- .- - .- - .- - .. .-. .- -- --- ... -. .--- .. -.-. .... .- .-. ..
- .- - .- - .- - .. .-. .- -- --- ... -. .--- .. -.-. .... .- .-. ..
- .- - .- - .- - .. .-. .- -- --- ... -. .--- .. -.-. .... .- .-. ..
U mrak podjoh - ne znam nista drugo... I u mraku utociste nadjoh.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Sizifovskim naporom plivajuci po rijeci sjecanja od kojih su neka vjerovatno nestvarna , ali jednako pracena zamrsenim mislima i osjecajem tjeskobe shvatio sam. Nikada nisi imao sanse Nista.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Limbo.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Što je limbo duži, to je pakao bliži.
Istina no, ne mozemo svi biti spaseni.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Nije nego - niko te ne primorava na to.
Nije kukanje - konstatacija. Na kraju, nebitno.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Znam da nije. Feel your feelings, it's okay. You are okay.
Da, zamisli, u redu je ne biti srecan. Kako divna tajna. Hvala , u oko te ljubim .
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Le temps immobile
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
"Ako je očajanje bolest, očaj je kriza koja vodi ozdravljenju. Da li postoji očaj koji je toliko crn da u sebi nema zračka svjetlosti? Postoji li očaj toliko dubok da vodi samoubistvu? Odgovor na drugo pitanje je da samoubistvo predstavlja čin očajanja, a ne čin očaja... To je najekstremniji oblik samouništenja; to je konačni izazov sopstvenoj sudbini. Očaj može odvesti u smrt, ali to neće biti svjesnim djelovanjem. Očaj ukazuje na stav pomirenja sa sudbinom koje nije potpuno sve dok se život nastavlja dalje. Dok očajna osoba odustaje, osoba koja očajava se bori da pobjegne od onoga što joj izgleda kao neizbježna zla kob. Da je zla kob zaista neizbježna, očajanje bi bilo racionalno. Ali, kao što ukazuje Silverberg, procjena da li je neko proklet ili bespomoćan je subjektivna".
^^
"Osjećanje identiteta počinje kod novorođenčeta pri prvom plaču pri rođenju. Tim plačem novorođenče izriče svoje prvo osjećanje, prvu želju i prvu potrebu. To je osjećanje nelagode; želja i potreba su da bude uz majčino tijelo. Ako se novorođenče odmah stavi na majčine grudi i počne dojiti, plač prestane, što nam kaže da je nelagoda prestala i da je potreba zadovoljena. Plač je izricanje ili potvrđivanje sopstvenog postojanja i identiteta kao bića koje osjeća. Naravno, dijete svega toga nije svjesno, pošto funkcije percepcije, svjesnosti i prepoznavanja još nisu razvijene. Kako novorođenče raste, te funkcije postaju aktivne. Što zrelije, tjelesni osjeti postaju jači, potrebe i želje veće, svijest izoštrenija i izrazi osjećanja specifičniji. Dijete razvija osjećanje identiteta.
Tijelo raste kroz percepciju i integraciju tjelesnih osjeta, s jedne strane, i izraza osjećanja sa druge. Ako je dijete inhibirano u izražavanju osjećanja ili je kod njega izazvan stid od tjelesnih osjeta - njegov ego neće sazrijevati. Ako mu je onemogućeno da se bavi sobom, da istražuje svoje snage i otkriva slabosti, njegov ego će imati nepouzdano uporište u stvarnosti, biće zavisan od drugih i njegov identitet će biti nebulozan, mutan i nejasan. Ako je, uz to, indoktriniran sa "treba" ili "ne smiješ" i odgajan da ispunjava roditeljsku sliku, njegov ego će postati nejasan, zapleten, neiskren, nepošten, a identitet konfuzan. Takvo dijete će upropastiti svoje tijelo i manipulisati okruženje kako bi održavalo sliku. Oni će usvojiti i ostvarivati ulogu zasnovanu na toj slici i izjednačiti svoj identitet sa tom ulogom..."
Rekla bih, stvarnost koja se ne može prihvatiti je neophodnost nezavisnog postojanja. Valja se otkriti svoj identitet, što znači moraju se vratiti svoja osjećanja i steći sposobnost da ih se izrazi. Svaki korak ovog procesa obuhvata i interakciju sa drugima - koji su, za uzvrat, i objekat manipulacije, i razlog za negativnost, i uzrok za prkos, i na kraju drugo ljudsko biće koga čovjek može prihvatiti i poštovati, pošto je postao sposoban prihvatiti i poštovati sebe.
I tako...
Last edited by tigrovo_oko; 10-03-20 at 09:47.
I još ovo pa za danas dosta...
"Majčin stav, bilo prihvatanja, odbijanja ili indiferentnosti prema sopstvenoj trudnoći, može u nekim slučajevima imati odlučujući značaj između adekvatnog i neadekvatnog razvoja fetusa.
.
.
.
Jedna od mojih pacijentkinja je napravila niz zanimljivih primjedbi u tom pogledu. Prvo, pomenula je svoj odnos sa majkom: "uvijek sam imala čudna osjećanja o mojoj majci - da je njena privrženost prema meni bila incestuozna." Zatim je rekla: "Moja mi je majka rekla da seksualno nije podnosila mog oca ali je nastavila živjeti s njim do nije dvanaeste godine" i dodala:
"Vjerujem da mi imamo prenatalna sjećanja, i uvijek sam osjećala da me je majka htjela abortirati. Kada postoji prenatalna stvar poput ove, to mora uticati na fetus. Snabdijevanje krvlju je možda prekinuto. Kad želite pobaciti dijete, ono je emocionalno pobačeno čak i ako to ne učinite."
.
.
.
U razgovoru koji je uslijedio nakon ove izjave, pacijentkinja je izrazila svoje osjećanje da je dijete koje je prošlo kroz ovakvo iskustvo obilježeno za cijeli život. Ona vjeruje da je organizam ovakvog djeteta ranjen i da to ostavlja jaki ožiljak. Nisam se mogao ni složiti ni ne složiti. Mi nemamo načina da saznamo kako fetus reaguje na takve postupke i kakav učinak to može imati na budući razvoj ličnosti djeteta*. Ipak, u ovom slučaju je jedna stvar sigurna. Pacijentkinja je bila duboko povrijeđena, njena ličnost podijeljena u oprezan um izoštren do tačke u kojoj se može suprostaviti svakoj opasnosti, i beživotno tijelo, koje doživljava kao teret. Ona je bila inteligentna, prefinjena žena ali emocionalno na razini djeteta. Kad je došla kod mene životne poteškoće su je slomile. Njen očaj je došao do tačke kada je mislila kako je smrt jedini izlaz."
*Jedna je moja pacijentkinja pobjegla sa hirurškog stola i tako u zadnjem momentu odustala od abortusa za koji se bila odlučila. Rodila je sina koji ima teži deformitet lijeve ruke.
U osvit zadnjeg dana, gledajuci bujicu neznanja ,zaklapam oci, da zaboravim.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Maelstrom.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Oni dani kada se probudim smusen, oblaci se spuste i prozdiru um. Razmisljam malo o ljubavi, malo vise o smrti, vodim zamisljene razgovore sa dragim ljudima, ljudima koje volim ili sam volio... ili sam volio nedovoljno . Prelistam koju stranicu Poea, na random jer ovo je raspolozenje u kojem se najbolje druzimo, bacim oko na sat( ono blize) - jos je rano za setnju.. popijem sto jace i krace da klepi po glavudzi ne bi li popustilo i dok hvata alkohol a glava pocinje da trne zajaucem kao Britni Spirs ( veli oops i did it again)..Onda opet neka zal uhvati kako bol pojacava, osjecaj besmisla postojanja pa morbidno zadovoljstvo isto zbog toga. Prebiram letimicno po sjecanjima samo da bih potvrdio- ne zelim nicega da se sjecam.. Dobri dani, sve je bolje od one budjave svakodnevnice mozga, kada smrdi kao bara u kolotecini, zaokupljen stvarima cisto da bi bio zaokupljen stvarima..
Spustanje u Maelstrom.. poslije cega obicno dodje potpuna izmorenost , praznina i blazena ravnodusnost. I Dok pokusavam iznuren da ustanem sa stolice, sjetim se, gdje mi je ruka? Stavio sam je negdje prije nego sto sjedoh... provjerim i dalje je u dzepu, dobro je. Ustanem sa stolice, izvadim ruku iz dzepa i kazem sebi po imenu i bezimenu - nikada nisi imao sanse.
Last edited by Nista; 25-10-21 at 08:04.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
Odnosi su patnja.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
"Proširivanje svijesti u pravcu prema dolje dovodi individuu bliže njenom nesvjesnom. Naš cilj nije činjenje da nesvjesno postane svjesno, već da nesvjesno postane bliže i manje zastrašujuće.
Kada se spustimo do granice na kojoj svijest tijela dodiruje nesvjesno, postajemo svjesni da je nesvjesno naša snaga, dok je svijest naša slava.Osjećamo jedinstvo života i shvatamo da je život smisao života. Možemo se čak dalje spustiti i dopustiti nesvjesnom da nas obavije kao divan san ili ekstatički orgazam. Onda se ponovo rađamo u dubokim izvorima našeg bića i možemo početi novi dan visokom sviješću kojoj nije potrebno da se zbog straha od mraka čuva kratkotrajne svjetlosti." - Bioenergetika jedinstvo psihe i tijela, Aleksandar Loven
Žao mi je što prolazimo jedni pored drugih a nismo svijesni šta se iza jednog običnog osmjeha krije. Žao mi je ako je samoubistvo posljedica "samo pogrešnog mišljenja" koje nije imao ko da čuje. Žao mi je što još uvijek nismo dorasli tom zadatku kao ljudi.
"I shut my mouth and hold the light"
Saosjecanje.
Here I opened wide the door,
Darkness there, and nothing more.
M. Day Shalimar.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks