MIGRACIJE - kratka šaljiva priča u 4 čina, sa epilogom

[igorce]

Igor Obradović
MIGRACIJE
Kratka šaljiva priča u 4 čina, sa epilogom

Junaci moje priče su:
- DAČA, promoter strane svijeta Jug,
- MILADIN, desna Dačina ruka,
- SREDOJE, predsjednik sporednog grada,
- BLAŽUN, urednik časopisa „Računar“,
- KATARINA, duh iz lampe,
- SOFRONIJE, stanovnik sporednog grada,
- VLADA, institucija za sebe.

I čin
(Sadašnje vrijeme. Priča se dešava u sporednom gradu. Kancelarijski sto na sceni. Na stolu laptop. U pozadini stari monitor i u njemu alkoholna pića.)
BLAŽUN (umjesto kose protežu mu se kablovi, dvadesetak godina starosti, kucа za računarom): Ah, otkako su prestali sa korišćenjem dimnih signala, meni džepovi uvijek plitki budu. Stvarno, trebao bih napraviti projekat učenja na daljinu. Tada bi roditelji djecu kontrolisali virtuelnim putem, dok u isto vrijeme vode ljubav. Poslodavac bi svojim radnicima izdavao instrukcije u letu, dok bi se radnik izležavao na kućnom kauču, čitajući poruke na monitoru. Eh,...(kucanje na vratima) Da?
SOFRONIJE (izgleda kao da su mu sve lađe potonule): Dobar dan. Nadam se da mi možete pomoći. Postoji li informatičko rješenje koje će me zadržati da ne migriram iz ovog grada, a da budem ipak prisutan u svim tokovima glavnog grada? Znate, u ovom gradu mi niko ne nudi povoljne uslove stanovanja, dok se porodica širi. Takođe, zmija od novca mi je u novčaniku, pa nestaje čim je pogledam.
BLAŽUN: Naravno! Takav uređaj zahtijeva dobre uslove održavanja. Sistem rashlađivanja. Dobru internet vezu. Saglasnost vašeg pretpostavljenog. Generalno gledano, taj uređaj treba da je zadnja, ali ne i poslednja, riječ tehnike. To ću vam i papreno naplatiti. Sugerišem vam da to bude ulaganje od nekog državnog organa, koji će to i finansirati.
(Zavjesa)

II čin
(Kancelarija je opremljena sa starim parketom, izrezbarenim stolovima i ofucanim registratorima.)

SREDOJE (brkati gospodin, sa opancima, pjevuši dok me se brci dižu u vis): Moj zimovnik miran danju, miran noću, spavam kad god želim, kad god hoću. (Upire oči u kalendar na zidu) Ovdje dani sporo lete, kalendar je od tridesete. (Čuje kucanje na vratima). Naprijed! Kucanje ne radi!
SOFRONIJE (proćelavi mladić, diže kapu sa poda koja mu pada od muzičkih talasa iz kancelarije): Dobar dan. Pozvan sam na razgovor kod vas, po skorašnjem konkursu na radnom mjestu „Promoter strane svijeta Sjever“. Potkovan sam znanjem iz informatike i mogu ovaj grad povezati sa cijelim svijetom, a da ne mrdnem iz njega. Najzad, ja volim grad u kome živim. Da li ga volite i vi?
SREDOJE (podiže jednu obrvu više nego drugu): Ljubavi mojoj ka gradu ovom smrti nema, tako mi politike ove koja me za to sprema! Cijenim tvoje znanje, ali, da radiš ovdje, bez trunke novca? Lud jesi, pa ću ti reći ovo. Ne mogu ti dati nikakve povlastice. Ni kredit! Ni stan! Ni vazduh da udišeš! Plata dolazi datuma označenog crvenim slovima u kalendaru, što znači da samo vjernici primaju platu. Kao vjernik, imaš Boga u meni, donosiš mi prase na slavu i dovodiš mi ženu na godišnji pregled. Da li si ti vjernik?
SOFRONIJE (iznenađen atipičnim stavom za njegovo ponašanje): Da, naravno!
SREDOJE: Slušaj me, mladiću i ne shvati me pogrešno. Da je neko drugi na mom mjestu, morao bi da te ubije i tako te zadržao u ovom raju, jer ovdje je nestašica kompjuterskih genija. Savjetujem ti da život potražiš u glavnom gradu.
(U tom trenutku, vjetar zafijuče i pojavi se lice kratko podšišane djevojke, istaknutih crnih zenica, obraščića i malih usana).
KATARINA: Ne mogu da vjerujem! Upravo si nam ti trebao kao šesti član u basketu na groblju. Kad ćeš umrijeti? U ovom gradu svi umiru.
SOFRONIJE (srdito odgovara): Molim? Zar da budem član i vaše partije? Upravo me je predsjednik kaparisao da od mog života za sebe ništa nemam. Odlazim odavde!
SREDOJE I KATARINA (zajedno u glas): Ostani ovdje!... Sunce tuđeg neba neće te grijat' ko što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.
(Zavjesa)

