Kako je Jegor Stroganov pronašao cerku u Manastiru Praskvica

[G R A D]

20. 06. 2004. Društvo


NEOBIČNE PRIČE:
Kako je Jegor Stroganov iz daleke Rusije pronašao kćerku u Manastiru Praskvica

Dozvalo je očevo ćutanje


KADA SE ZAVJETOVAO da do kraja života neće progovoriti ni riječ i počeo da gradi put od male plaže u Miločeru do Čelobrda, jednoruki graditelj nije ni slutio da će baš tu u mladom kaluđeru prepoznati svoju jedinicu Jekaterinu i da će mu riječ značiti više od života

Manastir Praskvica iznad Svetog Stefana, po narodnom predanju, osnovan je 1050. godine. Rušile ga silne vojske, obnavljali monasi i narod, bio je od postojanja do dana današnjeg utočište mučeničkim dušama. Po svoj prilici, to je znao i kaluđer iz Rusije Jegor Stroganov, koji je ovdje došao krajem 18. vijeka i započeo život isposnika. Sa jednog stranog broda iskrcao se u budvanskoj luci i zaputio pravo u manastir, gdje ga je prihvatio stari iguman Sava Ljubiša pred kojim se ovaj Rus, preozbiljnog i prodornog pogleda, zavjetovao da do kraja života neće progovoriti riječ i da će samo da radi.
- Dugo je čuvana Jegorova tajna, ali je ipak nakon duže vremena istina procurila - priča predusretljivi iguman Praskvice jeromonah Dimitrije Lakić. Eto, i poznati reditelj Vida Ognjenović je napravila dramu „Jegorov put”, inspirisana pričom o ruskom kaluđeru. Stari iguman Ljubiša je znao ruski jezik jer je sedam i po godina bio sveštenik na dvoru carice Katarine Druge, ali je znao i da procijeni ljude na prvi pogled. Odmah je on shvatio da nešto veliko muči ovog čovjeka plemićkog lika. Naredio je da mu se obezbijedi posebna soba i da se poštuje njegov zavjet ćutanja. Jednoruki isposnik je sebi postavio zadatak da poveže miločersku malu plažu sa Čelobrdom iznad manastira. Želio je da pomogne vjernicima kako bi lakše došli do ovog svetilišta smještenog u prelijepom ambijentu. Svakog jutra je Jegor sa komadom hljeba i tikvom vode odlazio do šumskog bespuća, gdje se jednom rukom borio sa kamenim pločama. Trajalo je to punih deset godina. Čeličnom voljom probijao je put, pravio stepenice, podzide... Svetim danima i nedjeljom odmarao je u svojoj sobi ophrvan teškim mislima zbog svega što je preživio.
Nakon izvjesnog vremena u manastir je došao još jedan Rus. Mlad monah, golobrad, veseo, sa melodičnim glasom. Ispričao je da je postrižen u Kijevskoj lavri i da mu je monaško ime Jelisej. Njegovo pojanje je zadivilo sve u manastiru, postao je omiljen. U nekoliko navrata, dok su razgovarali u trpezariji, bio je prisutan i Jegor, jednoruki graditelj. Gledao je mladi monah starca suznih očiju, ali to niko nije primijetio. Niko nije primijetio ni kada je mladi monah skoro svakog jutra starca pogledom ispraćao kada kreće na gradnju druma.
Trajalo je to četiri godine. Jelisej je naučio srpski, mnogi su đaci kod njega naučili da pišu. Iguman je htio da predloži mitropolitu da ga rukopoloži za jeromonaha. Jelisej bi samo ponavljao da još ne osjeća kako je molitvama iskajao grehove.
Jednog dana veseli monah zapade u bolesničku postelju. Dovodili su mu vidare, nabavljali meleme. Ništa nije pomagalo, bolest je bila „izmoždala” njegovo lijepo lice. Jedne večeri zamolio je kaluđere da mu dovedu starog Jegora i da ih ostave nasamo.
Zapanjeno je Jegor posmatrao Jelisejevo lice niz koje su se slivale suze. Gledao je bolesne oči i onda žuljavom rukom skinuo mu monašku kapu ispod koje se pojavila kestenjasta kosa, krupni mladež na lijevoj sljepoočnici. Zaplakao je stari Jegor. Prepoznao je svoju kćerku jedinicu. Prepoznao je Jekaterinu. Pred zoru je mladi monah izdahnuo. Kaluđeri su bili zapanjeni saznanjem da je Jelisej, ustvari, bio lijepa djevojka. Sahranjena je istog dana, a kaluđeri su se zavjetovali na čuvanje tajne.
Jegor je nastavio da gradi put, ne progovorivši ni riječ. Još skoro dvije godine poslije smrti kćerke, negdje 1908. postavljao je kamene ploče i došao do Čelobrda. Završio je sebi postavljen zadatak. Nakon toga nije izlazio iz svoje sobe. Jednog jutra nađen je mrtav i sahranjen uz temelje hrama. U vječnu čitulju upisano je ime Jegora Stroganova, koje se spominje pri svakoj službi Božjoj.
Iako se bio zarekao da će ćutati do kraja života, Jegor je svoju tajnu ispričao jednom kaluđeru koji je njegovao Jeliseja. Bio je Jegor visoki oficir carske Rusije. Život je htio da posveti službi i jedinici, prelijepoj Jekaterini. Međutim, u njegovu kćerku se zagledao neki kapetan koji je htio avanturu, a Jekaterina ga je voljela. Izazvao je tast nesuđenog zeta i u dvoboju bio ranjen zbog čega mu je ruka i amputirana, a on je zeta usmrtio. Po izlasku iz bolnice kući nije našao kćerku. Tražio je po manastirima i tako došao do Praskvice. Njegova kćerka je od ruskih kaluđera koji su posjećivali Praskvicu čula da se tamo nalazi neki stari Rus. Bilo joj je jasno ko je on.



--------------------------------------------------------------------------------


Put očišćen od šiblja


Put koji je od svetog Stefana do Čelobrda deset godina radio - jednom rukom, carigradskim maljem i gvozdenom voljom - kaluđer Jegor bio je pokriven travom i šibljem, daleko od očiju znatiželjnika. Jegor je deset godina gradio ovaj put za vjernike, ali nedavno su izgrađene nove ceste i put nekako pao u zaborav. Međutim, prije neki dan Sretko Lakić, brat igumana Dimitrija Lakića, očistio je Jegorov put od šiblja, pokosio travu bez nadnice, smatrajući da je to pomen jednom časnom kaluđeru.


Milutin Labović

[Ćipur]

MANASTIR PRASKVICA

Manastir je stradao od Francuza početkom 19. vijeka kao odmazda za bunt Paštrovića prema Napoleonovoj upravi koja nije poštovala njihove ranije privilegije. Tom prilikom je propao veći dio pokretnog fonda manastira, kao i bogata arhiva

Duhovni i politički centar Paštrovića

http://static.panoramio.com/photos/o...l/25902365.jpg

Manastir Praskvica se nalazi iznad Sv. Stefana, u Paštrovićima. Ime je dobio po obližnjem potoku čija voda, kako narod kazuje, ima miris „praskve”, tj. breskve. Manastirski kompleks se sastoji iz dvije crkve, manastirskih konaka i zgrada za ekonomske namjene. Bio je duhovni i politički centar Paštrovića.

Osnivanje manastira tradicija povezuje se 1050. godinom, za što nema nikakvih naučnih dokaza. Glavna manastirska crkva, posvećena sv. Nikoli izgrađena je 1413. godine, o čemu je sačuvana povelja zetskog vladara Balše III, koji joj tada poklanja neka imanja „sa vlastelom svojom Paštrovićima”. U 18. vijeku manastir ima brojno bratstvo. Uspostavlja vezu sa ruskim dvorom od kojega dobija stalnu novčanu pomoć. Stradao je od Francuza početkom 19. vijeka, kao odmazda za bunt Paštrovića prema Napoleonovoj upravi koja nije poštovala njihove ranije privilegije. Tom prilikom je propao veći dio pokretnog fonda manastira, kao i bogata arhiva.

Crkva Sv. Nikole je prostrana jednobrodna građevina, s polukružnom apsidom, kupolom s oktogonalnim tamburom i zvonikom na preslicu sa tri okna. Crkva je sagrađena 1847. godine na mjestu stare i mnogo manje građevine iz doba Balše III. Od te starije građevine ušao je u sklop današnje crkve jedino niski sjeverni transept, sa freskama iz kraja 16. ili početka 17. vijeka. Na svodu tog dijela sačuvan je lik Hrista između Davida i Solomona i još nekoliko figura. Ostataka fresaka ima i na sjevernom zidu naosa. Bolje su očuvane stojeće figure sv. Save. Nemanje i sv. Jovana Milostivog.

Visoki, lijepo izrezbaren i pozlaćeni ikonostas izradio je 1864. godine Nikola Aspioti, slikar sa Krfa, po nalogu igumana Davidovića, što je zapisano na poleđini ikonostasa.

Druga manastirska crkva, smještena na brežuljku, posvećena je sv. Trojici. Izgrađena je u 17. vijeku u duhu graditeljstva malih sakralnih objekata u našim južnim krajevima toga doba. To je jednobrodna građevina s horizontalnim vijencem, ojačavajućim lukovima svoda, polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. Zidana je od pritesanih kamenih kvadera složenih u horizontalne redove. Priprata je naknadno prizidana.

Crkva je živopisana 1680. godine, kako se čita na natpisu iznad vrata naosa. To kvalitetno slikarstvo izveo je zograf Radul, ugledni majstor svog doba, sa svojim pomoćnikom i učenikom Dimitrijem daskalom. Oslikavanje hrama potpomoglo je više uglednih Paštrovića, monaha i laika, od kojih su na natpisu čitljiva imena Nika i Ivana, Andrije iz Golubovića i još nekih donatora.

U crkvi se nalazi ikonostas Dimitrija daskala koji je prenesen iz crkve Sv. Nikole, za koju je bio naslikan, svakako prije njenog uništenja 1812. godine.

U sklopu konaka, pored stare pekare još djelimično sačuvane i „kulice” na uzvišenju, zanimljiva je i građevina u kojoj je djelovala manastirska škola u prošlom vijeku i početkom ovog vijeka. U crkvenoj riznici čuvaju se vrijedne ikone, crkvene sasude, stare bogoslužbene knjige i ostale dragocjenosti vezane za život manastira.


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...03-17&id=23520

[Ćipur]

Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica, Paštrovići, 1413. godina

Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica

[Ćipur]

Aleksandar Čilikov: Paštrovski manastiri