mr Branko Krivokapic: Cuce o sebi i drugima

[G R A D]

[size=6]mr Branko Krivokapić: CUCE O SEBI I DRUGIMA[/size]


Rječitost vrijedna junaštva


Cuce (lezg.jasenovi) prvi put se pominju u jednom zapisu iz 15. vijeka. Taj zapis glasi:” Međa Orahovčana, Cuca i Riđana: počenši za Zmijno brdo i s ovu stranu Đinova Dola, i u Dobrogorski krst, i u vrh Tisovca, i u Goliju, i u Troglav, i u Bijeli studenac”. U prošlosti Cuce su bile podijeljene na dvije knežine-Male i Velje Cuce. Stanovnici Malih Cuca, uglavnom porijekom su iz Kuča, a Veljih Cuca većinom iz Hercegovine. Otuda s u razlike među njima očite. Pleme Cuce, osobeno po mnogo čemu, poznato je po izuzetnim ratnicima, vještim stratezima. Kralj Nikola je to imao u vidu kad je rekao: „Cuce su moja visoka vojna akademija”. Surovost života na kamenu i stalni naleti svih zala nijesu Cucama ugušili optimizam, ubili ponos, veselost, što je uočio i Milošć Crnjanski, romanopisac, pjesnik i esejist. Crnjanski u „Esejima”, pored ostalog, kaže: „Guverner sa Cetinja bio je naredio da se na Lovćenu zapale vatre, da oganj sine čak na more, da blesne u strašna i siromašna sela veselih Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena, koje se... smrti grhotom smejalo”.
Cuce su poznate po čojstvu, mudrosti, gostoljubivosti, snalažljivosti, šaljivosti, rječitosti. Rječitost je cijenjena koliko i junaštvo. Takmičenje u rječitosti bilo je stalno. Otuda toliko mudrih izreka u pričama. Daroviti narodni naratori stvorili su mnoštvo priča. Mnogo je tih priča otišlo u nepovrat, malo zabilježeno. Izvjestan broj tih priča zabilježio sam, sačuvao od zaborava. Ove priče, među kojima su i dvije objavljene, preuzete, što je označeno, date su hronološki. Ukoliko su neke od njih slične objavljenim, imaju iste teme i motive, u pitanju su varijante. Autentični govor Cuca, koji ima bogatu leksiku, poseban je kvalitet.
Ima u ovim pričama junačkih podviga, duela oružjem i riječima, odmjerene i zlokobne šale, nesebičnosti i samoživosti, osvete i praštanja, koristoljublja i častoljublja, brzopletosti i promišljenosti, dobrodušnosti i malodušnosti, nemaštine i taštine, krađa i svađa, domišljatosti i neukosti, podvala i stradanja, čestitosti i skromnosti. Pulsira život u ovim pričama, ne da mjesta zaboravu.

Posiječe ga mač s dvije oštrice

Latko Vukov Baćanin, čiji se nadgrobni spomenik u obliku sarkofaga nalazi pred Crvom sv. Nikole u Grabu (Cuce), bio je nenadmašni megdandžija. Na njegovom nadgrobnom spomeniku je natpis: „Latko posječe Arapa na Rijeku”. Tu je i urezan mač i nejasan crtež. Spomenik je prekriven lišajevima.
Arap s Rijeke Crnojevića pozove na megdan Ivanbega. Ivanbeg bijaše zaša u pozne godine, pa posla na megdan svog zatočnika Latka Vukova Baćanina. Čim Latko stiže na Rijeku s oružanom pratnjom, nasrnu na njih buljuk Turaka. Osim jednog Turčina, sve posjekoše. Zarobljeni Turčin pokaza đe je megdandžija. Kad Arap viđe Latka s pratnjom, razgnjevi se, povika:
- Vlasi! Straža! Pogubite ih!
Latko će na to:
- Ne mogu te čut i doć! Mrtva usta se ne odazivaju, Arape. Izgubi hrabros kad osta sam!
Arap upilji u Latka i upita ga:
- Oklen banu, zla ti sreća? Je li ti život omrza, pa si doša da ti prolijem krv. Vlaše neznani, zbori
- Ja sam Latko Vukov Baćanin, zatočnik Ivanbegov. Lati se oružja, ne zanovijetaj, nije mene dangubit. Očas ćeš Bogu na ispovijest!
Odmače se Arap, odmjeri Latka pogledom, viđe s kim ima posla, pa će:
- Neću se s tobom sjeć ako ne moš zubima podić ovu vreću soli. Podigneš li je, dijelićemo megdan. Ako odustaneš od megdana, moš odit kud te noge nose i oči vode.
Latko prozre njegov naum i kaza:
- Prvo ti podigni tu vreću soli zubima, pa ću ja. No, mnim, ti ne moš učinjet ono što drugijema namećeš. Što te više gledam, mnim, ti si nemoćnik. Tebe kudelja bolje pristaje no mač!
Uskipje krv Arapova, savi se da zubima odigne vreću soli, ne sluteći da mu je prozrio naum, a Latko zamanu mačem, odleće glava, stropošta se teška trupina.
Vrnu se Latko s pratnjom na Cetinje. Ivanbeg ga upita:
- Smaknu li, Latko, zlotvora našeg naroda?
- Posječe ga mač s dvije oštrice. Šćaše da dižem zubim vreću soli, pa kad se savijem, da mi odrubi glavu, kako mnoge pogubi. Razgnjevih ga, omalovažih, posjekoh ga na isti način kako on šćede mene.
Ivanbeg bogato obdari Latka Vukova Baćanina-dade mu dolove od Simunje do Izvora.

NE BOJE SE CARA NI DUŽDA

Zaljućani su često sačekivali na Dvrsnu turske karavane, plijenili ih. Tako je bilo i davne 1690. godine, kada su napali karavan turskih trgovaca iz Hercegovine, zaplijenili konje natovarne raznom robom, pobili Turke. Hercegovački vezir uputi glasnika u Kotor providuru. Glasnik dođe u Kotor, saopšti providuru vezirovu prijetnju:
- Ako ne uvatiš Zlikovce iz Zaljuti i ne smakneš, plijen ne povrneš, očekuj napad!
Providur se zamisli, pa glasniku reče:
- Kaži veziru da Zaljućani nijesu ničiji podanici. Nijesam kadar da ih ukrotim, ali ću pokušat da kaznim razbojnike, vrnem oteto. Zna li vezir imena razbojnika iz Zaljuti koji su napali karavan?
- Kako je doušnik reka, tun su bili: dva sina Pera Vučićeva-Gavrilo i Vukota, sinovac mu Miloš, Toman i Šćepan Jovanović, mlogo drugijeh Zaljućana nezninih-reče vezirov glasnik.
Posla providur svog dragomana u Zaljut knezu Peru Vučićevu. Pero okupi Zaljućane, saopšti im providurovu naredbu, a oni uglas:
- Ne bojimo se ni cara ni dužda! Daćemo im kam, pljačkat ih, ubijat svaki dan dok se ne maknu s naše zemlje!
Vrnu se Dragoman u Kotor i reče providuru:
- Providure, prokleti Zaljućani ne bendaju kneza Pera Vučićeva, ni kotorskog providura, nit se, vele, boje turskog cara i mletačkog dužda.
Jedva sam skapula glavu.
Hercegovački vezir počeo kupit vojsku za napad na Mlečiće, a providur kotorski izda naredbu za napad na Zaljut. Mletačka vojska zaplijenila brojnu stoku, ne uspje da se dočepa Zaljućana. Zaljućani sačekaše Mlečiće pri povratku, plijen preoteše, mnogo vojnika mletačkih pobiše.

Zlokobna šala

Uoči Nikoljdana ode Matoš Vuka Tomanovića u Boku da kupi vina. Mješine vina natovari na konja, pa krenu doma. Kad dođe na Brateš (Zaljut), prepriječiše mu put Bjelan Nikolin i Đuro Pešikan. Bjelan suče brk, a Đuro upita Matoša:
- Što to ćeraš na konja, rđo jedna?
-Vino za Svetog Nikolu-kaza Matoš uplašen njihovim pogledima.
- Što, žurice, ne daš malo vina da popijemo kad ga je toliko umješine, - upita ga Bjelan i nakrivi kapu.
- Ovo je vino za prijatelje koji će doć na slavu, a ne za svakog. Noć će me uvatit, puštite me da prođem, Bog vi pomoga!
- Nijesmo mi svak, pogani jedna! - reče ljutito Bjelan Nikolin, pa odgurnu Matoša.
Bjelan Nikolin odriješi jedan mijeh, Đuro Pešikan drugi, pa se napiše vina, ostalo prosuše i odođe smijući se.
Matoš Vukov zakuka:
- Kuku mene kukavcu, što ću sad?! Ni u dom, ni natrag!
Dođe Matoš doma bez vina, ispriča Živku, svome bratu, što su učinili Bjelan Nikolin i Đuro Pešikan i kako su ga osramotili. Živku krv uskipje, reče:
- Tako će se prosut njiova krv. Njiovom krvlju opraću ti obraz, Matoše! Nijesmo mi za šprdnju! Zakukaće im majke brzih dana!
Nikac od Rovina ubi Bjelana s leđa, a Živko se odmetnu, a potom poturči i dobi ime Kariman. Smaknu zločesti Kariman dvadeset i četiri Crnogorca, među kojima je bilo najviše Krivokapića i Pešikana. Zlokobna šala uze svoj danak.
Ne mjere se ljudi romačom i pedljom
Uzajamni napadi nikšićkih Turaka i Cuca bili su tokom 18. vijeka sve češći i žešći. Jednom prilikom tri stotine Turaka nasrnu na Cuce. Cucama u pomoć pritekoše Čevljani i Bjelice. Tada je poginulo oko sto Turaka, ranjenim se nije broja znalo, zaplijenjeno mnoštvo oružja. Poslije ovog okršaja, pozove Ahmet Bauk, čuveni turski junak iz Nikšića, cucke četovođe na pregovore o primirju.
Ahmet Bauk s oružanom pratnjom zakazanog dana prvi dođe u Broćanac, a potom cucki glavari. Gleda Ahmet Bauk veljocucke i malocucke četovođe, uoči čovjeka malog rasta, širokih ramena, dugog i crnog perčina, velikih brkova, pa će:
- Koji je od vas Nikac od Rovina?
Nikac mu se približi, oštro ga pogleda, reče:
- Ja sam, Bauče, Nikac od Rovina!
- Alaha mi mišljah da je Nikac ka Pusti lisac, a eto bi ga mačka po večeri proždrla - reče Bauk smješkajući se.
Nikac se isprsi, podiže na prste, pa odbrusi:
- Ne mjere se, Bauče, ljudi romačom i peđu no pameću i vređu! Koliko sam-toliki sam, ne bojim se, ovoga mi krsta, nijednog turskog junaka, pa ni tebe, Ahmete Bauče!
Ahmet Bauk će na to:
- Turske mi vjere, pravo veliš.Sad viđu da imam posla sa čoekom od megdana i divana. Batalimo to, pa da divanimo o primirju zbog čega smo došli.
Ugovoriše primirje, pa se raziđoše. Nikac zaškrguta zubima kad mu pogled isprati Ahmeta Bauka.


Umne oči više vide


Cuce se prvi put pominju u 15. vijeku. Porijeklo iz Kuča i Hercegovine. Poznati ratnici i stratezi, mudraci i poštenjačine. Rječitost se cijenila koliko junaštvo

Uzajamni napadi nikšićkih Turaka i Cuca bili su tokom 18. vijeka sve češći i žešći. Jednom prilikom tri stotine Turaka nasrnu na Cuce. Cucama u pomoć pritekoše Čevljani i Bjelice. Tada je poginulo oko sto Turaka, ranjenim se nije broja znalo, zaplijenjeno mnoštvo oružja. Poslije ovog okršaja, pozove Ahmet Bauk, čuveni turski junak iz Nikšića, cucke četovođe na pregovore o primirju.
Ahmet Bauk s oružanom pratnjom zakazanog dana prvi dođe u Broćanac, a potom cucki glavari. Gleda Ahmet Bauk veljocucke i malocucke četovođe, uoči čovjeka malog rasta, širokih ramena, dugog i crnog perčina, velikih brkova, pa će:
- Koji je od vas Nikac od Rovina?
Nikac mu se približi, oštro ga pogleda, reče:
- Ja sam, Bauče, Nikac od Rovina!
-Alah mi, mišljah da je Nikac ka Pusti lisac, a eto bi ga mačka po večeri proždrla - reče Bauk smješkajući se.
Nikac se isprsi, podiže na prste, pa odbrusi:
- Ne mjere se, Bauče, ljudi romačom i peđu no pameću i vređu! Koliki sam - toliki sam, ne bojim se, ovoga mi krsta, nijednog turskog junaka, pa ni tebe, Ahmete Bauče!
Ahmet Bauk će na to:
-Turske mi vjere, pravo veliš. Sad viđu da imam posla sa čoekom od megdana i divana. Batalimo to, pa divanimo o primirju zbog čega smo došli.
Ugovoriše primirje, pa se raziđoše. Nikac zaškrguta zubima kad mu pogled isprati Ahmeta Bauka.
Bajo Gavrilov Krivokapić, cucki četovođa, nenadmašan u junačkim podvizima u drugoj polovini 18. vijeka, živi u mnogim junačkim pjesmama, narodnim pričama. O njegovom čojstvu govori ova priča.
Pozove Bajo Gavrilov Veljocuce na Brateš (Zaljut), na junački zbor. Dođe nezvan na Brateš sedamnaestogodišnji Mićun Šunjov Krivokapić, Baćanin. Pogleda okupljene, pušti nekoliko kolutova dima iz čibuka, ljut što ga ne pozvaše da sjedne na zasluženo mjesto. Gleda Bajo Gavrilov Mićuna Šunjova i viđe ono što drugi ne uočiše: ponositost, energičnost, neustrašivost, pa ga stavi na probu, našali se:
- Ko je tebe pozva na junački zbor, đetićku, zorlijo backa?
Planu Mićun, pokosi ga pogledom, a potom potegnu čibuk i šćaše ga udarit da Veljocuce ne stadoše ispred Baja Gavrilova. Pokušaše da ga ščepaju i kazne, ali ih Mićun razbaca oko sebe i zaprijeti im:
-Ako neko nasrne na mene, neće više ni na koga!
Bajo Gavrilov smiri razjarene Veljocuce riječima:
-Ko ima smjelosti da digne ruku na Baja Gavrilova - taj treba da ve predvodi, da bude četovođa. Ja sam ostario, a Mićun Šunjov je junak bez uzmaka. Velite li da Mićun Šunjov bude četovođa?
Pošto se mnozina složi, Bajo Gavrilov čestita Mićunu Šunjovom, pa će:
- I ja sam bio plamovit kad sam bio mlad, baš ka Mićun, šćah udarit na sto ljudi.
Mićun Šunjov zafali Baju Gavrilovu, pa kaza:
- Danas si, Bajo, izvojeva najveću pobjedu. Kad bi svako planuo, ti osta pribran, zaštiti drugog od sebe, pokaza čojstvo. Slijediću tvoj primjer.

Grubost kao vrlina

Oženi se Mićun Šunjov Krivokapić, četovođa, član Praviteljstva Suda crnogorskog i brdskog, Marijom, kćerkom Perka Šaletina Vukotića s Čeva. Od vrlina nijesu se Mariji vidjele mane. Bila je visoka, stasita, gospodstvena, mudra. Govorilo se: „Ne bi te trpio da si ka Marija Mićunova”. Uvažavali su je kao dobrog čovjeka.
Mićun Šunjov ima je naviku da rani i ide u lov. Tako učini i prvog jutra po ženidbi. Ulovi zeca i vrnu se doma. Kad se približi domu, pogleda i viđe Mariju kako sjede na kuni prag s kuđeljom. Uspori Mićun, nakašlja se, a Marija ne diže glavu, prede i muči. Kad dođe do praga, stade, pogleda Mariju, a ona i dalje prede, ne obazire se. Mićun je udari nogom tako jako da uleće u kuću. Ne zajauka, ne zaplaka, što je Mićun očekiva, već se itro diže, poigra po kući, pa reče:
- Blago mene, našla sam muža po svojoj volji, pravog muškarca, braniče porodice i plemena! Da si me zamolio da se pomaknem, uvio da prođeš, ne bi zajedno prenoćila! Ne srdi se na me. Šćela sam znat ko si i kakva ti je narav.
- Čudna je tvoja čud! Bolje za tebe da mi ne priređuješ takva iznenađenja. Sad znaš kakva mi je narav - reče joj Mićun.
Mićun je s Marijom ima dva sina. Poginu kad navrši četrdeset i petu godinu. Marija nije oplakivala njegovu smrt, kako dolikuje podnijela je bol i samo je, zagledana i Mićunovu mrtvu glavu, rekla:
- O, Mićune, dobar čoče, ja ti slike ne naodih do Stevanu, bratu mome.

Udar na čast traži dvoboj

Šunda Zaljućanin, naočit momak, pri povratku s Cetinja preko Bjelica ožedni i svrati u kuću Živka Babića. Kad se napi vode, zagleda se u Živkovu ženu i reče:
- Vala, prijatelju, imaš zgodnu ženu, lješe nijesam viđa. Oklen je?
- Primorkinja, iz Risna. Koliko je zgodna - toliko je valjana i čestita - kaza Živko.
Gledajući u Živkovu ženu netremice, Šunda se zareče da će je ugrabit.
Iz misli ga prenu Živkov glas:
- Idem u Ržani Do, pa možemo zajedno.
Jednog dana po Božiću posla Živko svoju ženu u Risan, u rod. Šunda ode u Risan za rakiju i vino. Kad viđe Živkovu ženu, srce mu zaigra. Zgrabi je, uz njeno protivljenje, itro vino na konja, pa u Zaljut. Kad stiže pred kuću, zapjeva:
„Evo vodim Primorkinju,
niko nema takvu vilu!
Glas brzo stiže Živku da mu Šunda ugrabi ženu. Šćede da ubije Šundu, ali ne uspje, pa pobježe na Goliju da mu se ne rugaju. Kaza Golijanima kakva ga je nevolja snašla, a golijski knez ga nagovori da Šundu pozove na dvoboj.
Zakazanog dana dođe Živko s Golijanima, Šunda sa Zaljućanima na Ogorjelo Ždrijelo. Živko prvi istrča, pobode mač u ledinu i viknu:
- Tvojom krvlju, Šunda, opraću sramotu koju mi nanese! Ako nijesi za megdane, poljubi mi mač i ruku, pa ću ti oprostit kukavički život!
Šunda pođe prema Živku. Što se više Šunda primiče, Živku sve brže kuca srce. Uto stiže Mićun Šunjov, glavar Cuca, koji bijaše odocnio zbog nekog važnog posla, i viknu:
- Stanite! Danas će ovđe past mnogo glava, i to zbog jedne žene. Turcima ćete nasladit srce. Šunda je Živku udario na čast. Volja ve da Šunda vrne Živku ženu, volja ve da mu da toke, ledenicu, džeferdar.
Golijski glavar reče:
- Mudar si, cucki glavaru. Neka Šunda da Živku toke, ledenicu i džeferdar. Što veliš, Živko?
- Neka tako bidne, ali da ga moje oči nikad ne vide - kaza Živko.
Izmiješaše se Zaljućani i Golijani, poragzvaraše i zadovoljni odoše.
Zaviša Ristov Krivokapić, perjanik Petra ŔŔ Petrovića, bio je naočit, hrabar, odvažan. Kao takav, privukao je pažnju vladičinu. Vladika naumi da udomu svoju sestru Mariju, da je uda za Zavišu Ristova. Smatrao je da će tim prijateljstvom postići i drugi cilj: privući nepokorne Krivokapiće, ukrotiti ih. Stoga pozva jednog dana Zavišu, reče mu:
- Zaviša Ristov, stasa si za ženidbu. Želim da se spoje izdanci dvije plemenite loze - loze Petrovića i loze Krivokapića. Marija Tomova, moja sestra, voljna je da ti bude žena, što će te obradovat. Uzmeš li Mariju za ženu, sve će ti poć naprijed. To što je roma u jednu nogu, mnim, neće ti zasmetati. Mudra je, radna, čestita. Sreća ti je naklonjena!
Zaviša Ristov planu, reče:
- Bog s tobom, vladiko, što ti bi?! Ne uzmi za zlo, nije Zaviša Ristov faličan da uzima romice njeguške! Sam ću nać ženu koja mi priliči, prijatelje koji mi odgovaraju, a ti udaj Mariju za nekog drugog. Prema svecu i tropar, vladiko!
Vladika mu uputi svoj prodorni pogled, pun gnjeva, reče:
- Umne oči više vide, sujetniče! Taština te uznijela. Precijenio sam te. Mislio sam da si mudriji. Od danas nijesi perjanik.
Marija se uda za Andriju Ivanova Perovića. Andrija posta serdar cucki. Jedan mu sin umetnu se na ujčevinu, na Rada Tomova. Bio je pjesnik, senator. Andriji je sve išlo naprije do jednog vakta.


Mudrost samovolju obuzdava


Po odlasku Ivana Ivanovića Vukotića, koji je bio prvi predsjednik Senata crnogorskog, vladika Rade izmijeni sastav Senata, za senatore postavi svoje rođake. Kad to čuše Cuce, okupiše se. Jedan Cuca reče:
- Nećeš moć tako kako si naumio, vladiko njeguški! Imaju i druga plemena ljudi za senatore, a ne samo Njeguši. Ako ne bude stio da promijeni sastav Senata, da sva plemena imaju senatora svog, Cuce neće plivat niz njegovu vodu. Je li tako, braćo?
- Tako je, drugojače ne može bit! - povikaše svi.
- Ne tako, no polako-reče Grujica Bogdanov Krivokapić. - Pošljimo staloženog, mudrog da pita vladiku Rada: ima li đe do u nas da su svi senatori iz jednog plementa, i to rođaci vladičini?
Poslaše Cuce Grujicu Bogdanova na Cetinje. Kad ga viđe vladika Rade zlovoljnog, upita ga:
- Da nijesu Turci udarili na Cuce, Grujice?
- Ne, vladiko, ali ima nešto gore: svi senatori su tvoji rođaci, što je Cuce ogorčilo, uznemirilo. Ako, vele oni, ne bidnu izabrani senatori iz svijeh plemena, ne računaj više na Cuce.
Vladika Rade se diže, prošeta, pa će:
- Sve se mijenja, pa će i sastav Senata. Svako pleme imaće svog senatora. Ali, senatore ću određivat ja, a ne plemena. Idi i kaži samovoljnim Cucama što sam reka.
Vrnu se Grujica i kaza što je vladika Rade odlučio, a oni svi uglas:
- Neće ni Njeguš određivat ko će bit senator iz Cuca.
- Mirna voda brijeg roni, a mudrost samovolju obuzdava. Ako ni senator ne bidne po volji, mi ćemo se pobunit, poslat mudrog na Cetinje, pa će bit kako želimo.
Svi prihvatiše Grujičino mišljenje.

Tako je vidao Šćepan Mali

Zviceri, čiji su preci došli iz Kuča, i Krivokapići, koji su porijeklom iz Hercegovine, bili su u zavadi u vrijeme Petra I Petrovića. U obračunima poginulo je više Zvicera i Krivokapića. Krvna osveta bila je uzela maha, pa sveti Petar dođe u Cuce, naloži Krivokapićim da daju Zvizerima, kojima su dugovali krv, dva dola u Čelini (Grepca), što oni prihvatiše. Pa ipak, Zviceri su čekali pogodan trenutak da ubiju još jednog Krivokapića.
Bijaše jesen pozna. Drago Šunjov urani i pođe u lov. Kad dođe na Ravni brijeg, sjede na kam. Ugleda ga Zvicer, nanišani, pogodi u drob, ogrizi ga. Drago se savi, pa malo ispravi da vidi ko puca u njega. Zvicer, misleći da ga promaši, glasnu se:
- Gađah zeca, Drago, ne pogodih tebe, ne daj Bože!
- Ne, Zviceru, no dođi da zapalimo po cigar, pa ćemo zajedno lovit zečeve.
Zvicer naumi da ga ubije kad mu se primakne, pa pođe put Draga. Kad se približi, nanišani Drago i pogodi ga u glavu. Zvicer pade, a Drago poče da se kruža od bolova. Dragova žena ču dva pucnja i viknu njegovoj braći:
- Ubiše Zviceri Draga! Trčište i ubijte zlotvora!
Potrčaše Dragova braća, nađoše Draga teško ranjenog, odnesoše ga doma. Kad viđeše ranu, pomisliše da mu nema spasa. Drago ih pogleda, pa će:
- Ženo, uzmi zečju dlaku, pravi okruglice, umači ih u med, daj da proždirem. Biće dobro, ne brinite!
Drago je iz dana u dan proždira okruglice od zečje dlake umočene u med i ozdravio. Braća mu se obradovaše kad viđeše da je skapula. Jedan od njih reče:
- Spasi te Bog, Drago!
- Bog i Šćepan Mali. Tako je vidao Šćepan Mali, slavni naš car, nenadmašni vidar.
Prije bi od sebe nego od njega
Nuko Cuca ode sa sinovcem Boškom u Risan da proda čapre divljači. Kad stiže u Risan, saleti ga ribar Luka, proda mu čapre ispod cijene. Luka ga upita:
- Misliš li što kupovat?
- Malo cukra, soli, gaza-kaza Nuko.
- Umjesto para daću ti dvije oke cukra, tri botilje petroleja, dva para opanaka, pet oka soli.
Nuko je dugo muča, konta, pa će:
- Neka bidne kako veliš. Daj mi to što si reka, pa da idem. No, moš li mi ovom sinovcu nać kaki posa?
- Neka ostane kod mene, pa ću ga naučit lovit ribu. Kad nauči, imaće platu, pa ćeš i ti imat koristi-reče mu Luka.
- Vala ti đe čuo i ne čuo! Mirita si da ti doćeram krtole i mrsa - kaza Nuko i ode, a Boško ostade kod Luke.
Snuždio se Boško, muči. Luka ga pogleda, pa će:
- Ženo, odreži od tog pešikana, pa isprigaj da momak ije. Gladan je, pa je nevoljan.
Boško poskoči, pa reče:
- Prije big od sebe nego od njega. Boli me drob, bljuje mi se, moram napolje!
Ode Boško uz risanske strane, ubrza i stiže Nuka. Nuko mu reče:
- Što ti bi, avetinjo, što ne osta kod Luke? Znaš da smo puka sirotinja. Za našu trpezu vazda sjeda glad.
- Bolje gladan no da me zakolje Luka ka je zakla Pešikana iz Trešnjeva i nudio me da ijem od njega.
- Što pričaš, jadan ne bio?! Sjutra ću zorem u Trešnjevo da viđu jesu li Pešikani na broj.
Ode Nuko na Trešnjevo, srete Đura Pešikana i reče:
- Da vi nije ovijeh dana koje čeljade nestalo?
- Svi Pešikani su, fala Bogu, dobro. Što pitaš?
Nuko mu kaza što mu sinovac Boško ispriča, a Đuro se nasmija i kaza:
- Beštijo jedna, pešikan je vrsta ribe. Ja je vazda kupujem kad idem u Boku. Ćutuče, malo li znaš!
Vrnu se Nuko i ljutitio reče Bošku:
- Zna sam da si avetinja, ali ne tolika. Pešikan je vrsta ribe, ćutuče, utuvi to u tu tvoju tikvu!
Počast izazvala prezir
Dođoše iz Trsta svatovi knjaza Danila i dovedoše Darinku, Lacmanku. Dočeka iz usred Bajica knjaz Danilo i s Lacmankom ruku pod ruku. Okupljene Crnogorce, među kojima bijaše i nekoliko Cuca, iznenadi počast koju ukaza knjaz Darinki, pa se počeše krstiti, mrštiti, negodovati. Neki za svatovima, drugi doma. Cuce pođoše da što čalabrcnu i okvase usta, ali ne uspješe da se približe trpezi, pa se gladni i ijetki vrnuše u Cuce. Kad su bili preko Bate, srete ih cucki serdar, pa ih upita:
- Što se rano vrnuste? Kako je bilo na Cetinje? Nije se ženio bilo ko no knjaz Crne Gore. Je li čemu ta nevjesta? Jedan Cuca reče:
- Nije ni moglo bit ni da zavirimo u trpezu. Navalili gladnici, trpaju u usta i špagove, umalo ne ne sprštiše. Lacmanka je osrednje ljepote. Moga je ljepšu i od bolje kuće nać u Cuce, nije trebalo da svatovi prevaljuju toliki put. Ženik se obruka.
- Nije, ni da Bog! Pričajte, ali redom i sve-reče serdar.
Drugi Cuca će:
- Lacmanku uze knjaz Danilo ispod ruke, na čuđenje svijeh. Ona se isprsila, a on upiljio u nju ka da nikad nije vidio ženu. To njegovo činjenje svi su prezreli.
- E, moji đetići, žena je čudo neobjašnjivo. Ona očarava i začarava. Nema čojka koji joj odoljet može. Knjaz je odao počast Danki koja joj pripada. Što je za knjaza počast, to je bruka za neuka-reče serdar i ode.
Ne daje riječ olako
Uoči bitke na Grahovcu pozva knjaz Danilo plemenske glavare na dogovor. Predoči im prednosti turske, istače važnost ove bitke za Crnu Goru. Da bi ih podstakao na junačke podvige, reče im:
- Zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti, Crnogorci su vazda bili nepobjedivi. Za strah nijesu znali, a smrti su se smijali. Možete li se zaklet da ćete u ovom boju posjeć tursku glavu, ranit se, poginut za Crnu Goru? Ko je siguran da će tako uradit-neka dođe za trpezu da s knjazom večera.
Osim jednog, koji bijaše utonuo u misli, svi glavari se zakleše i sjedoše da večeraju. Serdar Miloš Androv Krivokapić se ne pomače s mjesta, pa mu se knjaz Danilo obrati:
- Serdare Miloše, zašto se ti ne zakle i ne dođe da večeraš? Ćutiš i nešto te muči?
- Gospodare, ja riječ ne dajem olako. U dva potonja boja protiv Turaka ne posjekoh Turčina, ne ranih se, kao što vidiš, živ sam. Da se zakunem, a ne ispunim ono što zahtijevaš, ja ne bi bio ono što jesam. Boj će pokazat ko je ko.
- Odi, serdare Miloše Androv, za trpezu, sjedi do mene. Posjeka si više turskih glava no svi ovi što sjedoše za trpezu. Uvjeren sam da ćeš ti izvršit sve što sam zahtijevao priđe no ovi što su se zakleli.
Serdar Miloš Androv sjede do knjaza Danila da večera, a drugi glavari se pogledaše, muče, ni u nos.


