E ja nemam... Trt
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Svaki dan je dobar za upiranje.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Mislim da je najveći uspeh filma Nebeska udica u tome što je kompletno preneo duh jednog vremena u film, to je možda i putokaz svakome ko želi da snima film ili piše knjigu o jednom istorijskom događaju kao što je bombardovanje, ne može se dakle samo faktografski graditi priča, niti samo uz pomoć nekih oveštalih narativa kvazi holivudskih i iz priručnika, otac sreće davno izgubljenu kćer ili okupljanje porodice i otac alkoholičar i druge preozbiljne teme, sa prstohvatom uvek crnotalasnim; ne, ovo je bilo genijalno spojiti ta dva, nešto tragično kao bombardovanje i nešto naoko sporedno kao košarku, jer je upravo u toj deceniji 1995 - 2005 košarka bila sve samo ne sporedno: to ludilo i pomamljenost za basketom ne znam da li će se ikad ponoviti, to dizanje koša u svakom naselju među zgradama, na betonu ili pak i na ulici, na asfaltu; koševi su nicali na ulicama sporednim i bili kao neki hrast-zapis seoske slave, stub oko kojeg bi se okupljali i oni koji igraju ali i oni koji dođu da gledaju da tu pričaju, vode abrove i da gledaju ovu m l a đ a r i j u, možda postajem bumer i Bora Stanković, ali to vreme, taj vajb, taj osećaj, taj ulični basket, sve je to bilo gradivno tkivo i nešto prevažno, pune, pune ulice, vesele, i taj Nba baseket što vam ga donosi Anem i glas Ilije Kovačića i opšte prženje i skakanje da li može da se dohvati prvo mrežica, pa tabla, pa obruč, taj pokazetelj rasta i džikljanja, od salame, ratova, i gaziranih sokova, ko crte na vratima; tu se na svakom tom uličnom košu igrao ozbiljan basket, na sve, i ništa, i matori i mlađi, izvrtali se zglobovi, svađalo, retko bi se neko i pobio, al bez zle krvi, i izmišljala pravila sopstvena; tu se gradila jedna generacija, i, što je zanimljivo, u igri se pokazaivalo svako kakav je, tačno se moglo po načinu kako neko igra da se sazna kakav je čovek, po tome kako drži loptu, kako baca, da li sam traži faul i da li diže obe ruke kad čuva, da li igra go ili sa majicom, po tome kako te neko čuva i kako mu miriše znoj znao si, ko u nekom ratu, s kim imaš posla, igrali su đaci, studenti, matori ljudi sa znojavim, golim, lojnim, leđima, punim bubuljica, čika Dragane ajde molim te obuci majicu jednom, kliza mi se ruka o tvoja leđa kad te čuvam - mada ne smem sada da izračunam koliko su ti matori ljudi imali tada godina - i svi su igrali, ne da se istrče samo kao u nekom kupljenom terminu - to je nešto već drugo, nego su igrali svi na krv i nož na bajonet, sa kodeksom nekim, uglavnom časno, ali muški beskompromisno, mada je uvek bio po neki i prljav igrač španac, koga nismo voleli da imamo ni u svom timu ni u protivničkom, prosto ne znaš šta je gore, unosio bi neku n e g a t i v u energiju i pobede s njim su bile nekako hladno profesionalne, i bez radosti; a posle, kad padne mrak, ostajalo se i dalje, zevalo se tu na ulici od jutra do mraka, i kad svi odu šutiralo se, vežbalo, igrale smorne i beskrajne penzionerske američke, i pričalo se, šta se pričalo toliko, ceo dan biti s nekim i onda ostati i do kasno u noć, raspredalo se nešto ***** li ga šta, od vanzemaljaca do Klintona, od viceva do ja-sam-ja toni bler klempave mi usi pesama, i prvih prepričavanja pornića; i još ne beše tada alkohola, koji bi sve pokvario, pio se neki golf i coki sokovi lokalo se sedeći na betonu ivičnjaku, uz ogradu, i na stazama u letnje beskrajno, blago, veče, onako sav zabagreo i usiren od znoja i soli probile na majicu, i uvaljan ko čupavci u kokos, u prašinu; i razmišljam sad sasvim ozbiljno da li sam bilo koji drugi posao, bilo šta radio sa takvom ljubavlju i posvećenošču kao što sam igrao taj basket, kao što smo jurili svako popodne na koš ko neki hajduci na hrastovo stablo, ko goveda na so, ko, na kraju krajeva mi znojni, umorni dehidrirani na golu, ružnu česmu, u najbližem dvorištu.
(Nastaviće se)
Vazda sam zavidio ljudima koji imaju lijep i citak rukopis.
Haha,pośeti me to na slučaj kad sam išao kod sinove učiteljice da razgovaram sa njom da nešto činimo po pitanju njegovog "rukopisa",jer ponekad ni on nije mogao da pročita što napiše,ja skoro nikad pa da vidim kako se učiteljica bori sa tim,a ona veli:"Nemojte,molim Vas od toga praviti problem.To je odlika inteligentnih ljudi(stvarno je mali odličan đak i bio i ostao)"
A ja joj velim:"E onda će zasijenit Teslu,gledajući po rukopisu"
I dalje me to nervira jer sam neko ko dosta polaže na formu,iako znam da je suština bitnija.
Sent from my Redmi Note 8 using Tapatalk
Evo se Marina Tucakovic citira vise no bilo koji Jugoslovenski pisac....
- Smrt fasizmu baba
- I tebi sinko, i tebi
izdrzi 2 dana.
nothing comes from violence and nothing ever could
Znači brzopletost a ne inteligencija
Sent from my Redmi Note 8 using Tapatalk
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Hmm, stvarno nekih puta idem sam sebi na živce svojim upornim branjenjem neodbranjivog.. Tipa znam da je x osoba puna mana i da me za istu ne veže baš ništa osim ta linija posla i uvatim sam sebe kako lažem kod drugih (za te mane i sl.) kad me neko pita za nju..
WTF.. A zapitam se da li bi ta osoba meni pomogla liše sfere posla? Bi ali malo morgen..
Treba mi generalni reset jer sam počeo previše ljudi da puštam u svoj život.. Čaura je popuštila..
but if you wanna find hell with me, i can show you what it's like, till you're bleeding
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Ja se pometoh.
Ode ljeto...
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
E moj joni...
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Umorna sam.
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Vazda neka muka.
"S tim nasim vojnicima, kazem vam, ne mozemo ni da idemo u lov na zeceve..."
Nije mi muka.
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
There are currently 4 users browsing this thread. (0 members and 4 guests)
Bookmarks