Pjesme koje volimo

[Me_B]

Pozeljela sam da je i drugi procitaju...Kao i mnoge druge. Podijelimo jedni s drugima neke lijepe stihove...

Eto, da se vaskrsne topic

[Me_B]

Trenuci

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.

Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".

Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...

Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.

Jorge Luis Borges

[Me_B]

Neverna žena


I povedoh nju do reke,
devojkom je smatrajući,
no, udata ona beše.
Zbilo se na Svetog Jaga,
u podesno noćno vreme,
kad pogase fenjeri se
i zrikavci kad zasvetle.
Na izmaku krajnjih kuća
dodirnuh joj grudi snene,
što se odmah rascvetaše
ko zumbula kite jedre.
I šumeli nabori su
uštirkane suknje njene
kao komad svile što,
od oštrica deset sečen.
S krunama bez srebra sjajnog
naraslo je sve drveće,
dok lajaše vidik pasa
u daljini, preko reke.

Kad pređosmo glog i trske
i kupina oštre vreže,
od njezine punđe osta
na tlu blatnom udubljenje.
I ja na to mašnu skidoh,
ona haljinu sa sebe,
ja – opasač s revolverom,
ona – prslnik sav izvezen.
Ni smilje ni školjke morske
nisu takve puti nežne,
ni kristali na mesecu
takvim sjajem ne trepere.
Bedra njena bežahu mi
kao ribe uplašene,
do pola hladnoće pune
a od pola osvetljene.
I po putu najboljemu
jezdio sam noći cele,
bez stremena i bez uzde,
vrh omice te sedefne.
Ne želim, jer čovek jesam,
da pomenem šta mi reče,
pamet zadrava nalaže mi
da se time ne razmećem.
Prljavu od poljubaca
i peska, nju ponesoh s reke;
do se s vetrom mačevahu
ljiljanove sablje bele.

Pokazah se kao pravi
Ciganin što zna ko jeste.
Ja poklonih kotaricu
Njoj od trske ispletene,
Al u nju se ne zaljubih,
jer udata mada beše,
kaza mi da devojka je
kad povedoh nju do reke.



Federiko Garsija Lorka

[Makica]

Poslije nekog vremena naucis
Suptilnu razliku
Izmedju drzati se za ruke i okovati svoju dusu u lance
I naucis
Da ljubav ne znaci oslanjati se na nekoga
I da imati drustvo ne znaci sigurnost.
I pocinjes uciti
Da poljupci nisu ugovori
I da pokloni nisu obecanja
I pocinjes prihvacati svoje poraze
Sa podignutom glavom i ocima koje gledaju naprijed
Sa ljepotom zene
A ne sa tugom djeteta.
I naucis stvarati svoje puteve iz ovog trenutka
Jer je sjutrasnjica
Previse neizvjesna za planove
A buducnost ponekad propadne
Na sred puta.
Poslije nekog vremena naucis
Da i sunce isprzi ako trazis previse puno
Tako, sadis svoj vlastiti vrt
I uljepsavas svoju vlastitu dusu
Umjesto da cekas
Da ti neko donese cvijece
I naucis
Da stvarno mozes izdrzati
I da si stvarno jaka
I da stvarno imas svoju vrijednost
I naucis
cak i sa dovidjenja, ti ucis.


Ne znam od koga je

[Me_B]

GRAD


Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.



Konstantin Kavafi

[BLUE_STILL]

MENE VEC NEMA

*************

Na grob mi ljubavi donesi cvijece

Nemoj karanfile vec samo ruze

Molim te ne pali meni svijece

I ne roni uzalud tvoje suze.

****************************

Mene vec nema iako sam tu

Ako ne vidis to je tvoja masta samo

Jer dusa moja vec je na putu

Ali ne znam kuda,ne znam kamo.

******************************

Meni je ruka prijatelja smakla

Dajuci mi bratski komad hljeba

Zato sam sada na putu do pakla

To ti je negdje iznad neba.

***************************

[BLUE_STILL]

LJUBAVNI PRAH


*************

I kada cutim cuces moj glas

Drzi mi ruku dok ljubav ostaje

Daleko negde iza nas.

*********************

Zar se sve sveto tako rusi

Sve sto se ponizno,zaneseno daje

Ljubav je bila moja vjera

Citavo moje postojanje.

***********************

Dok postajem daleka granica svemira

Ne poznajem ni ljubav ni strah

Zar nismo samo dio zvijezda

Zar nismo samo-ljubavni prah.

*****************************

Mozemo se sresti

Na nekoj drugoj planeti

Dje se ne mrzi i ne grijesi

Ali mi smo samo ljudi

Ja bol-ti nada sto tjesi.

[SpuD]

OCIJU TVOJIH DA NIJE

Ociju tvojh da nije
Ne bi bilo neba
U slepom nasem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz ociju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nezne preko praga presle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu nasem prenocilo



Kratko i jasno - Popa

[Me_B]

Izgleda da svi vise uzivaju u citanju, dok rijetki dopunjavaju... Okej...

Ugao


Ako znas da iza svakoga danas mora doci
Jedno sutra, ali ne slucajno kao prolaznik
Koji ti se ukaze iza ugla, i ti znas
Da je to mogao da bude i neko drugi,
Neko ko nije ni onaj prvi, a ni onaj drugi
Na koga si pomislio, ako znas
Da je to mogao da bude tvoj sused, ili onaj
Sto stanuje na drugom kraju grada,
ali ako samo znas
Da je to morao da bude neko, da je morao
Da se pojavi iza ugla kada si ti nailazio,
Hoces li prici uglu i stati
Cekajuci da se on pojavi? Hoces li mu
Reci: Hajde, vreme je? I on ce doci
Cekao ga ti, ili samo prosao ne osvrcuci se,
Ali on mora da se pojavi, da te sretne,
Da prodje pored tebe, da te pogleda,
Iako ni on ne zna na kome uglu si ti
Moras da se pojavis pred njim isto onako
Kao sto se on pojavljuje pred tobom,
Potpuno slucajno - moglo je da bude,
Potpuno slucajno - moglo je i ovako -
Treba samo proci pored njega i pogledati ga
Dobro - jer sutra se bez njega vise nece
Moci ziveti.

Jovan Hristic

[Brain In Chains]

beware : do not read this poem

tonite, thriller was
abt an ol woman, so vain she
surrounded herself w /
many mirrors

it got so bad that finally she
locked herself indoors & her
whole life became the
mirrors

one day the villagers broke
into her house , but she was too
swift for them . she disappeared
into a mirror
each tenant who bought the house
after that , lost a loved one to

the ol woman in the mirror :
first a little girl
then a young woman
then the young woman/s husband

the hunger of this poem is legendary
it has taken in many victims
back off from this poem
it has drawn in yr feet
back off from this poem
it has drawn in yr legs

back off from this poem
it is a greedy mirror
you are into this poem . from
the waist down
nobody can hear you can they ?
this poem has had you up to here
belch
this poem aint got no manners
you cant call out frm this poem
relax now & go w / this poem

move & roll on to this poem
do not resist this poem
this poem has yr eyes
this poem has his head
this poem has his arms
this poem has his fingers
this poem has his fingertips

this poem is the reader & the
reader this poem

statistic : the us bureau of missing persons re-
ports that in 1968 over 100,000 people
disappeared leaving no solid clues
nor trace only
a space in the lives of their friends

ishmael reed

[Me_B]

Pekar


Onda je Pančo Vila došao u grad,
Objesio majora
I pozvao starog i nemoćnog
Grofa Vronskog na večeru.
Pančo je predstavio svoju novu djevojku,
Zajedno sa njenim mužem u njegovoj bijeloj kecelji,
Pokazao je Vronskom svoj pištolj,
Pa zamolio grofa da mu priča
O svom nesrećnom izgnanstvu u Meksiko.
Kasnije, pričalo se o ženama i konjima.
Obojica bijahu eksperti.
Djevojka se kikotala
I poigravala bisernim dugmetima
Pančove košulje sve dok,
Negdje oko ponoći, Pančo nije zaspao
S glavom na stolu.
Muž se prekrstio
I napustio kuću držeći čizme u ruci
Umalo kao znak
Svojoj ženi i Vronskom.
Taj anonimni muž, bos,
Ponižen, što pokušava da spasi svoj život,
On je junak ove pjesme.


Rejmond Karver

[bubby[Y]]

pjesma za ljubavne amatere :

Neispavani (2002)

Zato mi se jutros toliko spavalo,
opet sam sanjao da negde postojis...
zapisujem kad mi se to desavalo
a i ti, valjda, te snove brojis
pa kada se jednom sretnemo, konacno
i svoje predistorije pogresne spojimo
po tim cemo brojanjima da znamo tacno
ko je jace verovao da postojimo...

a i to sretanje...
ne znam niz koje silazis stepenice
pa sam izabrao za cekanja duga
neke niz koje se spusti do ulice
jedna pospana... sasvim druga...

i ne znam na kom zastajes semaforu
pa sam te cekao ovih dana
pred jednim sto ume da zacrveni zoru
bas kada naidje ona neispavana...
Opet?
pa...
jedno priznanje nudim ti gresan
i tu Sasvim Drugu sanjati znam
i tako dobro tebe i nju mesam
da vas tek budan razaznam...

ne zameri,
jer
ona je kriva za mastu izbledelu
i dusu moga sna razbudjenu
kriva sto tebe, po njenom modelu,
zamisljam tako nesavrsenu...

do kraja eto
ne znam ni da li su budni mi dani
ili su snovi medju njih sisli
sve mi se cini:
tako neispavani
mozda smo se negde i mimoisli...

Dejan Savic,2002

[ines]

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!

[ines]

Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.






ja ne znam...ja bih nad poezijom samo plakala.i plakala.
prelijepa je da bi bila ispracena bez suza.mojih.

[ines]

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.
Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.
Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.









Marko Ilić ~ igla @ EUnet.yu

[bubby[Y]]

Za veliko cudo nema ovoga .. :

Antun Gustav Matosh


~ Djevojcici mjesto igracke ~


Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutish smisla zhalosnih soneta,
Kesteni pred kucom duhu tvom su meta,
Josh je deset karnevala do tvoga bala.


Ti se chudish, dusho.Smijat si se stala
Ovoj ludoj prichi.Tvoja dusha sveta
Josh ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledash me k'o grle.Mislish - to je shala.


Al ce doci veche kad cesh, k'o Elvira,
Don Huana sita i lazhnih kavalira ,
Sjetiti se sjetno ove njezhne strofe.


Moje ce ti ime shapnut moja muza,
A u modrom oku jecati ce suza
Ko za mrtvim klavnom iza katastrofe.

[Me_B]

Pretnja

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes

[Makica]

E se le nostre anime son due
lo sono come i fermi gemelli del compasso,
la tua il piede fisso, che pare immoto,
ma pure muove quando muove l'altro.
E benché stia nel suo centro,
quando l'altro si spinge più lontano,
piega, e lo segue intento,
e torna dritto quando l'altro torna
alla propria dimora.
Così sarai tu a me, a me che debbo
come quell'altro andare obliquamente:
la tua fermezza controlla il mio cerchio
e mi riporta là dove son nato.

[cupka]

Konstantin Simonov - Cekaj me

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu

[cupka]

Mozda spava -Vladislav Petkovic Dis


Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moc,
i da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odre
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare svezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il" te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni seg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.

Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.

Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti cvet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san i java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Mozd spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota
Mozda zivi i doci ce posla ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.

[cupka]

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevaš cvjetove koji promatraju te
kao što djeca promatraju majčine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju čast, a ti
na njemu žrtvuješ moje srce i dušu
Ili si među knjigama,
sakupljaš ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duše, gdje li si?
Da li u hramu moliš?
Ili zazivaš Prirodu u polju, utočištu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromašnih,
tješiš slomljena srca slatkoćom svoje duše i
ispunjaš njihove ruke svojim darovima?

Ti Božji si duh svuda oko nas,
ti jača si od vremena
Sjecaš li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duše okružila nas je, i Anđeli ljubavi
lebdješe oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominješ li se kada sjeli smo u sjeni krošanja,
skrivajući se od Čovječanstva, kao što žene
štite nebesku tajnu svog srca?
Pamtiš li staze i šume kojima smo kročili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjećaš li se trenutaka kada poželjeh ti zbogom
i moje usne poljubiše tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje božansku tajnu koju jezik izreći ne može!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemogući u zemlju
Udahnuo život čovječji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navješćujući ljepotu moje duše, i tamo
će trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela često
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju živjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali duša ostaje zaštićena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dođe
i odvede sjedinjene duše k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa
svom sljedbeniku vrč slatkog života
I premda te moje ruke neće grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utješni mladoženja,
tvoje sjećanje, moj Vječni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tišini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Miluješ li moje lice u mislima?
Ta slika meni više ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu prošlost.
Jecaji isušili su moje oči
koje odražavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Čuješ li moj plač tamo preko oceana?
Razumiješ li moju potrebu?
Uvidaš li veličinu moje strpljivosti?
Postoji li koja duša voljna da prenese
ti dašak ove umiruće mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
među andelima koji ce ti prenijeti moju pritužbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
životna tmina privila me na svoje grudi,
žalost me osvojila.
Pošalji svoj smiješak u nebo,
neka me dosegne i oživi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me održi na životu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam.

H. Dz

[cupka]

NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao naranca
kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines...

Arsen Dedich

[cupka]

NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

Alexa Shantich

[cupka]

ima ih toliko...ne zamjerite...ne mogu da odolim... :?


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.



Jesenjin- 1925

[cupka]

OVE NOCI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

Pablo Neruda