Njegovanje Nacionalne Kulture

**Montenegrino-CT** · 17-11-11, 21:54

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 17 nov. 2011) - 3 emisija

**Montenegrino-CT** · 25-11-11, 08:05

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 24 nov. 2011) - 4 emisija

**Montenegrino-CT** · 28-11-11, 11:11

Branje snijega - Planina Žijevo i katuni u Račama (RTCG 1999)

**Montenegrino-CT** · 01-12-11, 22:00

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 1dec. 2011) - 5 emisija

**Hari Krisna** · 08-12-11, 11:28

**Montenegrino-CT** · 08-12-11, 21:56

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 8 dec. 2011) - 6 emisija

**Montenegrino-CT** · 16-12-11, 12:25

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 15 dec. 2011) - 7 emisija ..gosti kviza..Tanja Šeter,Igor Đurović,Moto Laketić,Jelena Boljević...

**Montenegrino-CT** · 19-12-11, 11:01

Tanja Šeter - Pjesma Ksenijina (jutarnji program RTCG ..19 decemb. 2011)

**Hari Krisna** · 20-12-11, 21:21

Organizovan kurs crnogorskog u Parizu

20. decembar 2011.

Share

U organizaciji Centra za iseljenike, Asocijacije Montenegro i Ministarstva prosvjete i sporta Crne Gore u Parizu je zvanično, 18. novembra, počeo kurs crnogorskog jezika. Kurs se održava u prostorijama sportskog kluba Arman Žirod u predgrađu Pariza Roni su bua svake neđelje od 10 do 12 sati.

Interesovanje za kurs crnogorskog jezika je naročito izraženo kod najmlađih polaznika koji su i najbrojniji. Starosna dob polaznika je od 5 do 12 god. a ima i odraslih koji su zainteresovani za pohađanje kursa. Broj polaznika se kreće od 25 do 35.

Predavač na nastavi je Tanja Sekulić koja je bila i predavač na prvom kursu crnogorskog jezika u Argentini održanom u septembru ove godine.
U nastavi se koriste udžbenici za crnogorsku dijasporu "Crna Gora Moja postojbina" koje je za sve polaznike donirao Centar za iseljenike. Za sada se koristi udžbenik Crnogorski jezik, a planom je predviđeno da se u drugom polugođu počnu koristiti i preostala dva udžbenika iz kompleta koja obrađuju književnost, istoriju, geografiju, baštinu i muziku Crne Gore.

U saopštenju Asocijacije Montenegro se navodi da veliku podršku i pomoć u radu pružaju svi članovi asocijacije od njenog preśednika Mija Zlatičanina, pa preko sekretara Radojice Markovića, zatim člana Alena Efovića, koji je zadužen za muzički dio programa. Treba naglasiti da je ovo jednoneđeljno okupljanje zamišljeno ujedno kao i druženje tako da svake neđelje đeca i đaci i svi članovi imaju zadovoljstvo da se počaste nekim od crnogorskih specijaliteta koje pripremaju majke učenika.

Na jednoj strani đeca uče i druže se, a na dugoj strani roditelji koriste priliku da se sretnu i podijele lijepe zajedničke trenutke. Ponekad nam se u druženju priključe i đedovi i babe najmlađih i onda sve liči na jedan skup velike familije.

Ovo druženje kroz učenje crnogorskog jezika je veoma korisno i pokazalo se veoma uspješno. Za sljedeće polugođe se priprema pozorišna predstava na crnogordkom jeziku i folklorni dio programa. Nadamo se da će naša đeca u dijaspori na ovakav način uspjeti da održe čvršću vezu sa postojbinom svojih predaka, kaže se u saopštenju Asocijacije Montenegro.

**Montenegrino-CT** · 23-12-11, 17:34

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 21 dec. 2011) - 8 emisija

**Hari Krisna** · 27-12-11, 14:26

The End: Priča o jednom kinu

27. decembar 2011.

ShareNema više kina Kulture, neće biti ni velike bašte hotela Crna Gora... Da li ću uskoro živjeti u gradu u kojem nema zgrade starije od mene?

Prije nekoliko dana ugledni kolega Danilo Burzan promovisao je svoju novu knjigu „Podgorički toponimi i znamenja“. U njoj je našlo mjesto preko 200 pojmova vezanih za crnogorski glavni grad.
Promocija Burzanove knjige, prve ovakve vrste, poklopila se, koja ironija, sa rušenjem dva od nekoliko najznačajnijih podgoričkih toponima 20. vijeka – kina Kulture i bašte hotela Crna Gora. Jednog predratnog i drugog poslijeratnog.
Ova 2011. godina ostaće, dakle, zabilježena kao godina njihovoga nestanka.
Zato ovaj tekst, u smiraj 2011, u vrijeme kada se zbiraju godišnji rezultati i uspjesi, želim da posvetim svima onima koji, kao ja, imaju osjećaj da im se prostor sužava dok se grad u kojem žive – „širi“. Svjesna opasnosti da se ono što ću reći pripiše pretjeranoj ženskoj sentimentalnosti i „staromodnoj“ svijesti koja ne shvata da razvitak nužno podrazumijeva i poneku žrtvu.
U slučaju Podgorice, vizija razvitka je neubjedljiva, a podnesena žrtva skoro pa tragičnih razmjera. Mostovi sagrađeni u posljednjoj deceniji i još ponešto, ne mogu biti kompenzacija za sve ono što nije urađeno, a moralo je biti i sve ono što jeste, a nije smjelo.
Ne mogu biti kompenzacija za nemar i svjesno brisanje svakog traga o duhovnosti ovoga grada kroz vjekove, niti za sva zabetonirana dvorišta, pretvorena u parkinge za nove „stambenoposlovne objekte“, posijane svuda, bez mjere i dobrog ukusa.
Arogancija i simboli: Zaklela sam se sebi da više nikada neću proći pored mjesta gdje je nekad bilo Kino, ako to ikako bude moguće. Ne želim to da vidim.
Gdje sam ja to rođena, kad polako nestaju, jedno po jedno, mjesta i poznate konture? Postoji li još neki grad koji se razvija potpunom degradacijom i obesmišljavanjem svega prethodno sagrađenog?
Može li se drugačije?

Kino Kultura, konkretno, jedno je od rijetkih predratnih zdanja u Podgorici koja nisu sravnjena sa zemljom tokom više od 80 bombardovanja grada 1944. godine. Po mojoj staromodnoj svijesti, samo to je bio dovoljan razlog da se sačuva i adaptira za neku smislenu namjenu.
Iskreno, moja je ogorčenost mnogo dublja nego što smijem pokazati, a da ne izađem iz stroge novinarske forme i pravila pristojnosti.
Zaista, koliko arogancije treba da se pošalju bageri na Kino Kultura ili na sječu borova oko mitske bašte hotela Crna Gora? Ima li još neko mjesto u gradu, koje je koliko ova dva, Kino Kultura, predratna sokolana, i bašta hotela Crna Gora, koji je sa njom činio zaokruženu cjelinu, bilo u tolikoj mjeri scena na kojoj se odvijao društveni život Podgorice?
Kome reći i ko bi shvatio da se vrijednost mjeri i pričom koju neko mjesto nosi u sebi, i njegovim simboličnim, i istorijskim konotacijama?
Novac i satiranje urbanog: Ovaj grad izuzetne konfiguracije, i božanstvene pozicije imao je dva velika, međusobno povezana peha - poslijeratni ekplozivni rast, kombinovan sa gradskim vlastima koje povezuje jedna nit od tada do danas – potpuna indiferentnost i nedostatak sluha za njegovo duhovno bilo. Pa možda čak i dublje – nedostatak stvarnog smisla za urbanitet kao takav.
Na svom terenu, urbano pred žestokim naletom ruralnog gubi svaku bitku.
Danas, imamo metastazu toga procesa, fazu u kojoj je u mahom ruralno biće (uprave grada) ušao najbrutalniji pokretač – novac.
Novac, kao sredstvo i kao cilj nove skorojevićke klase koja bliješti i prazno odjekuje, koja ruši, gradi, prepravlja, koja nema vremena da se okreće za sobom, a ne zna sa koje strane tanjira stoji nož a sa koje viljuška.
Zbog novca je srušeno kino, zbog novca je nestala bašta hotela, i svako dvorište u Mirkovoj varoši i preko Morače. Zbog novca su nestali i teniski tereni pod Goricom. Zbog novca će srušiti Pobjedu, i, kako najavljuju, staru zgradu Vlade. Zbog novca Podgorica nema ni atletske staze, ni bazena, ni mnogih drugih sadržaja koji čine grad, jer ti sadržaji ne prave novac, a koštaju.
Gradski oci Podgorice nikada nisu znali što znači pojam „konzervacija“. Nikada ih to nije interesovalo. Ali, strast aktuelne gradske vlasti za „ispravljanjem“, pregrađivanjem, dograđivanjem, rušenjem, poprimila je, za moja skromna shvatanja, zastrašujuće razmjere. Kome reći i ko bi shvatio da se vrijednost mjeri i pričom koju neko mjesto nosi u sebi, i njegovim simboličnim, i istorijskim konotacijama?
Autokrate i podanici: Ne, nisam sklona da krivicu za tu metastazu stavljam isključivo na dušu gradonačelnika. Ovo vrijeme izrodilo je nove, autentične autokrate i nove podanike. U toj simbiozi, zanijemi se iz ličnih i partijskih kalkulacija i interesa. Nije bitan grad, već „koliko se ja i moji možemo ugraditi“? Pa ćemo ponovo srušiti i ponovo graditi, sve ljepše i sve starije. Važno je da se para okreće.
Glasačka mašina, bez mišljenja, volje i znanja, bez svijesti o najmanjem opštem i zajedničkom interesu. Partijski članovi, glava zabijenih u sitne i krupne kadrovske kalkulacije, karijeristi i profiteri, kojima je politika najčešće utočište i prostor lične afirmacije - najkraći put do stana, poslovnog prostora, mjesta u kakvom upravnom odboru, mogućnost za razne trgovine u „umrežavanju“ veza i vezica.
Takvi danas trguju prostorima koji nekome čine temelje ovozemaljskoga bivstvovanja, mimo porodice i najintimnijih ličnih odnosa, prijateljskih i onih drugih.
Ali, što bi Balašević kazao, „krivi smo mi, što smo ih pustili“. Podgoričani, i stari i oni mlađi, koji šute, kao ošamućeni. A nije im svejedno. Matirani jednim jedinim lukavim skorojevićkim argumentom – da su retrogradni elementi koji hoće da osujete zamisli gradskih vizionara.
Kao da se grad ne može razvijati, a da mu se ne izbriše svako sjećanje. A kako se uopšte može razvijati, ako mu se izbriše svako sjećanje? Je li to u pitanju neka sistematska akcija, skoro pa zavjera?

Srušiti Kulturu, mostom preći baš preko „Banje“, srušiti teniske terene pod Goricom, pustiti Jusovaču da se sama uruši, kuću Šćepovića, kuću Stijovića takođe, kuću Rista Stijovića da se kote pacovi...Ono malo preostalih starovaroških kuća – isto... Nabrajanje bi moglo da potraje, kombinovano sa zamislima od kojih meni, moram priznati, zastaje dah.
Namjeriti tunel kroz Goricu! Posljednjih dana, čuju se i prijedlozi da za potrebe parlamenta treba srušiti i zgradu stare vlade u Stanka Dragojevića!?
Ima li kraja tome? Tom sistematskom udaru na znamenja, na suštinu i duh grada, koji ne može nadomjestiti šuma ružnih bilborda monstruoznih dimenzija, još jednim tipičnim simbolom ovdašnjeg skorojevićkog duha, i njegove svijesti o tome „kako mali Perica“ zamišlja moderni grad.
Ne može ga nadomjestiti vizantijski hram megalomanskih gabarita sumnjive estetke vrijednosti, nekoliko spomenika ruskim pjesnicima...Sliku će zasigurno upotpuniti i dva planirana (a to u Podgorici znači - gotovu stvar), solitera „kapija grada“, koju će da postave na uglu kod Bloka V!
Moje, tvoje, naše i „laka“ priča za kraj: Živjela sam nekoliko godina u zemlji u kojoj je i na starijoj seoskoj kući zabranjena svaka intervencija, osim konzervatorske. Kazna za onog koji to uradi viša je od vrijednosti kuće. To je logika po kojoj nečija kuća nije samo njegova, već je i opšte dobro, svjedočanstvo o nekim vremenima, o precima, o načinu života i arhitektonskoj matrici koja je bila takva sa nekom logikom, a ne bez razloga.
Kod nas, i ono što nije moje, mogu da pregrađujem, dograđujem, uzurpiram, rušim... Sudbina dobrih lokacija u Crnoj Gori je fatalna.

Što je najgore, ni ono malo pomena vrijednih novih zdanja, nismo znali da valorizujemo. Zgrada Prohausa, primjera radi, ušla je u neke svjetske časopise kao primjer vrhunske elegancije i znalačkog kombinovanja i ukrštanja stare graditeljske tradicije u modernom arhitektonskom rukopisu. Jedan kolega fotoreporter žurio je da ju fotografiše prije nego što su je „poklopili“ okolnim zgradama sa malo ili nimalo autorskog pečata.
Pročitah nedavno zanimljivo „uputstvo“ - ako želite da budete „neko“, živite u najboljem dijelu grada, pa makar to bio i podrum.
Živim u jednom od gradskih kvartova „na cijeni“, a i ulaz mi liči na podrum, i to neki od zapuštenijih.
Prednost bulevara svetog Petra Cetinjskog je u tome što se teško može desiti da vam jednog dana zgradu popere ispred nosa. Ali, kafanu ispod nosa hoće sasvim sigurno.
Ovu ispod moga najavio je svojevremeno zvuk motorne šege u cik jedne hladne zore. U tren je nestao visoki četinar po kojem sam godinama određivala jačinu vjetra. Toliko tanak, da je mogao da se savije, meni se činilo – napola. U akutnom napadu građanske osviješćenosti, dođoh do broja telefona direktora gradskog zelenila. Prezivao se (takođe) Mugoša.
I tako, riječ po riječ, od niskog ka visokom rastinju, od magnolija prema OŠ „Sutjeska“, do palmi prema Radoju Dakiću, dotakosmo se i svih posječenih lipa po gradu, na što mi je on, iznerviran što priča sa takvim zlopamtilom, ironično poentirao: „Gospođo, mora da su Vas te lipe podsjećale na zavičaj“(!?)
Iznervirao me je, da. Ali, danas shvatam da je bio u pravu. Podsjećale su me na zavičaj, na Podgoricu.

Gordana BOROVIĆ

**Montenegrino-CT** · 13-01-12, 13:35

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV jan. 2012) - 9 emisija

**Montenegrino-CT** · 20-01-12, 18:51

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 19 jan. 2012) - 10 emisija

**Montenegrino-CT** · 25-01-12, 08:48

Zimski pejzaž Grabovice (TV Titograd `74) - Prva nagrada za režiju YU Festival Portorož `74 ..

Zimski pejzaž Grabovice - Grabovica nekad i sad [dokumentarna emisija RTCG-a] ..

**Montenegrino-CT** · 27-01-12, 09:05

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 26 jan. 2012) - 11 emisija

**Montenegrino-CT** · 03-02-12, 19:45

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 26 jan. 2012) - 12 emisija

**Montenegrino-CT** · 10-02-12, 09:03

Kviz "Volim Crnu Goru" sa Božom Bulatovićem (Atlas TV 9 febr. 2012) - 13 emisija

**Montenegrino-CT** · 18-02-12, 08:54

Milorad Popović,književnik - Cetinje (RTCG)

**Montenegrino-CT** · 20-02-12, 10:28

Dragan Radulović - Žabljak (TV arhiv RTCG)

**Montenegrino-CT** · 25-02-12, 08:12

Princ Nikola Petrović Njegoš (intervju za Radio Televiziju Crne Gore u febr. `99)

**istorijska licnost** · 24-04-12, 07:58

guglam montenegro 5, vrlo je malo ikakvih rezultata, a o nekoj smislenoj i temeljnoj informaciji da ne govorim
a bili su odlican i itekako progresivan bend za svoje doba

i to je nacionalna kultura

**Jal Cargo** · 18-09-12, 18:12

.

