• Izmjena: 05.08.2012 u 18:51


DA SE NE ZABORAVI JUNAK SA VERDENA



Kako je Stevan Kilibarda dobio najviše američko vojno odlikovanje

Stevan je jedini sa prostora bivše Jugoslavije koji je u Prvom svjetskom ratu dobio Orden čeličnog krsta, najviše američko vojno odlikovanje

Sa svečanosti 1937. godine na kojoj je Stevanovoj majci dodijeljeno priznanje

Crna Gora je kroz istoriju uvijek imala junake. O mnogima su pjesme ispjevane, pojedini su ušli i u legende, a pojedine samo bratstvenici čuvaju od zaborava. Jedan od onih o kome postoji pjesma koju pjeva guslar Đorđije Koprivica, ali o kome zna mali broj Crnogoraca je Stevan Kilibarda iz sela Tupani u Banjanima.
A ko je Stevan Kilibarda i zašto je potrebno da ga crnogorski narod, ali i američki, čuva od zaborava?


Stevan je rođen daleke 1892. godine u porodici koju je krasilo poštenje, junaštvo, ali i siromaštvo. Kada je napunio 16 godina krenuo je putem kojim su tih godina otišli mnogi Crnogorci – zavežljaj preko ramena, pa preko okeana - pravo u Ameriku, „obećanu zemlju“.
Nije uspio da se obogati, ali jeste da stekne slavu. Počeo je Prvi svjetski rat i među četiri miliona Amerikanaca koji su otišli da puškom brane slobodu našao se i Stevan. Postao je narednik Desetog artiljerijskog puka i četiri godine uspješno predvodio vojnike kojima je komandovao.

Stigao je tako i do Verdena, kod rijeke Misi, gdje je sa svojom baterijom koja je brojala 26 vojnika i 12 topova, pružio jak otpor neprijatelju koji je u bici, pored artiljerijskog naoružanja, koristio i avione i bojne otrove.
Ginuli su vojnici jedan za drugim i u jednom trenutku Stevan je ostao sam, bez lijeve ruke koju mu je odnijela granata. Svjestan činjenice da sam protiv brojnog i jakog neprijatelja ne može da uradi mnogo, Stevan je odlučio da se bori sve dok ne izdahne. Tako je i bilo.
Desnom rukom je uzimao topovsko zrno, stavljao ga među koljena, a zatim u topovsku cijev i gađao na neprijatelja kome je zadao velike gubitke i spriječio ga da napreduje. I kao u svakom dobrom filmu, Stevanu je stigla pomoć. Ali, kao što to biva u životu, za njega je bilo kasno. Posljednje neprijateljsko zrno pogodilo ga je u potiljak i Stevan je na mjesto ostao mrtav.
Amerikanci su bili zadivljeni hrabrošću artiljerca sa Verdena i posthumno su ga odlikovali najvećim nacionalnim ratnim odličjem – Ordenom čeličnog krsta. Tako je Stevan postao jedini Jugosloven koji je u Prvom svjetskom ratu dobio najviše američko vojno odlikovanje. Od četiri miliona američkih ratnika Orden čeličnog krsta dobilo je oko 400 junaka. I Stevan među njima.
Orden je „putovao“ 18 godina dok nije stigao do njegove majke Ilinke.
Toliko je trebalo Amerikancima da pronađu porodicu Stevana Kilibarde i da joj uruče priznanje. Ali nijesu odustajali jer Stevanov podvig zasluživao je da ostane zapamćen.
Svečanost uručenja ordena majci pokojnog Stevana upriličena je u školi rezervnih oficira u Bileći.
„Herojska majko, Vi ste srećni i ponosni što ste rodili takvog heroja koji je svojom hrabrošću zadivio cijelu američku vojsku. Vi ste jedini u Jugoslaviji koji primate za Vašeg hrabrog sina ovo naše najveće odličje“, kazao je tada američki vojni ataše pukovnik Vilars, a prenijele tadašnje novine.
Orden je putovao 18 godina, a ova priča mnogo duže. Ali, neka ostane zabilježena i sačuvana – ne na stranicama jednog dnevnog lista, već u pamćenju crnogorskog i američkog naroda. Stevan je to zaslužio.

http://www.vijesti.me/vijesti/kako-j...e-clanak-86129