Ovjekovječio ga junački podvig


Oko knjaza Danila poslije bitke na Grahovcu okupili se crnogorski glavari. Knjaz zove vojvodu Iva Rakova Radonjića i pita ga:
- Vojvoda Ivo, odakle ti taj handzar za pojasom?
- Iz Srbije, gospodare. Ovo je handzar vojvode srpskog Uzun-Mirka. Kupio sam ga za 120 talijera u zlatu.
Knjaz vadi 120 talijera u zlatu, predaje ih Ivu, a uzima handzar. Onda iza pasa vadi dvije srebrne ledenice i sa prsta skida zlatni prsten, koga je kupio u Parizu, i zove Miloša Androva Krivokapića:
- Miloše Androv, juče si bio serdar, a danas si vojvoda; to ti je nagrada Crne Gore za spas njene časti i oružja. A sad priđi da ti gospodar preda svoj dar: srebrne ledenice, prsten i nož proslavljenog srpskog junaka Uzun-Mirka. Siromašan sam i više nemam, a da imam, ne bih žalio, jer nema blaga kojim se može nagraditi tvoj jučerašnji podvig. Mile, moj junače, neka ti je vječna hvala od knjaza i crnogorskog naroda!
Miloš Androv prilazi knjazu, ljubi ga u ruku i prima dar, a glavari mu prilaze i čestitaju. Njegov pobratim serdar Jole u šali kaže:
- Oh, pobratime, što me izdade, ostavi serdarstvo, a primi vojvodstvo.
- Pobratime, Jole, ne bi me ni knjaževstvo od tebe odvojilo.
Prilaze jedan drugom, šire ruke i ljube se.
(Marko Vujačić: Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, knj. III, Beograd, 1953. str. 323).

Glavosječe i listosječe

Anto Daković, vojvoda grahovski, koji je bio neko vrijeme u Rusiji, putovao je preko Cuca za Grahovo. Kad dođe iznad Zovine, sjede na kam da se odmori. Gleda Dobrogorane kako nose teška bremena i pjevaju. Poznati glas ga prenu:
- Sretan ti povratak u Crnu Goru, vojvoda Anto!
- Bog ti pomoga, vojvoda Miloše Androv! Gledam ovi naš narod i mnim da je mimo drugijeh. Niđe takve snage, izdržljivosti i veselosti.
- Rusija je prostrana, bogata, mnogoljudna zemlja. Kako se živi tamo, vojvoda Anto? - upita ga vojvoda Miloš Androv.
- Život im nije težak ka nama, imaju svega dosta. Crnogorce cijene, ali zbijaju šale na njihov račun. Jedan njihov grov me dugo gleda, pa će:
- Crnogorske vojvode su glavosječe ili listosječe?
- Glavosječe i listosječe - rekoh mu, a on se nasmija, pa reče:
- Crnogorske vojvode sijeku lis za koze, a ruske samo glave.
- Što mu, vojvodo Anto, ne reče da su mnogi ruski generali, admirali, grofovi iz našijeh krajeva i da su prije odlaska u Rusiju sjekli lis za koze. Crnogorske vojvode su glavosječe kad treba slobodu i čast braniti, listosječe kad treba život odbraniti od gladi.
- Imaš pravo, vojvoda Miloše, ali se ja ne sjetih da mu tako odogovorim. Ja mnim da je i oni grov naše gore lis što zbija šale. Znavaše on mnoge naše serdare i vojvode, pominja je i tebe, naše mnoge bojeve. Priči nikad kraja, a evo mrče. Zbogom, vojvoda Miloše!
- Sretan ti put, vojvoda Anto! - reče Miloš.

Nemaština nije sramota

Uoči bitke na Vučjem dolu Crnogorci zaposjeli položaje. Neki se zamislili, drugi zbijaju šale. U omanjoj grupi Crnogoraca Đoko Lazarev Popović. Snuždio se, puši, za pas zađenuo nož što ga je rđa načela. Jedan iz družine gleda ga, pa će reći:
- Što, Đoko, nijesi sjedio doma kad ti može bit i kad nemaš su čim Turke sjeć? Vrni se, pa čuvaj one koze!
- Đetiću, Đoku nije mjesto u zapećak no u boj ka ostalijem Crnogorcima. Sa ovijem zarđalim nožom, ako Bog da, posjeću Turčina i, možda, ako Bog da, i pašu, pa ćeš se ti stiđet tijeh riječi! Kad vidiš silu tursku, ti ćeš, možda, pobjeć, a Đoko neće.
Započe sjutradan boj. Đoko je sa onijem što jurišaju na Turke, a onog momka nema. Nasrnu na Đoka silan Turčin i šćaše ga posjeć da se Đoko vješto ne odbaci i zari Turčinu nož u grkljan, a potom mu odrubi glavu onijem zarđalim nožem. Kada donese Turčinovu glavu, rekoše mu da je posjeka pašu. Potlje se saznalo da je to glava Selim-paše.
Poslije boja pozva knjaz Nikola Đoka Lazareva na Cetinje da ga odlikuje. Pošto mu uruči odlikovanje, našali se:
- Đoko, eto ti crveno lice ka da piješ vino svaki dan. Rađa li dobro loza u Lipu, Đoko?
- Vala, gospodare, nikad mi nije falilo vina. Imam svega dosta, u zdravlje tvoje, gospodare! - reče Đoko.
Knjaz Nikola se nasmija, pa kaza:
- Nemaština nije sramota, Đoko. Znam ja kako ti živiš, ali ti to kriješ. Nemaština i Turci najveće su more koje more Crnogorce. Uskoro ih neće bit.

Ne da obraz za glavarstvo

Plemenski kapetan Jakov Banićević, sin plemenskog kapetana Nikole Ivanova, potomak čuvenog Vuka Banića koji poginu na Carevom lazu, nije bio miljenik knjaza Nikole. Knjaževi doušnici su to znali, pa se dogovoriše kako da mu podvale. Ukradoše vole, zaklaše i čapru noću okačiše o murvu ispred kuće Iva Gorčinova, barjaktara, imućnog domaćina, kuma kapetana Jakova. Pođoše i rekoše kapetanu Jakovu:
- Tvoj kum Ivo ukra je vola, šibikaj ga! Ako nećeš, kazaćemo knjazu Nikoli, pa ćeš ostat bez glavarstva.
Iskoči Ivo Gorčinov iz kuće kapetana Jakova, pa se zaleće da ih smoždi, ali ga spriječi Jakov, smiri riječima:
- Noćio si u moju kuću preksinoć i sinoć, čis si, a oni su lupeži, podvaldzije. Njih ću šibikat.
Ivo se ponovo zagna, ali oni umakoše, pa na Cetinje. Kazaše knjazu Nikoli:
- Kapetan Jakov Nikolin štiti lupeže, a nas oće šibikat. Njegov kum je ukra vola. Nađena je čapra pred njegovu kuću. Spašavaj ne, gospodare, od zlobe i krivde kapetana Jakova!
Pozove knjaz Nikola kapetana Jakova. Kad stigne, knjaz Nikola će:
- Nijesi vičan suđenju, Jakove, vrni kapetanski grb, pa štiti lupeže!
- Gospodare, ne štitim lupeže, već poštene od lupeža, podvaladzija. Bez glavarstva mogu, bez obraza ne bi moga življet!
Ne prođe mnogo vremena, a knjaz Nikola pozva Jakova. Jakov dođe, a knjaz Nikola njemu:
- Sazna sam da si pravedan i čestit, da štitiš poštene. Pazićeš što ko zbori i kako se ponaša, pa me izvještavat. Evo ti kapetanski grb.
- Daj kapetanski grb onijem koji su ti miljenici. Ne dam obraz za glavarstvo, gospodare! - kaza Jakov i krenu.
- Mudar si i ponosit, Jakove. Može ti bit - kaza knjaz Nikola.
Novi kapetan sazva skup Cuca. Na skup prvo dođe Ivo Gorčinov, pa ona dva lupeža. Skoči Ivo, pa ih prebi, ispljuva i reče da svi čuju:
- Lupeži od lupeža, lažovi od lažova, ja ću vi presudit!
Od ćoteka ostadoše falični. Ne uspješe da se Ivu Gorčinovu osvete, pa izmisliše priču o Ivovom šibikanju. Ovu izmišljotinu o šibikanju Iva Gorčinova potlje je priča jedan neuki Cuca, znajući da Ivo nema potomaka po muškoj liniji, pa ga osveta neće stić.


Koliko globe - toliko zlobe


Sječa šuma dugo vremena je bila nekontrolisana, pa je iz godine u godinu bilo sve više goleti. Knjaz Nikola naredi da se donese zakon, oporezuje sječa šuma. Komisija je nadgledala šumu, kažnjavala prekršioce. Jedan od globljenih bio je i Nikola Kojičin iz Cuca. Globa ga je pritiskivala kao teška mora. Čekao je pogodan trenutak da kaže knjazu dvije.
Jednog jesenjeg dana pođe Nikola Kojičin na Cetinje. Pozdravi knjaza, zamuča, ni u nos. Čeka da ga knjaz pita, pa će mu odgovoriti, kazat što ga muči.
-Što mučiš, Nikola Kojičin? Razjeda li te neka zloba? - upita ga knjaz.
- Koliko globe, gospodare, toliko zlobe. Ni Turci me ne bi globili tako. No, čoek može očekivat sve da mu se desi, ali ne može otrpljet.
-Zakon se mora poštovat, Nikola Kojičin, i on za sve važi. Sam pao, sam ćotek zadobio!
Jedan od prisutnih reče:
-Udrila boleština na Podgoricu, slična kugi, pa, vele, zavatiće Crnu Goru i potamanit sve!
-Ne bojte se, neće ona na neke - kaza Nikola Kojičin, a knjaz ga upita:
-Zašto neće, Nikola, i koji su to neki?
-Komisija od gore će je presrest, a potom pokušat da je globi, pa će pobjeć kad vidi kolika je globa i neće stić da neke potamani.
Svi se nasmijaše, a knjaz Nikola ustade i pođe.

U bogata narav čudnovata

Vuko Jankov, sinovac vojvode Miloša Androva Krivokapića, bio je jedan od najbogatijih Nikšićana. Imao je fabriku bire „Onogošt”, velike komplekse zemlje, više kuća, brojno stado ovaca, vodenice, vunovlačaru... Pošto mu je, pored bire, na glasu bio i skorup, knjaz Nikola po dolasku u Nikšić, posla poslušnika u Vukov dom za skorup. Kad dođe, reče Vuku Jankovom:
-Posla me gospodar za mješinu skorupa.
-Posla li knjaz Nikola pare za skorup? - upita ga Vuko.
- Rekao je da će poslat.
- Ne dajem na poček, ali ću mu poslat malo skorupa da prova, pa ako mu se svidi, koliko bude posla para - toliko će dobit skorupa.
Uze Vuko srebrnu ožicu i njome napuni porcelanski pljat, pa pruži poslušniku. On pogleda, pa reče:
-Ja to neću nosit!
- Ne prodaješ ti skorup, mladiko, no ja. Nosi to i pozdravi knjaza.
Vrnu se poslušnik i pokaza knjazu što mu Vuko spremi. Knjaz pogleda i posla poslušnika da kaže Vuku da ga gospodar zove. Vuko dođe, pozdravi knjaza Nikolu, a on ga hladno primi i upita:
- Zašto mi ne da mješinu skorupa na veresiju? Nemaš povjerenja u mene, Vuko?
-Gospodare, mnozina mi duguje, ne dajem više na poček. Ti imaš mnogo troškova, pa se može trefit da ne moš platit skorup, a ja, Bože sačuvaj, ne bi tužio svog gospodara zbog neplaćanja skorupa, pa mnim da je bolje da uzmeš onoliko skorupa koliko imaš para. Ne valja, gospodare, dug na dug. Dug je zao drug.
- U bogata narav čudnovata. Idi, Vuko, da ne dangubiš! - reče knjaz Nikola.

Glavarstvo bježi od njega

Odomazeti se jedan tuđin, primi ženino prezime. Bio je imućan domaćin, ali ga niko nije poštovao. Ode na Cetinje i knjazu Nikoli reče:
-Gospodare, doša sam da mi daš bilo koje glavarstvo. Svi mi se rugaju, vele da moja loza nikad nije imala glavara. Mlogo bi to mene valjalo, a tebe ne košta ništa da me zaglavariš. Ako me zaglavariš, ovoga mi krsta, svake godine ću ti vola dat.
-Kako se, domazete cucki, odnosiš prema plemenicima? - upita ga knjaz Nikola.
- Prema dobrim dobro, prema lošim loše, gospodare - kaza domazet.
- Jesi li imućan ili siromah? - pita gospodar, a on:
- Živim ne more bit bolje, u tvoje zdravlje, gospodare.
- Kakav si bio ratnik i koliko si turskih glava posjeka?
- Bio sam u mnoge bitke, ali mi se ne da da posječem Turčina. Vazda me drugi preteknu, a ja ostanem praznih šaka, gospodare. Bastažan sam ka iko.
- Domazete cucki, imaju Cuce dosta glavara, pa ako zatreba, pozvaću te i zaglavarit - reče knjaz Nikola.
Vrnu se domazet u Cuce, a ukućani ga zapitaše:
-Dobi li to glavarstvo, pa da pucamo i slavimo?
-Ne, jedni ne bili, no glavarstvo bježi od mene ka da sam gubav. No, nadam se da ću jednog dana bit glavar. Reče mi gospodar da će me pozvat kad zatreba još glavara u Cuce. Mene glavarstvo treba da bi me počitovali, da prestanu da mi se rugaju, a od glavarstva nema druge fajde.
Sjutradan ga srete jedan Cuca, koji znavaše da je bio kod gospodara da ga zaglavari, pa reče:
-Ako te nije gospodar zaglavario, prodaj vola i kravu, pa kupi grb, metni ga na kapu, pa ćete svi počitovat.
-Sprdaj se ti s kim drugim! Nije ni tvoja loza bolja od moje - reče mu ljutito domazet.


Cuca traži od knjaza zajam

Nikola Kojičin iz Cuca, stari perjanik, poslije napuštanja službe, dođe na Cetinje i pristupi gospodaru.
-Bili ti ono kuća na „Dobro ti jutro”? - upita ga gospodar.
-Jes, gospodaru, blizu puta.
-Vala te, Nikola, jede tuđica na onu dzadu, pa se čudim kako što imaš.
-Gospodaru, u tvoje zdravlje, u moju kuću ima svašta dosta, jer đe se Bog naziva tu i pomaže. No, gospodaru, sad ću da postradam ka niko moj. Lazar Milutinović (Krivokapić), znaš ga, ima pod moju kuću u oni do nešto baštine, pa je to bilo više moje nego njegovo, sad oće da to proda za gotovinu, a ja para nemam i zbog toga sam na živu muku.
Gospodar (okrećući se na stranu put Nikole i ostalih, ljutito i glasno, naročito zbog Nikole, koji je bio tvrd na uši) reče:
- Je li bilo, ljudi, iđe zemlje i države u kojoj bi smio doći podanik kod svog vladara i reći mu: „Gospodare, prodaje se jedna zgrada pod moju kuću, no da mi je kupiš?”
Nikola Kojičin dim u dim:
-Ima li, braćo, vladara iđe u svijet, koji bi slobodno mogao zaspat na ruku svoga podanika, ka na ruku svoga našljednika?
Ljudi se pogledaše, a knjaz reče:
-Dobro si reka, Nikola, hajde kod Milene da ti za takvu besjedu skuva jednu kafu.
(Mićun Pavićević: Crnogorci u pričama i anegdotama, knj. III, Herceg-Novi-Kotor, 1929. str. 100).