III čin
(Taksi stajalište. Čuje se u pozadini prenos fudbalske utakmice.)
MILADIN (čovjek sitnog rasta, guste kose, drži cigaretu među prstima, pjevuši): Ispraćam jesen, skoro će zima, sve manje nade za građane ima, možda će naći neke slične moći, ali bez para oni neće moći.
SOFRONIJE (prilazi taksisti upitnog pogleda): Koliko košta vožnja do sela Neviđeno? Čuo sam da u tom selu mravi žive kao u medu, ovce se same muzu, dimnjak se sam čisti, a država šalje novac da to bude ipak viđeno. Ne želim gradski život. Skup je za održavanje. Uzgred, poznaješ li kakvog druga koji bi prodao kuću i okućnicu?
MILADIN (nozdrve mu se šire, kao da je namirisao novac): Tetak mi živi u tom selu. Težak je za prodaju, ali mislim da će pristati za dobru novčanu ponudu. Koliko si spreman da izdvojiš?
SOFRONIJE: Prvo da pogledamo lovište. Dobar zalogaj vrijedi desne ruke. Krenimo!
(Sofronije sijeda da zadnje sjedište auta, dok Miladin okreće telefonski broj. Javlja se Vlada.)
MILADIN (priča preko telefona): Tečo, moj dobri tečo! Kako si? Majka je dobro i poručila ti je da tele od krave preseliš u glavni grad. Uklapa se u tamošnju telad. Nego, dovodim ti jednog poznanika, koji je zainteresovan da ti pogleda imanje i možda ga kupi. Pripremi nam doček!
(Selo Neviđeno. Na sceni dio pašnjaka, stara kuća i dvorište. U pozadini scene muču krave i bleje ovce. Izlazi prosijedi čovjek i širi ruke.)
SOFRONIJE: Dobar dan. Znate, ja imam informatička zna....
VLADA (prekida Sofronija, dok iznosi rakiju i slatko od šljiva): Dobro mi došli! Poslužite se. Kako mi je sestrić prenio, interesuje vas život na selu. Izvolite pogledati imanje. (Rukom pokazuje kuću, kućicu za psa, štalu, bunar, voćnjak i dvorište.) Kako i sami vidite, selo je poprilično udaljeno od grada. Stočni fond nije baš toliko bogat, kravlji krediti nisu baš jeftini, ali država namjerava da otvori fabriku kompresovanog čistog vazduha, koji bi prodavala gradovima, a pogotovu glavnom gradu. Prepoznajem da ste ambiciozna osoba, jer vas odaju istaknute jagodice na obrazima. S toga, možete biti prvi čovjek u selu, ako se dokopate tog položaja. A onda možete sebi i osigurati put u budućnost. Dupleks stan. Bezpovratni krediti. Kola. Harem žena za bračnog saputnika. Zamislite samo? Promovisanjem ove vrste turizma, sa geslom „bolje miris čistog vazduha, nego vonj nečijeg pazuha“, mogli bi osvojiti milione ljubitelja zdrave životne sredine. U tom slučaju, Miladina možete zaposliti kao vozača, koji bi te ovce za šišanje dovodio u selo. U tu svrhu, napravili bi autoput, koji mogu besplatno koristiti samo limuzine, dok bi svi ostali plaćali putarinu. Država bi preuzela ulogu lidera u svijetu po broju korišćenih limuzina po glavi stanovnika. Takođe, država bi vas oslobodila poreskih dažbina, zbog promovisanja turizma na nadmorskim visinama većim od 1000m i napravila vam heliodrom, kao prihvatilište za letjelice visokih zvaničnika. Time bi podzemlje izdigli nad licem zemlje i ujedno doprinijeli borbi protiv kriminala.
SOFRONIJE (drhtave ruke skriva u džepove, dok mu se pantalone tresu): Primamljiva bi to ponuda bila za nekog ko ne želi miran život, a privlači ga medijska buka van granica dozvoljenih decibela. Volim ovaj grad, jer mi garantuje mjesto za odmor, a ne ponor kakvog mi vi nudite. Ne mogu prihvatiti tu nepristojnu ponudu.
(U tom trenutku, od trave na pašnjaku se formira lik duha Katarine i zelena ličnost stupa na scenu.)
KATARINA: O, kakvog li iznenađenja! Vidim da tebi mozak fali, iako sam ja duh. Zar ne vidiš da te vijuge vode u pravom smjeru?
SOFRONIJE: Ne, nisam ja za to.
MILADIN I VLADA (u glas): Moramo ti reći da ti mršavost ne stoji dobro. (uzimaju šerpu i poklopac i uzvikuju): Odlaziš, odlaziš, rušiš nam sne, u srcu našem je bolna praznina, ne nosiš sreću, ne nosiš sve, naći ćemo mi drugog sina.
(Zavjesa)

