4x4 club

[TAKUMI]

Mi smo najebali. Sad ce biti 100 stranica o felmama, gumama, lampama…

[E_K_V]

ovakav tocak i gumu ces kod Vujacica platit ukupno oko 1200 eur.

skupo je to... felna je oko 90e po komadu
guma se moze naci neka AT sa popustom za 100e

Mi smo najebali. Sad ce biti 100 stranica o felmama, gumama, lampama…

nece nece...zavrsio sam sve to

[Laz]

Tigar Road Terrain?
U Phenix gumu na Konik sam nailazio na masu M/T kineza i protektiranih kramponjaca za male pare.


Lightbarovi su dzabe na ebay i AliExpress, da ih ne placas ovuda po 100-150e kad za 50e tamo kupujes

[E_K_V]

na ovaj sajt ima svega

xenonsijalice.rs a cijene odlicne

od kineza jedino mozda uzmem u obzir gripmax... ali sad sam najblizi laufenu x fit at...... mada sad ide period kad stizu ljetnje gume pa mozda bude bolja ponuda

[E_K_V]

kako ima da merakom nedje kasnije da probam da napravim ovo

[METZ]

Dje vidi ovo na prvu ka kovčeg daleko se kazalo

[stevann]

Tigar Road Terrain?
U Phenix gumu na Konik sam nailazio na masu M/T kineza i protektiranih kramponjaca za male pare.


Lightbarovi su dzabe na ebay i AliExpress, da ih ne placas ovuda po 100-150e kad za 50e tamo kupujes

to s aliexpresa za 50e je goli krs. probao - bacio.

[E_K_V]

je li suludo ovo radit na terenca?
mada ovom definitivno me bi skodio koji konj vise



Sent from my SM-G998B using Tapatalk

[NSX]

da je nov auto pa ajd, al ko zna kolko je obrnuo km taj tvoj

[kaemSe]

Obzirom da sa godinama je izgubio makar 10 konja osjetio bi razliku sigurno. Kako jadan motor covjece

Sent from my POCO F2 Pro using Tapatalk

[E_K_V]

3.2 je mnogo raspostranjeniji..ali nisam ga ni uzimao u razmatranje...jer nisam htio da da prepravljam na teretno, a registracija je prilicno skuplja...
ovaj 2.5 ovsko djeluje kao da mu jedan remap od nekih 20tak konja ne bi nista poremetio...narocito jer to nije auto koje bi se vozilo agresivno

[Laz]

Dobra stvar ja bih odradio, ali opet ne dobijas nista od toga do 1800rpm iliti dok ne dodje u boost...
Polazenje iz mjesta, prelazenje prepreka, puzanje uz brdo sve to ide van toga opsega dje ne pomaze nista bez kubikaza.

Kako kazu ameri, there's no replacement for displacement

[E_K_V]

ti mi laz trebas za drugu stvar...

posto sam skinuo neke stare folije, koke su bili prilicno malog procenta....uzeo sam sad 80% i uz to se razmisljam da ofsrbam felne u neku nijansu crne.....i da isto tako odradim retrovizore....

sad su felne neke boje bezvezne... cak mi djeluju onako kao goli aluminijum

[E_K_V]

evo vidji kako to sad izgleda



Sent from my SM-G998B using Tapatalk

[Laz]

Evo na brzinu, nekako vrela ribnicka dizajn

[Stivi]

ja nebih dirao boju tih felni , al dobro to je sve stvar ukusa

[wulfy]

VCL (véhicule de commandment et de liaison)

Ambiciozni projekat Francuske, Zapadne Njemačke i Italije koji je počeo 1966 god., a koji je trebao da stvori ultimativno teresnko vozilo koje bi koristile armije pomenutih država. Projekat je ostao u domenu prototipova, ali je svakako zanimljiv zbog svega šta se dešavalo oko samog projekta. Evo price.

Kakve terenske automobile imaju Francuska, Zapadna Njemačka i Italijanska vojska?

Od 1944 god. Francuska vojska je dobijala američke terenske automobile (Willys MB i Ford GPW) kojih je do 1946 god. bilo oko 22.000. No, polovina te flote je imala neku falinku, te je E.R.G.M. (Etablissement de Réserve Générale du Matériel Automobile) razvrstavao neispravna vozila na ona koja se mogu osposobiti, i na ona koja bi služila da budu donori djelova. Time je napravljena ogromna zaliha rezervnih dijelova za američki vojni terenac. Ipak, od 1949 god. raste pritisak da se napravi francusko (domaće) vozilo u toj kategoriji. Posao je dat francuskoj kompaniji Delaje (Delahaye) koji su razvili lako vozilo za izviđanje VLR (Véhicule léger de reconnaissance), ili lako vozilo za izviđanje Delaje VLRD (Véhicule léger de reconnaissance Delahaye). Tokom 1950 god. to vozilo je prikazana francuskoj vojci i ista je bila impresionirana karakteristikama, tako da 1951 god. počinje proizvodnja. Ipak, Delaje je proizvođač luksuznih vozila, a to znači da su naučili da rade komplikovane mehaničke sklopove (radi boljih karakteristika vozila), ali i koje traže redovno (i skupo održavanje). U vojsci se nisu sva vozila baš redovno održavala tako da su one početne prednosti zapravo bile velike mane. Probano je sa raznim poboljšanjima, ali bezuspješno, te Delaje bankrotira 1954 god. kada se i prekida proizvodnja ovog skupog terenca. Tada na scenu stupa Hočkins (Hotchkiss) koji od 1946 god. ima licencu za američki terenac (Willys–Overland), te su 1955 god. ponudili francuskoj vojsci Jeep sa izmjenjenim pojedinim tehnikalijama (recimo napon od 24 V) koje je zahtjevala francuska vojska. Ovaj terenac oznake Hotchkiss M201 proizvodio se do 1966 god. te je osim novih rezervnih dijelovao imao i lager od E.R.G.M.-a. Kao jednostavnije i robusnije vozilo naspram Delaja bio je omiljen u vojsci. Ipak, francuska vojska i dalje traži domaće vozilo koje bi zamjenilo američki Đip.

U januaru 1953 god. raspisan je konkurs za lakim terenskim vozilom koji bi u Njemačkoj vojsci zamjenio terenske motocikle sa bočnom prikolicom iz drugog svjetskog rata. Tri kompanije su prestavili svoje viđenje takvog terenskog automobila (DKW Munga, Borgward Goliath Jagdwagen Typ 31 i Porsche 597 Jagdwagen). U januaru 1956 god. prototipovi su predati na testiranje, te je u oktobru 1958 god. odlučeno da je najbolje vozilo DKW Munga. Mehrzweck Universal Geländewagen mit Allradantrieb zanači višenamjensko unirvezalno terensko vozilo sa pogonom na svim točkovima, a od toga je nastala riječ Munga. Ipak, ovo vozilo se u eksplataciji pokazalo slabim, dvotaktni motor je nešto što je tehnički prevaziđeno u to vrijeme, te zapadno njemačka vojska 1965 god. odlučuje da treba razviti drugo vozilo.

Krajem 1949 godine Ministarstvo odbrane Italije raspisalo je konkurs za lakim terenskim vozilom koje bi zamjenilo američki terenac, a koji je donacija saveznika. Time bi se popunjavanje redova vojske vršilo domaćim vozilom. Na konkurs su se 1951 god. pojavila dva vozila Alfa Romeo 1900 M i Fiat Alpine. Fiat kao dosta jeftinije vozilo donosi pobjedu, a tada mjenjaju ime jer je Alpine ime jedne vojne jedinice, a kako je sjećanje na rat još svježe, smatra se da to ime nije primjereno. Tada je vojna verzija dobila ime Fiat AR 51 (AR je skraćenica od Automezzo da Ricognizione što znači Izviđačko vozilo, a 51 je oznaka godine kada je počela proizvodnja). Po redizajnu iz 1955 god. oznaka modela je Fiat AR 55. Tokom 1958 god. predstavljena je nova vojna verzija oznake Fiat AR 51B sa novim motorom i još nekim izmjenama, a koja je zamjena za Fiat AR 55, no proizvodila se vrlo kratko jer je 1959 god. predstavljen model Fiat AR 59 koji je uz razna poboljšanja opremljen kukama na koje se kače padobranska užad, izdržljivijim vješanjem, te je praktičnije kačenje oružja, opreme i prikolice. Kako se sve razvija tako se počelo razmišljati o modernijem vozilu.

Udruženi razvoj terenskog vojnog vozila

Na upit francuske vojske niko od domaćih proizvođača nije htio da se javi jer je 10.000 vozila (koliko je tražila francuska vojska) suviše malo da se troše resursi neke kompinje. Pošto bi 50.000 vozila bilo primamljivo odlučeno je da se u projekat uključe Zapadna Njemačka i Italija. Tražene specifikacije vozila su bile:
- amfibijsko vozilo sa 4x4 pogonom koje se može serijski proizvodti u sve tri države,
- pogonski motor da može sagorjevati više vrsta goriva te da ima od 40 do 50 KS,
- da može da postigne 95 km/h, te da ima domet od 800 km,
- nosivost treba da bude 500 kg, a težina prikolice koju može povući 750 kg,
- težina samog vozila ne bi trebala da prelazi 1,5 t
- da se može transportovati avionom, te da se može spuštati padobranom
Uz nabrojane specifikacije rasprisan je konkurs 1966 god. za komadno i izviđačko vozilo VCL (véhicule de commandment et de liaison). VCL treba da zamjeni terenska vozila u tri armije: Hotchkiss M201, DKW Munga i Fiat AR59. Da bi se to omogućilo formirana su tri udruženja iz sve tri države:
1. NSU, Moto Guzzi i Panhard (NMP),
2. Fiat, MAN i Saviam (FMS) i
3. Hotchkiss, Büssing i Lancia (HBL).
Trebalo je razviti prototipove do 1970 god. kada će sve tri vojske preuzeti iste radi testiranja. Pomenimo da se Zapadnoj Njemačkoj najviše žurilo sa projektom jer je DKW Munga po svim parametrima najslabije vozilo, a uskoro i sam DKW sa svojom dvotaktnom tehnologijom nestaje. Zato je kao privremeno rješenje, do razvoja zajedničkog vozila, u redove njemačke vojske od 1968 god. stupao Volkswagen Typ 181, terensko vozilo sa pogonom na zadnje točkove koje nema mogućnost da mu se uključi pogon i na prednje točkove (osnova je Folksvagen Buba).

Prototipovi

Od tri nabrojana udruženja dva su prihvatila da rade na razvoju prototipa bez finansijske naknade. Time u konkurenciji ostaju FMS (Fiat, MAN i Saviam) i HBL (Hotchkiss, Büssing i Lancia). Prezentovani prototipovi su prikazani sa dvije godine zakašnjenja, odnosno tokom 1972 god.

FMS VCL je bio težak 2.140 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 100 l imao je domet do 800 km. Pogonio ga je motor smješten u zadnjem dijelu (benzinski Fiat ili vazdušno hlađeni MAN), a snaga se prenosila preko petostepenog Saivem mjenjača. Na drumu maksimalna brzina je bila 100 km/h, a u vodi uz pomoć propulzivnog pogona 7,6 km/h.

HBL VCL je bio lakši sa 1.750 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 110 litara imao je domet do 730 km. Pogonio ga je četvorocilindrični bokser motor smješten napred koji razvila Lancia. Na drumu maksimalna brzina je bila 100 km/h, a u vodi uz pomoć propulzivnog pogona mogao je da ide do 10,5 km/h.

Odlučeno je da je bolji FMS VCL te su počeli da se radi dalji prototipovi kako bi zadovoljili zahtjeve sve tri vojske. Nekoliko prototipova je napravljeno u različitim specifikacijama (jer su se zahtjevi često mjenjali, pogotovo od francuske vojske), da bi se 1976 god. Francuska povukla iz projekta. Zbog toga Fiat-MAN razvijaju dalje vozilo da bi ga spremili za serijsku proizvodnju. Naravno, troškovi vozila će biti veći od planiranih jer se Francuska povukla. Zbog svega toga 1977 god. Zapadnja Njemačka i Italija prekidaju projekat.

Koja su vozila stupila na scenu?

Dok se ne razvije novo vozilo za francusku vojsku tokom 1972 god. naručen je Citroen Méhari sa instalacijom od 24 V (standardna 12 V) u 7.000 primjeraka. To je, prelazno riješenje (isto kao Zapadna Njemačka sa Folksvagenom Tip 181). Ovaj Citroen je imao pogon samo na prednje točkove, a za pogon je imao bokser motor zapremine 602 kubika.

Italijanska vojska je od 1974 god. počela da snadbjeva svoju vojsku sa modelom Fiat 1107, koji je trebao biti privremeno rješenje dok se ne razvije zajednički model.

Kada se odustalo od zajedničkog projekta, u Zapadnoj Njemačkoj je raspisan konkurs za novim terenskim vozilom. Na konkursu 1977 god. javljaju se Mercedes-Benz G klase i Volkswagen Typ 183. Folksvagen Tip 183 pobjeđuje i počinje mu proizvodnja 1978 god. kada počinje da popunjava redove vojske Zapadne Njemačke.

Šta je sa Francuskom? Pa na konkrsu iz 1978 god, javili su se, naizgled, francuski proizvođaći sa modelima Citroen C44, Renault TRM 500 i Peugeot P4. Zašto kažem naizgled? Pa, Citroen C44 je je zapravo Volkswagen Typ 183, ali sa pogonskim motorom iz Citroena CX. Renault TRM 500 je zapravo Fiat 1107 sa pogonskim motorom od modela Renault 20. Peugeot P4 je zapravo Mercedes-Benz G klase sa Peugeot motorom i osovinama. Na konkursu je pobjedio Pežo čija proizvodnja za potrebe francuske vojske počinje 1982 god.

[wulfy]

Evo i fotografije, pobednički. Fiat-MAN-Saviem je ovako izgledao










A drugoplasirani Hotchkiss-Büssing-Lancia ovako

[wulfy]

Pobjednik konkursa nije doživio serijsku proizvodnju, umjesto njega, evo kojim vozilima su se snadbjele vojske.

Francuska vojska, Hotchkiss M201 dobija zamjenu


Citroen Mehari


Peugeot P4 (Mercedes-Benz G klase)


Zapadna Nemačka, DKW Munga se mijenja sa


Volkswagen Typ 181


Volkswagen Typ 183


Italija, Fiat AR59 se mijenja sa


Fiat 1107

[wulfy]

Kada smo kod lakih neborbenih vozila onda… Čekaj, šta je to lako neborbeno vozilo? Preciznije, ovdje se obrađuje lako terensko nebobrebeno vozilo. Terensko neborbeno vozilo se koristi za prevoz ljudstva, za izviđanje, a u pojedinim slučajevima i za borbena dijstva (neborbena vozila nemaju oklopnu zaštitu). Osnovna namjena im je prevoz ljudstva, ali bi svako trebalo imati i mogućnost nadogradnje tako da služe i za prevoz naoružanja, kao tehnička radionica, komandno vozilo (veza), sanitet,… Kako se radi o vojnim neborbenim vozilima podrazumjeva se da su terenska vozila, te da posjeduju prohodnost po raskvašenom terenu (blatu), kiši, snijegu, ledu, … Pošto govorimo o lakom terenskom neborbenom vozilu neke osnovne tehničke karakteristike takvog vozila podrazumjevaju:
- dvije osovine i pogon na sva četri točka,
- prevoz od 4 do 14 lica (ukoliko nije neka specifična nadogradnja)
- prevoz tereta od 250 do 1.000 kg, a priključno vozilo do 750 kg
Naravno, i ovim lakim terenskim neborbenim vozilima moguće je dodati određeni nivo balističke zaštite (od lakog naoružanja, protivpešadijskih i protivtenkovskih mina,… ), ali onda prelazimo u kategoriju oklopljenih vozila.

Red je sada da predstavimo i najpopularnije lako terensko neborbeno vozilo iz JNA, njegovo visočanstvo Pincgauer. Evo price.


Nastanak kompanije Štajer-Dajmler-Puh (Steyr-Daimler-Puch) i razvoj terenskog vozila

Taj konglemorat je nastao iz četri kompanije:
1. ÖWG (Österreichische Waffenfabriks-Gesellschaft) je osnovan 1864 god. u mjestu Štajer (Stayer), Austriji kao proizvođač oružja, a od 1894 god. počinju da proizvode i bicikla (Waffenrad), a od 1915 god. i automobile (Steyr). ÖWG tokom 1926 god. mjenja ime u Štajer (Steyr-Werke AG).
2. Austrijska produžnica DMG-a (Daimler-Motoren-Gesellschaft) se otvara 1899 god. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt), sa punim nazivom Österreichische Daimler-Motoren-Gesellschaft Bierenz, Fischer & Co.
3. Janez Puh (Johann Puch) 1899 god. osniva kompaniju ,,Prva Štajerska fabrika bicikala" (Erste Steiermärkische Fahrradfabrik AG) u Gracu, Austrija. Od 1914 god. posluju kao Puh (Puch Werke AG).
4. Za potrebe Austrougarske aviacije u Bečkom novom mjestu se 1915 god. otvara fabrika aviona (Österreichischen Flugzeugfabrik AG).

Uslijed promjena na tržištu ujedinjuju kompanije iz Bečkog novog Mjesta: Austrijski Damler (Österreichische Daimler-Motoren-Gesellschaft Bierenz, Fischer & Co) i fabrika aviona (Österreichischen Flugzeugfabrik AG). Nešto kasnije, iste godine, njima se pridružuje i kompanija iz Graca (Puch Werke AG) čime se stvara velika kompanija Austro-Daimler-Puchwerke AG.

Tokom 1935 god. Austro-Daimler-Puchwerke AG i Steyr-Werke AG se ujedinjuju u jednu kompaniju Steyr-Daimler-Puch AG. Ubrzo slijedi aneksija Austrije (1938 god.) pa je proizvodnja ovog konglemorata usmjerena na Njemačku ratnu mašineriju. Po završetku drugog svjetskog rata obnavlju proizvodnju kamiona, automobile, motocikala i bicikala. Već 1958 god. konstruišu terensko vozilo nosivosti pola tone. Od 1959 god. taj mali teranc (Steyr Puch Haflinger) kreće u serijsku proizvodnju. Nazvan po rasi konja Haflinger (drugi naziv za tu rasu konja je i Avelignes) koja se uzgajala u Alpima. Haflinger se proizvodio do 1974 god., iako je imao dobru prohodnost, slab motor i uz sve to vezano performase su bile nezadovoljavajuće. Zbog potreba austrijske vojske i nezadovoljavajučih karakteristika postojećeg modela krenulo u razvoj većeg modela.

Kada se saveznička vojska povukla iz Austrije 1956 god. za sobom je ostavila lake neborbene kamione Dođ (Dodge). Početkom šezdesetih razmišljaju o adekvatnoj zamjeni za te kamione i raspisuju konkurs za lako terensko neborbeno vozilo nosivosti 1 tone. Prvi prototip Pincgauera je izrađen 1964 god., a na zatvaranje konkursa 1966 god. su se pojavila dva prototipa: ÖAF 2-90 Husar i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer. Testiranja oba modela od strane austrijske vojske su trajala tokom 1966 i 1967 god. Javnosti je Pincgauer prvi put prezentovan 1969 god. kada se za njega interesuje i švajcarska vojska. Uz prvobitnu varijantu nosivosti 1 tonu razvila se i varijanta sa pogonom 6x6 nosivosti 1,5 tonu. Tokom 1970 god. razni dobavljači su ugovarali određeni broj primjeraka za svoje službe da bi serijska proizvodnja krenula 1971 god.


Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 za pogon ima četvorotaktni, redni četvorocilindrični benzinski motor hlađen vazduhom koji iz 2,5 litra radne zapremine izvalči 90 KS pri 4.000 o/min, i 185 Nm pri 2.000 o/min. Snaga se preko petostepenog mjenjača prenosi na sva četri točka. Maksimalna brzina je 104 km/h (54 km/h sa uključenom redukcijom). Uz kompaktne dimenzije (4.175 mm dužina) ukupna dozvoljena težina vozila je 2.950 kg (od toga 1.000 kg nosivost). Može da vuče prikolici od 750 kg, odnosno od 1.600 kg ako ista posjeduje kočioni mehanizam. Uz međuosovinski razmak od 2.200 mm može da se penje uz nagib od 100%, a bočni nagib vozila je 43,5 stepeni. Napadni ugao na prednjem i zadnjem dijelu je 45 stepeni. Dubina vode koju savladava je 70 cm. Može da posluži za prevoz ljudstva kada ima kapacitet od 10 osoba. Uz nezavisno vješanje i dobre gume prohodnost mu je bolja od bilo kojeg automobila u klasi. Nudio se u nekoliko varijanti:
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 M – sa platnenim krovom za prevoz do 10 ljudi.
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 T – sa platformom za prevoz tereta (ili neke nadogradnje)
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 K – sa čvrstom metalnom kabinom
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 AMB-Y – sanitet sa čvrstom kabinom
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 AMB-S – sanitet sa kabinom koja se može skinuti ukoliko je potreban prevoz povređenog drugim vozilom ili vazdušnim putem.

Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 je u osnovi isto vozilo, ali sa osovinom više pa ima konfiguraciju 6x6. Zbog toga je međuosovinski razmak između prednje osovine i srednje osovine 2.000 mm, a između srednje i zadnje osovine 980 mm. Zbog većih dimenzija ukupno dozvoljena težina vozila je 4.000 kg (nosivost 1.500 kg), te mu je maksimalna brzina 88 km/h (46 km/h sa uključenom redukcijom). Za neka tržišta se po zahtjevu nudio sa smanjenom nosivošću (1.100 kg) kako bi ukupno dozvoljena težina bila 3.500 kg, odnosno da se može voziti sa B kategorijom (tada jedino troosovinsko vozilo koje se moglo voziti sa B kategorijom). Može da vuče prikolici od 750 kg, odnosno od 1.600 kg ako ista posjeduje kočioni mehanizam. Nudio se u nekoliko varijanti:
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 M – sa platnenim krovom za prevoz do 14 ljudi.
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 T – sa platformom za prevoz tereta (ili neke nadogradnje)
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 K – sa čvrstom metalnom kabinom
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 FW – vatrogasna varijanta
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 DK – sa četvoro vrata i verzijom pick-up karoserije
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 W – radionica sa prenosnom kabinom (skida se sa vozila)
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 AMB-S – sanitet sa prenosnom kabinom (skida se sa vozila)
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 FLA – sa oružjem za protivazdušnu odbranu
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 712 REC – vozilo za spasavanje

Serijska proizvodnja modela 710 (4x4) I 712 (6x6) je trajala od 1971 do 1985 god., a napravljen je u 18.349 primjeraka. Obzirom da je ovo specijalizovano vozilo ovo nije loša produkcija.

[wulfy]

Pincgauer 710 u sastavu JNA

Početkom pedesetih godina se JNA (Jugoslovenska Narodna Armija) konstatuje da će voznim sredstvima koja su dobijena kao pomoć, kao i onima koja su zaplenjena u ratu uskoro isteći resursi. Zbog toga se se u Kragujevcu (Zavodi Crnena Zastava) 1953 godine sklapa terenac Willys M38A1, no zbog nesporazuma sa matičnim proizvođačem prekinuto je poslije 162 primjeraka. Potom je počela proizvodnja u Zastavi, tako da 1954 godine počinje da se proizvodi/montira Zastava AR 51 (licence od modela Fiat AR 51) u 17 primjeraka, da bi od 1955 počela proizvodnja Zastave AR 55 (licenca od modela Fiat AR 55). Proizvodila se do 1972 godine i isporučena je u 11.727 primjeraka u šest različitih varijanti (lako komandno-štabno vozilo, vozilo za transport sredstva veze, vozilo laboratorija RHB izviđanja, pokretna radionica i vozilo vojne policije). To su, uslovno rečeno, dvije generacije lakog terenskog neborbenog vozila u JNA (prva generacija Willys M38A1, a druga genaracija Zastava AR51 i AR 55).

Već 1968 god. traži se model koji bi zadovoljio kriterijume za treću generaciju. Za razvoj se angažuje Zastava, ali se brzo odustaje jer obezbjeđena sredstva od JNA nisu dovoljna. Tokom 1972 god. odlučeno je da otkupi licenca za Fiat 1107. Do 1974 god. je ispitivan i uočeno je da vozilo ima niz nedostataka: česti kvarovi u surovim uslovima eksploatacije, zbog tankog lima osjetljiv je na udarce i koroziju, mala nosivost (0,5 t umjesto zahtjevanih 0,75 t), … Upotreba u JNA mu je uslovno odobrena kao prelazno rješenje. Takođe je traženo da se otklone uočene mane kako bi ovo vozilo bilo trajno u jedinicama JNA. Poslije sklopljenih 2.532 primjeraka odustaje se od ovok vozila jer, jednostavno, ne udovoljava armijskim zahtjevima.

Zbog svega toga JNA se odlučuje za još jedno privremeno rješenje – nabavka takvog vozila u inostranstvu dok se ne razvije domaći proizvod. To vozilo iz inostranstava je bilo Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710. Od 1975 do 1985 god. JNA je nabavila 3.975 primjeraka ovog lakog terenskog neborbenog vozila. Preovladavale su varijante 710 M i 710 K. U službi JNA Pincgauer je ima nešto drugačije oznake:
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 M – vojna policija.
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 MS – sanitet (prepravljan u sanitetsko vozilo u Jugoslaviji, pa otud i različita oznaka)
Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 K – vozilo veze (u zavisnosti koji uređaj nosi oznake su: 710 K KZS-2/1, 710 K PPC-200/1, 710 K PPS-800/1, 710 K PPS-9, 710 K RTPS-100/3 i 710 K TLVS-16).

Stekao je ogromnu popularnost u JNA, prije svega zbog nevjerovatne prohodnosti. Ipak, u ekspaltaciji je uočeno nekoliko mana ovog vozila. Najveća mana je benzinski motor, odnosno logistika zbog takve konstrukcije, umjesto dostave jedne vrste goriva na terenu se morala vršiti dostava dvije vrste goriva (benzina za Pinca i dizela za kamione), a zbog benzinskog motora i rezervoara u slučaju borbenih dejstava posada se izlaže većem riziku od požara. Kao mana se računalo i to što je Pincgauer uvozno vozilo.

Zbog toga se od 1980 god. sastavlja specifikacija budućeg domačeg lakog terenskog neborbenog vozila. Tokom 1982 raspisan je konkurs sa traženim tehničko-taktičkim zahtjevima. Na tender se prijavljuju četiri firme: Crvena Zastava sa modelom Fiat 1107 Nuova Campagnola, Avtocommerc sa modelom Puch G (Geliindenwage), IMR sa modelom Tara (tada bez tog komercijalnog naziva) i IMV sa modelom Atrapa koja bi bila modificirana. Crvena Zastava je ispala iz tendera zbog već opisanih problema sa vozilom, a Avtocommerc je otpao jer je nudio vozilo iz uvoza. Po analiziranim predlozima i skupljenim sredstvima (SSNO je izdvojilo tadašnjih 2,5 miliona dolara koje su namijenjene za razvoj vozila) sa IMR-om i IMV-om su 1984 godine potpisani ugovori o izradi prototipova, te su im dodeljena rečena sredstva za razvoj.

Pincgauer se prestao proizvoditi 1985 god. (model koji je kupovala JNA), a razvoj novog domaćeg vozila još nije bio završen. Ipak 1988 god. odlučeno je da je IMR Tara bolji terenac za JNA, te se rade dodatni prototipovi uz razne izmjene poslije praktičnih testiranja. Razvoj je završen 1990 god. i trebalo je početi sa popunom jedinica, ali dešava se raspad države…

Razvoj lakog terenskog neborbenog vozila u JNA je, dakle, tekao ovako:
1. Willys M38A1 (1953 god.) – 162 primjerka
2. Zastava AR 51 / AR 55 (od 1954 do 1972 god.) – 11.744 primjeraka
3. Fiat 1107 (od 1972 do 1974 god.) – 2.532 primjeraka
4. Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 710 (od 1975 do 1985 god.) – 3.975 primjeraka
5. IMR Tara (1991 god.) – 40 primjeraka (predserijski modeli)

Kada se uporede u kojem broju primjeraka su bili zaustepljena pojedina vozali postaje jasno da je Pincgauer bio kultno vozilo u JNA.


Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 716 i Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 718

Tokom 1980 god. počeo je razvoj sledeće generacije Pincgauera. To je zapravo u svim tačkama poboljšani predhodni model uz zadržavanje glavne karakteristike predhodnika: velika prohodnost i jednostavno održavanje. Model sa pogonom 4x4 dobija oznaku Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 716, a model sa pogonom 6x6 dobija oznaku Steyr-Daimler-Puch Pinzgauer 718. Glavne razlike naspram predhodnog modela su:
- za pogon se sada koristi liniski vodeno hlađeni dizel motor (Volkswagen D24T)
- serijski dođe sa automatskim mjenjačem, a opciono se nudi manuelni
- disk kočnice umjesto doboša
- nešto širi trag točkova
- nešto veća dimenzija guma
Serijska proizvodnja počinje 1986 god. kada se prekinula proizvodnja predhodnog modela. Za razliku od predhodnika ova generacija je imala dva redizajna, prvi 1990 god., te drugi 1993 god. Proizvodnja mu se prekida 1999 god. poslije nešto više od 24.000 primjeraka.


Nestanak kompanije Štajer-Dajmler-Puh (Steyr-Daimler-Puch)

Kompanija Štajer-Dajmler-Puh se počela razlagati od 1987 god. kada prodaju dio za proizvodnju bicikala se prodaje italijanskoj kompaniji (Bianchi), a dio za proizvodnju mopeda italijanskoj grupaciji (Piaggio). Iz te kompanije se izdvaja proizvodnju oružja (Steyr Mannlicher GmbH & Co KG AB), a prodaju se fabrike u Grčkoj i fabrika za proizvodnju ležajeva (kupac SFK).

Sledeće razlaganje sljedi 1990 god. kada se dio za proizvodnju kamiona (Steyr Nutzfahrzeuge AG) prodaje njemačkoj kompaniji (MAN), dio za proizvodnju autobusa (Steyr Bus GmbH) se prodaje švedskoj kompaniji (Volvo), a dio za proizvodnju traktora (Steyr Landmaschinentechnik AG) američkoj kompaniji (CHN).

Tokom 1998 god. prodaje se dio za proizvodnju teškog naoružanja (Steyr-Daimler-Puch Spezialfahrzeug GmbH) grupi austrijskih investitora koji su tokom 2003 god. taj dio prodali američkoj kompaniji (General Dynamics). Dio koji se bavi razvojem podvozja i prenosa prodat je njemačkoj kompaniji (ZF). Jedna od najvećih kanadskih kompanija (Magna) kupuje ono što je ostalo od austrijske kompanije (Steyr-Daimler-Puch Fahrzeugtechnik AG).

U Gracu od 2001 god. postoji kompanija Magna Štajer (Magna Steyr) koja je nezavizna grupacija u okviru kompanije Magna International. Tada se iz kompanije odcjepljuje kompanija za proizvodnju dizel motora (Steyr Motorentechnik GmbH) koju u septembru otkupljuje kineska kompanija (Phoenix Tree HSC Investment).

Magna Štajer se ne bavi proizvodnjom Pincgauera. U fabrici Magna Štajer u Gracu se trenutno rade sledeći modeli: BMW serije 5, BMW Z4, Jaguar E-Pace, Jaguar I-Pace, Mercedes-Benz G klase i Toyota Supra.


Ko proizvodi Pincgauer poslije 1999 god.?

Magna Štajer tokom 2001 god. prodaje prava na proizvodnju Pincgauera kompaniji iz Velike Britanije (Automotive Technik LTD). Tokom 2002 god. Armor Holdings kupuje kompaniju Automotive Technik LTD (kao i prava na proizvodnju Pingauera). Tokom 2006 Armor Holdings kupuje i američku kompaniju Stewart & Stevensson koja već proizvodi vojna vozila čija je baza Steyr 12M18. Time možemo reći da su Štajer i Pincgauer opet pod jednim krovom. Armor Holding je preuzet 2007 god. od strane britanske kompanije BAE Systems. Ta krovna kompanija 2008 god. prodaje prava za proizvodnju Pincgauera južnoafričkoj kompaniji (zapravo podkompanija BAE sistema).

Za svo to vrijeme prenosa vlasništva nad pravom proizvodnje razvijena je veća varijanta u 6x6 konfiguraciji. Nosivost mu je 3,8 tona, a može da poveze 14 ljudi sa svom potrebnom opremom. Može da vuče i prikolicu do 2 tone težine. Za pogon se koristi dizel motor zapremine 3,2 litre iz kojih izvlači 194 KS (Euro 4 norma), a snaga se prenosi preko automatskog mjenjača sa šest brzina. Domet mu je 1.000 km, a sa dodatnim rezervoarima može da se duplira. Što se tiče vodenih prepreka može da prođe kroz 1,5 metara dubuku vodu.

Postoji i verzija sa njuškom koja je nešto niža nego osnovni model, a oznaka mu je Pinzgauer Mantis. Osnovna namjena ovog modela je da vuče top M777 kalibra 155 mm (kojeg upravo proizvodi BAE sistem).

Poslije 50 godina uz predstavljanje mnogih modernijih terenaca Pincgauer se i dalje ne predaje...

[wulfy]

Evo i fotografije


Pinzgaurer 710



Pinzgaurer 712



Pinzgaurer 716



Pinzgaurer 718



Pinzgaurer iz Graca i novi britanski razvoj



Pinzgaurer

[madison]

Napokon je dosao red za kupovinu terenca. Necu ga korisiti za neki ekstremi off road (osim ako ne racunam pun na selo u Cuce ) Suzio sam izbor na dva modela grand cherokeeja sa MB motorima:
2002 2.7crd ili 2006, 3.0crd.

Mislio sam jos i pathfinder, pajero ili landcruiser ali mi se manje svidjaju a i prelaze budzet koji je tu do nekih 12 hiljada. Vise naginjem na ovu varijantu cherokeea sa 2.7 diesel motorom. Mogu se naci do 6 hiljada, pa bih preventivno odradio dizne, turbinu, trapove (mozda mjenjac i reduktor ako je tu moguce nesto preventivno srediti) jer sam citao da su mu to neke boljke. Znaci auto bih koristio par puta godisnje do Cuca, jednom, dva put do Kolasina i malo cesce do Zabljaka. Znam da je veliko ulaganje u stari krs od auta i ne moze od babe djevojka, ali planiram ga korisititi bar 7,8 godina pa mislim da se isplati.
Zanimaju me vasa iskustva sa ovim dzipovima ako ih neko ima i kakvi su za rezervne djelove, ima li kod nas ili se mora za svaku sitnicu u srb i bih? Izvinjavam se sto sam oduzio, ali sam prilicno laik za ove stvari tako da bi mi svaki savjet dobrodosao.

Hvala!

[TAKUMI]

Taj Grand Cherokee je teska kanturina da ce te o jadu zabavit. Uz to, 3.0 CRD nije MB vec italijanski VM.

[Mladjo]

3.0 je mb om642, 3.1 je bio VM