"U ovakvim trenutcima poželim da imam šešir....
Šeretski bih stavio sve nemire pod njega, naklonio se, pomjerio ruku u smijeru kazaljke sata pa čestitao scenaristi na promašenom komadu.... Hvala lijepo, ne bih da kritikujem ali u ovaj se nisam uživjeo....Sledeći put me zaobiđite kad imate ovakve gluposti....Radije ću biti žabac u Mapet shou...
Eh, da mi je šešir.... Skupio bih sve sjenice ovog svijeta pod njega... djelio ih djeci... Sklanjao bi me od oblaka... Sunce bi bilo sjajnije... Sretnem te pod njim, pređem preko ruba, spustim ga malo i poželim ti dobar dan....
Eh, da mi je šešir... Dunav bi se istog trena preselio u moju sobu.... Zaklonim svjetlost i sanjam na obali... Kako mi Dunav samo nedostaje, dugo ga nisam posjetio.. (Mogao bih ponovo do Novog Sada)... Prvo bih morao do Sarajeva po šešir... Tamo ih prave još tačno kako treba, po veličini tvog srca...
Eh, da mi je šešir...
(Nije ni Sarajevo na kraj svijeta... Kako li se zvao onaj šeširdžija ?)"
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Dan bez reči
Postoje dani kada prosto ostaneš bez
reči. Ne zato što ne znaš šta da kažeš, već zato što znaš da su reči suvišne i da bi samo produbile jaz koji si izazvao. Nehotice, ali si ga ipak izazvao.
“Izvini” tu ne pomaže. Jednostavno, preterao si. I umesto da staneš, ti nastaviš. Misliš da ćeš se rečima iskupiti, a ustvari, samo pogoršavaš stvari.
Gunđaš.
Zanovetaš.
Brzaš.
Da…
A sve to zbog straha koji ti ponekad nadjačava razum. Bojeći se da ne pogrešiš, stalno grešiš. Srljaš.
Zašto?
Zato što ne umeš da se opustiš…
Zato što misliš da malo pružaš…
Zato što te uhvate lutke da moraš više, bolje i rečitije…
Pucaš…
Ne zato što nisi srećan i zadovoljan, onime što dobijaš od te osobe, već zato što si tvrdoglav. Misliš da sve znaš o ljudskim odnosima, da si najpametniji.. Ne razmišljaš o tome da nisu svi poput tebe, da postoje ljudi koji vole da gledaju izlazak Sunca, a ne njegov sjaj u podne.
I šta ti ostaje… ?
Da se opustiš.
Jebeno da se opustiš i da se nadaš da će druga osoba preći preko tvoje potrebe da do kraja ogoliš sve ono što se učaurilo u tebi. Ona preći, a ti povući ručnu. Zato što je to jedino ispravno.
Da počneš da se ponašaš kao normalna, odrasla osoba, a ne poput klinke koja se zaljubila u svog profesora.
Da opravdaš poverenje koje si stekao.
Da piješ sa njom kafu i pričaš. Pričaš o normalnim stvarima, o glupostima, o svemu. Da budeš ono što jesi, onakav kakvog te je i upoznala.
Ne naporni lajavi krelac, koji govori tek da bi rekao.
Sada se nadaj, da će imati razumevanja… Da će shvatiti..
A za ubuduće, druškane moj, za ubuduće kontroliši svoje bubice. To što si ti nervozan, ne znači da moraš to i drugima prebacivati.
Prosto, uživaj u trenutku. I to je to
Klinca koji se zaljubio u profesoricu.
Lepota - Milan Rakić
Jest, nema na tebi ni jednog dela
da se mome oku mogao da skrije,
ni jednog prevoja blistavog ti tela
da se moj poljubac na nj spustio nije.
Znam te tako dobro: u rastanka čase
ti preda me stupaš sva sjajna i živa,
znam kada će suze oko da ti kvase,
znam kad ti se duša miloštom preliva,
A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga…
Pa ipak si svakog dana nova meni,
uvek nova, uvek tako čudna druga,
i nikad slična jučerašnjoj ženi.
Ta moć tvoja čudna zaslepljava mene
raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge žene.
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
"ne boj se mene, necu ti ja nista
ne boj se mene, ja cu ti sve"
dodji. jer sutra ne postoji.
Jedan je veliki covjek jednom rekao : " Mrav, kad je osamucen, uvijek pada na lijevu stranu."
Kad shvatis da si dobar u tragedijama.
Kad shvatis da si iznad emocija.
Kad shvatis da postajes zivotinja.
“Friends are born, not made.”― Henry Adams
Za istorijsko i hermeneutičko razmatranje melanholije, ko je zainteresovan, evo literature...
http://www.scribd.com/doc/30879969/K...ligion-and-art
..."Mene više niko prepoznati ne može:
ja sam zgrčena gomila žila.
Šta takva gomila poželeti može?
A mnogo hoće takva gomila."
(Majakovski)
"Vjetar nudi humoresku, izblijedjelu fresku…malo plavog sedefa i srebrne oblake…kolačić na dar...
Shavatio sam šta misliš...koje riječi kriješ od mene... „Nevjernik... Nevjernik bez časti...“
Kišne kapi sapiraju moj pogled sa okna prozora..Bože, gdje sam ? Bože, ko sam ?
Otprati me kao umorni voz bez reda...vidiš da mi je kosa već dugo sijeda.. Moje žito je poleglo pod nogama tvojim i najbolje godine su nestale kao sjenka, krijući iza leđa da više nisam mlad...
Vjetar nudi utjehu, cvijet maka i korak težaka.....Zvono s obližnje crkve i par riječi nad ovom ludom glavom... nebo koje neće biti plavo...kaput od mjesečine....pahulju ljubavi da srce želja mine....
Doći će nam put kao nagrada...danas mi je kazna...Jer noć kad si se udavala, uzela mi je želju za svim pa i novim obzorjima....i vjetar će ponuditi fresku, tvoj lik u pijesku.... Još jednu humoresku..."
"Napisao sam na kamenu: „Jedinu igru koja je važna u životu izgubio sam...prestao sam se nadati...“ Zamisli da je oblak i stavi mi ga nad glavu, nek ga đavo nađe...milost Božja me neće zapasti sigurno..."
Kako objasniti djetetu od 6 godina da to sto mu je skinut 1 evro sa racuna je porez koji placa?
Biju me dani nemirom, san me vara i mladost me boli, a ja šutkam otrovanu krv da u tišini bolje čujem huk vremena koji dolazi.
I.Andrić
"Tiha voda brijeg roni..."
Лијепо је чика Ајнштајн рек'о:"Што је веће Знање, мањи је Его. Што је мање Знање, већи је Его."
Last edited by nauzeja; 13-02-13 at 20:13.
Duge godine, obmotane samoćom...krvlju...
Ne umijem se buditi...Mojih pet minuta nikako da uhvatim... (mora da ih prespavam...)
Gdje li je sad onaj kuštravi crni dječak što me učio pecati? Sunce iz djedovog dvorišta ?..Gdje li je planinska riječica ?
Na raskršću sam punom jorgovana....sam sa pjesmom ptica...Okružuju me starinske kuće oronulih krovova “na četri vode“...Ponjave pred ulazom i debele zavjese... Drveni sat u hodniku... „Kao da je bilo nekad“ igra pred mojim očima....
Promjeniću dan za noć, u snovima sam uz nju !
Sirena se čuje...( fabrička nije sigurno...više nijedna ne radi.. fabrike su kulise filmova apokalipse...) možda zvoni na ustanak ? Ma ja ću na počinak, nek ustaje neko drugi !
Teški se oblaci spremaju...Sirena još uvijek zvoni, ipak je uzbuna...Munje sijevaju...Miris u zraku nosi tvoje poljupce... vode me na barikade....vode me u tamne dubine...
Umrijeću na ovom raskršću punom jorgovana, u noćima bez sna....sam sa pjesmom ptica...dozivajući tvoje ime....
''Ponekad mi se još u očima
usire daleki vetrovi što zaudaraju na pokolj,
zar niste primetili,
usire se davni riđi brodolomi,
pa lomim sanjive ruke od bola i od želja.
Tu neće moći da pomogne nijedan očni lekar:
nama su duše razroke jer gledali smo široko,
široko kao kraj u kome su nas okotile
matere naše ružne i voljene
zelene od loze i kiša,
žute od sveća i ćutanja,
i plave od uspavanki i veselja...''
O freddled gruntbuggly, thy micturations are to me as plurdled gabbleblotchits on a lurgid bee...
Pustite neka na mene pljušte svetovi. Moram da kisnem ovako nerazuman.
M. Antić
"Zashto je od svih stvorova samo chovjeku dato da mozhe da zamrzi zhivot?!"
I. Andric
Zakoracio je ovaj februar meko, ko neki dobro znani, februarski machak, na moj put... Za sad mu koraci imaju mirise cimeta, liche na grudvice shnenokli i sav je nekakav...umiljat...
Nisam sigurna da li zhelim da tako nastavi...Izuzetak je miris cimeta. Njega sebichno zadrzhavam....
No znam da zhelim da uz sebe imam jedan tih i pametan pogled, poput promatracha sa ivice shume...
I chuva me.
I neka mi ga...
Ne marim da pijem, al sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.
Ne marim da pijem. Al kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.
I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."
I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.
I želeći da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
Nalazim da koristimo sve tishine -
muk
zaledjen vrelim odjekom..!
Reci mi,
reci cu ti...
Nije teško sklupčati se i utihnuti onoj koja je izatkana od tišine. Od nevidljive morske magle, nastale od talasa raspršenog o vrh stijene.
Nije teško utihnuti onoj koja je svikla da čeka proljeće. Da čeka ljeto. Da čeka da joj se koža ponovno rodi pod prvim dahom razvigorca. Da joj pogled bljesne pod prvim zelenilom života.
Nije usamljenoj na rubu tišine, teško promatrati bistrim pogledom sve oko sebe a zadržati dah.
A opet, biti duboko svjesna svega oko sebe, udisati svaki treptaj života i ....biti tiha.
Kakva i jeste sama srž života...
Jer i izvor najvećih rijeka je u početku kap.
Ona jaka, puna života, kap...više....
Nije teško Lutalici skupiti na dlan njene meke čizme-šunjalice, načinjene od sanja, od želja i od odsjaja svega što je izmaštala....A opet, čvršćih i jačih čizama nema, za teške drumove Života.....
Ne, nije teško sklupčati se i utihnuti onoj koja je izatkana od tišine...Da bi se izvila u glas....kad treba...
Last edited by nauzeja; 09-03-13 at 19:08.
Kad su znali da prodaju maglu, valjda će znati i da kupe polovne snove, mada nikako ne mogu da smislim cenu koja bi pokrila troškove saznanja da smo odmalena sanjali u prazno...
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks