Page 2 of 3 FirstFirst 123 LastLast
Results 26 to 50 of 51

Thread: Crna Gora u II Svjetskom ratu

  1. #26
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Ваљда нам је више значило оно што се дешавало после окупације.
    Немам тренутно при себи књигу у којој су хронолошки по данима описане акције ноб и ноп-а, свакако се може рећи да су пристрасни, али опет показују ток рата прилично поуздано.
    Фали нам (ми) тако нешто и са оне друге стране.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  2. #27
    Join Date
    Nov 2008
    Posts
    281
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    7
    Thanked in
    7 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Mstislav View Post
    Spomenik američkim i engleskim vojnicima u Tološkoj šumi


    Najviše pažnje tokom razgovora posvećeno je projektu uređenja i revitalizacije dijela Tološke šume, na čijem će centralnom mjestu uskoro biti postavljeno spomen obilježje američkim i engleskim vojnicima koji su 1940. godine stradali na planini Garač kod Podgorice.


    http://www.vijesti.me/vijesti/spomen...i-clanak-78713

    Тражећи по интернету овај догађај, нашао сам да је 18. новембра британски бомбардер, ударио у велики гарач, и да су сва четири припадника посаде погинула.

    Зна ли неко нешто више о томе, на интернету се не може наћи ништа, само ово
    http://sh.wikipedia.org/wiki/1940

  3. #28
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    36,826
    Thanks Thanks Given 
    89
    Thanks Thanks Received 
    3,292
    Thanked in
    1,833 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Mstislav View Post
    Ваљда нам је више значило оно што се дешавало после окупације.
    Немам тренутно при себи књигу у којој су хронолошки по данима описане акције ноб и ноп-а, свакако се може рећи да су пристрасни, али опет показују ток рата прилично поуздано.
    Фали нам (ми) тако нешто и са оне друге стране.
    Da, ali napad na Italiju je bio prije osnivanja NoB-a


    Poslato sa super-moćne pisaće mašine Galaxy Note 2 x2
    -> Forma za naručivanje online stvari <-

    Bugi Vugi tapši Raduj se!

  4. #29
    Join Date
    Mar 2006
    Location
    Orja luka
    Posts
    5,153
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Preporučujem memoare "Partizani" gen.Krsta Popivode, koji je avionom pobjegao u Rumuniju pa u Rusiju krajem 40-tih....izdanje "Pobjeda"....sve se slaže sa pričama koje ja više od 40 godina filtriram...ali je priča sa partizanske strane, iako prilično objektivna za ubijedjenog komunistu...naročito o strahoti Sutjeske i grdnoj partianskoj pogibiji i smetenosti tamo, o "lijevim skretanjima" i o mnogim drugim stvarima. ŠTO SE TIČE PARTIZANSKO-PRO-STALJINISTIČKE MEMOARSKE GRADJE POMENUTI MEMOARI SU ZAKON!

    Ti se memoari trebaju dopuniti sa nekim četničkim memoarima...pokušaću da predložim neke za koji dan.

    Pozdrav,
    "Svoj posa i svi na radne zadatke...i vrijeme je posle par stotina godina da pocnemo sa malo rada"

  5. #30
    Join Date
    Dec 2012
    Posts
    208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Čudno mi je kako Crnogorci, kad pominju II svjetski rat, uvijek pominju Sutjesku i Neretvu.

  6. #31
    Join Date
    Feb 2010
    Location
    Montenegro - where amazing happens
    Posts
    5,088
    Thanks Thanks Given 
    541
    Thanks Thanks Received 
    749
    Thanked in
    376 Posts

    Default

    Ne shvatam?
    In vino veritas

  7. #32
    Join Date
    Apr 2012
    Location
    pg
    Posts
    2,480
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Old Bone View Post
    Preporučujem memoare "Partizani" gen.Krsta Popivode, koji je avionom pobjegao u Rumuniju pa u Rusiju krajem 40-tih....izdanje "Pobjeda"....sve se slaže sa pričama koje ja više od 40 godina filtriram...ali je priča sa partizanske strane, iako prilično objektivna za ubijedjenog komunistu...naročito o strahoti Sutjeske i grdnoj partianskoj pogibiji i smetenosti tamo, o "lijevim skretanjima" i o mnogim drugim stvarima. ŠTO SE TIČE PARTIZANSKO-PRO-STALJINISTIČKE MEMOARSKE GRADJE POMENUTI MEMOARI SU ZAKON!

    Ti se memoari trebaju dopuniti sa nekim četničkim memoarima...pokušaću da predložim neke za koji dan.

    Pozdrav,
    Mislis na Pera Popivodu?
    Odlicno pripovijedanje, prilicno ostrasceno (sto se da razumjeti obzirom nanjegov zivotni put - nimalo lak).

  8. #33
    Join Date
    Mar 2006
    Location
    Orja luka
    Posts
    5,153
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Lucianeddu View Post
    Mislis na Pera Popivodu?
    Odlicno pripovijedanje, prilicno ostrasceno (sto se da razumjeti obzirom nanjegov zivotni put - nimalo lak).
    Mislim to ti kažem

    HVALA NA ISPRAVCI!

    Pozdrav,
    "Svoj posa i svi na radne zadatke...i vrijeme je posle par stotina godina da pocnemo sa malo rada"

  9. #34
    Join Date
    Sep 2010
    Location
    Bokesko Carstvo
    Posts
    13,701
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    da li je istina da je na Talijanskoj komandi na Cetinju bila istaknuta tabla-četvrtkom ne primamo špijune?to sam čuo od jednog starca koji je rat preživio.ako je to istina stvarno užas.zna li iko što o ovome?

  10. #35
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    36,826
    Thanks Thanks Given 
    89
    Thanks Thanks Received 
    3,292
    Thanked in
    1,833 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Old Bone View Post
    Preporučujem memoare "Partizani" gen.Krsta Popivode, koji je avionom pobjegao u Rumuniju pa u Rusiju krajem 40-tih....izdanje "Pobjeda"....sve se slaže sa pričama koje ja više od 40 godina filtriram...ali je priča sa partizanske strane, iako prilično objektivna za ubijedjenog komunistu...naročito o strahoti Sutjeske i grdnoj partianskoj pogibiji i smetenosti tamo, o "lijevim skretanjima" i o mnogim drugim stvarima. ŠTO SE TIČE PARTIZANSKO-PRO-STALJINISTIČKE MEMOARSKE GRADJE POMENUTI MEMOARI SU ZAKON!

    Ti se memoari trebaju dopuniti sa nekim četničkim memoarima...pokušaću da predložim neke za koji dan.

    Pozdrav,
    Da nemaš neđše u elektronskoj formi?
    -> Forma za naručivanje online stvari <-

    Bugi Vugi tapši Raduj se!

  11. #36
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Objavljeno: Četvrtak, 5 Maj, 2016 - 13:13 Izvor: CdM, Dnevne novine
    Bombardovanje Beograda, okupacija Crne Gore

    Komentari (8)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Drugi svjetski rat počeo je septembra 1939. godine, napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku. Od početka rata, Vlada Kraljevine Jugoslavije trudila se da zadrži neutralnost. Marta 1941. godine potpisala je sa Hitlerovom Njemačkom i njenim saveznicima – Italijom i Japanom - ugovor kojim se na neutralnost i zvanično obavezala.


    Dio javnosti u Srbiji i Crnoj Gori, nije u tome prepoznao čin mudrosti i suzdržanosti, već akt izdaje nacionalnih interesa i služenja fašizmu. Slična su stanovišta zastupali i neki viši oficiri i političari, kao i KPJ. Ohrabreni ovakvim raspoloženjem, i podržani od britanske tajne službe, grupa oficira je u zoru 27. marta izvršila državni udar i preuzela vlast. Istog dana u Beogradu i još nekim mjestima, održane su velike demonstracije, na kojima je traženo da se pakt sa Hitlerom raskine. Parole koje su se na tim demonstracijama čule: “Bolje rat nego pakt” i “Bolje grob nego rob”, iskazuju duh njihovih političkih zahtjeva. Ipak, nova pučistička vlada nije raskinula ovaj ugovor. Hitler je ubrzo naredio da se izvrši napad na Jugoslaviju.
    Bombardovanje Beograda
    Njemačkim bombardovanjem Beograda, 6. aprila 1941. godine, i napadom njemačkih, italijanskih i mađarskih snaga, Jugoslavija je ušla u rat. Poraz jugoslovenske vojske bio je brz i potpun. Kralj Petar Karađorđević i vlada napustili su zemlju 15. aprila, a kapitulacija jugoslovenske vojske potpisana je dva dana kasnije.
    Teritoriju Crne Gore zauzele su italijanske trupe i pod njihovim okriljem bila je formirana okupatorska vlast. Jedan dio Crne Gore – Ulcinj sa okolinom, Malesija, Plav, Gusinje i Rožaje, okupator je priključio novostvorenoj “Velikoj Albaniji”, dok je Boka Kotorska, 20. maja 1941. godine bila izuzeta iz Crne Gore i pripojena Italiji. Za kratko vrijeme, prostor od Pljevalja do Bijelog Polja bio je priključen NDH, ali je ubrzo vraćen Crnoj Gori.
    Okupacija Crne Gore
    Na prostoru Crne Gore italijanske snage su na početku okupacije imale oko 18.000 vojnika. Bile su stacionirane u gotovo svim mjestima, a sjedište glavne komande bilo je na Cetinju. Okupatorska vlast je uspostavila žandarmerijsko-policijske i finansijske organe, kao i vojni sud. Krajem aprila 1941. ustanovljen je i organ najviše civilne, tj. građanske vlasti – Civilni komesarijat za Crnu Gori, koji je ubrzo promijenio ime u Visoki civilni komesarijat za Crnu Goru. Na čelu ovog komesarijata bio je grof Serafino Macolini, visoki činovnik italijanske vlade. Komesarijat je imao lokalne organe na čitavoj teritoriji Crne Gore.
    Život na okupiranoj teritoriji
    Kao najviši organ građanske vlasti, Visoki komesarijat je donio čitav niz uredaba i pravila, kojima je regulisan život na okupiranoj teritoriji. Odlukom okupatorskih vlasti, ostali su da važe svi zakoni koji su regulisali građanske, trgovačke, krivične i mjenične sporove. Obnovljena je važnost pređašnjih poreskih stopa i taksi, a priznata su činovnička prava. Rad u državnoj službi, osim u sudstvu i prosvjeti, mogli su da nastave svi oni koji polože zakletvu italijanskoj vlasti, pa je, pored ostalih, službu nastavilo i oko hiljadu žandarma. Otvorene su i osnovne škole, s tim što su bile sprovedene izmjene u nastavnom programu, izbacivanjem dotadašnjih nacionalnih i ideoloških stanovišta u nastavi istorije i književnosti. Prekinuto je i sa slavljenjem dotadašnjih državnih i nacionalnih praznika. Dva dana nakon uspostavljanja okupatorske vlasti, počeo je da izlazi i “Glas Crnogorca”.
    Sjutra čitajte nastavak dodatka Crna Gora u II svjetskom ratu





  12. #37
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Blag okupatorski režim, pripreme za ustanak

    Komentari (0)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Okupator je uspostavio i redovno snabdijevanje građanstva životnim namirnicama. Osnovne životne namirnice mogle su se kupovati po pristupačnoj cijeni, što je svakako bila jedna od najvažnijih povlastica koju je okupator dao crnogorskom stanovništvu. Zadržan je privremeno u upotrebi i pređašnji jugoslovenski novac, čija je važnost potvrđivana pečatom italijanskih vlasti. Naredbom visokog komesara uveden je i policijski čas, kao i obaveza predaje oružja i radio-aparata. Da bi stekla naklonost stanovništa, okupatorska vlast je donijela odluku o oslobađanju oko hiljadu crnogorskih zarobljenika iz Aprilskog rata.
    Okupirana Jugoslavija


    Blag okupatorski režim
    Okupatorski režim u Crnoj Gori bio je jedan od najblažih na prostoru Jugoslavije. U tome nije bilo nekog posebnog sentimenta prema Crnogorcima, niti je na takav odnos uticala činjenica da je kćerka kralja Nikole, Jelena, bila italijanska kraljica. Većina motiva za ovakav okupacioni režim bili su sadržani u želji da se uz što manje vojnih snaga i žrtava obezbijedi mir. Da bi sasvim ostvarili ovaj cilj, Italijani su vješto povlačili čitav niz političko-propagandnih poteza, a jedan od tih poteza bila je i tvrdnja da u Crnu Goru dolaze kao oslobodioci. Oslobađaju je, naravno, od srpske okupacije i podređenosti u jugoslovenskoj kraljevini. Sljedeći potez, koji je nakon ovog trebalo da slijedi, bio je obnavljanje nezavisne Crne Gore i povratak Petrovića-Njegoša na njeno čelo.
    Ne može se reći da Italijani nijesu umješno izabrali pogodan ideološki okvir za svoju okupaciju, kao i za stvaranje marionetske vlasti, koja bi umjesto njih, držala Crnu Goru pod fašističkim okriljem. Ubrzo su našli crnogorsku političku grupaciju koja će im u tome pomagati. Bila je to Crnogorska federalistička stranka, koja se prije rata zalagala za ravnopravnost Crne Gore u jugoslovenskoj državi i poštovanje crnogorske državne tradicije. Njeni najistaknutiji članovi i prvaci: Sekula Drljević, Jovo Popović, Novica Radović, Petar Plamenac, Mihailo Ivanović, Ivo Jovićević i mnogi drugi, odmah su stali uz italijansku okupacionu vlast. Da li su zaista vjerovali da će im Italijani donijeti obnovu crnogorske nezavisnosti ili im je takvo vjerovanje služilo samo kao pokriće za učestvovanje u vlasti, nije lako utvrditi.
    Savjetodavno vijeće Crnogoraca
    Da bi iskoristio ovu političku grupaciju za jačanje okupatorske vlasti u Crnoj Gori, visoki komesar Serafino Macolini donio je 18. maja 1941. godine odluku o formiranju Savjetodavnog vijeća Crnogoraca, koje je trebalo da bude njihova glavna institucija. Savjetodavno vijeće Crnogoraca imalo je šest članova: Mihailo Ivanović, počasni predsjednik, Jovo Popović, predsjednik i članovi: Petar Plamenac, Dušan Vučinić, Sekula Drljević i sveštenik Simo Martinović. Poslije formirana Vijeća, visoki komeser Macolini je uz pomoć nekih članova Savjetodavnog vijeća, posebno Sekule Drljevića, koncipirao Memorandum o obnavljanju crnogorske države pod italijanskim protektoratom. Nakon nekoliko odlazaka u Rim na konsultacije, Macolini je donio odluku da se na Cetinju, 12. jula 1941. godine, na Petrovdan, održi “Crnogorski sabor”, koji je trebalo da donese odluku o ponovnom uspostavljanju Kraljevine Crne Gore. Macolini je Savjetodavnom vijeću dao i tekst Deklaracije koju je trebalo usvojiti na Saboru.
    Za Petrovdanski sabor izabrano je 65 poslanika, isto koliko je prema crnogorskom ustavu iz 1905. godine, imala i Crnogorska narodna skupština. Dan prije početka sabora, poslanici su dobili tekst deklaracije, sa zadatkom da ga prouče i bez diskusije usvoje. Neki poslanici, poput Novice Radovića i Petra Plamenca, odbili su da učestvuju u radu Sabora, nezadovoljni što su Crnoj Gori oduzete neke teritorije i što se u procesu obnove nezavisnosti ne ide drugačijom procedurom.
    Petrovdanski sabor
    Zasijedanje Sabora održano je u Zetskom domu, u prisustvu visokog komesara Serafina Macolinija i nekolicine visokih vojnih komandanata. Sabor je otvorio Mihailo Ivanović, a glavno izlaganje imao je Sekula Drljević. Poslije Drljevićevog izlaganja, Sabor je jednoglasno usvojio deklaraciju o proglašenju nezavisne države Crne Gore, koja treba da bude ustavna monarhija pod italijanskom zaštitom, kao i proklamaciju kojom se poništavaju odluke Podgoričke skupštine. Time je, kako se kaže, prestala okupacija Crne Gore od strane Srbije. Sabor je odlučio i da se formira kraljevsko namjesništvo, a da italijanski kralj odredi namjesnika Kraljevine Crne Gore. Sa Petrovdanskog sabora upućene su izjave zahvalnosti Italiji, kao i pozdravni telegrami kraljici Jeleni, Musoliniju, grofu Ćanu, Hitleru. Prema izvještaju grofa Macolinija, poslanici su sve odluke donijeli s najvećim oduševljenjem, ali je izostalo znatnije učešće građana Cetinja u ovoj svečanosti.
    Petrovdanski sabor sproveo je sve što je u Rimu bilo planirano, osim odluke o imenovanju jednog člana porodice Petrović-Njegoš za vladara obnovljene Crne Gore. Jedini potomak vladajuće dinastije, kome je to pravo pripadalo, bio je princ Mihailo Petrović-Njegoš, sin srednjeg kraljevog sina Mirka. Kada su mu Italijani ponudili kraljevsku krunu, princ Mihailo je to odbio, s obrazloženjem da bi to za njega bila kompromitujuće.




  13. #38
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Pripreme za ustanakDok je italijanski okupator radio na uspostavljanju marionetskog režima, crnogorski komunisti su započeli pripreme za oružanu borbu. Početkom maja 1941. rukovodstvo KPJ je održalo konferenciju u Zagrebu, na kojoj je odlučeno da se krene u pripreme za oružanu borbu protiv okupatora. Na ovoj konferenciji dati su zadaci i crnogorskim komunistima. Njihove su obaveze bile da mobilišu narod protiv italijanskog okupatora, da se bore protiv pokušaja uspostavljanja tobožnje nezavisnosti, da suzbijaju djelovanje federalista i štite narod od nasilja, ali i da brinu o njegovim životnim potrebama. No, i prije konferencije u Zagrebu, crnogorski komunisti su donijeli odluku o prikupljanju oružja i bojkotu svih aktivnosti koje preduzimaju okupator i njegove pristalice. Za kratko vrijeme, komunisti su na prostoru Crne Gore prikupili više od 12.000 pušaka i oko tri miliona metaka. Krajem maja uslijedila je nova naredba vođstva jugoslovenskih komunista o formiranju oružanih udarnih grupa od 10-30 boraca, uglavnom sastavljenih od članova partije, SKOJ-a i njihovih simpatizera. Na prostoru Crne Gore komunisti su uspjeli da formiraju oko 280 udarnih grupa, sa 6.200 boraca, od kojih su 1.800 bili članovi partije. Svi ovi podaci ukazuju da su u Crnoj Gori sprovedene temeljite pripreme za podizanje oružanog ustanka protiv okupatora. Glavni organizatori ovih aktivnosti bili su čelni ljudi crnogorskih komunista: Blažo Jovanović, Mitar Bakić, Savo Brković, Jefto Šćepanović, Božo Ljumović, Budo Tomović...Rukovodstvo KPJ donijelo je 4. jula odluku o dizanju oružanog ustanka protiv okupatora, a 10. jula 1941. na sastanku u selu Stijena Piperska, Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru napravio je plan oružanih djejstava. Crnogorski komunisti su na čitavom prostoru Crne Gore formirali okružne komitete, koji su imali zadatak da ustanove gerilske odrede i rukovode oružanim akcijama. U ime vođstva KPJ, u Crnu Goru je poslat jedan od čelnih ljudi Partije - Milovan Đilas. Do početka ustanka protiv okupatora, došlo je u ranim jutarnjim satima 13. jula 1941. godine, napadom na Virpazar, kao i napadima na italijanske posade u Mišićima, Čevu, Buljarici, Reževićima, Petrovcu, Sutormanu. Sjutra čitajte nastavak dodatka Crna Gora u II svjetskom ratu

  14. #39
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Impozantni rezultati Trinaestojulskog ustanka, teški dani za partizane...

    Komentari (3)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Borbe su nastavljene tokom dana, napadom na italijanske kolone kod Kufina, na Pavlovoj strani, na putu Cetinje-Budva, na Košćelama, u rejonu Careva Laza. Italijani su pretrpjeli velike gubitke, a zaplijenjene su velike količine ratnog materijala. Istog dana oslobođena je Rijeka Crnojevića, a razoružane su žandarmerijske stanice na Ljubotinju, Brajićima, Žabljaku Crnojevića...


    Ustanak se širi
    Narednog dana ustanak je zahvatio i druge krajeve Crne Gore: Bjelopavliće, nikšićki kraj, Pipere, okolinu Podgorice. Ustanici su 15. jula izvojevali veliku pobjedu na Košćelama. Istog dana ustanički odredi oslobodili su Mojkovac, Spuž, Mateševo, Manastir Moraču, Lijevu Rijeku, a tokom narednih dana: Šahoviće, Andrijevicu, Berane, Danilovgrad, Kolašin, Bijelo Polje, Žabljak, Grahovo. Ustaničkom jezgru ubrzo se priključuje veliki broj stanovnika Crne Gore, tako da je broj ustanika bio veći od 30.000. Započet pod rukovodstvom KPJ, i uglavnom sa komunistima i njihovim simpatizerima u borbenim redovima, ustanak je odjednom dobio opštenarodni karakter.
    Impozantni su bili rezultati Trinaestojulskog ustanka: za desetak dana oslobođena je teritorija Crne Gore na kojoj je živjelo oko 280.000 stanovnika, dok je pod okupatorskom vlašću ostao prostor gdje je živjelo oko 130.000 ljudi. I gubici neprijatelja bili su veliki: oko 730 poginulih, 1.200 ranjenih, 3.000 zarobljenih. Na strani ustanika poginula su 72 borca, a ranjena su 53. Trinaestojulski ustanak bio je i po svom toku, i po svojim rezultatima, vojni i politički fenomen Drugog svjetskog rata. Nadasve, bio je to prvi opštenarodni ustanak u Evropi protiv okupatora. Ali i unaprijed izgubljena bitka.
    Operacija za gašenje ustanka
    Italijanska reakcija na ustanak bila je munjevita i snažna. Vrhovna komanda izdala je naređenje oružanim snagama u Albaniji, na čijem je čelu bio general Alesandro Pircio Biroli, da započne operacije za gušenje ustanka. Italijanske snage određene za ovu operaciju imale su više od 100.000 vojnika. Oko 15. jula italijanska vojska izvršila je koncentraciju u rejonu Podgorice, da bi tokom narednih dana preduzela akcije prema Cetinju i drugim žarištima ustanka. Oružani odredi su se povlačili daleko od komunikacija ili su bili raspušteni. Do 15. avgusta, čitava teritorija Crne Gore bila je stavljena pod potpunu italijansku kontrolu. Veliki ustanički zanos, splasnuo je gotovo istom brzinom kojom je i nastao, a sa njim su nestali i rezultati ustaničkih uspjeha.
    Tokom operacija za reokupaciju Crne Gore, ali i kasnije, italijanska vojska sprovodila je represalije nad stanovništvom. Najveće represalije izvršene su u cetinjskom i barskom kraju, gdje je žarište ustanka bilo najjače, dok su u drugim krajevima Crne Gore odmazde sprovođene u manjoj mjeri. Italijani su uglavnom strijeljali one za koje su imali saznanja da su učestvovali u ustanku ili da su ubijali italijanske vojnike. Paljene su i kuće ustanika, a više hiljada ljudi sprovedeno je u internaciju. Ipak, kako primjećuje istoričar Đuro Vujović, italijanski okupator nije bio do kraja rigorozan u sprovođenju represalija, posebno ako se uporedi sa odnosom Njemaca prema stanovništvu Srbije. (Đ. Vujović: 1997).
    Promjene okupacionog sistema
    Poslije ugušivanja ustanka, Italijani su na prostoru Crne Gore zadržali dosta jake snage – oko 100.000 vojnika, pod komandom generala Birolija. Nova situacija u Crnoj Gori navela je Italijane i da, oktobra 1941., izvrše promjene u okupacionom sistemu. Umjesto Visokog civilnog komesarijata, na čijem je čelu bio činovnik Serafino Macolini, ustanovljen je kao najviši organ okupatorske uprave za Crnu Goru – Guvernatorat, čiji je prvi čovjek bio general Alesandro Pircio Biroli. On je imao zvanje guvernera, i predstavljao je najvišu vojnu i civilnu vlast u Crnoj Gori.
    Krahom ustanka dolazi i do reorganizacije vojnih formacija koje su bile pod rukovodstvom KPJ. Početkom septembra 1941. godine formiran je Štab narodnooslobodilačkih gerilskih odreda za Crnu Goru, Boku i Sandžak, kao i gerilske čete i bataljoni koji su mu bili podređeni. Ubrzo je naziv “gerilski” zamijenjen sa “partizanski”. Partizanske jedinice na prostoru Crne Gore podijeljene su u četiri odreda: Lovćenski, Zetski, Durmitorski i Komski. Ukupno su imali oko 4.500 boraca.
    Posljednih mjeseci 1941. godine formirana je još jedna vojna organizacija na prostoru Crne Gore, takođe od domaćeg stanovništva. Bila je to antikomunistička milicija (žandarmerija), koja je bila pod italijanskim pokroviteljstvom i vrhovnim zapovjedništvom. Pripadnici žandarmerije dobili su naziv “krilaši“, prema nazivu crnogorskih žandarmerijskih jedinica u oblastima koje su oslobođene u Balkanskom ratu. Jedan od najpoznatijih vođa “krilaša“ bio je Krsto Popović, nekadašnji oficir crnogorske vojske.
    Formiranje četničkog pokreta
    Tokom septembra i oktobra 1941. godine uobličava se i treća vojna formacija na prostoru Crne Gore, takođe sastavljena od domaćeg stanovništva, i takođe antikomunistički nastrojena. Bili su to četnici. Četnički pokret imao je svoje izvorište u Srbiji, a njegovo vođstvo činili su oficiri bivše jugoslovenske vojske na čelu sa pukovnikom Dragoljubom-Dražom Mihailovićem. Pukovnik Mihailović je oktobra 1941. imenovao majora Đorđija Lašića za komandanta četničkih trupa u južnoj i centralnoj Crnoj Gori, dok je kapetan Pavle Đurišić dobio komandu nad četnicima u sjevernom dijelu Crne Gore i Sandžaku. U narednih nekoliko mjeseci, četničke jedinice formirane su na gotovo čitavom prostoru Crne Gore. Četnički pokret u Crnoj Gori dobio je krajem decembra 1941. godine i instrukcije od pukovnika Mihailovića, u kojima se navode ciljevi za koje treba da se bore. Četnički pokret imao je nekoliko ciljeva: borba za slobodu i stvaranje velike Jugoslavije, u kojoj će biti velika Srbija, ali etnički “očišćena“ od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata (komunista), eliminacija nepravoslavnog življa na prostoru Sandžaka i Bosne, kao i kažnjavanje ustaša i muslimana.
    Formiranjem ovih vojno-političkih formacija, stvoreni su nepomirljivi unutrašnji frontovi i podjele, s kojima će neman građanskog rata doći u Crnu Goru. Sredinom 1941. godine u Crnoj Gori su na jednoj strani partizani, s KPJ kao svojim vrhovnim vojnim i političkim rukovodstvom, a na drugoj četnici i zelenaši, koji iako različitih ideoloških i političkih opredjeljenja, imaju istog pokrovitelja – italijanskog okupatora. Shodno tome, logično je bilo da se nakon poraza ustanka protiv okupatora, u teškom položaju nađu formacije koje su zagovarale oslobodilačku borbu.
    Teški dani za partizane
    Druga polovina 1941. godine, donijela je zbog toga teške dane za partizanske snage u Crnoj Gori, koje su se našle između okupatora i njegovih pomagača, ali i u problemama koje su izazvali sopstvenim nepromišljenim potezima.
    Da bi ojačalo poziciju partizanskih odreda u Crnoj Gori, rukovodstvo pokreta počinje s pripremama za izvođenje većih vojnih akcija, prije svega, za napad na gradove i komunikacije. Pretpostavljalo se da će takvim poduhvatima doći do borbenog, materijalnog i brojčanog snaženja pokreta, ali i da će se time dobiti na njegovom moralnom i političkom prestižu. Uslijedile su vojne akcije protiv Italijana, uglavnom napadi na motorizovane kolone ili manje vojne postaje. Krajem 1941. godine započinju pripreme za napad na Pljevlja. Do napada dolazi decembra iste godine, ali umjesto uspjeha, rezultat ove akcije bio je - poraz partizanskih snaga i više od dvije stotine poginulih. Uprkos velikom porazu, partizanske snage nastavile su s vojnim akcijama na gotovo čitavom prostoru Crne Gore.





  15. #40
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Politička ubistva, četnici potiskuju partizane, bitka na Neretvi...

    Komentari (8)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Uporedo s vojnim akcijama, od sredine 1941. godine rukovodstvo KPJ u Crnoj Gori, vodi i političku borbu: širi se partijska organizacija, formiraju organi lokalne vlasti, formiraju organizacije za podršku partizanskom pokretu. Od početka jula do početka novembra 1941. godine, u Crnoj Gori se kao predstavnik Vrhovnog Štaba partizanskih odreda i KPJ, nalazi Milovan Đilas, koji je rukovodio partizanskim pokretom.
    Italijani strijeljaju crnogorske ustanike


    Masovna politička ubistva
    U drugoj polovini 1941. godine dolazi i do obračuna partizanskih snaga sa političkim i ideološkim protivnicima. Kako je utvrdio istoričar Đuro Vujović, u drugoj polovini avgusta 1941. godine izvršeno je prvo političko ubistvo neprijatelja partizanskog pokreta i revolucije. Time je započela likvidacija deklarisanih protivnika, ali nažalost, i onih za koje se samo sumnjalo da su protivnici pokreta, bez obzira bili oni članovi Partije ili ne. Ova masovna politička ubistva, odnosno, klasični zločini, u istoriografiji se nazivaju “lijeve greške”. Od avgusta do sredine decembra 1941. godine, ubijeno je, prema jednoj evidenciji, 117 lica.
    Političke likvidacije i bezobzirni radikalizam u ime revolucije i komunizma, nastavljaju se sve do marta 1942. godine. U tim likvidacijama stradaju i nedužni ljudi. Bilo je slučajeva da se na smrtnu kaznu osude pripadnici pokreta koji neće da pucaju u svoje najbliže, a desilo se i da, po zadatku Partije, sin ubije oca. Crveni teror, iskazan kroz najgnusnije zločine i ubistva nedužnih ljudi, zahvatio je Crnu Goru. Zato su komunistički zločini oslabili političku i vojničku poziciju partizanskog pokreta na ovom prostoru i pružili osnovu za njegovo propagandno diskreditovanje.
    Od kraja 1941. godine počinje da raste snaga četničkog pokreta u Crnoj Gori. Najveći uspon pokret je imao u oblastima između Tare i Lima, a posebno u Vasojevićima. Pokret je krajem 1941. godine osnažio i u nikšićkom kraju, Drobnjacima, Piperima, Kučima... Već januara 1942. godine, dolazi do prvog većeg sukoba između četnika i partizana. Napad četnika na partizane u Barama Kraljskim, može se smatrati istovremeno i početkom građanskog rata u Crnoj Gori.
    Četnici potiskuju partizane
    Od januara 1942. godine četnici, uz materijalnu pomoć Italijana, potiskuju partizanske jedinice. U isto vrijeme, italijanska okupaciona vlast sprovodi podjelu operativnih i vojničkih nadležnosti kolaborantskih trupa na prostoru Crne Gore. Četnički komandant, pukovnik Bajo Stanišić, dobija nadležnost nad nikšićkim, danilovgradskim i podgoričkim srezom. Pod italijanskim pokroviteljstvom, četnički komandant Pavle Đurišić dobio je nadležnost nad bjelopoljskim, beranskim, kolašinskim, andrijevičkim i šavničkim srezom, dok je vođa “zelenaškog pokreta“, Krsto Popović, dobio nadležnost nad cetinjskim, barskim i dijelom nikšićkog sreza. Već tada četničko-zelenaške snage postaju brojnije od partizana i zahvaljujući sigurnom snabdjevanju oružjem, hranom i drugim ratnim materijalom od strane italijanskog okupatora, potiskuju partizane. Ukupna jačina partizanskih snaga bila je u to vrijeme između 3-4.000 boraca, i oni su, zbog sve teže situacije, morali da se tokom maja i juna 1942. godine povuku u oblast između rijeka Pive, Tare, Ćehotine i Sutjeske. Sredinom jula 1942. godine, cjelokupne partizanske snage, osim oko 700 tzv. “pozadinaca“ (ilegalaca), napustilo je teritoriju Crne Gore i sklonilo se na teritoriju Bosne i Hercegovine.
    Poslije odstupanja partizanskih jedinica, italijanska okupatorska vlast formira tzv. Nacionalni odbor, kasnije nazvan “Glavni nacionalni odbor“, od kolaborantskih snaga. Odboru prepušta vojnu kontrolu crnogorske teritorije. Snage Glavnog nacionalnog odbora, činilo je oko 1.500 četnika pod komandom Pavla Đurišića i isto toliko pod komandom Baja Stanišića, kao i oko 1.700 vojnika pod komandom Krsta Popovića. Pripadnici ovih jedinica dobili su kompletno naoružanje od Italijana, a primali su od njih i mjesečnu platu. U isto vrijeme, počinju aktivnije da djeluju još dvije kolaborantske vojne formacije – Muslimanska antikomunistička milicija, sastavljena od muslimanskog stanovništva iz sjevernog dijela Crne Gore i Vulnetari, u kojima su učestvovali Albanci sa prostora Crne Gore.
    Italijani formiraju logore
    Potpuna prevlast okupatorskih i kolaboracionističkih snaga, označila je i početak većih represalija prema pristalicama partizanskog pokreta, kao i prema onima za koje se sumnjalo da su njihove pristalice. Italijani formiraju nekoliko logora – na ostrvu Mamuli, na Prevlaci, u Baru, na Zabjelu kod Podgorice, u Pljevljima. Zatvore za pristalice partizanskog pokreta formiraju i četnici, a najveći četnički zatvor bio je u Kolašinu, gdje je bilo zatočeno nekoliko hiljada ljudi. Od jula 1942. do početka 1943. godine, četnici su organizovali i suđenja simpatizerima partizanskog pokreta i u tom periodu strijeljali oko 1.300 osoba. U ovom periodu dolazi i do masovnih zločina nad civilnim stanovništvom. Krajem 1942. godine pripadnici Muslimanske milicije zapalili su nekoliko sela sa pravoslavnim stanovništvom u sjevernom dijelu Crne Gore, ubijajući neborbeno stanovništvo. Januara 1943. i četnici Pavla Đurišića započinju masovne represalije nad nedužnim muslimanskim stanovništvom na prostoru Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U tim pohodima ubijeno je oko 10.000 žena, djece i nenaoružanih muškaraca.
    U vrijeme potpune prevlasti okupatorskih i kolaboracionističkih snaga u Crnoj Gori, četnici su organizovali nekoliko konferencija, na kojima su raspravljali o političkim i vojnim ciljevima svog djelovanja, tokom rata i nakon njegovog završetka. Na skupovima četničkih komandanata i intelektualaca, koji su održani krajem 1942. godine na prostoru Crne Gore, utvrđeno je da nakon završetka rata treba obnoviti jugoslovensku državu u kojoj, osim tri naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca, ne smije biti nacionalnih manjina. Zbog toga se već januara 1943. godine započelo s fizičkom likvidacijom i protjerivanjem muslimanskog stanovništva iz Crne Gore i susjednih krajeva. Četnički pokret je donio odluku i o likvidaciji svih komunista i njihovih pomagača. Četnici u Crnoj Gori nijesu imali naklonost ni prema zelenaškom pokretu Krsta Popovića, iako su s njima bili na istoj ratnoj strani. Zbog toga nijesu bili rijetki sukobi između pripadnika ova dva pokreta. Isključivo je italijanski uticaj sprječavao četnike da se sa zelenašima obračunaju na isti način kao s komunistima i muslimanima.
    Bitka na Neretvi
    Krajem 1942. i početkom 1943. godine, četnici su predstavljali najsnažniju kolaborantsku grupaciju u Crnoj Gori, i prema pouzdanim podacima, imali su oko 20.300 ljudi pod oružjem. Od tog broja, nešto više od 15.000 bilo je pod komandom Pavla Đurišića, a pod komandom Baja Stanišića oko 5.000 boraca. Upravo tada, početkom 1943. godine, četnička nadmoć počinje da opada: ratna sreća im okreće leđa, a političke okolnosti koje su im do tada išle na ruku, odjednom su se okrenule protiv njih.
    U namjeri da unište glavninu partizanskih snaga, koje su se krajem 1942. godine nalazile na prostoru Bosne i Hercegovine, njemački i italijanski komandantni napravili su plan operacija, u istoriografiji nazvan “četvrta neprijateljska ofanziva“ ili “bitka na Neretvi“. U bitku na Neretvi Njemci i Italijani su uključili i četničke snage. Ukupno je na Neretvi bilo oko 20.000 četnika, a nešto više od pet hiljada iz Crne Gore. U ovoj bici, koja je trajala od januara do marta 1943. godine, njemačko-italijanska namjera da unište glavninu partizanskih snaga doživjela je neuspjeh. U pokušaju da spriječe izvlačenje partizana iz obruča, četnici su bili potučeni. Prema jednom izvoru, od 2.500 četnika pod komandom Baja Stanišića, sa Neretve se vratilo najviše osam stotina boraca. Od ovog poraza četnički pokret u Crnoj Gori nikada se više neće oporaviti.





  16. #41
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Njemci razoružavaju četnike, ratni preokret...

    Komentari (2)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Četničkom pokretu na ruku nije išla ni međunarodna situacija. Očekivanje Njemaca da u skorijem vremenu može doći do iskrcavanja savezničkih snaga na Balkanu, i da u takvim okolnostima može doći do prelaska četnika na stranu angloameričkih snaga, uticala su na njemačku odluku o njihovom razoružavanju. Zbog toga su maja 1943. godine njemačke snage razoružale i internirale četničke snage na prostoru Crne Gore.
    Peko Dapčević govori Italijanima


    Njemci razoružavaju četnike
    Najveći broj četnika razoružan je u Kolašinu, njih oko 2.000, a oko 600 četnika je internirano. U početku, Italijani su se protivili ovoj odluci, ali su kasnije i oni uvidjeli opravdanost ovakvog postupka. I Italijani zato razoružavaju najmanje 4.000 četnika. Upravo u to vrijeme, tokom aprila i maja 1943. godine, na prostor Crne Gore počinju da se vraćaju partizanske snage. Njima prilazi i oko 1.500 novih boraca, čime započinje ponovno snaženje pokreta.
    Dok se vodio rat, crnogorsko stanovništvo u selima i gradovima, privikavalo se na život u novim okolnostima. Ratno doba i okupacija, donijela je crnogorskom društvu čitav niz problema. Glavni problem bio je opstanak i prehrana, iako je u Crnoj Gori takvih problema bilo dosta i bez ratnih okolnosti. Na početku rata, italijanski okupator je proglasio svojinom sva privatna i državna preduzeća, ali je i preuzeo obavezu da organizuje snabdjevanje stanovništva osnovnim životnim namirnicama i ratarskim sjemenom. Najsiromašnijem dijelu stanovništva, okupatorska vlast je prodavala žito po povoljnim cijenama, a mnogi su dobijali jednokratnu pomoć u osnovnim životnim namirnicama. Teško ekonomsko stanje pratio je i višestruki porast cijena svih proizvoda, kao i pojava inflacije.
    Privid normalnog života
    Tokom okupacije bio je obnovljen rad mnogih sportskih i kulturnih društava, pozorišta, bioskopa, a od početka 1942. godine redovno je emitovan program Radio Cetinja. Štampane su i novine “Glas Crnogorca“, ilustrovane revije i kalendari, kao i političko-propagandne publikacije. Ovakvim aktivnostima okupator je želio da stvori privid da se život odvija svojim uobičajenim tokom, i da se samo manji dio crnogorskog stanovništva protivi njegovoj vlasti. U želji da održi takvu predstavu, italijanski vojni guverner za Crnu Goru, Pircio Biroli, obilazio je crnogorske gradove i varoši, gdje su mu priređivani dočeci od dijela građanstva i predstavnika četničkog i zelenaškog pokreta. Italijanskom vojnom guverneru držane su i zdravice, u kojima se zahvaljivalo za pomoć koju okupator pruža kolaboracionističkim formacijama u odbrani od komunizma. Na jednu od tih zdravica, koju su mu uputili predstavnici četničko-zelenaških snaga, Pircio Biroli je, prema pisanju tadašnjih novina, odgovorio: “Ja nađoh među vama prave vođe, od kojih ovdje imamo među nama dva predstavnika: generala Popovića i pukovnika Baja Stanišića, a tamo dalje u surovom kršu Crne Gore još i kapetana Đurišića, koji su svi, pod zapovjedništvom generala Đukanovića, odano pomogli italijanskim trupama da se slomi zajednički neprijatelj.“
    Podrška mitropolita Italijanima
    Podršku italijanskom okupatoru pružao je, nažalost, i poglavar najuticajnije vjerske institucije u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac. U želji da se protiv komunizma bori uz pomoć fašizma, Lipovac je postao duhovni vođa snaga kolaboracije. Partizane je smatrao najvećim zlom koje je zadesilo Crnu Goru, a odnos italijanskog okupatora prema crnogorskom narodu ocijenio je “bratskim i hrišćanskim“. Uz mitropolita Joanikija naklonost okupatoru i kolaboracionističkim snagama pokazivali su i mnogi sveštenici Crnogorsko-primorske mitropolije, ali je ipak njih nešto više od trideset (od skoro 250), pristupilo partizanskom pokretu. Naklonost prema okupatoru pokazivao je i dio sveštenstva Islamske zajednice, kao i rimokatoličke crkve na prostoru Crne Gore, dok se dio držao po strani ili je bio povezan sa oslobodilačkim pokretom. Posebno se u tim teškim danima, svojim patriotskim i moralnim stavom isticao nadbiskup barski Nikola Dobrečić, koji je strogo zabranio sveštenstvu da se politički angažuje, a sam je jasno pokazao da ne želi da bude saradnik okupatora. U granicama svojih moći, nadbiskup Dobrečić je podjednako štitio i pomagao sve ratne stradalnike, snažeći ličnim primjerom i djelovanjem duh međuvjerske tolerancije i sloge.
    Ratni preokret, dolaze Njemci
    U drugoj polovini 1943. godine dolazi do velikog preokreta: Italija kapitulira početkom septembra, izlazi iz rata, a Crnu Goru zaposijedaju njemačke trupe. Tačnije, njemačke jedinice zaposjele su samo primorje i gradove u zaleđu: Podgoricu, Nikšić, Danilovgrad i Cetinje. Veći dio Crne Gore ostao je bez direktne okupatorske kontrole, izuzimajući povremene dolaske koje su uslovljavali operacijski poduhvati. Djelimična kontrola crnogorske teritorije, povoljno je uticala na razvoj partizanskog pokreta, koji postaje sve jači i brojniji.
    Na snaženje antifašističkog pokreta u Crnoj Gori i Jugoslaviji, uticala je i situacija na sovjetsko-njemačkom frontu od početka 1943. godine. Tada je njemačka vojna sila počela da ide unazad, i njeno propadanje više ni na koji način neće biti moguće zaustaviti. U isto vrijeme, Njemačka postaje svjesna da će nakon kapitulacije Italije, pored fronta na istoku, biti otvoren i zapadni front. Njemci su pretpostavljali da do iskrcavanja angloameričkih snaga može doći na Apeninskom poluostrvu, Balkanu ili na atlanskoj obali. S takvom situacijom na frontu, i s takvim očekivanjima, započela je njihova okupaciona uprava u Crnoj Gori.
    Partizani likvidiraju četničke komandante
    Neposredno prije kapitulacije Italije, iz Bosne je na prostor Crne Gore upućen veći broj partizanskih jedinica. Od ovih snaga formiran je Drugi udarni korpus, kojim je komandovao Peko Dapčević. Zadatak korpusa bio je da stvori slobodnu teritoriju i likvidira četničke snage. Već tokom septembra 1943. godine, jedinice Drugog udarnog korpusa su nanijele poraze četničkim snagama. Zahvaljujući tome, partizanske snage su oslobodile Pljevlja, Bijelo Polje, Kolašin, Berane i Andrijevicu. U vrijeme ofanzive Drugog udarnog korpusa, likvidirani su četnički komandanti: Bajo Stanišić i Blažo Đukanović. Ostavši bez dvojice važnih ljudi, general Draža Mihailović imenovao je Đorđa Lašića za komandanta svih četničkih snaga u Crnoj Gori, a Lašić je ubrzo s njemačkom komandom sklopio sporazum o sadjejstvu u borbi protiv partizana.
    Zahvaljujući sve većoj vojnoj snazi i ratnim uspjesima, partizanske snage formiraju slobodnu teritoriju i na njoj uspostavljaju organe tzv. “narodne vlasti”. Središte slobodne partizanske teritorije postaje Kolašin. Krajem 1943. godine, partizanske jedinice imaju oko 15.000 boraca, dok u isto vrijeme, njemačke snage imaju oko 11.000 vojnika i oko 3.000 italijanskih fašista, koji su im se priključili poslije kapitulacije Italije.
    Na prostoru pod njemačkom kontrolom, krajem 1943. godine formirana je nova okupacijska uprava, čiji je vrhovni organ bila Feldkomandatura, na čelu sa generalom Kajperom. Njemci su krajem 1943. formirali i “Narodnu upravu”. U njoj su bili crnogorski kolaboranti, pripadnici četničko-zelenaškog pokreta. Shodno tome, ona je odmah pozvala stanovništvo na lojalnost okupatoru i borbu protiv komunista.





  17. #42
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Priznata ravnopravnost Crne Gore u novoj Jugoslaviji

    Komentari (4)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Pri Narodnoj upravi bili su i represivni organi: žandarmerija i Narodna milicija, jačine oko 5.000 ljudi, sa zadatkom da pružaju vojničku podršku njemačkom okupatoru. Njemački okupator je, pored žandarmerije i Narodne milicije, mogao računati i na desetak hiljada četnika. “Narodna uprava” je, pored prostora Crne Gore, imala nadležnost i na prostoru Boke Kotorske i Sandžaka. Prema svom karakteru i ulozi, ona je bila pandan kolaborantskoj vladi generala Nedića u okupiranoj Srbiji.
    CASNO


    Na okupiranom području njemačka uprava je obavljala osnovnu administrativnu djelatnost, kontrolu privrednih djelatnosti, kao i organizaciju kulturno-prosvjetnog života. Vodila je računa i o propagandi, tako da je od kraja 1943. godine na Cetinju nastavilo s radom pozorište, obnovljen je program Radio-Cetinja, a izlazio je i “Crnogorski vjesnik”.
    Bombardovanje saveznika
    Krajem 1943. i početkom 1944. godine, nastavljene su i žestoke borbe između sve brojnijih partizanskih snaga, koje su tada imale oko 20.000 boraca i njemačko-četničkih jedinica. Na prostoru oko Lima i Tare, njemačko-četničke snage nijesu uspjele da uspostave vojničku domunaciju, a iste ratne sreće bile su tokom borbi sa partizanskim jedinicama u dolini Zete i Morače. Početkom 1944. godine, na prostoru između Cetinja, Čeva i planine Garač, partizanske snage nanijele su veliki poraz crnogorskim zelenašima i oni su od tada gotovo beznačajna vojna formacija.
    Pored žrtava na frontu, kao i njemačkih represalija, Crna Gora je s proljeća 1944. godine teško postradala zbog borbardovanja njenih gradova od strane savezničkih, uglavnom američko-britanskih, snaga. Pod izgovorom da žele da unište komunikacije kojima bi se njemačke snage mogle povlačiti iz Grčke, Albanije i Makedonije, saveznička avijacija je zasula bombama nekoliko crnogorskih gradova. Najviše je stradala Podgorica - u bombardovanju 5. maja 1944. porušeno je 60 odsto kuća, a oko 450 ljudi je izgubilo život. Među žrtvama bio je i četnički komandant Đorđije Lašić. Pretpostavlja se da su ova bezobzirna saveznička bombardovanja imala još jednu važnu svrhu – da navedu Njemce na zaključak da savezničke snage pripremaju teren za iskrcavanje na jadransku obalu. Time su se, navodno, prikrivale pripreme za iskrcavanje u Normandiji, do koga je došlo početkom juna iste godine.
    KPJ stvara novi politički sistem
    Uporedo s razvojem vojnih snaga i vođenja rata, KPJ je od 1941. godine radila i na stvaranju uslova za promjenu političkog sistema u Jugoslaviji i formiranje nove vlasti. U tim komunističkim vizijama političke budućnosti Crne Gore i Jugoslavije, postojao je model federativne države, koju bi trebalo da čine ravnopravne federalne jedinice i ravnopravni narodi. Crna Gora je trebalo da bude jedna od članica jugoslovenske federacije, a Crnogorci, kao narod, njen ravnopravni činilac. Još u proglasu povodom početka ustanka protiv okupatora, KPJ se obraća narodima Jugoslavije, u koje ubraja: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Crnogorci su, dakle, imali ravnopravan status sa svim ostalim narodima Jugoslavije, a njihovo ime nije značilo samo regionalnu, već i narodnosnu pripadnost. KPJ je imala stav da je 1918. godine jugoslovenska država postavljena na neodrživom temelju, jer narodima koji su je činili nije donijela slobodu i ravnopravnost. Posebno je isticano da je nanijeta nepravda Crnoj Gori i Crnogorcima. Zbog toga je u planovima o preuređenju Jugoslavije, KPJ isticala da treba ispraviti grešku učinjenu prema Crnoj Gori 1918. godine.
    Kao vojnička snaga sa jasnim političkim ciljem, partizanske jedinice su na oslobođenoj teritoriji odmah počele da uspostavljaju i tzv. organe narodne vlasti. Da bi ovi organi imali neku vrstu legitimiteta, ali i da bi imali jasne programske zadatke, KPJ za Crnu Goru, početkom februara 1942. godine, organizuje tzv. skupštinu rodoljuba iz svih krajeva Crne Gore. Skupština je održana u Donjem manastiru Ostrog (“Ostroška skupština”), a prisustvovalo je 65 delegata. Mnogi od njih nijesu bili članovi ni simpatizeri KPJ, već im je najvažnija preporuka za učešće na Skupštini bilo antifašističko i patriotsko opredjeljenje. Na Ostroškoj skupštini odlučeno je da se organizuju i povežu svi narodnooslobodilački odbori, da se odbori podignu na stepen prave narodne vlasti, kao i da se pomaže borba protiv okupatora i njegovih saradnika.
    Krajem 1942. godine KPJ je formirala i najviše političko i predstavničko tijelo narodne vlasti na prostoru čitave zemlje – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, ili skraćeno AVNOJ. Na prvom zasijedanju AVNOJ-a konstituisani su njegovi organi.
    Drugo zasijedanje AVNOJ-a
    Na drugom zasijedanju, održanom 29. novembra 1943. godine u Jajcu, odlučeno da se AVNOJ konstituiše u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije, a da se izbjegličkoj vladi u Londonu oduzme pravo da predstavlja Jugoslaviju. AVNOJ je odlučio i da se, nakon oslobođenja zemlje, Jugoslavija uredi kao demokratska i federativna državna zajednica ravnopravnih naroda.
    U donošenju odluka Drugog zasijedanja AVNOJ-a, učestvovali su i predstavnici Crne Gore, koje je izabrala skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (skraćeno: ZAVNO). ZAVNO je bio najviši predstavnički organ nove vlasti na prostoru Crne Gore, a formiran je u Kolašinu, novembra 1943. godine. Na narednoj skupštini, održanoj 13. jula 1944. godine, ZAVNO je preimenovan u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO), koja je postala najviše izvršno i zakonodavno tijelo buduće ravnopravne republike u demokratskoj i federativnoj Jugoslaviji. Tako su odlukama Ostroške skupštine, skupštine ZAVNO i CASNO, udareni temelji nove vlasti u Crnoj Gori. Razumije se, organi nove vlasti i njenih predstavničkih tijela, poput ZAVNO i CASNO, nijesu birani na neposrednim izborima ili na demokratski način, već ih je birala Partija koja je bila na čelu antifašističkog pokreta. Takav način formiranja i osvajanja vlasti, zove se - revolucijom.
    Novi obrisi crnogorske državnosti
    Dokumenta o radu ZAVNO i CASNO, ukazuju na opredjeljenje KPJ da nakon završetka rata Crna Gora bude ravnopravna federativna jedinica nove Jugoslavije. Primjetno je i da se u mnogim proklamacijama navodi da nova vlast, sa KPJ na čelu, želi da priznavanjem prava Crne Gore na ravnopravnost u Jugoslaviji, poništi odluke Podgoričke skupštine i ispravi nepravdu koja joj je tada nanijeta.
    Da bi Crna Gora dobila ravnopravan status u okviru nove Jugoslavije, bilo je, naravno, potrebno da KPJ i partizanski pokret dobiju međunarodni legitimitet i podršku da mijenjaju uređenje jugoslovenske države.
    Polazeći od nespornog antifašističkog i oslobodilačkog karaktera partizanskog pokreta, KPJ je uspjela da pokret od saveznika, krajem 1943. godine, dobije legitimitet, a KPJ pravo da, kao politička snaga, učestvuje u borbi za vlast. Nešto kasnije, sporazumom na Visu, juna 1944. godine, karakter AVNOJ-a, kao najvišeg organa nove vlasti, priznao je, pored zapadnih saveznika, i predsjednik jugoslovenske izbjegličke vlade Ivan Šubašić.




  18. #43
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Objavljeno: Srijeda, 11 Maj, 2016 - 17:10 Izvor: Dnevne novine
    Drugi svjetski rat ostavio velike podjele

    Komentari (2)A A A
    Autor: Živko Andrijašević

    Na osnovu sporazuma između Josipa Broza Tita i Ivana Šubašića, utvrđeno je da o budućem političkom uređenju zemlje odluče narodi Jugoslavije, i to na neposrednim i slobodnim izborima nakon završetka rata.


    Završne operacije
    U vrijeme dok se vodila borba za sticanje međunarodnog legitimiteta partizanskog pokreta, na prostoru Crne Gore započinju završne operacije za oslobođenje od okupatora. Avgusta 1944. godine propao je posljednji pokušaj njemačkih snaga da, ofanzivom na prostoru između Durmitora i Pivske planine, unište glavninu partizanskih jedinica. Narednog mjeseca, Njemci su primorani da veći dio snaga upute iz Crne Gore u Srbiji, ne bi li zaustavili prodor partizanskih jedinica i jedinica Crvene armije prema Beogradu. Njemačke trupe, koje su ostale na prostoru Crne Gore, nijesu predstavljale ozbiljniju prepreku za partizanske snage. Partizani su najprije, 18. septembra 1944, oslobodili Nikšić, a zatim, krajem oktobra, Herceg Novi. Tokom novembra oslobođeni su svi gradovi u primorju i Cetinje, a 19. decembra Podgorica. Nakon oslobođenja Podgorice, započele su operacije za oslobađanje sjevernog dijela Crne Gore. Poslije oslobođenja Bijelog Polja, 4. januara 1945. godine, na teritoriji Crne Gore nije bilo njemačkih jedinica.
    U završnim operacijama za oslobođenje Crne Gore, u posebno teškoj situaciji našli su se crnogorski četnici, čiji je komandant, nakon pogibije Đorđa Lašića, bio Pavle Đurišić. Potisnuti sa oslobođenih teritorija, crnogorski četnici su se tokom novembra 1944. godine koncentrisali na prostoru Podgorice. Njihov je plan bio da zajedno s njemačkim snagama započnu povlačenje prema Austriji. Njemačke snage iz Grčke i Albanije (između 50.000 i 80.000 vojnika), započele su krajem oktobra 1944. godine povlačenje pravcem: Skadar-Podgorica-Nikšić-Mostar. Ali, zbog snažnih napada partizanskih snaga, donijeli su odluku da se povlače prema sjeveru Crne Gore i dalje prema Bosni. Đurišić je zatražio od njemačke komande odobrenje da se i njegovi četnici povlače zajedno s njemačkom vojskom. Đurišićev prijedlog Njemci nijesu prihvatili, ali nijesu ni branili da se četnici povlače istim pravcem, s tim da njemačka vojska nema obaveza prema njima.
    Povlačenje četnika iz Crne Gore
    Predveče, 6. decembra 1944. godine, iz sela Doljani, nedaleko od Podgorice, započelo je povlačenje četničkih snaga iz Crne Gore. Prema dostupnih podacima, pod Đurišićevom komandom bilo je između 7.000 i 12.000 četnika, a s njima se takođe povlačilo između 3.000 i 6.000 članova njihovih porodica. Zajedno s četnicima, odstupao je i crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac, a uz njega i 76 pravoslavnih sveštenika, koji zbog saradnje s okupatorom, nijesu mogli spokojno čekati partizane.
    Kolona četnika, članova njihovih porodica i simpatizera, krenula je prema Lijevoj Rijeci, Kolašinu i Bijelom Polju. Krajem decembra, oni su, uz velike žrtve i stradanja, napustili teritoriju Crne Gore i početkom januara 1945. godine stigli u Rudo. Iz Rudog su krenuli prema Višegradu, pa prema zapadnoj Bosni. Sredinom marta, stigli su do Dervente i Bosanskog broda. U tom velikom maršu, izvedenom u najtežim vremenskim uslovima, uz glad i stalne napade partizanskih snaga, život je izgubilo oko 3.000 ljudi, a oko 1.500 bilo je ranjeno.
    Kada je došao na teritoriju Nezavisne države Hrvatske, Pavle Đurišić je stupio u kontakt sa nekadašnjim crnogorskim ministrom i političarem Sekulom Drljevićem, koji se nalazio u Zagrebu. Kao štićenik i povjerenik ustaškog režima, Drljević je prihvatio da pregovara sa Đurišićem o saradnji, ali je postavio uslov da on prizna njegovo političko vođstvo. Računajući da će mu prihvatanje Drljevića za političkog vođu, omogućiti da nesmetano pređe preko hrvatske teritorije u Sloveniju, Đurišić je prihvatio prijedlog. Sporazum o tome Đurišić i Drljević potpisali su u Doboju, krajem marta 1945. godine. Ali, ustaška vlast nije mogla propustiti Đurišića i njegove četnike da mirno pređu preko hrvatske teritorije, čak i ako su prihvatili Sekulu Drljevića za komandanta.





  19. #44
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Ustaše hvataju Đurišića

    Aprila 1945. ustaše su uhvatile Đurišića i većinu njegovih oficira i ubile ih u Jasenovcu. Ostaci njegovih snaga, zajedno sa članovima familija, uspjeli su da se prebace na teritoriju Slovenije. Ubrzo, na teritoriji Slovenije dočekale su ih i opkolile partizanske jedinice. Najveći broj crnogorskih četnika uhvaćen je, maja 1945. godine, kod Zidanog Mosta, nedaleko od Celja. Prema nekim podacima, na teritoriji Slovenije zarobljeno je oko 5.000 crnogorskih četnika. Od tog broja, između 1.200 i 1.300 četnika je strijeljano, dok je njih oko 150, uspjelo da prebjegne u Austriju. Ostali su mobilisani u partizanske jedinice i upućeni na front, a neki su vraćeni u Crnu Goru, kao i porodice crnogorskih četnika. U završnim borbama, partizanske snage uhvatile su i crnogorskog mitropolita Joanikija, koji je zbog saradnje s okupatorom, strijeljan. Strijeljana je i većina sveštenika koja se nalazila u njegovoj pratnji.
    Strijeljanja bez suda i suđenja
    I u Crnoj Gori, pobjednici su se surovo obračunavali sa svojim neprijateljima. Bez suda i suđenja, krajem 1944. godine, ubijani su zarobljeni četnici, a strijeljano je na desetine saradnika okupatora i političkih protivnika partizanskog pokreta. Najveći zločin partizanskih jedinica u završnoj fazi rata, bila je masovna likvidacija oko 300 zarobljenih četnika i njihovih simpatizera u Grahovu. Marta 1945. pred sud je izvedena i grupa od šezdeset političkih prvaka zelenaškog i četničkog pokreta. Na smrt je osuđeno trinaest, a ostali su dobili vremenske kazne.
    Obračunom sa ostacima poraženih snaga, ratni pobjednici su pripremali teren za uspostavljanje novog sistema i učvršćivanje revolucionarne vlasti. Surovost kojom se pobjednik obračunavao s poraženima, nije bila crnogorska posebnost, pa čak ni posebnost samo ovog rata. Taj obračun uvijek je surov, a granica koja razdvaja zločin od pravde, najčešće nije jasno vidljiva.
    Lakoća kojom se nad poraženima čini zločin u ime pravde, najčešće se objašnjava činjenicom da je poraženi počinio zločine, koji pobjednika ne obavezuju da se ponaša drugačije. I zaista, mnogi pripadnici kolaboracionih snaga, koji su se 1945. godine našli na poraženoj strani, počinili su najteže zločine. Istina, bilo je i onih kojima je drugačije političko opredjeljenje, proglašeno za neoprostivi zločin. Izgleda da prvi dani nove vlasti i posljednji dani stare, nikada nijesu pravo vrijeme za pravdu. Tako je u Crnoj Gori počela 1945. godina.
    Na kraju rata zbrajale su se žrtve i pravio popis onoga što je tokom rata uništeno. A žrtve rata u Crnoj Gori bile su ogromne. Prema zvaničnim podacima iz 1945. godine, tokom rata poginulo je ili strijeljano od okupatora – 40.500 lica, što iznosi oko 10 odsto stanovništva iz 1941. godine. Oko 6.000 djece postala su siročad, a njih 65.000 izgubilo je hranioca. Kada se ovim podacima pridoda brojka od 95.000 ljudi koji su bili u zatvorima i logorima, kao i žrtve u redovima kolaborantskih snaga i 26.000 ratnih invalida, zaključujemo da u Crnoj Gori nije bilo porodice koja u većoj ili manjoj mjeri nije doživjela gubitak ili stradanje tokom četiri ratne godine.
    Statistika žrtava rata
    Prema državnoj statistici, 32 odsto stanovništva Crne Gore smatralo se žrtvama rata i okupatorskog terora. Demografske procjene govore da bi Crna Gora, da nije bilo rata, 1945. godinu dočekala sa 80-90.000 stanovnika više nego 1941. godine. Od ove brojke, polovina je stradala u ratu, a polovina bi bila rođena da nije bilo rata.
    Tokom rata u velikoj mjeri su uništena i materijalna dobra. U zvaničnoj procjeni ratne štete, navodi se podatak da je uništeno više od 22.000 kuća, 54.000 objekata za ekonomsku namjenu i oko 870 državnih zgrada, od čega 321 škola. Smatralo se da je 25 odsto stanovništva Crne Gore ostalo bez smještaja.
    Uništeno je i oko 80 odsto stočnog fonda, koji je bio jedan od glavnih izvora egzistencije crnogorskog stanovništva, kao i veliki broj privrednih i industrijskih postrojenja. Državna komisija za procjenu ratne štete, saopštila je i podatak da je oštećeno 1.500 kilometara puteva i oko tri stotine mostova.
    Rat ostavio velike podjele
    Drugi svjetski rat stvorio je u Crnoj Gori i veliku ideološko-političku podjelu. Dvadesetak godina nakon prve velike crnogorske podjele u XX vijeku: zelenaško-bjelaške, nastala je još jedna: partizansko-četnička. Za razliku od prve ideološko-političke podjele, u kojoj su se suprotstavljene strane u ponečemu i slagale, u drugoj podjeli u Crnoj Gori nije bilo nijednog pitanja o kome su dvije strane imale čak približno slična stanovišta.
    Različit je bio njihov pristup državnom i političkom uređenju Jugoslavije, stav prema nacionalnom pitanju, sistem vrijednosti, vjerovanja... Brojka od oko 40.000 pripadnika partizanskog pokreta, nasuprot 30.000 ljudi koji su pripadali kolaborantskim pokretima - oko 25.000 četničkom i oko 5.000 zelenaškom, ukazuje da je političko mišljenje koje je suprotno pobjedničkom, imalo snažno uporište u crnogorskom društvu. Ako brojci od 30.000 kolaboranata pridodamo barem članove njihovih porodica i simpatizere, onda postaje očito da je gotovo polovina Crne Gore imala politička uvjerenja koja su suprotna uvjerenjima pobjednika.
    Odanost "novoj vjeri"
    Naravno, tek neznatan broj njih je bio spreman da to i javno pokaže. Sklonost pobjednika prema represiji, i totalitarni karakter novog sistema vlasti, učinio je da većina njegovih ideoloških neistomišljenika započne veliku seobu i pređe na stranu nove vlasti.
    Prilagođavanje i preobraćanje - voljno i nevoljno, bilo je masovno, tako da će u iskazima vjernosti i sljedbeništva, ubrzo biti sve manje razlika između onih koji su komunističkoj ideji odavno pripadali, i onih koji su je prihvatili tek kada je postala pobjednička. Odanost novoj vjeri, stvarna ili deklarativna, obilježiće nekoliko narednih decenija istorije Crne Gore.

  20. #45
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Иако је можда ова слика примјеренија теми "Лудило мозга у ЦГ" нека је и овдје, да се овековјечи напор једне (срећом) мањине да се историја измијени/преправи.





    Ако се добро сјећам Немања Батрићевић негдје после свог говора 06.09.2020. рекао да би волио да се црвени из 1941 и зелени из 1918 некако споје, ево му се жеља испуњава.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  21. #46
    Join Date
    Oct 2013
    Location
    Sicily
    Posts
    21,349
    Thanks Thanks Given 
    3,485
    Thanks Thanks Received 
    8,465
    Thanked in
    4,566 Posts

    Default

    eto koliko znaju o istoriji svoje države

    Sent from my M2101K9AG using Tapatalk
    “Да, что-то чуждое, бесовское и прелестное есть в ней”

  22. The Following 2 Users Say Thank You to outline For This Useful Post:


  23. #47
    Join Date
    Dec 2018
    Posts
    2,625
    Thanks Thanks Given 
    91
    Thanks Thanks Received 
    830
    Thanked in
    493 Posts

    Default

    evo vele da im se priključilo pjevačko društvo '12ti jul 1941ve' sa cetinja

  24. #48
    Join Date
    Aug 2022
    Posts
    20
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    svi smo skloni preuvelicavanju i davanju na jacini cinjenicama koje nama odgovaraju, a ne treba zanemaritii ni faktor Vlasti koji je tu da odobri ili cenzurise "istinu" koja ce se plasirati

  25. #49
    Join Date
    Aug 2022
    Posts
    20
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by murrayjestin View Post
    svi smo skloni preuvelicavanju i davanju na jacini cinjenicama koje nama odgovaraju, a ne treba zanemaritii ni faktor Vlasti koji je tu da odobri ili cenzurise "istinu" koja ce se plasirati

  26. #50
    Join Date
    Aug 2022
    Posts
    20
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    a ticu se organizovanja trinaestojulskog ustankaMaterijala ima dosta(mislim da obuhvata citavu jednu knjigu), a autor je renomirani (po meni) crnogorski istoricar Radoje Pajovic.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Crna Gora u Prvom svjetskom ratu
    By Hari Krisna in forum Istorija
    Replies: 15
    Last Post: 27-04-16, 22:47
  2. Replies: 23
    Last Post: 27-08-12, 00:45
  3. Dje su vasi bili u II svjetskom ratu
    By ALEK.MONTENEGRO in forum Istorija
    Replies: 2
    Last Post: 14-12-10, 16:44
  4. Pa da se krene: CRNA GORA - Bugarska; CRNA GORA - Irska
    By ckamalama in forum Ostali sportovi
    Replies: 141
    Last Post: 07-09-08, 13:25
  5. Đe su vaši bili u II svjetskom ratu?
    By Ćipur in forum Politika generalno
    Replies: 241
    Last Post: 04-08-08, 15:47

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •