U kraj iz kojeg sam, zmija ima dosta. Poganih. I od malena su mi ućerali nekakav strah od njih, naročito ono kad me pušte samog među krše, i u doline.
Ali su me i naučili da pogana zmija nikad, ni u jednu generaciju koliko god da ih bude, od mjesta na koje se rađa i u koje živi, dalje od pedesetak metara neće otić. Zaniljivo. A tako i vazda znaš đe ih možeš srest.
Naučili su me i da će ujest samo ako se boji, ako joj kuću diraš, i nikad prije nego te jednom upozori.
A bratstva u taj kraj čak i o tome imaju zakone

Neka bratstva zmije biju, neka ne. Nasljedni običajni zakon, bukvalno

Ovi što ih ne biju uporno tvrde da baš zbog toga pogane zmije nikad i ne sreću

Moje bratstvo zmije bije. Ja ih ne bijem.
Jednom se desilo da stojim umjesto skoro po' ure, kosim nekakvu draču po žaropeku neviđenom i nerviram se dozlaboga, skoro bos- u patike, što inače nikad ne radim ljeti. Pogledam onda, a tik uz lijevu nogu, taman dodiruje patiku, proteže se lijeno poskok, i gleda me. Sve vrijeme je tu bio. Nije se podigo ni da mi priprijeti, no se samo, isto onako lijeno i lagano, pomjerio jedno metar u stranu, taman ko da mi je reko: smaraš, drug, ne idi mi na živce.
Zato ih ne bijem.
Tad mi je i strah izašo. Toliko da ih danas umijem ponekad i dovatit za rep, upalit kameru i snimit kako se nerviraju. Većinom da ovom mom porodu pošaljem, i da ih izbezumim

I da ih probam naučit da se i na najstrašnije od svih stvari ne ide strahom, no razumijevanjem.
Ne ide mi to baš, ali jest urnebesno zanimljivo
Miris vojničnog šatora mrzim najviše na svijet. I više od svega volim. Rascjep ličnosti, što ćeš. Bitno je da čoek zna da ga ima
Da izrazim misli i osjećanja? Ahahahahahahaha, filozofski mi je dan, očigledno. Tačno će mi jednom ova okolina filozofa doć glave, lijepo vidim

Uglavnom, nisam ja kriv, ka i vazda, i neću više

Bookmarks