Laž nas je održala,
njojzi hvala


Količina hipokrizije i dvostrukih standarda kojima Evropska unija održava državnu zajednicu Srbija i Crna Gora najbolja je garancija da se ta zajednica ne može održati. Ako imate građevinu čiji su temelji bez željeza, a svi se pretvaraju kao da su vrhunski armirani ugrađenom laži; ako imate građevinu za koju se laže da ima stubove, njena jedina budućnost je pad. Otud je, u svoj toj količini laži i prijetvornosti, od najvećeg značaja da crnogorski akt osamostaljenja bude otvoren, pošten i demokratski čin iskaza slobodne volje. Otud je referendum, koji sve to jeste, u suprotnosti sa čitavom istorijom države Srbija i Crna Gora, koja je zasnovana na prisili, hipokriziji i nametnutoj volji. Zato se od njega toliko i zazire.
Primjer prvi. Sretena Lukića iz bolničke sobe, u pidžami i papučama, Vlada Srbije odvodi u Hag.
Ta Vlada je prihvaćena od Brisela, koji od nje traži izručenja haških optuženika. Ali tu Vladu održavaju glasovi SPS i radikala, koji od nje traže da u Hag - ne izručuje. Vlada, više, ima mandat da ne izručuje, jer je javno mnenje, u ogromnoj većini, protiv saradnje sa Hagom. Čemu onda izručenja? Jer cilj haških suđenja je da se krivica individualizuje i dođe se do istine o našim ratovima devedesetih godina prošlog vijeka - objektivna istina koja će se kasnije učiti u istorijskim čitankama.
Ali ovdje je već betonirana drugačija istina - ona po kojoj su svi naši "mi" - nevini. Umjesto da suđenje dovede do suočavanja sa prošlošću i individualizacije krivice, prošlost je falsifikovana a laž već postala zvanična, dok narod krivicu prihvata kao kolektivnu. Hag ponavlja: individualna je, dok javno mnenje insistira: kolektivna je. Sa takvim neprihvatanjem Haga i svega što taj sud znači, da li je uopšte bitno da li će Nebojša Pavković biti izručen prije nekog datuma, i da li se Mladić i Karadžić kriju u Srbiji? Šta znače izručenja Hagu kao uslov pridruženja EU, osim laž da Beograd sarađuje a da je Hag ispunio svoju funkciju. Primjer drugi. Revizija istorije.
Najveća je kazna bilo biti četnik - tako je bilo u mom djetinjstvu. Igra se zvala - "partizana". Dovoljno je strašno bilo biti Njemac, ali ako bi vas dječurlija odabrala da igrate ulogu četnika, značilo je to da vas smatraju za najveću fukaru u ulici. Nije boljelo to što ste znali da ste osuđeni da vas ubrzo pogode papirnim fišekom ili kamenom, što je već bilo oružje, a zatim išutiraju nogom u dupe, to što ste znali da ćete ostatak igre provesti sa klupe gledajući sretnike koje je zapalo da budu partizani kako nepokolebljivo po parku hvataju ostatke njemačkih divizija.
Boljelo je to što je izbor u četnike značio da nemate pravog prijatelja, da vas cijene manje od lokalnih pasa, da ste društvu zapravo gadni toliko da vas proizvedu u ružne, čupave četnike koji su izgledali kao beskućnici iz našeg kraja koji su spavali u atomskim skloništima. Da: Jugoslavija, ta zemlja vazda zagledana u budućnost, u svojoj dalekovidosti izgradila je sistem zaštite od nuklearnih projektila sa druge strane svijeta. A onda smo stradali ne od onoga što je palo sa neba, nego od onoga što je raslo kraj nas.
Mi koji smo odrasli gledajući partizanske filmove učeni smo da nema ničeg goreg od četnika. U istoriji kinematografije ima svega nekoliko primjera takve antipatičnosti. Orci u Džeksonovom "Gospodaru prstenova", na primjer: oni su u tom filmu ono što su četnici u "Otpisanima". Tu su, potom, pirane iz onih trash filmova o ribama-ubicama. Kada pirane napadnu kupača koji se ništa ne sluteći brčka u rijeci dok ga obnažena djevojka čeka na obali - tada liče na četnike dok ručaju u filmovima Veljka Bulajića. Možda vampirski sitniš koji lovi Blejd? Ali oni, onako uštogljeni i obučeni u crno, više liče na ustaše. Četnici, zapravo, najviše liče na vukodlake. S tim što vukodlaci kosmate zvijeri postaju mimo svoje volje, pod uticajem punog mjeseca; četnici su, međutim, četnici postali svojom voljom, pod uticajem nacionalizma. Drama vukodlaka je u transformaciji iz čovjeka u zvijer, koja je bolna i nevoljna. Kod četnika, nema drame: četnik se postaje svojom voljom.
Odluka srpskog parlamenta o izjednačavanju partizanstva i četništva je tako zlokobna, da je filmofiliju i humor bolje ostaviti po strani i konstatovati što ona jeste: revizionistički zakon i svođenjem zločina na patriotski čin. Odlukom o rehabilitaciji kvislinških snaga, Srbija je nastavila sa strategijom samozavaravanja o vlastitoj bezgrješnosti. Pri čemu je puna rehabilitacija četništva Srbiji nužna bila ne toliko zbog Drugog svjetskog, koliko zbog tumačenja rata u Bosni. Jer Srbi su u Bosni ratovali ne pod partizanskim, nego pod četničkim znamenjem.
Mnogo prije nego u Srbiji, četnici su rehabilitovani u Republici Srpskoj. Zato je važno bilo proizvesti "istinu" po kojoj su četnici u Drugom svjetskom ratu bili borci protiv okupatora, jer je to preduslov "istine" da su četnici u Bosni 1992. ustali protiv ustaša, Zelene transferzale i vatikansko-masonske zavjere. Ako je četnički pokret iz 1941. bio pravedan, oslobodilački i antifašistički, onda je to i onaj iz 1992, koji je njegov nastavak, nakon prekida od pedeset godina mira i blagostanja - to pokušava da se dokaže Zakonom koji je usvojila srpska Skupština. Što je počelo na Ravnoj gori, završilo je u Dejtonu. Taj zakon ne ustoličuje kao istinu samo laž o četništvu četrdesetih, nego i laž o četništvu devedesetih, a sve to da bi bilo moguće četništvo nakon 2000.

Andrej NIKOLAIDIS