Kad smo kod usne harmonike, Charlie me podsjeti na jednog drugog virtuoza na ovom malenom instrumentu koji daje bogat zvuk. Hugo Diaz, Argentina, manje poznat, ali ne manji majstor. S njegovom muzikom sam se prvi put sreo u jednom lokalu u Tokiju, koji više ne postoji. Kad je gazda pustio plocu s njegovom muzikom, žamor u lokalu je odjendom zamro. Svi smo bili opčinjeni muzikom. Ne znam je li bilo do vinila i vrhunskih zvučnika, ili do majstor Huga. Ili do srca. Treba biti drvo pa ostati ravnodušan na ovaj zvuk.
Bookmarks