Pazili ga kao malo vode na dlanu

Ivan Cuca gleda u glavnje na ognjištu, đeca gladna plaču, a žena istresa koš i nađe desetak zrna rumetina. Reče:
-Evo, Ivane, to je sve. Prodaj nešto, pozajmi, zaradi, crknućemo od gladi. Trgni se, idi!
-Nemam što prodat nako neko od ove đece. Nemam đe pozajmit, svako čuva žito za sebe. Ako znam đe ću, jadi me znali! Đe da idem, ženo?
-U Ercegovinu. Žito je kod Turaka. Pozajmi konja i idi tamo!
Ivan pozajmi tri osamarena konja, uzjaše na jednog sa sinom desetogodišnjim, dva konja veza za zadnji dio samara. Žena viknu:
-Skini to dijete s konja! Što si naumio?
- Nijesam ništa naumio. Što će ti u kuću nako da kuka od gladi sa ostalijem - reče Ivan Zaljućanin.
Ode preko Grahova u Trebinje. Kad stiže u Trebinje, srete Turčina, reče mu da ima brojnu porodicu, pa bi radio bilo kakav posao za žito. Turčin će:
- Što ne prodaš konje, to dijete kad ih imaš mnogo?
- Bog s tobom, kako da prodam tuđe konje, svoje dijete! - reče Ivan i krenu, a Turčin:
-Ibrahim s Jaza nema đece, traži da usvoji muško dijete. Idi tamo, prodaj ovog đetića ili crkni od gladi s familijom!
-Tata, zašto ne bi prevarili Ibrahima? Ti mene tobož prodaš za žito, oćeraš žito u Zaljut, vrneš se sjutradan i zajedno kući.
-Mudriji si, sine, no ja. Tako ću učinjet. Preksjutra ću se vrnut, biti kod Ibrahimove kuće kad pane mrak, tri puta zakreketat. Kad čuješ kreketanje, ti se iskradi!
Pođe Ivan sa sinom Ibrahimu i kad stiže u njegov dom, reče:
-Ja tebe sina, ti mene šest vreća žita!
-Neka bidne ka si reka i nek je berićetno!
Ivan natovari konje, ode u Zaljut, a sin mu ostade kod Ibrahima.
Vrnu se Ivan, stiže u Jaz, sakri se i kad pade mrak, tri puta zakreketa, ali sina nema. Tako učini i druge noći, ali sin mu ne dolazi. Treće noći pozno dođe mu sin. Upita ga:
-Jesu li te čuvali? Nijesi moga izać?
-Čuo sam te obje noći. Moga sam izać, ali mi se nije izlazilo iz onog bogastva. Pazili su me ka malo vode na dlan.
Kad se vrnuše u Zaljut, reče Ivan ženi:
- Odvedi ga u ujčevinu, Ibrahim će ga tražit.


Glas nad ukletim mjestom


Prvi stanovnici Zovine, sela u Zaljuti, za koje se zna, bili su Kovačevići ili Kovači, od kojih je bio Stefan Kovačević, veljocucki knez i crnogorski guvernadur od 1718. do 1730. Jedno vrijeme u Zovini su živjeli Batrićevići ili Lukači. Jednim i drugim trag se gubi. U Zovinu se doseli i Miloš Krivokapić, vojvoda i senator, iako je znao da ovo mjesto bije glas da je ukleto. Namami ga dobra zemlja i pitomina.
Jedne godine Bog začepi nebo, ne kapnu kap kiše od Đurđeva do Ilina dana. Gora požućela, trava sasušena u Cucama, a Selišta, dio Zovine, zelene se. Žaropek bije iz neba i zemlje danju i noću. Mori glad i žeđ sve živo što je cucki kamen priljubio. Miloš Androv sio u stolovač ispred kuće. Tišina mu uvire u uši. Žena mu donese ječmenicu. Popi ječmenicu, izvadi duvankesu, a glas grmnu s visa iznad Selišta:
- O, Miloše Androv!
Miloš skoči, odazva se:
- Evo me, evo! Ko zove? Kojim dobrom u pozne ure?
- Bježi, Miloše Androv, iz Zovine, e ti se dom iskopa!
Pošto su mu đeca umirala u Zovini prije navršene godine, Miloš se zabrinu, a žena ga upita:
- Što se odazva kad te niko ne zva? Bog s tobom, Miloše!
- Ništa ne ču ni prvi ni drugi put, ženo? - upita je Miloš.
- Čula sam samo tvoj glas - reče ona.
- Nije Bog da da svako čuje jednako. Ovo je ukleto mjesto. Pravo vele da se ovđe ne može odnjivit muška glava. Što prije ćemo se iselit iz Zovine.
Miloš Androv iseli se u Nikšić, a u Zovinu ko se useli - mušku glavu ne odnjivi. Posljednji su Zovinu kupili Popovići i loza im se osušila. Danas je Zovina pusta.

Lak pod kapom vjeruje svakom

Vidoje Veljocuca kupi dvije vreće žita u Kotoru, natovari na magarca, pa uz kotorske strane. Kad dođe na Krstac, srete ga Ćićun, mladić iz susjednog plemena, i upita:
- Pošto je žito? Da nije užeglo?
- Žito je da ne more lješe bit. DZabe ga dobih. Lacmani mi ga daše ka zafalu za moje riječi.
- Pričaj, sretniče, da i ja dobijem bar vreću žita - reče Ćićun.
- Dođem u Kotor i čujem da je umro ćesar. Suze mi pođoše iz oči, zalelekah ga, a Austrijanci kad čuše, priđoše, rekoše mi da sačekam poklon. Donesoše mi dvije vreće žita.
- Oće li mene dat vreću žita ako ga zalelekam? - upita Ćićun.
- To ne bi zna. Ne košta te ništa, provaj - kaza Vidoje.
Strča Ćićun u Kotor. Viđe grupu Austrijanaca, pa se isprsi, zabaci glavu, zaleleka:
- Lele mene danas, pa zavazda, ćesare, diko, care junaka, le-le!
Potrčaše Austrijanci, ščepaše Ćićuna, pa s njim u aps. Začudi se Ćićun što ga snađe, pa reče:
- Đe me ovo dovedoste? Tun nema žita. Nešto ste se preumili, pravog uapsili!
- Daćemo ti što si zaslužio! Lelečeš živog cara, divljače!
- Živ je car? Blago mene danas i dovijeka! - viknu Ćiću, a Austrijanci ga prezrivo pogledaše, oglušiće se o njegove riječi.
Ćićun se vrnu doma petnaesti dan. Otac će mu:
- Lak si pod kapu, pa vjeruješ svima.

Ko tuđe ije - prokletstvo ga bije

Okupili se Crnogorci oko knjaza Nikole. Razgovra se o svemu i svačemu. Knjaz diže ruku, a oni zamučaše. Svi očekuju što će knjaz Nikola reći. Poslije kraćeg razmišljanja, knjaz upita prisutne:
- Od čega se najbolje deblja?
Odgovori su bili različiti, površni, nepromišljeni, pa ih knjaz Nikola odbaci kao bezvrijedne. Pogleda u Grujicu Bogdanova, koji je mučao, razmišljao. Upita ga:
- Znaš li, Grujice, od čega se najbolje deblja?
- Znam, gospodaru, to je lako znat, vaistinu.
- Ako znaš, ne dulji, ka si navika - kaza knjaz, a Grujica:
- Najbolje se deblja, gospodaru, od tuđe muke.
- Zašto, Grujice? - pita knjaz Nikola, a Grujica će:
- Čoek ije što oće i koliko oće, ne štedi kad nije njegovo, već tuđe. Tako iz dana u dan tuđe ije, deblja, da se jednog dana ne može savit od sala. Ko tuđe ije, ne može da sakrije, a poklestvo ga bije.
Knjaz Nikola pogleda u Grujicu, a on skrenu pogled, ujede se za jezik, pa reče:
- Ne znam što mi bi, gospodaru, da svašta pričam.
- Nemaš zuba, Grujice Bogdanov, da ti zadrže jezik - reče mu knjaz Nikola i ode, a Grujica se zabrinu što se zamjeri knjazu.

Gospodareva se ne poriče

Udala se kćerka Mrka Cuce za starijeg, naprasitog čovjeka, za Šćepa Garačevića. Šćepo je često tukao svoju ženu bez razloga. Dugo ga je trpjela, pa se jednog dana vrnu u Cuce, u rod i reče ocu:
- Ako me nećeš primit, ja ću se zamać. Neću se vrtat nako mrtva.
- Sjedi tun đe si, a ja idem gospodaru. Platiće mi orjat!
Pođe Mrko sjutradan na Cetinje. Srete ga pop Šćepan. Mrko mu ispriča kakva ga je muka snašla i da ide gospodaru da mu kaže što mu je činit. Pop Šćepan reče:
- Ja ću to sredit, nemoj odit gospodaru. Tvoje je da poručiš zetu da mu je gospodar naredio da mora preksjutra bit u Cuce, u tazbinu, a moje je ostalo.
- Dođe Šćepo u tazbinu i reče ženi:
- Što bi, crna drugo, što pobježe?
Pop Šćepan izvadi pismo i reče:
- Ovo pismo je psola gospodar. Pročitaj!
- Ne znam čitat, pročitaj ti, pope.
Pop Šćepan čita:
„Čuo sam od pouzdanih da Šćepo Garčević bije svoju ženu svakodnevno, i to bez razloga. Ovlašćujem njegovu tazbinu da ga šibika. Ako još jednom udari svoju ženu, neka ga Mrko ućoka”.
- Kuku mene, opanjkaše me kod gospodara! Samo sam je dva-tri puta šaknuo. Neću više nikad. Praštaj, ženo, praštaj, tazbino - reče Šćepo.
- Gospodareva se ne poriče, moraš biti šibikan! - kaza pop Šćepan.
Šibikani Šćepo nikad više ne udari svoju ženu. Kad se naljuti, udara se u glavu, govoreći:
- Bolje i ovako no da me Mrko ućoka po naredbi gospodarevoj.

Neće da ga vida nemrčipuška

Filip Veljocuca, osvjedočeni junak, i kad je zašao u pozne godine, ratovao je protiv Turaka. Pošto bi teško ranjen, uputiše ga na liječenje. Dođe ljekar da pregleda Filipa, a on se zagleda u njega. Učini mu se da je taj pobjegao s bojnog polja. Reče mu:
- Da nijesi ti oni što umače kad krenusmo u juriš na Turke, nemrčipuško?!
- Đede, preumio si se, zamijenio me. Ima sličnih ljudi. Ja sam ljekar. U boj nijesam iša.
- Vuci se, rđo, oklen si diša, pa vidaj one što bježe s bojišta! Star sam ali nijesam ćorav. Upamtio sam te ja.
- Teško si ranjen, đede, potrebna ti je ljekarska pomoć - reče mu ljekar.
- Miči mi se da te ne gledam! Teži si mi no ova rana! Sam ću se vidat - reče i ustade, ali se onesvijesti.
Ljekar ga gleda, pa reče:
- Čudan neki starac. Oklen je?
Jedan bolničar odgovori:
- On je iz Cuca. Niko ne cijeni junaštvo, a prezire kukavičluk, ka Cuce.
Drugi doktor dođe da vida Filipa. Kad se oporavi, Filip upita:
- Đe je oni dotor, nemrčipuška?
Bolničar mu odgovori:
- Vida druge ranjenike. Ljut je na tebe što si ga unavidio i onako bručio. Nije on, đede, pobjega s bojnog polja.
- Sigurno si i ti š njim pobjega s bojišta kad tako zboriš, nevoljo jedna!


Neka ti bude, banico moja ?

Periša Simović, učesnik u borbama za oslobođenje Nikšića i Bara, bio je oženjen Krstinjom, kćerkom Nikole Banićevića, kapetana cuskog. Pri osvajanju jako utvrđenog Bara bi teško ranjen. Na Cetinju je duže vidan, ali osta ćor u oba oka. Kad ga dovedoše doma, srete ga Krstinja i reče:
- Dobra ti sreća, junače, i sretnje ti rane!
Periša će na to:
- Što sam vidio - vidio, a vidio sam ka ora. Nesretnja sudbina zamrači mi sve. Sretnji poginuše, a ja ostah da se teturam.
- Nijesi ti ćor, imaš umne oči, Periša, a tun sam i ja, tvoj saputnik, pa će te moje oči vodit.
- Krstinja, kad sam se oženio, bio sam zdrav ka drijen, sad sam bogalj, a takav nikom ne treba. Vrni se u rod. Valjana si, čestita, zgodna, iz ugledne kuće, brzo ćeš se udat, nać drugi dom. Neka ti je prosto s moje strane!
Krstinja se skameni, zastade, pa će:
- Bog s tobom, što to zboriš, Periša?! Ja bi bila ništena kad bi te odbačila. Da sam se ja slomila, oči izbola, što bi ti uradio? Ne bi me ćušnuo, drugu naša?
- Ne znam što bi bilo jednog dana kad vagan nadjača jatagan. Učini to što ti velim, da se ne bi kajala.
- Žena sam ti i dužnost mi je bit uz tebe. Ne očajavaj, oči si da za oslobođenje Crne Gore od Turaka. Prezrela bi te da si se kukavički ponio, pa da na tebe ukazuju prstom. Perišu osnažiše Krstinjine riječi, pa će:
- Kad tako oćeš, neka ti budne, banico moja!

Nije mu pao mraz na obraz

Lazar Milutinov Krivokapić, oficir, komandir Cucke čete više godina, istaknuti junak u borbama za oslobođenje Bara i Nikšića od Turaka, čije je prsi krasilo pet najvećih crnogorskih odlikovanja, mjesni školski nadzornik, bio je omiljen i poštovan u svom plemenu, a i šire, što potvrđuje i nekrolog, objavljen u „Glasu Crnogorca od 16. juna 1901. na strani 4. U njemu, pored ostalog, stoji: „U ovom plemenu njegova istinitost i čovjekoljubivost služiće za primjer. Laka mu rodna zemlja, koju je kao čovjek svojski ljubio, kao junak junački branio”. Ovog uglednog čovjeka pokuša da opanjka kod knjaza Nikole sujetni, zlobni Zveko, vojnik Cucke čete.
Obuzet žudnjom za glavarstvom, počastima i slavom, Zveko Cuca napisa pismo knjazu Nikoli: „Gospodare, pomagaj, ako Boga znaš, zaštiti vojnike Cucke čete od Lazara Milutinova. Vojnike ćoteka brez razloga, prinuđava da argatuju svaki dan. Veli da ne benda tebe, gospodare. Uzmi mu komandirski grb i postavi drugog komandira koji će počitovat tebe, gospodare, vojnike Cucke čete. Spasi ne, mili gospodare, od ovog orjanta”. Dade pismo svom prijatelju da odnese na Cetinje i preda knjazu Nikoli, a ovaj, znajući da je to laž, preda pismo Lazaru Milutinovom.
Postroji Cucku četu Lazar Milutinov i reče:
- Izađi, Zveko, pred četu i pročitaj ovo!
Izađe Zeko, uze pismo, pa kad viđe da je to njegovo pismo, stisnu zube, poče kolutati očima, jedva izusti:
- Ne znam, Lazo, čitat, daj drugom da pročita.
- Kad si zna pisat, znaš i čitat, Zveko! Čitaj!
- Sve što sam napisao je laž. Zaslužio sam da me mušketaš. Bog i sveti Jovan, oprosti mi!
Lazar pročita Zvekovo pismo knjazu Nikoli, a vojnici povikaše uglas:
- Pod gomilu s njim! On je bruka za našu četu, pleme!
Vojnici ga ispljuvaše, šćahu da ga bace pod noge, ali Lazar Milutinov ne da. Reče mu:
- Tako mi, Zveko, zafali što ti spasih glavu da je barski Turci ne posijeku, a ja zadobih tešku ranu zbog tebe! Ti nijesi samo sujetnik no i nezahvalnik, zlobnik! Iako ti nije, koliko ja vidim, pao mraz na obraz, praštam ti. Ti si za žaljenje.

Tamo oni

Božićna pobuna dobija sve veći mah, a hajka na Crnogorce ne jenjava. Mnogo je Crnogoraca ubijeno, još više utamničeno, njihove kuće opljačkane, zapaljene. Govorilo se: „Crna Gora je stradala kao u toku napada Ćuprilića”. Većina se svetila. Krsto Zrnov Popović gnuša se osvete. Govorio je: „Crnu Goru treba skapulat od krvne osvete”.
Krsto Zrnov dođe iznad Jame Vojvodine, viđe svoju kuću kako plamti i ostade mirno da posmatra kako palikuće igraju i urliču. Jedan od zelenaša, vidno usplahiren, upita:
- Da se primaknemo i ućutkamo ih?
Svi, osim Krsta Zrnova, povikaše uglas:
- Pobijmo palikuće!
Krsto ih zaustavi riječima:
- Zlo se zlom ne izbija. Kad bi vi to uradili, bili bi ka oni. Pobjednik je oni koji pobijedi zlo u sebe. Zbog nekoliko maca slame, ključeva i greda - ugasit toliko života! To čine neljudi. Pucajte uvis da ta rulja pobjegne. Dosta im je da nose svoje ime. Za čestita čovjeka ime je najteže breme. Kad njih pominjete, rečite: tamo oni. Iz neznanja zlo izvire. Ne znaju što čine, a takvi su za žaljenje.
Pripucaše uvis, a palikuće pobjegoše. Krsto sa vojnicima pođe u Jamu, pogleda zgarišta, pa reče:
- Mnogo se zla nakotilo, dovoljno da satre sve Crnogorce. Neka nam je Bog u pomoć!

Sjeme im se skamenilo!

Krajem 1918. najzlokobnije godine za Crnu Goru, iz Stradije pohrliše oni u kojima je sve ljudsko utrnulo da utule zraku koja je vječito prkosila tami. Dočeka ih prezir, bunt, otpor, potomaka onih što su ginuli da bi uspravno živjeli. Taj izazov razjari zločince, izazva njihovo bezumlje. Nemoćni u obračunu sa neustrašivim, okomiše se na nemoćne, nezaštićene. Iz dana u dan sve je više zločina i svi su grozniji jedan od drugog. Najgrozniji zločin snađe Rokoče, selo u Cucama. Od zaborava čuva ga narodna pjesma i priča.
Aprilska noć crna ka duše žandarma koji se ušunjaše u Rokoče u dvije ure poslije ponoći. Vamelja Petra Zvicera, hrabrog i odvažnog komickog vođe, spava, bez braniča, ne sluti crnu uru. Dvanaest žandarma, koje predvodi sumanuti major Kecmanović, okružiše dom Petra Zvicera. Pritajiše se, osluškuju. Major Kecmanović, pošto mu nešto šapnu Kolaković, đipi, grunu nogom u vrata i viknu:
- Budi se, bagro crnogorska! Otvaraj vrata! Zapalićemo kuću, banditi, ako odma ne otvorite! Brže, dete vam... krvavo!
Skoči Petrova žena Zagorka, otvori vrata kundakom je udariše u glavu, obli je krv, pade, a zlikovci ulećeše u kuću, bačiše s odra troje đece na kamene ploče, a majku Petrovu Anđu, sestru Planu, brata Vidaka i babu mu Đurđu kundakuju, gaze, guše, pljuju. Major Kecmanović gladi nož, pa viknu:
- Gdje je Petar, kazuj, bando komicka? Seme ću vam zatrt ako ne kažete, divljaci crnogorski! Kazuj!
Zagorka Petrova će slabašnim glasom:
- Petar je otiša u mlin da samelje malo rumetina.
- Lažeš, prostakušo crnogorska! Nećete da kažete? Koljite, pa ih zapalite da ne ostane traga! Tu babu vežite za drvo da gleda i srce joj prepukne od žalosti! Brže, što blenete?!
Petrov brat Vidak jurnu iz kuće, stiže ga kuršum, priklaše ga, za njim sestra mu Plana, prerezaše joj grkljan, zaklaše Petrovu majku Anđu, a potom zavezaše Petrovu ženu sa troje maloljetne đece za žrvnje. Natrpaše kuću slamom, ubačiše beživotna tijela zaklanih, zapališe slamenu kuću. Planu slamena kuća, crveni plam suknu u nebo. Vriska, jauk, kuknjava, plač, zapomaganje majke i đece. Dim davi, plam prži, krov dogorijeva, stropošta se. Svi izgorješe. Za to vrijeme ispred kuće kolo bezumlja, đavolski pir i izludjela baba Đurđa. Na zgarište osta dio dječje ruke. I danas kad neko noću prođe pored mjesta zločina, vele, vidi kuću kako plamti, čuje jauk, plač, vrisak, zapomaganje đece i majke.
Petar Zvicer ne uspje da smakne zlikovce, poginu kod Nikšića, a major srpske žandarmerije dobi viši čin i visoko odlikovanje za ovaj i druge zločine. Iskopaše mnoge domove crnogorske, utuliše ognjišta zavazda. Snašla ih nenadna! Sjeme im se skamenilo!

[G R A D]

Nesebičnost uzdiže ličnost


Pavle Lazarev Krivokapić, crnogorski oficir, bio je dva puta uzastopno predsjednik Cucke opštine. Poznat je kao darežljiv, čovjekoljubiv, dalekovid, rječit čovjek. Njegove mudre izreke i predviđanja i danas često pominju Cuce.
Bila nerodna godina, pa glad sjeda za mnoge cucke trpeze. Udarila boleština u narod. Zetska banovina uputi nešto novčane pomoći (ilijadu dinara) Cucama. Pavle Lazarev, tadašnji predsjednik Cuca, naredi Veljku Jusinu, đelovođi, da popiše sve kojima treba pomoć. Veljko sačini spisak siromašnih Cuca. Pogleda Pavle Lazarev spisak i viđe da je dobijena novčana pomoć suviše mala, pa joj priključi svoju platu (iljadu dinara), podijeli siromašnim i odloži glad za neko vrijeme.
Kad Veljko Jusin ponovo dođe na Cetinje za pomoć, upita ga viši činovnik:
- Podijeli li Pavle Lazarev onu hiljadu dinara siromašnim Cucama?
- Ne jednu no dvije iljade dinara. Jedna iljada je bila nedovoljna, pa je Pavle Lazarev da svoju platu siromašnim. Doša sam za pomoć. Koševi su prazni, boleština se širi.
- Kažeš: Pavle Lazarev dao svoju platu siromašnim Cucama! Ima, dakle, i takvih presjednika opština, nesebičnih ljudi koji se odriču svoje plate da drugi ne bi gladovali. O darežljivosti Pavla Lazareva obavijestiću bana - reče viši činovnik.
Kad ban sazna o darežljivosti Pavla Lazareva, dodijeli značajnu pomoć Cucama i reče:
- Nesebičnost uzdiže ličnost.
Trgovina mukom
Nikola Cuca odluči jedne nerodne godine da se bavi trgovinom. Pođe u Banjane. Ispod jedne kuće ugleda starog Banjanina okruženog krdom koza. Osmjehnu se, pa reče:
- Bog ti pomoga, starino! Kako si, junački sine, kućeviću?
- Ne valja ništa, pritisle godine, velika muka, junače. A oklen si ti?
- Ja sam Nikola iz Cuca. Trgujem u živo.
- Neka si zdravo! Znam da trguješ živim, a da nećeš mrtvim.
- Ma, stari, trgujem mukom. Ima li u vas dosta muke za prodaju? - upita ga Nikola.
- Vaistinu, ima u nas dosta muke, više no iđe. Znači, ti kupuješ muku? Prodaćemo ti svu muku, dobri Cuca.
- Cuce pod mukom podrazumijevaju živo (koze, ovce), jadan ne bio, to svako zna. Istina, nekad kažu i živo-reče Nikola.
- Pa, što odma ne kaza da si doša da kupuješ koze, a ne muku i živo, trgovče mukom i živim - reče Nikoli Banjanin.
- Pomaže li ti ta trgovina? - upita ga Banjanin.
- Slaba vajda od nje - reče Nikola.
- Pa, što to ne batališ? - upita ga Banjanin.
- Bolje išta nego ništa - reče Nikola.
- A jesi li voliji da ti pomože Bog ili narod? - upita ga Banjanin.
- Voliji narod, kako ne-reče Nikola.
- Onda ti idi u Cuce i trguj, tamo je narod darežljiviji.
- Imaš pravo. Ne znam što mi bi da ovamo dolazim radi trgovine - reče Nikola.
Kad se vrnu kući, žena ga upita:
- Đe ti je muka, Nikola?
- Ne prodaju Banjani svoju muku i ne pitaj ništa - reče Nikola ljutito što je dangubio.
Velja guša - mala duša
Vučeta Bjelov poćera za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dvanaest volova u Boku, proda ih za devet i po hiljada dinara. Vrnu se istim putem - preko Cuca. Kad stiže na Batu, počinu pored vode. Stršljen se okomi na njega i on se poče branit jaketunom. Ispade mu takulin, a on ode. Dođe u Rovine, opipa unutrašnji špag i umjesto takulina - ruka mu nađe prazninu. Zakuka Vučeta i trčeći se vrati natrag.
Mare Pavlova s Bate pođe sa sedmogodišnjim sinom na vodu. Dok je ona sipala vodu u burilo, dijete joj se igralo pored vode i našlo takulin. Mare uprti burilo vode, viđe da joj sin drži takulin, uze mu ga i reče:
- To je tuđe i mora se vrnut!
Dođe Mare doma, reče Pavlu da je dijete našlo pored vode takulin, a Pavle će:
- Metni takulin u baul. Brzo će stić gubitnik.
Izađe Pavle ispred kuće, vidi čovjeka kako izbezumljeno trči oko vode i bije se šakama u glavu, pa će:
- Prijatelju, da nijesi nešto izgubio?
- Jesam, u zli čas, sve što sam ima! - kaza Vučeta.
- Ajde, ovamo, pa će sve dobro bit - kaza Pavle, a on strča u Pavlovu kuću, zadihan upita:
- Što si me zva?
- Kakve ti je boje takulin i koliko si para ima? - upita ga Pavle.
- Takulin je crni, a ima sam devet i po iljada i petnaes dinara.
Pavle mu reče:
- Takulin nije niko otvara. Otvori ga, izbroj, pa ako je tvoj, neka ti je srećan!
Uze Vučeta takulin, izbroja pare i bi taman onoliko koliko reče. Ruča, ne zafali, ode bez pozdrava.
Mare Pavlova reče:
- Velja guša - mala duša. Ne zna zafalit, zna šićarit.

Nema pameti bez lukavstva

Raspisaše se izbori za predsjednika opština u Zetskoj banovini. Na listi za predsjednika Cuca su dva kandidata - Krsto Zrnov i Nikola Misjov. Krsto je smatrao da njegov protivkandidat nema nikakvog izgleda na pobijedu, pa zanemari agitaciju. Nikola agituje, ne štedi novac ni obećanja, uspje da pridobije većinu Cuca da glasaju za njega. Kad Nikola pobijedi Krsta na izborima, mnogi se začudiše, najviše ban Zetske banovine.
Ode Nikola Misjov, pun sebe, na Cetinje banu. Ban ga hladno primi, pa mu reče:
- Nijesam očekivao tebe, Nikola, već Krsta Popovića. Mjesto predsjednika Cuca trebalo je da pripadne njemu, a ne tebi. Nije taj položaj za tebe!
Nikola Misjov skupi usta i obrve, očito ljut, reče:
- Ni ta stolica na koju sjediš nije za tebe, bane, već za Krsta Zrnova. Da je sreće, on bi na nju sjedio!
Zajapuri se ban, usta, a Nikola Misjov brzo dodade:
- Za tebe je, bane, prva stolica do kralja u Beograd.
Ban se kisjelo smjenu, pa će:
- Sad mi je jasno zašto pobijedi Krsta Popovića na izborima. Ne bije tebe uzalud glas da si najlukaviji Cuca!
- Nema pameti, bane, bez lukavstva.

Stigla ga kletva

Bogdan Veljocuca bio je vrstan lelekač, duhovit zdravičar. Njegova zdravica vazda je imala žaoku kojom bi pecnuo one kojima je zdravica namijenjena, pa je dolazilo do žestokih svađa. Stoga mu rođak iz čijeg doma pođoše svatovi u Ćekliće po đevojku reče:
- Bogdane, odredio sam zdravičara, a tebe zabranjujem da dižeš zdravice. Ako ne posluša, osinjak ti oba oka iskopa!
- Ne kuni, kletniče, skamenile ti se! Vazda su se divili mojim zdravicama. Neka drugi avetaju, a Bogdan će mučati.
Dođoše svatovi u Ćekliće. Pošto je po dogovoru došlo puno svatova, trpeza bijaše postavljena ispred kuće. Sjedoše svatovi da se goste, a ose navalile. Dižu se zdravice, a Bogdan muči, ćera ose. Učini mu se da sve zdravice ne valjaju ništa, ne moga izdržat, diže se, uze čašu i poče:
- I oko i čelo, sve vi, prijatelji, veselo!
Dičili se ka zec brzinom, ka lisica mudrinom!
Jedna osa ga bocnu u vrh jezika, druga se uplete u Bogdanovu trepavicu i ubuca mu žaoku u očni kapak. Bogdan proguta pljuvačku, pa jedva progovori:
- Što ovo bi, Ćeklići?! Jesam li ja u osinjak ili među prijatelje?
- Dok Bogdanu deblja jezik, zatiče oko, svi se grohotom smiju. Bogdana fata jeza, poče da se trese. Neko reče:
- Trljajte mu jezik i očni kapak kamenom i metnite ledne obloge, da ne odapne!
Vrnuše se svatovi sa đevojkom. Bogdan se snuždio, ni u nos. Kad mu sjutradan malo splasnu otok, reče domaćinu u čiji je dom dovedena nevjesta:
- Stiže me tvoja kletva, kletniče, vratilo ti se!



Čestitam ti zlu sreću!


Krsto Zrnov (Todorov) iz Jame Vojvodine spada u one junake rijetke koji se nikada u toku borbe nijesu savili, sklonili, a kuršum ih nije htio. Govorio je: „Ko svakome ne želi dobro - čeljade je zlobno”. Kao čovjek i junak živi Krsto Zrnov u mnogim pjesmama i pričama narodnim.
Bijaše se razdanilo kad Krsto Zrnov krenu iz Jame Vojvodine. Žena ga isprati i reče:
- Srećan ti put i položaj, Krsto!
Krsto će na to:
- Crnu Goru treba sačuvat, dolaze teške ure. Da nije toga, ne bi se prihvata tog položaja.
Stiže na Batu.Kola bijahu stigla sa Cetinja. Viđe kola i ubrza. Pogleda i ugleda Pavla Lazareva ispred kuće. Stade i reče:
- Dobra ti sreća, Krsto! Akoboda, Krsto, tako rano? Svrati da popijemo kafu i rakiju. Nećeš pasat pored moje kuće...
Krsto ne sačeka Pavla da dovrši misao, kaza:
- Rado bi svratio, niđe milije, ali žurim. Kola me čekaju, kao što vidiš, moram na Cetinje.
- Prihvati li, Krsto, položaj ili se dvoumiš? - Upita ga Pavle Lazarev.
- Prihvtih. Štoje - tu je - reče Krsto.
- Čestitam ti zlu sreću, Krsto! - reče mu Pavle Lazarev.
- Crna Gora mi je iznad svega, Pavle, treba je spasavat! - reče Krsto ljutito, uđe u kola i otputova za Cetinje.
Oskrnavio crnogorsku kapu
Čim kapitulira Italija, Krsto Zrnov sa svojom vojskom ode iz Cetinja na Resnu (Bjelice). Pokuša da s partizanima organizuje napad na Njemce, ali ga oni usloviše da prišije petokraku na crnogorsku kapu, što Krsto odbi, rekavši:
- Dok sam živ na crnogorsku kapu nosiću samo crnogorski grb. Izlišan je dalji razgovor kad to zahtijevate. Koliko ste me slušali toliko ste me razumjeli.
Na Resnu dođe jednog dana Katunjanin, mladić. Na crnogorsku kapu metnuo četničko znamenje. Kočoperići se, rukova se s Krstom Zrnovim i Pavlom Lazarevim. Krsto ga pogleda i reče:
- Miči to s crnogorske kape, zaluđeli mladiću! Četnička obilježja možeš nosit na šajkaču, šubaru, ali ne na crnogorksu kapu!
- Moja je kapa, pa ću na nju nosit što oću! - usprotivi se mladić i nakrivi kapu.
- Oskrnavio si crnogorsku kapu! Miči četničko znamenje s nje ili ću ja mać! - reče mu ljutito Pavle Lazarev.
Pošto je posluša, Pavle Lazarev skoči, zgrabi s njegove kape četničko znamenje, pa pod nogu i zgazi.
Mladić uzdrhta, izmače se, pa reče:
- Na Pavla Lazareva i Krsta Zrnova sramota je dić ruku. Da je ovo neko drugi uradio, mozak bi mu linuo.

Na visini svojih predaka

Iz Boke pođe sedamdesetak Njemaca preko Grkavca u Cuce. Dođoše do Guke,visokog brda kod Bate, đe ih pobiše partizani. Sa Cetinja krenuše Njemci da satru Cuce. Sazna to Blažo Dragov, obavijesti Krsta Zrnova. Krsto uputi iz Bjelica tri čete nacionalista. Dođoše Njemci na Batu, zapališe školsku zgradu, narod odvedoše na poljanu ispod džade. Uto stiže Blažo Dragov s nacionalistima. Nacionalisti zauzeše vrhove brda oko Bate. Blažo priđe njemačkom komandantu i reče mu:
- Vaše su pobili partizani i nestali, a ne ovi što ste ih doveli za odstrijel. Nađite partizane i svetite se!
- Predajte crvene bandite, pa odmazde neće bit. Ako to ne uradite, sve ćemo postrijeljat! - kaza njemački komandant.
Blažo Dragov će na to:
- Ne znamo đe su partizani, pa ne možemo udovoljit zahtjevu. Ja sam tu da spriječim prolivanje vaše i naše krvi. Odustanite od namjere, opkoljeni ste!
Diže Blažo Drago ruku - znak nacionalistima da se pokažu i pripucaju. Pokazaše se nacionalisti, oglasi se vatreno oružje. Njemci zauzeše položaje za borbu, a njemački komandant ljutito reče Blažu:
- Svi ste vi crveni banditi, razbojnici: i partizani, i nacionalisti i nejač! Nećete odmazdu izbjeći drugom prilikom!
- Prateću ve do Čekanja, žrtava ne smije bit. Recite svojim vojnicima da prođu mirno kroz naša plemena.
Stigoše na Čekanje. Njemački komandant reče Blažu:
- Obavijestiću nadležne o djelovanju nacionalista. Vi ćete biti pozvani na odgovornost!
Kad odoše Njemci, Vaso Bogdanov Giljen reče:
- Spasi ne Blažo Dragov, unuk vojvode Miloša Krivokapića, Bog ga sačuva! Da njega ne bi, ni uva ne bi ostalo. U Šunjovića (grana Krivokapića) vazda je bilo ljudi i junaka i vazda će bit. Blažo je poša stopama svojih predaka.
Neće uspjeti da ga pogleda u oči
OZNA, koju Cuce nazvaše OZLA, pružila svoje pipke da ščepa Krsta Zrnova. Čuveni ratnik, oprezan, domišljat, izbjegavo je sve zamke. Prvo su njeni članovi radili tajno, a potom javno. Najaktivniji je bio Rako Mugoša. On se zareče da će uhvatiti Krsta Zrnova.
Banu jedne noć Rako Mugoša sa svojim u kuću Pavla Lazareva. Pošto večeraše, Rako se diže da razgleda mnoštvo slika po zidovima kamare. Upilji u jednu sliku, skupi usta i obrve, pa upita Pavla Lazareva:
- Ko je ovo?
- Krsto Zrnov, junak i čovjek - kaza Pavle, a Rako će:
- I ti čuvaš sliku izdajnika! Tog junaka ću uvatit, jahat do Cetinja. Vi ste svoji i ti znaš đe se krije Krsto Zrnov. Kazaćeš milom ili solom!
Na to će Pavle Lazarev:
- Krsto nije izdajnik i nikad se nije krio. Crnu Goru je zadužio kao iko. Njega niko nije jahao, pa nećeš ni ti, Rako! Đe se nalazi Krsto Zrnov - to ti neće reć nijedan pošteni Cuca, pa da će mu mozak linut. Nećeš smjet ni uspjet da ga pogledaš u oči! Pričuvaj svoju mladu glavu.
Rako Mugoša uze Krstovu sliku, zgazi je, pa zaprijeti Pavlu Lazarevom:
- Kad uvatim Krsta Zrnova, ti ćeš doć na red, Cuce će me upamtit. Sve ve treba pobit!
Pri odlasku Pavle Lazarev mu reče:
- Pokaza svoje čojstvo, a o junaštvu čuće se!
Rako Mugoša lati se oružja, ali ga njegovi spriječiše da ga upotrijebi. Ode u susret Krstu Zrnovu, ali ne uspje da ga pogleda u oči, kako je Pavle Lazarev predvidio.

Vrijeme uznosi i kosi

Džadom preko Bate jaše na osedlanommagarcu Suro Cuca. Obrće glavu lijevo-desno, osluškuje. Pogleda prema vodi, ugleda Maru Pavla Lazareva, nakašlja se, pa viknu:
- Uranila si, Mare, na vodu! Ovakvog pometa odavno ne bi. Sve se sledilo, a mene nije ladno, obula me i obukla narodna vlas od glave do pete. Malina ima rusku šubaru, kožne čizme i kožni kaput. To se daje zaslužnim, a ja sam takav. I moj magarac ima sedlo što ga nema nijedan cucki konj.
Mare Pavlova zastade, pa će:
- Prema čovjeku i sedlanik. Kako tvom sedlaniku stoji sedlo, tako i tebe ruho. Dva takva uglednika odavno ne prođe ovom džadom. No, što si uranio, Suro?
- Kako što? Na službu, Mare! Dosta ga je bilo Pavla Lazareva... Mlogo godina, ne znam koliko, bio je glavar Cuca, drža ig za perčin, nijesu smjeli ništa što ga nijesu pitali. Ne šćaše se micat da ne dođe ova vlas. Glavari smo sad: Nuko, Aco, Ošo, ja i drugi. Vedrimo i oblačimo.
Mare ga putujući sasluša, pa reče:
- Malina se može ravnat s Pavlom Lazarevim, pa ima ili nema vlast, a ti ušaj i sa sličnim se ravnaj. Svako je vremenit, zavazda ne može nikom bit. Čuvaj ti metlu, Nuko viganj, uskoro će vi valjat. Vrijeme uznosi i kosi.
Ošinu Suro magarca, ljut što ni pola ne rezumje, i kad dođe, ispriča sve što je upamtio Nuku. Nuko se zamsili, pa reče:
- Ne rezumijem je ni ja. Baćani vazda mudruju, ne moš im dokučit što misle. Nije zborila protiv vlasti, pa je ne mogu kaznit, ali ću zabilježit sve, nek se nađe kad zatreba.
Ne prođe mnogo vremena, a Suro i Nuko nađoše se đe im je mjesto. Vrijeme ih pokosi.



Ne griješi djelom, nećeš jelom


Tada Cuce nijesu imale popa, pa je s vremena na vrijeme dolazio nesvršeni bogoslov. Bio je nečemuran, Cuce mu dodaše nadimak Nevolja. Nevolja je bio sladokusac, ali piti nije mogao. Kad se napije, počne da psuje, pa i Boga ne poštedi psovke.
Na Veliki petak pođe Nevolja u Zaljut. Kad dođe na Brateš, ugleda mnogo koza i krupnog čovjeka pored kuće suvomeđe pokrivene slamom. Pomisli:
- Đe ima koza, biće i suvih košetka kozjih. Navešću ja njega da me časti ako to sam ne uradi. Ije mi se kozji košet suvi.
Nevolja se nakašlja, a čobanin podiže glavu, prekrsti se, pa kaza:
- Oklen ti, pope, jutros? Da nije ko, ubrani Bože, odapeo?
- Ne, ni da Bog! Doša sam da okadim kuću, očitam molitvu za zdravlje i napredak. Kako si, poštenjačino?
- Fala Bogu, dobro. Ajde da popijemo po vidžan ječmenice. Kuću nemo kadit, molitve nemo čitat, nemam para.
Nevolja uđe u kuću bez prozora, podijeljenu plotom. Domaćin mu dade tronožac i on sjede. Domaćica skuva ječmenicu, pruži domaćinu i Nevolji. Nevolja upiljio u suvo meso iznad ognjišta, pa će domaćinu:
- Bogu fala, imaš mrsa dosta! Ništa slađe od košeta suvog kozjeg kad se ispeče. To mi je najmilije jelo.
- Vala, pope, da nije veliki petak, sad bi košet kozji u ognjište, pa da prezalogajimo.
- Ne griješi djelom, nećeš jelom - reče Nevolja.
- Pravo veliš, pope, - reče domaćin, pope se uz stube, uze košet kozji, stavi ga da se peče.
Domaćica se prekrsti, pa im kaza ljutito:
- Grijeh na vašu dušu, bezbožnici!
Kad pojedoše košet, upita domaćin Nevolju:
- Jesi li, pope, kad postio?
- Samo onda kad nijesam imao šta mrsno metnut u usta.

Nadmetanje u vikanju

Šutan Malocuca pođe u Bjelice da posjeti prijatelje. Kad stiže na Resnu, srete Mitra Čevljanina. Pošto se rukovaše, pitaše za zdravlje, reče Mitar:
- Zimus sam s porodicom izio sjeme rumetina i krtole. I oklasine smo mljeli i jeli. Imali smo i varevine, pa smo svi skapulali. Doša sam u Bjelice da zajmim malo sjemena rumetina i krtole. Moš li mi pomoć?
- Ajdemo u kavanu Milića da popijemo po dvije, pa ćemo se raspitat đe se može pozajmit sjeme. Cuce su snalažljive. Kad im prifali, nekad u Ercegovinu, nekad u Boku, njima dosta. Čevljani se ne mogu ravnat s Cucama. Cuce su vazda bile bolje.
Mitar muči, brk mu pdrhtava, jezik udara u zube. Uđoše u kavanu, popiše po šest čaša rakije. Mitra zabolje drob, kruža se od bola, a Šutan ga ćera da pije.
- Neću više pit! Kafedžija, ima li mi ko pozajmit malo sjemena rumetina i krtole? - reče Mitar, a kafedžija:
- Imam ja. Ako nadvičeš ovog Malocucu, daću ti po pet oka rumetina i krtole. Ako te nadviče Malocuca, ti plaćaš popijenu rakiju. Što velite?
Pošto pristadoše, reče kafedžija:
- Viči, Malocuca!
Malocuca se podboči, zinu koliko može, pa viknu:
- Ži-vje-le Cu-ce!
Čevljanin zasuka glavu, zinu i viknu:
- Ži-vje-li Čev-lja...
Pri vikanju izglavi mu se vilica, osta dio druge riječi neizgovoren. Uplaši se kafedžija, posla po Bradonju koji je vičan izglavljenju. Uglobi mu vilicu, a on se prući. Zabrinu se kafedžija, pa viknu:
- Pobijedio si, Čevljanine!
Mitar otvori jedno oko, pa drugo i reče:
- Lukavi Malocuca odabra kraće riječi, a ja duže. To mi izglavi vilicu. Ne žalim kad su Čevljani bolji od Cuca!
Pismenost mu u tragu
Dobi jednog dana Pero, odomazećeni Cuca, pismo. Pošto nije znao da čita, ode kod učitelja i zamoli ga da vidi što piše. Uze pismo učitelj i reče:
- Ovo je nešto ozbiljno. U srijedu koja prva dođe moraš bit na Cetinje, u osam ura u sud. Tamo ćeš saznat zašto te zovu. Ako ne pođeš, privešće te i kaznit. Ovo je sucki poziv, nema vrdanja, Pero. Nešto si skrivio.
Zabrinu se Pero, dođe doma i reče ženi:
- Ovo je sucki poziv. Nauči me što da rečem, da ne zabrljam, i kako da se ponašam. Tebe ne bi moga niko zbunit i nadgovorit.
Žena mu reče kako da se ponaša, što sudiji da kaže, a zatim će:
- Ako što zabrljaš, kad se vrneš, vezaću te za žrvnje, pa mokrim konopom po tebi! Znaš ti kako ja bijem!
Pođe Pero na Cetinje. Kad stiže, raspita se đe je sud i prije osam ura banu u sud, pa reče:
- Ja sam Pero iz Cuca. Što skrivih, sudija, ako Boga znaš?
- Ti si svjedok. Ispričaj sve što znaš o svađi na Bati.
- Bio sam na Batu tog dana, ali ništa čuo ni vidio. Ti koji su se grdili i bili, koliko ja znam, dobri su ljudi.
- Ako nijesi pismen, palac na jastučicu, a zatim na izjavu. - reče mu sudija.
- Pismen sam ja, sudija, iako nijesam školu učio - reče Pero i našvrlja nešto.
- Kako to? Đe si naučio pisat? - upita sudija, a on:
- Mene je pismenost u trag.
Sudija ga pogleda, nasmija se i reče:
- Slobodan si. Idi doma.
Kad se vrnu doma, reče ženi:
- Evo me bez ogrebotina. Ništa nijesam zabrlja. Rekoh sudiji ono što me ti nauči.

Brzorek pameti ni za lijek

Proslava Prvog maja okupi i te, 1960. godine, mnoštvo Cuca. Jedni pođoše u kafanu da poju, drugi na poljanu da igraju i pjevaju. Nekima piće žestoko pomuti i ono malo pameti, pa počeše da lome čaše, botilje, da psuju, traže kavgu. Pljušte pogrdne riječi iz usta dvije izdvojene grupe spremne na obračun. Stadoše stariji ljudi između njih.
- Prošlo je vrijeme megdana, đetići, idite doma da što korisno učinite, bez ćoteka - reče im Krsto Grujičin.
- Psovke traže tuču, a tuča nikom dobro ne donosi, nego zlo. Manite se toga, ne izazivajte zlo - kaza im Radovan Jovanov.
Pošto oni nastaviše da se ruže, zalijeću, kaza im Pavle Lazarev:
- Rakija je kriva, a ne vi. To što ste rekli jedni drugim - zaboravite. Pametniji popušta. Brzorek pameti ni za lijek. Sve vas pozivam u moj dom na ručak. Nećete mi to odbit. Poslušajte me!
Pođoše s Pavlom, gledajući se poprijeko, stigoše u Pavlov dom. Tu ručaše, popiše po kavu, odobrovoljiše se, mirno razgovaraše. Jedan od njih reče:
- Umalo se danas ne potukosmo. Rakija ni udari u glavu, pa ne navodi na zlo. Neki su bili naoružani, ko zna kako bi se završilo. Sad vidimo da nijesmo imali razloga za svađu.
Na to će Mare Pavla Lazareva:
- Ko je vazda umjeren bio, nije zažalio. Znate vi to, ali se ne sjetite kad treba.


Kakvi prijatelji takav doček


Oženi se Mitraš Cuca u proljeće. Žena ga je često molilo da posjete njene, ali je Mitraš nalazio razlog da ne pođe, jer mu prijatelji nijesu bili po volji. Nagovori ga jednog ljetnjeg dana i odoše pješice. Mitraš krakat, žena mu kratkonoga, pa trčkara za njim. Kad prođoše Čevo, odmoriše se i ručaše, a zatim živnuše i stigoše prije mraka. Izađe Mitraševa tašta iz kuće, srete ih, izljubi i reče:
- Blagoš mene, evo mi zeta i ćerke! Čojku, iziđi i oćeraj pesa da ne nagrdi zeta!
Izađe Mitrašev tast, raširi ruke, poljubi ga i jednim prstom zakači mu oko, pa izljubi ćerku, a Mitraš reče:
- Pazi, ženo, da ti ne iskopa oči, ne zna đe mu prsti idu. Mene zakopa prst u oko!
Uđoše u kuću potleušu. Iz vrbovih grana izvija se dim i štipa Mitraša za oči. Mitraš trlja oči, a žena mu ćućori s majkom.
- Donesi, ženo, rakiju - reče Mitrašev tast.
Mitraš otpi malo rakije, pa ispljuva i uputa:
- Česova su ti ova drva? Da nije i rakija od njih?
- Drve su vrbova, rakija je murova. Nema im mane, zete.
Mitraš zaćuta, a tast mu reče ženi:
- Idi, ženo, i zakolji je. Zet i ćerka su gladni.
Dođe tašta Mitraševa, donese lubenicu iskrižanu. Reče zetu:
- Jeđi zete, ne žali. Zaklaću ja i drugu.
- Primakni se, zete, da obrstimo ovu lubenicu - reče mu tast.
Ustade Mitraš i reče:
- Ljudi iju, koze brste. Cuce tikve daju prasadima. Brstite vi, ja neću. Ženo, ostani tun i brsti tikve s roditeljima, a ja idem.
- Bio prijed gledat! Nijesam došla načeta, ništa skrivila, pa me nećeš ćuškat!
Ode Mitraš. Stiže izjutra u Cuce. Otac ga uputa:
- Đe ti je žena? Kako te tazbina dočeka
- Kakvi prijatelji - takav i doček. Ženu sam ostavio da kolje tikve i brsti s roditeljima.
U mrak stiže Mitraševa žena. Šćede je Mitraš vrnuti, ali mu ne da otac. Reče mu:
- Ona je dobro čeljade. Kakve si naravi, niko te ne bi trpio nako ona.

Nema dobitka bez gubitka

Đuro Zaljućanin bio je čovjek velike fizičke snage, blage naravi, čestit. Imao je brojnu porodicu, malo imanje. Jednog dana mu reče žena:
- Nema u koš ni zrna žita! Idi, nađi, zaradi, skapaćemo od gladi? - Zna me jad ako znam đe ću! No, idem, pa dako Bog da da se vrnem s vrećom žita na grbaču.
Dođe na Batu, đe se bijaše okupilo kod prodavnice puno Cuca. Jedan Malocuca, poznat po neumjesnim šalama, upita Đura:
- Kad si tako silan, moš li skrckat jare ili jagnje pečeno ili vareno?
- Mogu vazda, a ti, jado, ne moš oglodat ni plećku, pa si tako žgoljav - dogovori Đuro.
- Ako izjedeš jare vareno, neka ti je na zdravlje. Ne iziješ li, posjećeš mi i sađes pet listova. Ja ću kupit jare. Pristaješ li? - upita Đura Malocuca.
- Pristajem ako mi kupiš vreću rumetina - reče Đuro.
Malocuca pođe, kupi jare, zakla ga, izmjeri - pet oka, a zatim ga dade domaćici da svari.
- Nešto sam ožednja - kaza Đuro i pođe da kaže domaćici da meso vari dok se kosti ne odvoje, pa da kosti baci.
Donese domaćica meso, a Malocuca upita:
- Đe su kosti? Nećemo tako! Reka sam da sve izije!
- Ne iju ljudi kosti - reče domaćica.
- Nijesi pominja kosti, Malocuca, je li tako? - upita ga Đuro.
- Nijesam, ali sam mislio - kad sam reka sve - da i kosti iziješ.
- Mislit i i zborit nije isto, Malocuca, - reče Đuro i izjede meso.
Pođe u Pavla Lazareva da uzme vreću za žito. Ispriča mu kako je izio jare od pet oka i dobio vreću rumetina. Pavle mu dade vreću i reče:
- Nema, Đuro, dobitka bez gubitka. Ti dobio, on izgubio.
Malocuca kupi vreću rumetina, a Đuro vreću žita na leđa, pa kući. Kad ga žena ugleda, upita ga:
- Oklen ti vreća žita?
Đuro joj ispriča sve i reče:
- Danas mi je sretan dan. Ima Boga!

Pogrdna naricaljka

Zaklopi zavazda oči jedan stari čovjek, orjat, podvaladžija, nemrči-puška. Po običaju došli mnogi na pogreb. Tu su i lelekači i tužilice, ali nema lelekanja i naricanja. Tužilica Zorica, odiva čevska, udata za Cucu, muči. Upita je Mato Cuca:
- Zašto ne naričeš, Zorice? Nemoj da ide na oni svijet bez ožaljenja ovakva izgubljena glava!
Zorica će na to:
- Prvo ga ti zaleleči, pa ću ja naricati. Ako ti basta, učini to, Mato, sprdačino!
- Basta mi, ali ne umijem lelekat, pa će mi se rugat - kaza Mato.
Matu se pridružiše neki Čevljani, pa Zoricu prinudiše da nariče. Zorica poče da nariče:
„Što si mi se ukipio,
orjatino?
Puške nikad omrčio,
oklasino!
Prođe pasji život svoj!
Oj, oj, oj!
Skoči sin umrlog, viknu:
- Prekini, Zorice, žurice, jer će ti pogibija puć! Znam ko te nauči da tako naričeš i brljaš ljude. Čekaj me, Cuca, poslije sarane, pa ću ti pokazat ko je junak, a ko rđa!
Cuca se vješto izvuče, ne sačeka pogreb.

Zdrav, lupežu od lupeža!

Nekad su lupeži bili poštovani kao junaci. Gvorilo se: „Kome ne basta lupežat nije junak!” Nazdravljalo se: „Zdrav, lupežu od lupeža!” Sramota je bila lupežati samo u svom plemenu. Svako pleme imalo je svog čuvenog lupeža. Jedan bijaše nadmašio sve lupeže. ”Šćaše ukrast iz oči”, vele. I njegovi potomci bili su vješti lupeži. Jedan od njih ušao je u priču.
Bijahu Božićne posti. Snijeg pada i zasipa sve tragove. Krsto izađe na kućni prag, pogleda i reče:
- Noć stvorena za lupeže. Noćas će lupežati obezbijediti mrs zna zimu. Da nijesam obeća, ne bi iša na sjednik. Može mi neko onu jalovu kravu polupežat. Naredi se, ženo, a ja idem da zapatam pojatu.
Ode Krsto sa ženom na sjednik, a doma ostadoše đeca. Vrnuše se pozno. Kad dođoše do pojate, Krsto zastade, pogleda: vrata pojate otvorena. Uđe u pojatu i viđe da krave nema. Ufati se za glavu, pa reče:
- Snijeg je pokrio sve tragove, nikad je neću nać. Vješt lupež je to učinio. Kud ću i što ću? Mudrije je jutro od večeri.
Leže, a oči ne sklopi. Kad svanu, pravo u dom potomka onog čuvenog lupeža. Banu mu u kuću i viđe raščerečeno meso. Lupež kleknu, pa reče:
- Bog i sveti Jovan, nemo me ubit, reć da sam lupež! Vodi moju kravu, Krsto, neka ti je srećna?
Krsto njemu:
- Zdrav, lupežu od lupeža?
Odvede Krsto kravu, sprati u pojatu. Žena mu pogleda kravu i kaza:
- Nije ovo naša krava, Krsto!
- Sad je naša, ne romidžaj! Krava je krava. Ona je bila jalova, a ova steona. Bolje steona nego jalova.



Ruga je omraze druga


Sretošte se usred Cetinja dva stihoklepca * Nikola Cuca i Periša Bjelica. Uđoše u kavanu i popiše po nekoliko rakija. Nikola Cuca reče Periši Bjelici:
* Ajde da se nadmećemo, pa čiji stihovi budu gori * taj neka plati popijenu rakiju i ručak. Pristaješ li, Periša?
* Pristajem, kako da ne, bolji sam pjesnik od tebe, Nikola * reče Periša Bjelica.
Periša Bjelica se zamisli, pa poče:
* Sastala se dva pjesnika mlada
u kavanu sred Cetinja grada.
Jedno ti je Nikola od Cuca
što se gladan po Cetinju smuca.

Prekide ga Nikola Cuca i nastavi:
* Drugo ti je kovačev Periša
od Bjelica, iz sela Prediša,
štono žene po Cetinju šiša.

* Dosta, Nikola, jer ću ti zavrnut šiju, gladniče! * reče Periša.
* Ništa nijesam reka’ što nije istina. Otac ti je kovač, a ti si frizer za žene. Ako te istina pogodila, otrpi je, ne ljuti se na mene.
* Ko me ruži * s njim se ne družim. Ruga je omraze druga * reče Periša.
Plati Periša piće i ručak, pa krenu, a Nikola dobaci:
* Pogledaj istini u oči, pa će te ijed proći!

Što ne može milom * može silom

Udala se Mitruša s Čeva u Cuce. Ljepuškasta, iz dobre kuće, ali samovoljna i lijena. Prvu neđelju po udadbi Mitruša je bila pošteđena svih poslova u kući i van nje. Pošto i druge neđelje nastavi Mitruša da se izležava, da izvolijeva, pa i da prkosi, mladoženja reče ocu:
* Što da radim? Nikad ona neće bit’ valjana domaćina. Da je vrnem u rod ili da je izdevetam?
* Ni jedno, ni drugo. Lijepa riječ sve pokreće. Milom, a ne silom.
Ustadoše rano otac i sin, pa se počeše tobož otimat ko će od njih dvojice uzet burilo i poć na vodu. Mitruša leži, a oni se glasno prepiru da ih ona čuje Mitrušin svekar reče:
* Ja ću jutros donijet burilo vode, a ni ti, sine!
* Nećeš, tata, no ja, ti si star, pa se moš suturat niz onu stranu. Nije to posa za tebe no za mlade.

Mitruša reče ispod pokrivača.

* Što urlate, zna sve jad, od vas se ne može zaspat! Što se kočoperite ka’ kokoti, svađate ni zbog čega! Ovog jutra donesi ti, svekre, burilo vode, a sjutra će moj muž.
Upita je muž:
* Što ćeš ti, Mitruša, radit? Zašto ti ne bi donijela burilo vode ka’ ostale stopanice što čine?
* Nijesam ja tovarna životinja. Imaš magarce, pa tovari ga, a mene nećeš. Pušti me da spavam cijelu noć nijesam oka sklopila.
Otac i sin se pogledaše. Sin uze burilo i donese vode. Mitruša se poispravi i kaza mužu:
* Svari mi kavu. Ne mogu se razbudit.
* Razbudiću te ja, samovoljko lijena! * viknu joj muž, uze kosijer, pa krenu put Mitruše, a ona đipi s odra i reče:
* Što ti, jesi li se pomamio?! Ako jutros nijesam donijela burilo vode, donijeću sjutra! Bači taj kosijer i sjedi. Ja ću svarit kavu. Što si ti naprasit čovjek, zna te jad, ka će i mene mać’ s tobom!
* Što ne može milom * može silom * reče joj muž i sjede da popije kavu koju Mitruša svari.

U previjana nikad pouzdanja

Kad prvi kokoti zapojaše, skoči Stanoje Veljocuca, obuče iznošeni veštit, obu vunene čarape, naglavke od kostrijeti, preko njih prsle opanke. Žena mu reče:
* Rekoh li ti da ne ideš, ne vrta se! Kako te nije stid da takav ideš!? Mnozina će te viđet, biće alaka i smijeha. Kiša će, nemaš ni ogrtača, struku si izgubio kad si iša’ u Čevo.
* Obeća sam prijateljima da ću doć na slavu, ne mogu lagat.
* Ne znam kad si reka istinu. Idi da napuniš drob, đavoli ti ga izjeli!
Ode Stanoje u Broćanac, na slavu. Poče kiša da pada, pa se izu da mu se ne raspadnu opančine. Zaveza ih, prebači preko ramena. Kad stiže blizu kuće prijatelja, sjede da se obuje, ali nema opančina, skliznula s ramena. Zabrinu se Stanoje, pa reče:
* Bruke, što ću sad? Da se vrnem i tražim ih, zakasniću na slavu. Možda ih neću ni nać, ko zna đe su ispale. Idem, pa što bidne. Slava je, neće piljit u moje noge.
Kad dođe pred kuću prijatelja, nasloni uho uz vratnik. Kad se uvjeri da može neopaženo u kuću, uleće, česetita slavu, izljubi se s prijateljima, pa sjede, a noge pod tavulin. Proždre Stanoje velike komade mesa, pije rakiju i vino, nazdravlja. Ne prođe mnogo vremena, a kamara poče da mu se okreće oko glave. Bljuje mu se, ali ne smije napolje, viđeće da je bez obuće. Promozga, dosjeti se, pa reče:
* Prijateljice, ne bilo ti zapovijeđeno, vidi da mi neko pašče ne odvuca nove opanke. Uz vratnik su.
Izađe Stanojeva tašta, viđe da opanaka nema uz vratnik, pretraži sve oko kuće, pa se vrnu i kaza:
*Niđe ih nema, zete! Što si se izuo, nije ovo dzamija!
* Bila je mlogo gliba pri njima, pa na šćedoh da glibim štice u kamaru * reče Stanoje i uvati se za glavu.
* Ne brini, Stanoje, pokloniću ti nove opanke*reče mu tast.
* Nešto mi se smuči, prilega bi * reče Stanoje.
Tast ga odvede u kamaru, pomoga mu da legne. Kad se izjutra probudi, pored odra su bili ponovi opanci i vunene čarape. Obuče se, obu, doručkova, pa reče prijateljima:
* Vazda imali svega dosta! Sve vi išlo naprijed!
Dođe doma, a žena mu:
* Kako dobi nove opanke i čarape? Znam da si me obruka!
* Opanke mi pokloni tast, čarape tašta. Snaša’ sam se.
* Previjan nikad nije pouzdan * reče mu žena.


(Kraj)

--------------------------------------------------------------------------------


POVODOM FELjTONA „CUCE O SEBI I DRUGIMA”:

Hrabra Marija Andrijina


O pjesniku Stevanu Peroviću Cuci, čojstvu njegove majke Marije i njenom grobu u crkvi na Trešnjevu
Crkvu na Trešnju, poslije zemljotresa, renovirali su Žarko Pešikan i Nikola Pešikan, kako su nam rekli Špiro Perović, Jovan Simović i Radovan Bigović, obojica bez novčane naknade.
Zajedno sa Milom Tatarom, prvim školovanim ljekarskim pomoćnikom koji je radio u ambulanti na Čevu, pošao sam u Trešnjevo da provjerim podatak da je Marija Andrije Perovića, sestra Njegoševa, sahranjena u unutrašnjosti crkve, ispred oltara. Našli smo grob, očistili natpis, koji je teško pročitati, jer je uklesan nevještom rukom, a nije konzerviran. U natpisu stoji: „Ovde počiva hrabra Maria Andrina i sestra vladike Rada Petrovića”. Zatim su zapisani borjevi, koji se teško mogu dešifrovati. Jasno se samo vidi da je posljednji broj 6, a moglo bi se naslutiti da je uklesan datum 20.8 76.
Ovaj natpis i grobnica svjedoče da je Marija vjerovatno prva žena u Crnoj Gori koja je sahranjena u crkvi, odvojeno od muža, kao da je bila crkveni velikodostojnik ili svetac.
Natpis na grobu Andrije Perovića, ukrašen je simbolima: suncem, krstom i mačevima. Na spomen ploči, jasno se može pročitati: „Ovdje počiva Perović Andria serdar”.
Od Marije i Andrije, iako su izrodili sedam sinova i dvije kćeri, ne zna se da li ima direktnih potomaka. U Trešnjevu pamte imena njihovih sinova: Petar, Stevan, Rako, Jošo, Novica, Luka i Živko. Od Novice je Đuro, otac Lepe, udate za Koču Popovića. Od Raka je bio Bajo, koji je živio u Banja Luci, ne znaju da li je imao potomaka. Za Živka znaju da je učio u Rusiji i da je hramao kao mu majka Marija, a za Milutina Jošova, zapamtili su da je bio jedan od najljepših Crnogoraca u svoje vrijeme.

Riječ u epitafu

Riječ u epitafu da je Marija „hrabra”, posebno je zagonetna, jer nema podataka da je ona poput, nekih drugih Crnogorki, učestvovala u ratu i borbi. Više bi se taj epitet mogao objasniti željom da se istakne njena požrtvovanost u njegovanju ranjenika i njena kuraž da podnese žalost za sinom, da je uspjela da se savlada u žalosti i nagonu za osvetom. Pojam savlađivanja, da ne treba ubiti čovjeka, pogotovu ranjenika, pa makar bio i neprijatelj ili krvnik zbog krvne osvete, njegovao se u stara vremena u Crnoj Gori i rano se počeo izjednačavati sa pojmom hrabrosti.
Budući da postoje različiti komentari i različita mišljenja, kako u literaturi, kao i u narodu u analizi ličnosti knjaza Danila i akademca Stevana i o njihovom sukobu oko novca kojeg je Njegoš ostavio - koliko nam u ovom razmišljanju može pomoći Marko Vujačić i njegova monografija „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci”. Vujačić u monografiji kaže da je Marija „gostoljubiva i poštena žena” i da je popu Joku Kusovcu čestitala ranjavanje, riječima: „Sretne ti rane junače!” O tome Vujačić ovako piše: „Pop Joko Kusovac, sprva kao stotinaš jedne ljubotinjske čete, a docnije kao serdar ljubotinjski u čestim borbama s Turcima u kojima je učestvovao-nije uzmicao najboljim crnogorskim junacima. Poznat je i kao četovođa. On vodi čete oko Skadarskog jezera, do Zete, Žabljaka i Podgorice. Pored junaštva, njegovo ime je vezano i za jedan značajan događaj-ubistvo Stevana Perovića-Cuce.
-Pope Joko, bi li ti sve izvršio što bih ti ja zapovijedio?- upitaće knjaz Danilo kad ga je pozvao kod sebe na Cetinje.
-A što pitaš, gospodaru-odgovoriće Joko-zar ima Crnogorca koji ne bi izvršio tvoju zapovijest!
-Ima, Joko, ima-na to će knjaz - i to podosta, no ti meni reci bi li žrtvovao svoju glavu za dobro Crne Gore.
-Bog s tobom, gospodaru-opet će Joko-bih pa da imam ne ovu jednu no deset.
-E,kad bi, onda se drži svoje riječi: imaš jednog mog i crnogorskog dušmanina.
-Vala, gospodare, kad sam obrekao, nema se kud više natrag, pa da mi rečeš i da ubijem samog sebe. No reci koji je to dušamnin!
-Stevan Perović Cuca, eto koji je-odgovori knjaz.
-Zar njega da ubijem, gospodaru-Joko se zgranu-pa on je vladičin sestrić i jedna od najumnijih glava crnogorskih. Sa Stevanom sam zajedno išao u školu i zajedno se na Cetinju u igrama natjecali. Što se to pomeđu vas zbilo, gospodare, da mora glavom da plati?
-Nije pomeđu nas, pope Joko-na to će knjaz da joj napakosti. Sipljući vatru na mene, on, nesrećan, ne zna da siplje i na Crnu Goru. Poručivao sam mu da se okane toga posla, ali njega ne drži pamet, nego nosi vjetar: što ga tamo u svijetu više slušaju, podstiču i podgarkavaju, to se on više uznosi, umišljajući da će jednog dana zasjesti i na crnogorski presto.
-Ma ne može biti, gospodare-opet će Joko-ne čini to Stevan nidabog!
-Čini, Joko, čini-reći će knjaz-i ako ga ne spriječim u tome još će veće zlo nanijeti i meni i Crnoj Gori, nego hoćeš li se ti držati riječi koju si mi dao?
-A što me nagrdi, gospodaru, od višnjega boga platio - Joko se prekrsti - održaću riječ, pa makar i bez glave ostao, kao što ću ostati bez duše.
Sa Jokom u Carigrad pođu još dvojica: Andrija Smolovac i Krsto Primorac, tamo nađu Stevana i ubiju ga, a onda se povrate u Crnu Goru.
- Ubi li ga, pope Joko? - upitaće knjaz.
- Ubih, gospodaru, i žali bože onakvog deliju. Sebi si skinuo dušmanina, a meni si oba oka zatvorio.
Joko se istoga dana vrati doma - niti je kud izlazio niti je s kim razgovarao. A kad ga upitaju šta se to zbilo s njim on je odgovorio:
- Osramotio me knjaz Danilo, dabogda umro od iste čaše od koje i Stevan.

Poslije Grahovačke bitke

Pred Grahovačku bitku, kad je čuo da se Husein-paša kreće na Crnu Goru, Joko se lijepo opremi, i sa svojim Ljubotinjanima pođe na Grahovo. Prvi je krenuo u juriš i prvi se teško rani, ali ga smrt, koju je dozivao, ovoga puta nije htjela da uzme.
Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru - da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stignu nosila pred kuću serdara Andrije Perovića. Vojnici upitaju mogu li prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdareva žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, ona se zanese tijelom, ali se brzo pribra i reče:
- Sretne ti rane, junače!
Nije se dvoumila, već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože vojnicima da se ranjenik dobro smjesti.
- Za sve vrijeme ona je dvorila oko postelje i posmatrala ranjenika. Gledala ga je i mislila na tragičnu smrt svoga sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak s Grahova, iz potaje, usred Carigrada ubio. U njenom srcu se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice. Ranjeni Joko primijeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje pa upita:
- Kakva ti je, sestro, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?
Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje, i izađe napolje da više kuće, na kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog sina.
Ranjeni Joko okrijepi se, previjen i ugošćen, u kući Perovića. Ali, kad saznade u čijem je domu počinio, bi mu teže no rana koju je u boju zadobio. Jer bol od tjelesne rane ispunjavaše ga ponosom junaka, a bol što se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao razdiraše mu srce. Svu noć je ječao i Stevanovo ime pominjao, kunući knjaza.
Izjutra, kad su ga iznijeli iz kuće - da ga nose u Ljubotilj, Joko se, gledajući Maru, pridiže sa nosila, i reče - da ga svi čuju:
- Oprosti mi Stevanova majko! Ja sam ubio Stevana, a mrtvi Stevan će, dao bog - ubiti mene!
Koju godinu docnije Joko je umro. Živio je povučeno, noseći breme griže savjesti. Ni serdarstvo, koje mu je knjaz dao poslije Đurove pogibije, nije ga mnogo oveselilo. Od svijeh rana koje je u životu zadobio, najteža mu je bila rana koju mu je knjaz zadao”.


Dr Božo Vuković

--------------------------------------------------------------------------------

[Ćipur]

• Cuca i kralj Nikola
  
  
  Pošto je kralj Nikola spjevao „Balkansku caricu”, mislio je da je ona mnogo bolje djelo nego „Gorski vijenac” Njegošev. Znajući za nekog starca Krivokapića, Cucu, koji je onda važio kao veoma bistar čovjek i koji bi o knjizi mogao dati sud, pozove ga i dadne mu svoju knjigu na ocjenu i uz napomenu svoga mišljenja.
  Poslije nekoliko dana Cuca se prijavio knjazu, predao mu obje knjige i izrekao ovakav sud:
  „Valaj, Gospodare, nadvisio si Vladiku taman kao vrana sokola!”

[Ćipur]

Vojvoda Miloš Androv Krivokapić

[Ćipur]

"POBJEDA NEDJELjOM" NA BATI CUCKOJ


Centar kamenog mora


Ni Bata cucka, (danas najveća mjesna zajednica u cetinjskoj opštini), nije doživjela bolju sudbinu nego mnoga druga mjesta nalik na nekadašnje opštinske crnogorske centre, u vremenima poslije Drugog svjetskog rata. Bolje reći, doživjela je da se od centra preseli na periferiju života. Za čas se "istopilo" mnogo toga u životu mnogobrojnih mještana ovog kraja i punih seoskih domova, koji su, iz dana u dan, ostajali prazni. Priču o tome zna starina Ljubo Perišić, penzioner, Branko Vuletić, a i nešto mlađi Radosav Perišić, koji dobro pamte mnoga zbivanja u današnjem centru, odnosno srcu kamenog mora Katunske nahije. A njihov komšija Momčilo-Momo Jovanović, šef mjesne kancelarije u Bati cuckoj, zna neke druge pokazatelje kojima, govoreći za novine, pokušava da dočara nove životne povoljnosti na ovim prostorima.

Kao i mnogi opštinski centri, nekada je i Bata cucka imala brojna varoška obilježja. Istina, ne onakva kao u nekim područjima geografski i klimatski prilježnijim i pitomijim, ali i ovdje, u srcu Katunske nahije, život se iz petnih žila, punim krvotokom, trudio da preskoči neke prepreke i da onima koji su ga kušali, u ovom kamenom okruženju, bude na "usluzi". Druga je stvar što je tu uslugu čovjek morao skuplje platiti nego drugdje. To znači, da dobro zasuče rukave i da se uhvati u koštac sa nedaćama: neimaštinom, bespućem, vremenom i nevremenom... I čime sve ne?

Počinjem ovu priču sa Bate cucke kazivanjem o pazaru i pazarnom danu. Četvrtak je ovdje, nekada bio, prepoznatljiv po tome, tj. po brojnom okupljanju mještana, po prodaji i kupovini plodova ovoga kraja, pa susretima prijatelja, komšija, po pogledima momaka i djevojaka, ugovaranju svadbi. No, veli Ljubo Perišić, koji se dobro sjeća tih događaja u "glavnom gradu" Cuca, sve je to dobrim dijelom otišlo u sjećanja. Dodaje on da ni bespuće nije moglo da spriječi ljude da se okupe na Bati, vide, popričaju, potrguju, ono što je bilo potrebno, popiju po neku u ovdašnjoj kafani. I ne samo četvrtkom, bilo je vazda živo, u vrijeme kada je ovaj kraj po broju domova i mještana, deset, pa i više puta bio brojniji nego danas. Po broju mladih, pogotovu. Ovdašnji "kancelar" Momo Jovanović se ne "predaje". Kaže da mještana nema kao nekad, ali zato ima puteva do skoro svakog sela. Ostalo je još da se naprave neki. I elektrika je stigla u ove krajeve. Još samo dvije-tri kuće (u zaseoci Jame i Vojvodina), i eto razloga da se kaže da je ovaj dio Katunske nahije potpuno osvijetljen. Valjda će uskoro biti, kaže Momo, završen putni pravac od Čeva, do Bate, Izvora i Kobiljeg Dola i time jedan veliki putni "pohod" na teritoriju današnje Mjesne zajednice Bata. Pominje cucki "kancelar" i upućuje pohvale na račun Ministarstva Crne Gore za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo, Elektrodistribuciji Cetinje, (direktoru Boru Praviloviću i radnicima Radovanu Draškoviću i Vladu Vujoviću, koje ovdje zovu "naša svjetlost". Oni su pomogli da se svo ovo područje osvijetli i da se elektrika održava u dobrom stanju. I telefoni su pristigli u ove krajeve. Ovdje, skoro svakodnevno, pristiže i pokretna prodavnica. Ovih gora list Boško Simović, inače vlasnik autobusa, koji četiri puta nedjeljno ovamo dovozi i odvozi mještane, ima i prodavnicu. Ako nekog artikla nema danas biće ga sjutra. Boško će ga poslati autobusom u zavičaj koji i te kako može da se diči i porodicom Milana Vasova Krivokapića. Bogu hvala, puna kuća. U istorijskom domu ovog kraja koji pamti mnoge dane slavne. Milan, sa suprugom Jelenom iznjivio je sinove Vlada, Slobodana i Dragana. A oni unučad Jelenu, Vladana i Milana. Dragan živi na Cetinju, a ostali dio porodice u starom zavičaju. Bave se poljoprivredom. Katunske snahe Ana i Milanka kažu da za sada nemaju namjeru da se sele u varoš. Samo, ako Bog da, da ovdašnja četvororazredna osnovna škola ponovo proradi. Radila je i bila otvorena dugo godina i pamti veliki broj đaka. Uskoro, eto, zahvaljujući i porodici Milana Krivokapića, odnosno njegovih sinova i snaha, eto mogućnosti da se na Bati ponovo oglasi školsko zvono.

A, da li će ikada biti otvoren nekadašnji pogon cetinjskog "Oboda"? Što se toga tiče mrka kapa, mada ovdje vele da očekuju da se otvori neki pogon za prikupljanje i preradu šumskog bilja.

Ima povratnika iz grada. Svi imaju namjeru da se bave poljoprivredom i stočarstvom. Obećanja za pomoć pristižu sa svih strana. Ovdje ljudi vjeruju da će njihov zavičaj, uskoro, biti kao nekad. Nema sumnje ovaj kraj je prebrodio dosta teškoća u svojoj istoriji. One ga ne mimoilaze ni danas, mada u nekom blažem obliku. Ovi ljudi se ne ljute što je boljitak života malo zakasnio. Navikli su na nedaće, ali ih najviše boli glava što se njihovi mlađi ne žene, i ne udaju. Bez mladosti, uz sve ovo što je u posljednje vrijeme napravljeno, i što je izmijenilo "lični opis" cijelog ovog kraja, život, ipak, mora još, po malo, da zastajkuje.

Vasko Radusinović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...04-16&id=87715

[Ćipur]

Karta plemena Cuce

[Ćipur]

22. maja 1431.

Prema zapisima iz Kotorskog arhiva prvi put se pominju Cuce. Vlathicus Vitoevic de Zuce daje punomoć Paskoju Vladovu iz Kotora da ga zastupa u sporovima.

[Ćipur]

Na 13:10 Rotković priča o Jovanu Erdeljanoviću i njegovom boravku u Cucama

[Ajvanho]

Svaka cast za price o Cucama, mjestu koje je dalo sve za slobodu..Prica ''Ne da obraz za glavarstvo'' je prica o mojim precima, i njom se ponosim. Bilo je to vrijeme kada je cijenjeno postovanje, hrabrost i cojstvo...Ne dozvolimo da se zaborave vremena kako se branila sloboda!!!

[metabond]

Potpuno se slazem.