Originally Posted by
pecaros
Priča sam sa depresivnim osobama. Od toga su dvojica imali izuzetno jake napade. A jedan od njih je bašššš onakav kako vi i jedino cijenite i shvatate za ozbiljno ljude....izuzetno obrazovan i samim tim PUN SEBE .... a opet samim tim i izuzetno teško prić čoEku jer te gleda ispod sebe .....tipično vaš brat
Uz to osim pozamašnog hard diska u glavi koji i vi imate, procesor gotovo da i ne postoji....taman ka i kod vas
MA VELIM VAMMMM PLJUNUTI VI.
Napade je doživljavao kao jak osjećaj besmisla života. Uz to strah od svakog sledećeg je bivao toliko jak da su se javljale ponekad i halucinacije. Rijetko je izlazio iz kuće i ima je veliki osjećaj nesigurnosti ...koji je isto kao i halucinacije bio produktttt velikog straha. Ta nesigurnost se manifestovala tako što sve što bi pokušao da isplanira za taj dan nije vjerovao da će to moći i da uradi. Sve se vrti oko straha, straha, straha i straha.
Ne kapiram zašto ne kapirate
Zezam se
znam zašto
Ako izuzmemo ona povremena neraspolženja kod svih i neku bezvoljnost, što bi jedan moj pokojni prijatelj rekao "uvatila me neka svejednoća", imala sam samo jedan susret, da ne kažem "borbu" sa depresivnom osobom!
Ona je bila drugačija od ove koju ti opisa....depresivna osoba nema kad da planira dan i poslovne obaveze jer je ne zanimaju, ni obaveze, ni posao, ni jelo, ni šetnja, ni izlaza ni one najosnovnije ljudse potrebe i navike, liše beskrajnog sjedjenja i ćutanja, pušenja- ako je pušač i čutanja, ćutanja, ćutanja i ćutanja....rijetko dozvoli nekoj osobi kojoj vjeruje da uđe barem malo ispod njene ljušture i eto u ovom "mom" slučaju je shvatila suštinu, tj istinu, da ima problem i na moje insistiranje prilikom beskrajnih šetnji pri kojima sam ja uglavnom monologe držala, pokusavajući da objasnim da nema realnog razloga za takvo stanje, i nekih naših zajedničkih priča koje znam da voli, nekako ubijedia da ode doktoru...danas se kune u dr Mitrića jer joj je bukvalno život spasio! Pila je naravno i antidepresive jedno kratko vrijeme i eto, hvala bogu već sigurno više od 10 godina je ok ima povremene nalete neke sjete ali sama pravi razliku između nerapoloženosti uobičajene i sjete i trenutaka koje svi ponekad imamo sa onim katastrofalnim stanjem kroz koje je prošla to neko vriejme od malo više od pola godine!
Znam iz prve ruke koje misli obuzimaju, kakvo beznađe kao što znam kroz analizu "mog" primjera da depresija uglavnom snalazi preemotivne osobe koje u se suočile sa nekim teškim životnim nedaćama iz kojih nijesu znale da izađu....nećemo diskutovati koje su to teše nedaće jer svi mo drugačiji i ono što mene ne "ogrebe" drugoga može da slomi! Svi imamo prioritete u životu, a njoj je život uzeo najdraže i takao tamo u njen jedini prioritet...borila se skoro deset godina i poklekla ali eto, vrlo lijepo se izvukla i nije više imala problema...emotivac je emotivac i uvije će biti, ali nakon liječenja znam i kako njen osmijeh izgleda i njena veselost....lijepo je to vidjeti!
Ne zamjeram ti što imaš svoje viđenje problema ali zamjeram što potenciraš (ako sam dobro shvatila, a ako niejsam izvinjavam se) da strogo propagiraš samo-liječenje bez ljekarskog uplitanja, i to čak izriito kao maltene opasnost, jednako kao terapiju? Psihijatar je doktor za dušu i antidepresivi ljekovi, to je za ljude...za mene je bogohuljenje nagovaranje bolesnih ljud da izbjegavaju ljekare
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks