Evo i mene.
Ne kaže se kafana, nego kaVana.Originally Posted by POBRO
Ovaj... bijah i na tom čuvenom Maksimiru. Liga Šampiona, istorijska utakmica Dinamo Zagreba, u goste dolazi najveći planetarni klub sa svim svojim zvijezdama koje sa klupe predvodi možda i najbolji trener današnjice. Nevjerovatno kakvu su atmosferu napravili Hrvati povodom svega toga. Čitav Zagreb je bukvalno bio na nogama na dan utakmice, u toku samog meča kao i nekoliko sati nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Nevjerovatna euforija, rijeke ljudi koje su išle gradom, tramvaji puni pripitih navijača Dinama u plavim majicama jurili su prema Maksimirskoj šumi. Svi su živjeli za taj dan i istorijsku utakmicu sa Real Madridom iako je samo dan-dva prije toga najbrži čovjek u istoriji, Usein Bolt, bio na Jarunu i pravio neku zaje*anciju, puštao muziku i uživao s narodom kao da je potpuno običan građanin. Nego, da krenem redom.
Na zagrebački aerodrom sletjeli smo u srijedu oko 17:30h. Vjerovali vi meni ili ne, odmah pored našeg aviona bio je parkiran avion fudbalera Real Madrida. Kako smo žurili u autobus, koji je bio sa suprotne strane – nismo ni primijetili da smo sletjeli na nekih 30ak metara lijevo od Florentinove igračkice. Tek kasnije kad sam se vozio autobusom ka drugom kraju aerodoroma (pasoška kontrola, bla bla) ugledao sam ga i shvatio koliko sam mu blizu bio, a nisam to ni slutio. Avion izgleda perverzno, no... to je bio samo početak.
Taksista koji nas je vozio sa aerodroma ka centru grada otkrio nam je da su fudbaleri Real Madrida odsjeli u hotelu Esplanade. Kasnije se ispostavilo da je taj hotel bio zapravo na nekih 150 metara od našeg. Glupo je da vam pričam kolika je bila naša sreća kada smo to shvatili, a kamoli kako smo se osjećali kad smo vidjeli da je njihov autobus ispred, tj. da nisu još krenuli ka Maksimiru.
Samo smo spustili kofere u sobu i otišli odmah ispred Esplanade-a. Bilo je možda nekih hiljadu-dvije ljudi ispred hotela. Otprilike 45min čekanja kako bi uživo vidjeli ljude zbog kojih smo zapravo prešli ovoliki put nisu nam teško pali. A onda je u maniru ’’The Special One’’-a, prvi izašao Žoze Murinjo, a odmah za njim jedna od najvećih fudbalskih legendi, odjeven sav u crno – Zinedin Zidan. Konačno se ispunjavao moj san iz djetinjstva, a ono pravo (utakmica) je tek slijedilo. Zatim su redom izlazili u grupama: Pepe, Kristijano (sa kačketom na glavi) i Marselo, za njima su išli Arbeloa i Kaljehon, zatim Kasiljas itd.
Serhio Ramos je u autobus ušao zadnji. Ramos i Marselo bili su među rijetkima koji su mahali ka ljudima ispred Esplanade-a, a Marselo se (vidno raspoložen) čak i smijao i nešto kreveljio. Dripac.
Obuzimao me je neki neopisiv osjećaj. Vidio sam ih sve, uživo, tu, na 7-8 metara od mene.
Put ka Maksimiru bio je sasvim običan. Naša mjesta bila su na zapadnoj tribini, u gornjem dijelu. Bili smo prilično visoko, ali ipak dovoljno blizu da sasvim jasno vidimo šta se dešava na terenu. Sjedišta su nam bila po sredini terena, tako da je sve bilo spremno za spektakl. Stadion kao stadion, blah... i nije neko čudo. Dosta je sličan (po konstrukciji, ne i kapacitetu) stadionu pod Goricom, samo je mnogo, mnogo veći.
Ronaldo je izvodio razne trikove s loptom tokom zagrijavanja i odmah demonstrirao koliki je majstor, što je u više navrata izmamilo aplauze publike na Maksimiru. Meč je trebao da počne. Sam čin izlaska fudbalera na teren dok u pozadini slušate himnu Lige Šampiona dovoljan je da se naježite i ostanete u tom stanju narednih 2 sata. Osjećaj je zaista neopisiv. To je nešto što ne može da se objasni riječima (iako se ja, evo, stvarno trudim koliko mogu) već je to nešto što se prosto mora vidjeti.
Utakmica kao utakmica... Realovi igrači su bili totalno nadmoćni nad ekipom Dinama koja je igrala stvarno hrabro. Čitao sam hrvatsku štampu ova dva dana, oni su stvarno ili slijepi ili su gledali neku drugu utakmicu. Mogu da se zakunem da Pepe i Karvaljo nakon utakmice nisu bili ni znojavi. Alonso i Ozil se uopšte nisu trudili onoliko koliko se trude inače. Povremeno bi Ronaldo ili Benzema probijali po krilu, ali je Kelava imao svoju noć. Inače, Dinamovci koji su sjedjeli red iza nas tvrdili su da Kelava ima svoje veče i da je on ustvari njihova najveća rupa. Posebno su imali zamjerke na igru Samira koji je bio dosta uplašen. Ibanjez i mladi Kovačić su odigrali fenomenalnu partiju. Rukavina je mogao da se proslavi, međutim... strah od najboljeg golmana planete ili vrijednosti gola koji je mogao postići učinio je da on to promaši. Mogli su se čuti komentari tipa ’’Eh, da je Rukavina makar na 5 sekundi bio Davor Šuker, druga bi priča bila’’.
Koliko su samo Ronalda tukli. Ne znam da li se to vidjelo na TV prenosu, ali baš su ga ubili od batina. Čak mu je i noga bila krvava. Imao je par teatralnih padova, to je čak i Benzema priznao nekom od igrača Dinama (ne sjećam se tačno ko je u pitanu) nakon utakmice. Nešto mu je rekao kao tipa ’’Ronaldo voli malo da glumi, na taj način diže sebi samopouzdanje’’. To je podatak koji je izašao u današnjem Jutarnjem listu. Upravo zbog tih teatralnih padova, navijači sa sjevera Maksimira (nisu to bili Bad Blue Boys-i) često su tokom meča uzvikivali ’’Leo Mesi’’, na šta im je Ronaldo odgovorio podignutim palcem u smislu ’’Okej je to’’.
U kranjoj liniji – fina igra Dinama. Nakon utakmice sjedjeli smo sa nekoliko navijača Dinama u jednom restoranu blizu Maksimira. Tu smo proveli nekih sat ipo vremena raspravljajući o utakmici i tome šta je Dinamo zapravo mogao da uradi. Čak i oni koji su Hrvati, navijači Dinama i možda najpristrasniji ljudi za davanje bilo kakvog komentara, složili su se u jednoj rečenici, citiraću: ’’Real se postavio ko Real. Nisu nas htjeli kantat, malo su nas potcjenili, ali na kraju ipak ispratili sa samo 0:1. Bili su dobri gosti’’.
Dakle, ljudi su bili svjesni toga da Dinamo nema velike šanse protiv tako moćne ekipe kao što je Real Madrid. Real je igrao onoliko koliko mu je trebalo. Kažem vam, ti igrači se nisu pošteno ni oznojili. Jedino ko je stvarno trčao non-stop bio je Fabio Koentrao. Momak me je baš oduševio. Pepe i Karvaljo – pješke. Ramos više u napadu nego u odbrani, Marselo je mogao bez onog padanja u šesnaestercu Dinama. Kasiljas nije imao mnogo posla, a Benzema i Ronaldo nisu imali sreće. Di Maria, rutinska realizacija koja vrijedi 3 boda. Iguain je imao jednu sjajnu priliku par minuta nakon što je ušao, međutim zaboravio je loptu iza sebe. Real je odradio posao, i prava je sreća što je Ronaldo iz ovog meča izašao nepovrijeđen.
Na kraju, mogu vam reć samo jednu stvar: Ako istinski volite neki klub onako kako ja volim Real – obavezno pođite na makar jednu utakmicu. Vjerujte mi da je to nevjerovatno iskustvo i neopisiv osjećaj koji vas ispunjava iznutra. I sad dok vam pišem ovaj predosadni post razmišljam koliko mi je samo dobro bilo. Nadam se da mi nećete zamjerit što sam se ovoliko raspisao, no eto...
Bookmarks