[igorce]

IV čin
(Centar sporednog grada. Po pozornici lete leci. U pozadini se čuje glas preko razglasa).
DAČA (gospodin srednjih godina starosti, obučen urbano, podšišan iza ušiju i niz vrat, pjeva): Do juga vas ne vodi tuga, tamo vas čeka sreća druga. Skrenite za jug desno, među srećnima nije nikad tijesno. (Promijeni boju glasa kad ugleda Sofronija. Srdačan niskotonac.) Vi, gospodine, u sivom odijelu, Jug vas želi u svom svijetlu. Nudimo sunčanih trista godišnjih dana, u potkrovlju stan, u vašem džepu samo da je para. Nudimo posla na gotovs, plate visoke, samo napustite ove obronke. Međ’ ledom i međ’ zimom, djeca vaša neće biti zadovljna takvom klimom. Pogledajte samo, ma koliko bile zgrade ovdje visoke, ptice će kroz njih da prolete. Ne budite više u dilemi, inače ćete pogoditi stub u kretanju ka pravoj šemi.
SOFRONIJE: Taj Jug mi je dao diplomu samo, ostalo sam stekao ovdje. Kako korjene svoje da ostavim?
DAČA: Hoćeš li da ti, kao zubar, izvadim korjen taj i prenesem ga sa tobom?
SOFRONIJE: Ah, u ovom gradu sam imao srećno djetinjstvo, možeš li garantovati to i mojim pokolenjima?
DAČA: Dobar bićeš ti roditelj, ali mislim da treba na sebe da misliš prije. (Pjevuši) Stoj ti samo pored puta, kao grana otkinuta, djetinjstvo je s tobom prolazilo, srce mi je moje pregazilo.
SOFRONIJE (pridružuje se pjesmi): Djetinjstvo mi gaze potkovice, zbogom gradu sudjenice, zbogom gradu sudjenice.
(Sofronije odlazi. Pojavljuje se Katarina. Svi leci na ulici se podižu u vazduh.)
KATARINA (trlja dlanove i krevelji se): Još jedan manje...Mislim da mi aparat za prestrašivanje za sada nije potreban. Vratiću ga Sredoju. Sad mi može dati lampu da živim u njoj. (Vadi mikrofon i odlaže ga na scenu.)
(Zavjesa)

EPILOG
(Radnja se dešava u Sali Opštine. Na sceni šalter, sa natpisom „Dodjela stana“.)

BLAŽUN: Podnio sam zahtjev za dodjelu stana. Doprinio sam ovom društvu da više ne skupljaju govore Premijera, pisma Predsjednika, na način što će redovno ažurirati statuse na fejsbuku.
MILADIN: Plod vašeg rada nam je lako pao. Čestitam! (Uručuje mu ključeve.)
DAČA: Podnio sam zahtjev za dodjelu bespovratnog kredita. Doprinio sam ovom društvu da nemate problem u prenaseljenosti, što nema za posledicu rizik za zdravu životnu sredinu.
MILADIN: Shvatili smo da vas više ne možemo odlijepiti od vas. Nije ni čudo da vas u gradu zovu „žvaka“. Čestitam! (Uručuje mu fasciklu.)
SREDOJE: Moja žena je podnijela zahtjev za kredit za proširenje stana. Mislim da se ona o sredini njenog čovjeka najviše brinula u ovom gradu.
MILADIN: Svakako. Prva dama našeg društva zaslužuje riječi pohvale. Čestitam! (Uručuje mu fasciklu.)
KATARINA: Ja sam već dobila lampu.
MILADIN: Čestitam! (Uručuje mu ključeve.)
VLADA: Podnijeo sam zahtjev za dodjelu kredita za izgradnju heliodroma u selu Neviđeno.
MILADIN: Popularnost nas čeka u budućnosti, zbog te originalne ideje. Čestitam! (Uručuje mu fasciklu.)
SOFRONIJE: Kucao sam na svim vratima čelnih ljudi ovog grada. Zahtjev sam podnio za dodjelu stana, ali mi je odbijen. Zašto? Jer su mi svi zamjerili što mi je preko osamnaest, te kao takav nisam pogodan kao lider ovog društva. Vjerujem da ću naći sreću u prostranijoj rupi, nego što je ova u koju sam svojom dobrom voljom upao. Zahvaljujem se svima koji su me saslušali. Zbogom!
SVI (u glas): Ja sam baksuz odkad sam se rodio, nikada me niko nije volio, sve sam dao nikad ništa dobio, hej živote moja vječna robijoooo....
(Zavjesa. Kraj igre)