Ali zar nije u tome poenta - je li to informacija "iz prve ruke"? Moj otac je bio u Kini, ali je bio u visokoj delegaciji SRJ koja je odsijedala u najboljim hotelima, svaki sekund svakog dana im je bio isplaniran, nigdje nisu išli bez pratnje, a automobilima su se vozili velikom brzinom i sa zatamnjenim staklima. Jeli su najveće specijalitete i kupovali u najboljim radnjama.
Zna li on nešto o Kini? Siguran sam da nije vidio ni jedan slučaj kriminala, da ne pominjemo narkomaniju.
Jednostavno su mi totalno nebulozne te priče o "nije istina, lažu sve" kad postoji milion izvora informacija s milion strana na milion medija, od kraja Korejskog rata naovamo, otkad je počela totalna izolacija te velike zemlje i njenog naroda. A to za Japan i "sve se zna i prati"... shvatam ja ekstremnu paranoju, ali ne mogu svi da odu usred neke šume i izoluju se od ostatka civilizacije da bi izbjegli tog famoznog "velikog brata". Ja sam itekako svjestan upada u privatnost sa svih strana, i implikacija toga na svakodnevni život, ali sam isto tako svjestan da su neke stvari neminovne i opšteprihvaćene. Mi smo, s druge strane, ti koji treba da oblikujemo tu budućnost i da se borimo protiv pretjerane kontrole. Najgora moguća stvar je bijeg u antiutopiju, mijenjanje nesigurnosti modernog društva za lažnu sigurnost i monotoniju srednjevjekovne diktature. Možda jeste jednostavnije gladovati pod okriljem Dragog Velikog Vođe, ali ja ću radije da Google zna da volim fotografiju i da živim u koliko-toliko otvorenom društvu.
...dip your hands in the water,
the same deep water as me...
Bookmarks