istočnjačkih mudrosti a u javnosti, njegova ustanova i oni koji su je ohadjali bili posprdno nazvani – šumskim filosofima.

    Ovime grof, moju uspaljenu znatiželju iznenada podiže na veoma visoku razinu, te mu se, takoreċi „borilački“ primakoh i stadoh postavljati mnoštvo pitanja i potpitanja, što njemu bi dovoljno da se na meine skoro prijateljski obrecne da ipak ne može sve odjednom, te se nada tome u novim susretima. Uskoro ustadosmo i zamišljeni izađosmo u mrak koji se veċ uveliko bješe zgusnuo a ubrzo stigosmo i do hotela, ispred koga grof parkira auto i prije nego mu ponudih da platim vožnju, galantno odmahnu rukom i upita na koje ime bi me mogao potražiti ako navrati koji put…?

    - "Karađoz !" – izjavih bez razmišljanja, na što se on živahno osvrnu i sa veselim iznenađenjem dodade:

    - „Ha, ime koje obeċava! Ama baš…!“
    Last edited by metuzalem; 12-07-19 at 14:31.

  21. #546
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,366
    Rep Power
    58950

    Default

    Nakon što sam, u potrazi za „znacima u vremenu“,nekoliko dana lunjao Parizom, jednog poodneva se, mimo običaja, vratih u hotel i kad se zamišljeno i ne osvrċuċi, zaputih ka stepenicama, čuh kako jedan duboki muški glas glasno doviknu:

    - „He,he… Karađoz!“

    Iznenađeno se osvrnuh i ugledah grofa kako u jednom ċošku salona sjedi sa onim ruskim piscem koga smo zvali Jura, po svoj prilici zadubljeni u razgovor na ruskom, jer onaj pisac i pored podužeg boravka u Parizu, jedva da je na francuskom umio poručiti uobičajenu dozu – votke. Nijesam baš bio od volje da dijelim njihovo društvo a osim toga sam bio i gladan, te pomislih da bi najbolje bilo nužno učinjeti ugodnim, te obojicu pozvah kod Rože la Frita na prženu krtolu i pivo a i na votku ako je bude bilo.

    Grof odmah pristade dok se Jura još premišljao jer mu se, vjerovatno, po glavi motala neka epizoda koju nije stigao zapisati. Ipak se i on odluči te polako pođosmo u pravcu Rožeove prčvarnice... Veċ s vrata sam mogao viđet da je Rože bio u uobičajenom „štimungu“ jer je narudžbe gostiju glasno ponavljao kao da daje nalog nekoj posluzi, iako je on sam bio i posluga i kuvar, što i nije bilo neki – „kunst“.

    Smjestismo se u jednom ċošku kako bi na miru mogli nastaviti priču te i ne primijetismo da se Rože po svom običaju dolomata do našeg stola i obrati tek kad s obije ruke „sleċe“ na dobro nauljeni tavulin:

    - „E mafijozo, dugo te nije bilo a dobro je što mi vazda dovedeš i nove i zanimljive mušterije, čija posjeta ovu mojoj butigi i daje status galerije. A koji su ti ova dvojica jer, ni jedan nije nalik na nekog mafijoza no bi prije rekao da su kakvi pastiri sa istoka, posebno ovaj sa bradom…

    - „E moj Rože, ovaj bradonja što ti se učinio pastirom, nije ništa drugo do pravi pravcati ruski grof iz Jaroslavske oblasti ako znaš đe bi to moglo biti…?“

    - „Au, mafijozo, te ne prestaješ da me iznenađuješ a i sam znaš da se jedva razumijem u Korziku a donekle i u Siciliju, odakle ti je i glavno društvo. A ko je ovaj što se skupio među vama dvojicom ka da ste ga oteli…?-

    - „E to ti je jedan izbjegli književnik koji piše za pare, o *****ma u SSSR-u, kako bi mogao platiti kurve i votku…ako je imaš?

    - „Imam, imam kako ne bih imao a za vas pivo hoċete li krtolu sa ili bez
    „municije“.

    Nakon kratkog dogovora naručismo dvije porcije sa „municijom“ nakon čega se Rože odlučno okrenu ka šanku i pođe da preuzme narudžbinu a mi okrenusmo razgovoru koji se, uglavnom odvijao na ruskom te se zahvalno prisjetih da sam ga dobro naučio u cetinjskoj gimnaziji.
    Last edited by metuzalem; 16-07-19 at 21:30.

Page 22 of 22 FirstFirst ... 121819202122

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 403
    Last Post: 19-01-19, 19:23
  2. Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 10:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 12:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Bar
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 12:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •