Prioritet(i) života

[KRKNA]

Od čega zavise ?

Stremite li istima posredstvom životnih okolnosti, ili ste pak sami osmislili i kako-tako isplanirali svoj život?

Koliko se (i da li uopšte) Vaši sadašnji prioriteti razlikuju od onih kada ste bili tinejdžeri, mlađi, luđi...?

[Zodiac]

Planova bez, ambicija bez...Studiram iz dosade. Svi spominju neke zenidbe i nesto, ja ti tome ne dajem 5 para. Jedino o cemu malo vise razmisljam je Juzna Amerika, Bali, Singapur, Tibet, Nepal i Butan.To mi je jedina ambicija...da odem i prozivim jedan dio zivota u drugu drzavu...sam...da se nikom ne javljam. Nebitno oce li to biti navedene drzave, bitno je samo da se izgubim jedan odredjeni vremenski period.
Zamisli da se sad ozenim, sta cu rec zeni? "$edi ti tu, ja odoh da picim kroz Amazon nekih pola godine"...Odma bi pocela pritisak da mi dize.Razveo bih se na licu mjesta. Ne volim da sam zavezan i da me iko ogranicava. Ocu da zivim na 100 razlicitih mjesta, ocu jos 2 zivota i ljubavi 200. Putovati, putovati i samo putovati... "Zena, djeca, kuca-posao" je za mene na zadnjem mjestu...Po***** ti se na zivot, ako mladost ne prozivis ludo i nezaboravno...
Zivotni vijek je kratak, a Svijet je veliki. Treba sve to vidjet i obic'.
Ocu da sa Shamanima pusim halucinogene trave, zvacem lisce koke...Ocu da meditiram sa tibetanskim kaludjerima, astralno se projektujem i tako...Idem u lov na vukove sa zlatnim orlom u Mongoliji...Prosetam Antarktikom....

[Asuka Kazama]

Lijep post Zodiac, i ja sam planirala nešto slično, a za brak mislim da je najveća dosada na koju sebe možete da osudite. Prioritet mi je lična sreća, sloboda i prepuštenost stvarima u kojima uživam.

[Eλλinida]

hmm... svi nasi prioriteti su cista iluzija, jer se sve svodi na to da uvjek zelimo vise, vise i vise... i u sustini stalno tezimo necemu sto mi nemamo, a vidimo da neko drugi ima... uvjek nezadovoljni... :abnormal:

[Mstislav]

План - завршетак студија за годину годину и по, покушај запошљавања, рад на имању, живјети са ђевојком и то је то за сад.

[Danaida]

Nisam mnogo smišljala, znam da želim ljubav i djecu kao plod te ljubavi. Kad će to biti prepuštam slučaju.

[Zodiac]

Odje sve mazohisti :apthy:

[zvoncica]

prioriteti zavise od niza faktora, od životnih okolnosti, od zrelosti, starosti...starome čeljadetu je zdravlje prioritet, ne samo svoje, a mladom sasvim druge stvari.
Ne mislim da se život može tek tako isplanirati, mogu se doduše, shodno okolnostima i godinama, izabrati prioriteti i malo na njima poraditi, ali baš da zacrtaš biće ovako i nikako, teško!
Nešto kad razmislim, u tinejdžerskom dobu se nešto ne sjećam nekih posebnih prioriteta...škola je bila nešto što sam kao obavezu prihvatala, a ne moju želju i potrebu da se na taj način iskažem. Svakako da se razlikuje ovo danas i to tad, kao nebo i zemlja! Danas su mi prioritet moja djeca i sve što radim, radim i zbog njih, ako i imam prioritete mimo njih, u njihovoj su službi i to su jedine dvije osobe zbog kojih bih RADO nešto što jako želim odložila, da njima omogućim ono što oni jako žele! I to je istina i sve je manje bitno od njih i mog zadovoljstva dok ih posmatram i želje, naravno, da što duže uživam u njihovoj sreći.

[Lucas]

Danas su mi prioritet moja djeca i sve što radim, radim i zbog njih, ako i imam prioritete mimo njih, u njihovoj su službi i to su jedine dvije osobe zbog kojih bih RADO nešto što jako želim odložila, da njima omogućim ono što oni jako žele! I to je istina i sve je manje bitno od njih i mog zadovoljstva dok ih posmatram i želje, naravno, da što duže uživam u njihovoj sreći.

Ja uopste nisam siguran da zelim da mi se ovo desi, makar ne jos uvijek. Ljubav prema djeci je svakako poseban osjecaj, al ja ne zelim da niciji zivot stavljam ispred svog. Pogotovo kada vidim danasnju omladinu, sve su, samo nisu zahvalni, niti imaju postovanja i obzira. Znam da bih isto ovako mislio kada bih ih imao, zato i ne zelim da se to desi, makar jos neko vrijeme.

Planova bez, ambicija bez...Studiram iz dosade. Svi spominju neke zenidbe i nesto, ja ti tome ne dajem 5 para. Jedino o cemu malo vise razmisljam je Juzna Amerika, Bali, Singapur, Tibet, Nepal i Butan.To mi je jedina ambicija...da odem i prozivim jedan dio zivota u drugu drzavu...sam...da se nikom ne javljam. Nebitno oce li to biti navedene drzave, bitno je samo da se izgubim jedan odredjeni vremenski period.
Zamisli da se sad ozenim, sta cu rec zeni? "$edi ti tu, ja odoh da picim kroz Amazon nekih pola godine"...Odma bi pocela pritisak da mi dize.Razveo bih se na licu mjesta. Ne volim da sam zavezan i da me iko ogranicava. Ocu da zivim na 100 razlicitih mjesta, ocu jos 2 zivota i ljubavi 200. Putovati, putovati i samo putovati... "Zena, djeca, kuca-posao" je za mene na zadnjem mjestu...Po***** ti se na zivot, ako mladost ne prozivis ludo i nezaboravno...
Zivotni vijek je kratak, a Svijet je veliki. Treba sve to vidjet i obic'.
Ocu da sa Shamanima pusim halucinogene trave, zvacem lisce koke...Ocu da meditiram sa tibetanskim kaludjerima, astralno se projektujem i tako...Idem u lov na vukove sa zlatnim orlom u Mongoliji...Prosetam Antarktikom....

Potpisujem. Je*es sve, jedan je zivot. Zelim da ga zivim za sebe, ne za druge, niti na nacin koji meni ne odgovara - samo zato sto bi tako trebalo, red je...

[remark]

Dok sam bio mlađi nisam ima nikakvih prioriteta osim da potrošim na provod sve što zaradim a potrošio sam i ponešto naslijeđeno hahaha, poslije sam izgustira takav život i sad mi je prioritet da ne umrem i da obezbijedim đeci pristojan život.

[zvoncica]

Ja uopste nisam siguran da zelim da mi se ovo desi, makar ne jos uvijek. Ljubav prema djeci je svakako poseban osjecaj, al ja ne zelim da niciji zivot stavljam ispred svog. Pogotovo kada vidim danasnju omladinu, sve su, samo nisu zahvalni, niti imaju postovanja i obzira. Znam da bih isto ovako mislio kada bih ih imao, zato i ne zelim da se to desi, makar jos neko vrijeme.



.

ne treba ni da ti se desi ono na šta još nijesi spreman, ili što još uvijek ne želiš. Odgovorno tvrdim da roditeljstvo, čak iako ga ne planiraš, donosi zadovoljstvo i bude smisao života. Naravno, niko od nas ne zna našto će nam izaći djeca, kako ćemo uspjeti da im pridjemo, da ih naučimo, izvedemo na put, ali očekujemo i nadamo se da nam djeca ne budu nezahvalna i nevaspitana. A ovaj dio sam boldovala jer želim da ti kažem da stavljanje đeteta ispred sebe nije stvar želje, obaveze, to je jednostavno emocija i prirodan stav...iznenadićeš se i sam za koliko si ljubavi i tolerancije sposoban, a da to nijesi bio svjestan..."ne znaš ti, majko, koliko se voli svoje dijete" reče jedan novopečeni otac svojoj mami

[Mojsije]

Od čega zavise ?

Stremite li istima posredstvom životnih okolnosti, ili ste pak sami osmislili i kako-tako isplanirali svoj život?

Koliko se (i da li uopšte) Vaši sadašnji prioriteti razlikuju od onih kada ste bili tinejdžeri, mlađi, luđi...?

Prioriteti zivota zavise od karaktera osobe, ambicije, sposobnozti i zelje da se stvarno uhvate u kostac sa zivotom i shvate sto su i sto zele da rade u zivotu. Takve ljude cijenim. A one koji zive u stilu 'go with the flow' i time se pravdaju kako se treba opustit i zivjet dan za dan pa sto bude... to su slabi ljudi. 'Ja imam ideju, jer covjek bez ideje i nije bog zna sta'- rece onaj hrvat.

Kad sam bio mladji prioritet mi je bio da se napijem i izadjem subotom uvece u grad... sad pocetkom dvadesetih, kako se blizim sredini istih, okrenuo sam se samoaktuelizaciji i ispunjavanju nekih drugih stvari, nakon tih prelezanih djecjih bolesti pjancenja i izlazaka u grad samo.

Prioritet mi je da steknem drzavljanstvo neke zapadne razvijene zemlje i u istoj se profesionalno pocnem usavrsavati i raditi, steci diplomu koja je priznata u svijetu i nauciti makar jos jedan strani jezik, spanski najvjerovatnije. I naravno putovati uzduz i poprijeko svijetom. Familija, zena, djeca i ta cuda... ne vidim to u nekoj blizoj buducnosti, ko zna za dalji...
Ima da se djelja dosta jos


Evo nesto interesantno u vezi toga iz bloga Milana Vujovica:

Nikako ne volim ljude koji se hvališu, ali neka mi bude dopušteno da zabilježim da je i moja srednja kćerka Maša postala „zlatni maturant“ u Drugoj gimnaziji u Mariboru i da će joj ime, kao i njenoj starijoj sestri Lari, ostati upisano na „Tabli zlatnih maturanata“ u holu ove Škole. Osim toga, time je potvrdila četvorogodišnju stipendiju (naravno, ako bude dobar student), koju je dobila od Univerziteta u Edinburgu, u Škotskoj. Supruga i ja bi trebalo malo da pripomognemo, ali se grčimo sa tankim platama, sve manje sposobni da zaradimo „sa strane“ i relaksiramo svoje kćerke.
Ponekad mi se učini da bi bolje bilo da su loši đaci, da su ostale kod kuće da rade u nekom butiku ili prodavnici, da nisu vidjele da ima svijeta i mimo Bara i Crne Gore. Ovako su pustile krila, a mi ne možemo da ih finansijski ispratimo. I, čini mi se, mnogo očekuju od života, zbog čega povremeno strepim. One tvrde da su samo realne, a da meni to djeluje preoptimistički iz moje žabokrečinaste perspektive.

http://blog.vijesti.me/milanvujovic/...g-socijalizma/

[Lucas]

Prioritet mi je da steknem drzavljanstvo neke zapadne razvijene zemlje i u istoj se profesionalno pocnem usavrsavati i raditi, steci diplomu koja je priznata u svijetu i nauciti makar jos jedan strani jezik, spanski najvjerovatnije. I naravno putovati uzduz i poprijeko svijetom. Familija, zena, djeca i ta cuda... ne vidim to u nekoj blizoj buducnosti, ko zna za dalji...

Ne bi bilo lose navesti i svoje godine uz komentar, jer prioriteti nisu isti sa 20 i 30, kao npr zena i djeca, brak, blizi je 30tim nego 20tim godinama.

[Mojsije]

Ne bi bilo lose navesti i svoje godine uz komentar, jer prioriteti nisu isti sa 20 i 30, kao npr zena i djeca, brak, blizi je 30tim nego 20tim godinama.

Jos koji mjesec i imaci gospodnjih 24 ljetah, kad te vec toliko zanima

[Lucas]

Jos koji mjesec i imaci gospodnjih 24 ljetah, kad te vec toliko zanima

Složićeš se da je bitno. Želio sam isto što i ti kad sam imao 23, želio sam to i sa 15, iskreno želim to i sad sa 28 ali želje i realnost često su skroz drugačije. Ja sam to htio ovako, ugrubo: da završim fax i potražim posao negdje vani u struci, pa i za mnogo manju platu od prosjeka, ali ne da perem suđe i čistim klozete 10 godina dok ispunim zakonsku normu da budem državljanin te zemlje da bih dobio približno ista prava kao i oni. Iskreno, niko me ovdje nije tukao po ušima, pa da moram da bježim po svaku cijenu, odlazak je trebalo da znači bolji život, naravno ne odmah, ali u neko prihvatljivo dogledno vrijeme. Elem, završio sam fax i u 23oj se zaposlio u dobroj firmi na dobroj poziciji, i evo tu sam već nekoliko godina - iskreno, nužda me natjerala da se zaposlim, i tih par godina mi je prošlo u svakodnevnim problemima i dešavanjima, i to vrlo brzo, i nije bilo ni jedne iole ozbiljnije prilike za prebijeg. I sada sam ovdje u CG , imam 28g, stabilan i dobar posao, pristojnu platu, životarim, ali ne osjecam se ni srećnim niti zadovoljnim. Jer mi se prvi prioritet/odlazak vani nije ostvario, a ja ne osjećam da i najmanje pripadam ovdje. Zato kažem da su godine jako bitne, jer te one tjeraju da preslišaš svoje prioritete, neke i promijenis. Zato su sada moji prioriteti da se što više usavršim u onome što radim, proširim svoje znanje i mogucnosti, pa možda moji kvaliteti mi otvore put vani, ako ne makar ću imati bolji zivot ovdje. Tako da mi odlazak više nije prvi prioritet, prioritet svakako i dalje jeste, samo što mi je sve manje realan i ostvarljiv.

A tebi želim sve najbolje u tvojim pokušajima da šmugneš vani i ostaneš tamo :fat: Pa kad se skrasiš pošalji mi garantno :tongue:

[Mojsije]

Zelje i realnost su uvijek drugacije, zelje ne bi postojale kad bi bile u stezi sa realnoscu. Ne radi se ovdje ni o dobroj plati ni o dobrom preduzeci, sve i da se zaposlim u nekoj firmi gdje ce mi bit plata 2000 eura, opet nije to to, zbog okoline... prosto neke stvari izvana nude covjeku neku novu perspektivu u zivotu, i mnogo vise mogucnosti za zivot sa ljudima koji su progresivni i okolinom koja se uvijek mijenja, za razliku od ove nase gdje se nikad nista ne mijenja i gdje sve ide u krug.
Ne znam zasto bi se zadovoljio necim izmedju... ni srecom ni zadovoljstvom... cini mi se da je bolje biti nezadovoljan pa stremiti ka sreci, nego bit negdje izmedju.
Niko nikog te bije po usima pa da se po svaku cijenu mora bjezati, ali to sto ti pomenu osjecaj nepripadanja, plus u kombinaciji sa nekim vrijednostima koje vise dijelimo sa nekim naprednijim drustvima u odnosu na ovo nase... prosto kao da nema druge nego ona 'svako svom jatu leti'. I ko zna gdje ce se taj put zavrsiti, mozda i nece, mozda ce se provesti zivot u trazenju toga... ali ce se makar provesti dinamicno i u potrazi. Ucaurivanje ovdje, bez ikakve strasti i zelje za ulaganjem napora da se nesto ucini za sebe, mi djeluje otuzno, ali cini mi se da je tako neka apatija zavladala u drustvu, nazalost.

Ne bih rekao da su godine bas tako bitne, bitno je da li ce neko ispastati zbog tvojih odluka, pod ovim mislim na zenu i djecu. Nije isto kad se otisnes u trazenje sebe i ispunjavanje ciljeva kad si neozenjen i kad nemas djece i kad si slobodan, za razliku od toga da imas zenu i djecu i da bi oni direktno ispastali zbog tvojih odluka. Tako da... i sa 50 nije kasno, samo ako niko nece bit povrijedjen tim.
Tebi zelim da ostanes na pravoj stazi sa ispunjavanjem prioriteta, pa da ostvaris to sto mislis

[nikola_mne]

Djeca, jeste da se jos nisam zenio ili ih pravio, ali to je to.

[Raquel]

Ne bojte se života. Vjerujte da ga vrijedi živjeti, a takav stav pomoći će u ostvarenju te činjenice.
Vilijam Džejms

Jedini prioritet mi je sledeci korak. Dok ih pravim, oni mi i odredjuju prioritete. Mijenjaju se okolnosti, mijenjam se i ja, otvorena sam i za promjenu prioriteta. To je najkonkretnije sto mogu na temu da odgovorim.

[VanjaTheMan]

Pojma nemam. Predugo su mi pricali sta se ocekuje od mene da nisam imao vremena da pristojno o tome razmislim. Sve sto znam je da za mene nije posao od 9 do 5. O porodici ne razmisljam, to me uopste ne zanima. Volim da budem samostalan, inace se osjecam zatvoreno. Htio bih da kupim jedan Harley Davidson i da odem negdje, bilo gdje, na nekoliko godina da se malo presaberem i razmislim na miru sta hocu od zivota.

[Lopt]

Djeca, jeste da se jos nisam zenio ili ih pravio, ali to je to.

Ti probaj da praviš, fino je to.

[Maja]

Od čega zavise ?

Stremite li istima posredstvom životnih okolnosti, ili ste pak sami osmislili i kako-tako isplanirali svoj život?

Koliko zavisi od nametnutih okolnosti, narocito onih koji se ne mogu kontrolisati i birati, toliko zavisi i od same licnosti, vaspitanja i karaktera za izbor prioriteta..
U pocetku su to bili skolski, onda uporedo i familijarni, kasnije i studentski i familijarni, pa radni, usko porodicni, i sire familijarni, pa kad sam sve to i te podmirila kao prioritetne, tj. smjestila tamo gdje sam imala ljudsku obavezu da ih izguram. Tad su se prioriteti fokusirali na neke druge ciljeve.

Koliko se (i da li uopšte) Vaši sadašnji prioriteti razlikuju od onih kada ste bili tinejdžeri, mlađi, luđi...?

Prioritete posmatram prvo kao licne ljudske, tj. civilizovane obaveze, radne preuzete obaveze i ciljeve. Kako se ti ciljevi dostizu tokom odrastanja, sazrijevanja i prevazilazenja realizacijom, tako se i prioriteti mijenjaju tj. kreiraju.. Izbor prioriteta se ne razlikuju puno jer uvijek je ispred karakter.. Recimo, ukoliko je neko blizak u ekstremnoj situaciji, sigurno mi ne moze biti prioritet neki lichni cef, a taj neko blizak ima zaista tezak problem koji se moze izraziti u nesto josh teze.

Hvala Lepo

[Jimmi1]

Nisam se odavno javljao na forumima, nekako sam "prespavao" skoro pa cijelu deceniju javljanja i pisanja na zadatu temu.

Cesto se zapitam da li sam zaista postavio svoje prioritete na pravi nacin. Da li je ta lista mogla biti drugacije popunjena? Mozda nekim drugim prioritetima? Kada i kako se ti prioriteti postavljaju?

Da li je redoslijed danas isti kao radoslijed od juce, proslog ponedjeljka, prosle godine, 2006, 2001, 1998,... i tako do rodjenja? Da li se u desavanju zivota prioriteti tako drasticno mijenjaju? Ili ipak ostaju isti, nekako jasni, snazni i stabilni? "core" prioriteti nisu nista drugo do osnovne ljudske vrijednosti i vrline i kao takve su znak raspoznavanja svakog covjeka ponaosob. Faktor vrijeme tu i ne igra neku ulogu; dobar covjek je u osnovi isti i sa 18 i sa 60 godina. Karakter je ono sto okuplja osnovne vrijednosti na jednom mjestu; on se ne moze mijenjati tokom vremena.

Ono sto me posebno iritira su nametnuti prioriteti, kojima smo izlozeni svakog dana, zbog modernog nacina zivota. Oni ljuljaju "core" prioritete, pokusavaju da ih podsvjesno promijene. Moram priznati da cesto uspijevaju u tome; zivot se polagano pretvara u rutinu takvih nametnutih prioriteta, koji agresivno zauzimaju nase svakodnevice. Banalnost, povrsnost, multiprakticnost... da ne krecem u opste poznato manifestovanje savremenog nacina zivota. "10 years have gone behind" (PF, Time) i sta smo postali? Robovi navikama koje je neko drugi postavio kao prioritete, a za koje znamo da to nisu. Birokrate na najvisem nivou su rekla da jesu, a mi moramo da cutimo, jer smo od 16 budnih sati tokom dana cak 8 sati posveceni "ispunjavanju" necega sto nas ne ispunjava? Na kraju dolazimo do jednog prioriteta, koji je, htjeli mi to da priznamo ili ne, najstandardniji tokom zivota - novac...

Jedna reklama je pocinjala ovako: "Nekada se znao red; ljepse se zivjelo...". Bas jednostavno, zar ne?

[Tynna]

Potpuno je normalno da nam se prioriteti mijenjaju tokom zivota. To je ustvari razlika u motivima koji nas pokrecu. Neko gore spomenu da mu je sad prioritet obrazovanje ili tzv samoaktuelizacija, to znaci da je sve primarne potrebe ostvario, neko ko je gladan i gleda kako da se snadje za "koru hleba" ni ne razmislja o ucenju stranih jezika ili o tome dje bi posao na ljetovanje. Dakle, sto smo vise postigli u zivotu visi su i motivi koji nas pokrecu ili prioriteti.
Jedno po jedno, polako, mijenjanjem priroteta u zivotu shvatam da su mi ove godine prioriteti drugaciji nego prije 10-ak godina, to sto mi je tada bio prioritet sad mi je nebitno i to me raduje.

Ipak mislim da u materijalnom smislu imam manje nego sto zasluzujem zbog silnih godina ulozenih u obrazovanje ali ipak se trudim da ne krivim nikoga zbog toga nego da se svim silama potrudim da na druge nacine zaradim opet da bih mogla da ulozim u sebe, u ono sto nikad niko nece moci da me oduzme.

I opet neko spomenu da bi volio da ode nedje par godina i da se nikome ne javlja, e to je po meni sloboda, prava sloboda i uvijek sam sanjala o tome ali jednostavno bilo je nerealno, sve i da sam mogla da sklopim konstrukciju pa da otputujem kako da se ne javim majki dje sam, kako da odlozim obaveze koje imam a da ne dam neko objasnjenje dje idem i kad se vracam. To sve zvuci banalno ali to je ono sto mi nikad nije dalo potpunu slobodu, slobodu onakvu kakvom sam je zamisljala.

[sparco]

•The chief business of my life has always been to indulge my senses; I never knew anything of greater importance. I felt myself born for the fair sex, I have ever loved it dearly, and I have been loved by it as often and as much as I could.

[pilicius]

Od čega zavise ?

Stremite li istima posredstvom životnih okolnosti, ili ste pak sami osmislili i kako-tako isplanirali svoj život?

Koliko se (i da li uopšte) Vaši sadašnji prioriteti razlikuju od onih kada ste bili tinejdžeri, mlađi, luđi...?

dok sam bio mladji stremio sam po ugledu i nagovoru moje porodice da imam zenu i djecu i budem srecan i voljen. naravno da sekund zivota/uzivanja propustio nisam cekajuci da se to ostvari. sad imam samo jedan prioritet. da odem u finsku i zaposlim se kao test radnik u "rapali"