Običaj koji izumire

Posljednji kolašinski lelekač: Lako je naći riječi za dobrog čovjeka

__________

**Hari Krisna** · 26-09-12, 18:08

Simpozijum o Vojislavljevićima u organizaciji Matice crnogorske

26. septembar 2012.

Simpozijum Vojislavljevići i njihovo doba, koji organizuje Matica crnogorska, biće održan 29. septembra na na Ivanovim Koritima. Predviđeno je da se skup održi u dvije sesije. Uvodne napomene o dinastiji Vojislavljevića daće Novica Samardžić, dok će predsjednik Matice crnogorske Branko Banjević uputiti pozdravne riječi učesnicima simpozijuma.
O vremenu Vojislavljevića, na prvoj sesiji skupa, govoriće Vojislav D. Nikčević, Božidar šekularac, Šerbo Rastoder, Marijan Miljić, Vasilj Jovović, Branislav Borozan i Radoslav Rotković.
Istoriju čuvene crnogorske dinastije približiće i Danilo Radojević, Čedomir Bogićević, Djordjije Borozan, Ivan Jovović, Aleksandarr Čilikov, Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman i Aleksandar Samardžić.
U prigodnom tekstu koji najavljuje simpozijum o Vojislavljevićima, Novica Samardžić podsjeća da se tokom potonjeg vijeka govori o zaboravljenoj zabranjenoj i prepravljenoj istoriji zato što se istina nije uklapala u ideološke šeme i interes moćnika. “U Crnoj Gori znamo i za „ozloglašeno nasljeđe“, podobne i nepodobne teorije i autore. Filozofija istorije je temeljena na potenciranju zajedničkih elemenata prošlosti i sadašnjosti malobrojnog naroda sa hegemonom. Prećutkivanje razlika i ideološko diskvalifikovanje drugačijeg pristupa bila je naša višedecenijska realnost, a i danas dopire njezin eho.”
Samardžić podsjeća da smo “saznanje o sopstvenoj prošlosti u antici i ranom srednjem vijeku dobili smo preko usputnih navoda u tuđim izvorima: grčkim, rimskim i vizantijskim, pretežno. Koliko je znanje o prošlosti naša samospoznaja a koliko prihvatanje tuđeg znanja (i interesa)? Je li što preteklo u našem pamćenju od davnih vremena, kako prepoznati biljege žive tradicije koji nas vežu sa prošlošću, a da nijesu proizvod naknadnog domišljanja i projektovanja? Gole činjenice, podaci, bez te energije ne znače mnogo”.
Autor teksta naglašava da su brojni tragovi i svjedočenja o uništavanju spomenika „nepodobne“ prošlosti u Crnoj Gori. Mnogi crnogorski prvaci od druge polovine XIX vijeka zbog lične koristi prodavali su baštinu svoga naroda, prihvatali tuđi ideološki koncept i sprovodili ga u nauci i politici. Tome pod ruku ide „nedoučenost nekih crnogorskih naučnika“, nesposobnost da analiziraju i razumiju procese, pa onda „prihvataju što im drugi zgotove“, dok su „marksisti-komuniti istinu podvrgli pragmatizmu politike i ideologije“, kako reče P. Mijović.
“Da bi postali vlasnici sopstvene prošlosti, narod sa korjenom i tradicijom, svjestan samorealizacije i dosega svog duha, moramo tragati za izvorima, korigovati postojeće znanje i komparirati ga sa onim što drugi znaju i misle o nama. Zato Matica crnogorska poslije skupova o dobu Crnojevića i Balšića organizuje simpozijum i o Vojislavljevićima i njihovom vremenu, crnogorskom istorijskom i duhovnom nasljeđu od X do XIII vijeka. Uvjereni smo da je neophodno sačiniti mapu postojećih znanja i pokrenuti nove ideje i istraživanja koje bi ovu epohu crnogorske istorije, tek u fragmentima poznatu, učinili živom i djelatnom na izgradnji i poimanju sopstvenog identiteta”, kaže se u tekstu koji najavljuje simpozijum..