Nesebičnost uzdiže ličnost
Pavle Lazarev Krivokapić, crnogorski oficir, bio je dva puta uzastopno predsjednik Cucke opštine. Poznat je kao darežljiv, čovjekoljubiv, dalekovid, rječit čovjek. Njegove mudre izreke i predviđanja i danas često pominju Cuce.
Bila nerodna godina, pa glad sjeda za mnoge cucke trpeze. Udarila boleština u narod. Zetska banovina uputi nešto novčane pomoći (ilijadu dinara) Cucama. Pavle Lazarev, tadašnji predsjednik Cuca, naredi Veljku Jusinu, đelovođi, da popiše sve kojima treba pomoć. Veljko sačini spisak siromašnih Cuca. Pogleda Pavle Lazarev spisak i viđe da je dobijena novčana pomoć suviše mala, pa joj priključi svoju platu (iljadu dinara), podijeli siromašnim i odloži glad za neko vrijeme.
Kad Veljko Jusin ponovo dođe na Cetinje za pomoć, upita ga viši činovnik:
- Podijeli li Pavle Lazarev onu hiljadu dinara siromašnim Cucama?
- Ne jednu no dvije iljade dinara. Jedna iljada je bila nedovoljna, pa je Pavle Lazarev da svoju platu siromašnim. Doša sam za pomoć. Koševi su prazni, boleština se širi.
- Kažeš: Pavle Lazarev dao svoju platu siromašnim Cucama! Ima, dakle, i takvih presjednika opština, nesebičnih ljudi koji se odriču svoje plate da drugi ne bi gladovali. O darežljivosti Pavla Lazareva obavijestiću bana - reče viši činovnik.
Kad ban sazna o darežljivosti Pavla Lazareva, dodijeli značajnu pomoć Cucama i reče:
- Nesebičnost uzdiže ličnost.
Trgovina mukom
Nikola Cuca odluči jedne nerodne godine da se bavi trgovinom. Pođe u Banjane. Ispod jedne kuće ugleda starog Banjanina okruženog krdom koza. Osmjehnu se, pa reče:
- Bog ti pomoga, starino! Kako si, junački sine, kućeviću?
- Ne valja ništa, pritisle godine, velika muka, junače. A oklen si ti?
- Ja sam Nikola iz Cuca. Trgujem u živo.
- Neka si zdravo! Znam da trguješ živim, a da nećeš mrtvim.
- Ma, stari, trgujem mukom. Ima li u vas dosta muke za prodaju? - upita ga Nikola.
- Vaistinu, ima u nas dosta muke, više no iđe. Znači, ti kupuješ muku? Prodaćemo ti svu muku, dobri Cuca.
- Cuce pod mukom podrazumijevaju živo (koze, ovce), jadan ne bio, to svako zna. Istina, nekad kažu i živo-reče Nikola.
- Pa, što odma ne kaza da si doša da kupuješ koze, a ne muku i živo, trgovče mukom i živim - reče Nikoli Banjanin.
- Pomaže li ti ta trgovina? - upita ga Banjanin.
- Slaba vajda od nje - reče Nikola.
- Pa, što to ne batališ? - upita ga Banjanin.
- Bolje išta nego ništa - reče Nikola.
- A jesi li voliji da ti pomože Bog ili narod? - upita ga Banjanin.
- Voliji narod, kako ne-reče Nikola.
- Onda ti idi u Cuce i trguj, tamo je narod darežljiviji.
- Imaš pravo. Ne znam što mi bi da ovamo dolazim radi trgovine - reče Nikola.
Kad se vrnu kući, žena ga upita:
- Đe ti je muka, Nikola?
- Ne prodaju Banjani svoju muku i ne pitaj ništa - reče Nikola ljutito što je dangubio.
Velja guša - mala duša
Vučeta Bjelov poćera za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dvanaest volova u Boku, proda ih za devet i po hiljada dinara. Vrnu se istim putem - preko Cuca. Kad stiže na Batu, počinu pored vode. Stršljen se okomi na njega i on se poče branit jaketunom. Ispade mu takulin, a on ode. Dođe u Rovine, opipa unutrašnji špag i umjesto takulina - ruka mu nađe prazninu. Zakuka Vučeta i trčeći se vrati natrag.
Mare Pavlova s Bate pođe sa sedmogodišnjim sinom na vodu. Dok je ona sipala vodu u burilo, dijete joj se igralo pored vode i našlo takulin. Mare uprti burilo vode, viđe da joj sin drži takulin, uze mu ga i reče:
- To je tuđe i mora se vrnut!
Dođe Mare doma, reče Pavlu da je dijete našlo pored vode takulin, a Pavle će:
- Metni takulin u baul. Brzo će stić gubitnik.
Izađe Pavle ispred kuće, vidi čovjeka kako izbezumljeno trči oko vode i bije se šakama u glavu, pa će:
- Prijatelju, da nijesi nešto izgubio?
- Jesam, u zli čas, sve što sam ima! - kaza Vučeta.
- Ajde, ovamo, pa će sve dobro bit - kaza Pavle, a on strča u Pavlovu kuću, zadihan upita:
- Što si me zva?
- Kakve ti je boje takulin i koliko si para ima? - upita ga Pavle.
- Takulin je crni, a ima sam devet i po iljada i petnaes dinara.
Pavle mu reče:
- Takulin nije niko otvara. Otvori ga, izbroj, pa ako je tvoj, neka ti je srećan!
Uze Vučeta takulin, izbroja pare i bi taman onoliko koliko reče. Ruča, ne zafali, ode bez pozdrava.
Mare Pavlova reče:
- Velja guša - mala duša. Ne zna zafalit, zna šićarit.
Nema pameti bez lukavstva
Raspisaše se izbori za predsjednika opština u Zetskoj banovini. Na listi za predsjednika Cuca su dva kandidata - Krsto Zrnov i Nikola Misjov. Krsto je smatrao da njegov protivkandidat nema nikakvog izgleda na pobijedu, pa zanemari agitaciju. Nikola agituje, ne štedi novac ni obećanja, uspje da pridobije većinu Cuca da glasaju za njega. Kad Nikola pobijedi Krsta na izborima, mnogi se začudiše, najviše ban Zetske banovine.
Ode Nikola Misjov, pun sebe, na Cetinje banu. Ban ga hladno primi, pa mu reče:
- Nijesam očekivao tebe, Nikola, već Krsta Popovića. Mjesto predsjednika Cuca trebalo je da pripadne njemu, a ne tebi. Nije taj položaj za tebe!
Nikola Misjov skupi usta i obrve, očito ljut, reče:
- Ni ta stolica na koju sjediš nije za tebe, bane, već za Krsta Zrnova. Da je sreće, on bi na nju sjedio!
Zajapuri se ban, usta, a Nikola Misjov brzo dodade:
- Za tebe je, bane, prva stolica do kralja u Beograd.
Ban se kisjelo smjenu, pa će:
- Sad mi je jasno zašto pobijedi Krsta Popovića na izborima. Ne bije tebe uzalud glas da si najlukaviji Cuca!
- Nema pameti, bane, bez lukavstva.
Stigla ga kletva
Bogdan Veljocuca bio je vrstan lelekač, duhovit zdravičar. Njegova zdravica vazda je imala žaoku kojom bi pecnuo one kojima je zdravica namijenjena, pa je dolazilo do žestokih svađa. Stoga mu rođak iz čijeg doma pođoše svatovi u Ćekliće po đevojku reče:
- Bogdane, odredio sam zdravičara, a tebe zabranjujem da dižeš zdravice. Ako ne posluša, osinjak ti oba oka iskopa!
- Ne kuni, kletniče, skamenile ti se! Vazda su se divili mojim zdravicama. Neka drugi avetaju, a Bogdan će mučati.
Dođoše svatovi u Ćekliće. Pošto je po dogovoru došlo puno svatova, trpeza bijaše postavljena ispred kuće. Sjedoše svatovi da se goste, a ose navalile. Dižu se zdravice, a Bogdan muči, ćera ose. Učini mu se da sve zdravice ne valjaju ništa, ne moga izdržat, diže se, uze čašu i poče:
- I oko i čelo, sve vi, prijatelji, veselo!
Dičili se ka zec brzinom, ka lisica mudrinom!
Jedna osa ga bocnu u vrh jezika, druga se uplete u Bogdanovu trepavicu i ubuca mu žaoku u očni kapak. Bogdan proguta pljuvačku, pa jedva progovori:
- Što ovo bi, Ćeklići?! Jesam li ja u osinjak ili među prijatelje?
- Dok Bogdanu deblja jezik, zatiče oko, svi se grohotom smiju. Bogdana fata jeza, poče da se trese. Neko reče:
- Trljajte mu jezik i očni kapak kamenom i metnite ledne obloge, da ne odapne!
Vrnuše se svatovi sa đevojkom. Bogdan se snuždio, ni u nos. Kad mu sjutradan malo splasnu otok, reče domaćinu u čiji je dom dovedena nevjesta:
- Stiže me tvoja kletva, kletniče, vratilo ti se!
Čestitam ti zlu sreću!
Krsto Zrnov (Todorov) iz Jame Vojvodine spada u one junake rijetke koji se nikada u toku borbe nijesu savili, sklonili, a kuršum ih nije htio. Govorio je: „Ko svakome ne želi dobro - čeljade je zlobno”. Kao čovjek i junak živi Krsto Zrnov u mnogim pjesmama i pričama narodnim.
Bijaše se razdanilo kad Krsto Zrnov krenu iz Jame Vojvodine. Žena ga isprati i reče:
- Srećan ti put i položaj, Krsto!
Krsto će na to:
- Crnu Goru treba sačuvat, dolaze teške ure. Da nije toga, ne bi se prihvata tog položaja.
Stiže na Batu.Kola bijahu stigla sa Cetinja. Viđe kola i ubrza. Pogleda i ugleda Pavla Lazareva ispred kuće. Stade i reče:
- Dobra ti sreća, Krsto! Akoboda, Krsto, tako rano? Svrati da popijemo kafu i rakiju. Nećeš pasat pored moje kuće...
Krsto ne sačeka Pavla da dovrši misao, kaza:
- Rado bi svratio, niđe milije, ali žurim. Kola me čekaju, kao što vidiš, moram na Cetinje.
- Prihvati li, Krsto, položaj ili se dvoumiš? - Upita ga Pavle Lazarev.
- Prihvtih. Štoje - tu je - reče Krsto.
- Čestitam ti zlu sreću, Krsto! - reče mu Pavle Lazarev.
- Crna Gora mi je iznad svega, Pavle, treba je spasavat! - reče Krsto ljutito, uđe u kola i otputova za Cetinje.
Oskrnavio crnogorsku kapu
Čim kapitulira Italija, Krsto Zrnov sa svojom vojskom ode iz Cetinja na Resnu (Bjelice). Pokuša da s partizanima organizuje napad na Njemce, ali ga oni usloviše da prišije petokraku na crnogorsku kapu, što Krsto odbi, rekavši:
- Dok sam živ na crnogorsku kapu nosiću samo crnogorski grb. Izlišan je dalji razgovor kad to zahtijevate. Koliko ste me slušali toliko ste me razumjeli.
Na Resnu dođe jednog dana Katunjanin, mladić. Na crnogorsku kapu metnuo četničko znamenje. Kočoperići se, rukova se s Krstom Zrnovim i Pavlom Lazarevim. Krsto ga pogleda i reče:
- Miči to s crnogorske kape, zaluđeli mladiću! Četnička obilježja možeš nosit na šajkaču, šubaru, ali ne na crnogorksu kapu!
- Moja je kapa, pa ću na nju nosit što oću! - usprotivi se mladić i nakrivi kapu.
- Oskrnavio si crnogorsku kapu! Miči četničko znamenje s nje ili ću ja mać! - reče mu ljutito Pavle Lazarev.
Pošto je posluša, Pavle Lazarev skoči, zgrabi s njegove kape četničko znamenje, pa pod nogu i zgazi.
Mladić uzdrhta, izmače se, pa reče:
- Na Pavla Lazareva i Krsta Zrnova sramota je dić ruku. Da je ovo neko drugi uradio, mozak bi mu linuo.
Na visini svojih predaka
Iz Boke pođe sedamdesetak Njemaca preko Grkavca u Cuce. Dođoše do Guke,visokog brda kod Bate, đe ih pobiše partizani. Sa Cetinja krenuše Njemci da satru Cuce. Sazna to Blažo Dragov, obavijesti Krsta Zrnova. Krsto uputi iz Bjelica tri čete nacionalista. Dođoše Njemci na Batu, zapališe školsku zgradu, narod odvedoše na poljanu ispod džade. Uto stiže Blažo Dragov s nacionalistima. Nacionalisti zauzeše vrhove brda oko Bate. Blažo priđe njemačkom komandantu i reče mu:
- Vaše su pobili partizani i nestali, a ne ovi što ste ih doveli za odstrijel. Nađite partizane i svetite se!
- Predajte crvene bandite, pa odmazde neće bit. Ako to ne uradite, sve ćemo postrijeljat! - kaza njemački komandant.
Blažo Dragov će na to:
- Ne znamo đe su partizani, pa ne možemo udovoljit zahtjevu. Ja sam tu da spriječim prolivanje vaše i naše krvi. Odustanite od namjere, opkoljeni ste!
Diže Blažo Drago ruku - znak nacionalistima da se pokažu i pripucaju. Pokazaše se nacionalisti, oglasi se vatreno oružje. Njemci zauzeše položaje za borbu, a njemački komandant ljutito reče Blažu:
- Svi ste vi crveni banditi, razbojnici: i partizani, i nacionalisti i nejač! Nećete odmazdu izbjeći drugom prilikom!
- Prateću ve do Čekanja, žrtava ne smije bit. Recite svojim vojnicima da prođu mirno kroz naša plemena.
Stigoše na Čekanje. Njemački komandant reče Blažu:
- Obavijestiću nadležne o djelovanju nacionalista. Vi ćete biti pozvani na odgovornost!
Kad odoše Njemci, Vaso Bogdanov Giljen reče:
- Spasi ne Blažo Dragov, unuk vojvode Miloša Krivokapića, Bog ga sačuva! Da njega ne bi, ni uva ne bi ostalo. U Šunjovića (grana Krivokapića) vazda je bilo ljudi i junaka i vazda će bit. Blažo je poša stopama svojih predaka.
Neće uspjeti da ga pogleda u oči
OZNA, koju Cuce nazvaše OZLA, pružila svoje pipke da ščepa Krsta Zrnova. Čuveni ratnik, oprezan, domišljat, izbjegavo je sve zamke. Prvo su njeni članovi radili tajno, a potom javno. Najaktivniji je bio Rako Mugoša. On se zareče da će uhvatiti Krsta Zrnova.
Banu jedne noć Rako Mugoša sa svojim u kuću Pavla Lazareva. Pošto večeraše, Rako se diže da razgleda mnoštvo slika po zidovima kamare. Upilji u jednu sliku, skupi usta i obrve, pa upita Pavla Lazareva:
- Ko je ovo?
- Krsto Zrnov, junak i čovjek - kaza Pavle, a Rako će:
- I ti čuvaš sliku izdajnika! Tog junaka ću uvatit, jahat do Cetinja. Vi ste svoji i ti znaš đe se krije Krsto Zrnov. Kazaćeš milom ili solom!
Na to će Pavle Lazarev:
- Krsto nije izdajnik i nikad se nije krio. Crnu Goru je zadužio kao iko. Njega niko nije jahao, pa nećeš ni ti, Rako! Đe se nalazi Krsto Zrnov - to ti neće reć nijedan pošteni Cuca, pa da će mu mozak linut. Nećeš smjet ni uspjet da ga pogledaš u oči! Pričuvaj svoju mladu glavu.
Rako Mugoša uze Krstovu sliku, zgazi je, pa zaprijeti Pavlu Lazarevom:
- Kad uvatim Krsta Zrnova, ti ćeš doć na red, Cuce će me upamtit. Sve ve treba pobit!
Pri odlasku Pavle Lazarev mu reče:
- Pokaza svoje čojstvo, a o junaštvu čuće se!
Rako Mugoša lati se oružja, ali ga njegovi spriječiše da ga upotrijebi. Ode u susret Krstu Zrnovu, ali ne uspje da ga pogleda u oči, kako je Pavle Lazarev predvidio.
Vrijeme uznosi i kosi
Džadom preko Bate jaše na osedlanommagarcu Suro Cuca. Obrće glavu lijevo-desno, osluškuje. Pogleda prema vodi, ugleda Maru Pavla Lazareva, nakašlja se, pa viknu:
- Uranila si, Mare, na vodu! Ovakvog pometa odavno ne bi. Sve se sledilo, a mene nije ladno, obula me i obukla narodna vlas od glave do pete. Malina ima rusku šubaru, kožne čizme i kožni kaput. To se daje zaslužnim, a ja sam takav. I moj magarac ima sedlo što ga nema nijedan cucki konj.
Mare Pavlova zastade, pa će:
- Prema čovjeku i sedlanik. Kako tvom sedlaniku stoji sedlo, tako i tebe ruho. Dva takva uglednika odavno ne prođe ovom džadom. No, što si uranio, Suro?
- Kako što? Na službu, Mare! Dosta ga je bilo Pavla Lazareva... Mlogo godina, ne znam koliko, bio je glavar Cuca, drža ig za perčin, nijesu smjeli ništa što ga nijesu pitali. Ne šćaše se micat da ne dođe ova vlas. Glavari smo sad: Nuko, Aco, Ošo, ja i drugi. Vedrimo i oblačimo.
Mare ga putujući sasluša, pa reče:
- Malina se može ravnat s Pavlom Lazarevim, pa ima ili nema vlast, a ti ušaj i sa sličnim se ravnaj. Svako je vremenit, zavazda ne može nikom bit. Čuvaj ti metlu, Nuko viganj, uskoro će vi valjat. Vrijeme uznosi i kosi.
Ošinu Suro magarca, ljut što ni pola ne rezumje, i kad dođe, ispriča sve što je upamtio Nuku. Nuko se zamsili, pa reče:
- Ne rezumijem je ni ja. Baćani vazda mudruju, ne moš im dokučit što misle. Nije zborila protiv vlasti, pa je ne mogu kaznit, ali ću zabilježit sve, nek se nađe kad zatreba.
Ne prođe mnogo vremena, a Suro i Nuko nađoše se đe im je mjesto. Vrijeme ih pokosi.
Ne griješi djelom, nećeš jelom
Tada Cuce nijesu imale popa, pa je s vremena na vrijeme dolazio nesvršeni bogoslov. Bio je nečemuran, Cuce mu dodaše nadimak Nevolja. Nevolja je bio sladokusac, ali piti nije mogao. Kad se napije, počne da psuje, pa i Boga ne poštedi psovke.
Na Veliki petak pođe Nevolja u Zaljut. Kad dođe na Brateš, ugleda mnogo koza i krupnog čovjeka pored kuće suvomeđe pokrivene slamom. Pomisli:
- Đe ima koza, biće i suvih košetka kozjih. Navešću ja njega da me časti ako to sam ne uradi. Ije mi se kozji košet suvi.
Nevolja se nakašlja, a čobanin podiže glavu, prekrsti se, pa kaza:
- Oklen ti, pope, jutros? Da nije ko, ubrani Bože, odapeo?
- Ne, ni da Bog! Doša sam da okadim kuću, očitam molitvu za zdravlje i napredak. Kako si, poštenjačino?
- Fala Bogu, dobro. Ajde da popijemo po vidžan ječmenice. Kuću nemo kadit, molitve nemo čitat, nemam para.
Nevolja uđe u kuću bez prozora, podijeljenu plotom. Domaćin mu dade tronožac i on sjede. Domaćica skuva ječmenicu, pruži domaćinu i Nevolji. Nevolja upiljio u suvo meso iznad ognjišta, pa će domaćinu:
- Bogu fala, imaš mrsa dosta! Ništa slađe od košeta suvog kozjeg kad se ispeče. To mi je najmilije jelo.
- Vala, pope, da nije veliki petak, sad bi košet kozji u ognjište, pa da prezalogajimo.
- Ne griješi djelom, nećeš jelom - reče Nevolja.
- Pravo veliš, pope, - reče domaćin, pope se uz stube, uze košet kozji, stavi ga da se peče.
Domaćica se prekrsti, pa im kaza ljutito:
- Grijeh na vašu dušu, bezbožnici!
Kad pojedoše košet, upita domaćin Nevolju:
- Jesi li, pope, kad postio?
- Samo onda kad nijesam imao šta mrsno metnut u usta.
Nadmetanje u vikanju
Šutan Malocuca pođe u Bjelice da posjeti prijatelje. Kad stiže na Resnu, srete Mitra Čevljanina. Pošto se rukovaše, pitaše za zdravlje, reče Mitar:
- Zimus sam s porodicom izio sjeme rumetina i krtole. I oklasine smo mljeli i jeli. Imali smo i varevine, pa smo svi skapulali. Doša sam u Bjelice da zajmim malo sjemena rumetina i krtole. Moš li mi pomoć?
- Ajdemo u kavanu Milića da popijemo po dvije, pa ćemo se raspitat đe se može pozajmit sjeme. Cuce su snalažljive. Kad im prifali, nekad u Ercegovinu, nekad u Boku, njima dosta. Čevljani se ne mogu ravnat s Cucama. Cuce su vazda bile bolje.
Mitar muči, brk mu pdrhtava, jezik udara u zube. Uđoše u kavanu, popiše po šest čaša rakije. Mitra zabolje drob, kruža se od bola, a Šutan ga ćera da pije.
- Neću više pit! Kafedžija, ima li mi ko pozajmit malo sjemena rumetina i krtole? - reče Mitar, a kafedžija:
- Imam ja. Ako nadvičeš ovog Malocucu, daću ti po pet oka rumetina i krtole. Ako te nadviče Malocuca, ti plaćaš popijenu rakiju. Što velite?
Pošto pristadoše, reče kafedžija:
- Viči, Malocuca!
Malocuca se podboči, zinu koliko može, pa viknu:
- Ži-vje-le Cu-ce!
Čevljanin zasuka glavu, zinu i viknu:
- Ži-vje-li Čev-lja...
Pri vikanju izglavi mu se vilica, osta dio druge riječi neizgovoren. Uplaši se kafedžija, posla po Bradonju koji je vičan izglavljenju. Uglobi mu vilicu, a on se prući. Zabrinu se kafedžija, pa viknu:
- Pobijedio si, Čevljanine!
Mitar otvori jedno oko, pa drugo i reče:
- Lukavi Malocuca odabra kraće riječi, a ja duže. To mi izglavi vilicu. Ne žalim kad su Čevljani bolji od Cuca!
Pismenost mu u tragu
Dobi jednog dana Pero, odomazećeni Cuca, pismo. Pošto nije znao da čita, ode kod učitelja i zamoli ga da vidi što piše. Uze pismo učitelj i reče:
- Ovo je nešto ozbiljno. U srijedu koja prva dođe moraš bit na Cetinje, u osam ura u sud. Tamo ćeš saznat zašto te zovu. Ako ne pođeš, privešće te i kaznit. Ovo je sucki poziv, nema vrdanja, Pero. Nešto si skrivio.
Zabrinu se Pero, dođe doma i reče ženi:
- Ovo je sucki poziv. Nauči me što da rečem, da ne zabrljam, i kako da se ponašam. Tebe ne bi moga niko zbunit i nadgovorit.
Žena mu reče kako da se ponaša, što sudiji da kaže, a zatim će:
- Ako što zabrljaš, kad se vrneš, vezaću te za žrvnje, pa mokrim konopom po tebi! Znaš ti kako ja bijem!
Pođe Pero na Cetinje. Kad stiže, raspita se đe je sud i prije osam ura banu u sud, pa reče:
- Ja sam Pero iz Cuca. Što skrivih, sudija, ako Boga znaš?
- Ti si svjedok. Ispričaj sve što znaš o svađi na Bati.
- Bio sam na Batu tog dana, ali ništa čuo ni vidio. Ti koji su se grdili i bili, koliko ja znam, dobri su ljudi.
- Ako nijesi pismen, palac na jastučicu, a zatim na izjavu. - reče mu sudija.
- Pismen sam ja, sudija, iako nijesam školu učio - reče Pero i našvrlja nešto.
- Kako to? Đe si naučio pisat? - upita sudija, a on:
- Mene je pismenost u trag.
Sudija ga pogleda, nasmija se i reče:
- Slobodan si. Idi doma.
Kad se vrnu doma, reče ženi:
- Evo me bez ogrebotina. Ništa nijesam zabrlja. Rekoh sudiji ono što me ti nauči.
Brzorek pameti ni za lijek
Proslava Prvog maja okupi i te, 1960. godine, mnoštvo Cuca. Jedni pođoše u kafanu da poju, drugi na poljanu da igraju i pjevaju. Nekima piće žestoko pomuti i ono malo pameti, pa počeše da lome čaše, botilje, da psuju, traže kavgu. Pljušte pogrdne riječi iz usta dvije izdvojene grupe spremne na obračun. Stadoše stariji ljudi između njih.
- Prošlo je vrijeme megdana, đetići, idite doma da što korisno učinite, bez ćoteka - reče im Krsto Grujičin.
- Psovke traže tuču, a tuča nikom dobro ne donosi, nego zlo. Manite se toga, ne izazivajte zlo - kaza im Radovan Jovanov.
Pošto oni nastaviše da se ruže, zalijeću, kaza im Pavle Lazarev:
- Rakija je kriva, a ne vi. To što ste rekli jedni drugim - zaboravite. Pametniji popušta. Brzorek pameti ni za lijek. Sve vas pozivam u moj dom na ručak. Nećete mi to odbit. Poslušajte me!
Pođoše s Pavlom, gledajući se poprijeko, stigoše u Pavlov dom. Tu ručaše, popiše po kavu, odobrovoljiše se, mirno razgovaraše. Jedan od njih reče:
- Umalo se danas ne potukosmo. Rakija ni udari u glavu, pa ne navodi na zlo. Neki su bili naoružani, ko zna kako bi se završilo. Sad vidimo da nijesmo imali razloga za svađu.
Na to će Mare Pavla Lazareva:
- Ko je vazda umjeren bio, nije zažalio. Znate vi to, ali se ne sjetite kad treba.
Kakvi prijatelji takav doček
Oženi se Mitraš Cuca u proljeće. Žena ga je često molilo da posjete njene, ali je Mitraš nalazio razlog da ne pođe, jer mu prijatelji nijesu bili po volji. Nagovori ga jednog ljetnjeg dana i odoše pješice. Mitraš krakat, žena mu kratkonoga, pa trčkara za njim. Kad prođoše Čevo, odmoriše se i ručaše, a zatim živnuše i stigoše prije mraka. Izađe Mitraševa tašta iz kuće, srete ih, izljubi i reče:
- Blagoš mene, evo mi zeta i ćerke! Čojku, iziđi i oćeraj pesa da ne nagrdi zeta!
Izađe Mitrašev tast, raširi ruke, poljubi ga i jednim prstom zakači mu oko, pa izljubi ćerku, a Mitraš reče:
- Pazi, ženo, da ti ne iskopa oči, ne zna đe mu prsti idu. Mene zakopa prst u oko!
Uđoše u kuću potleušu. Iz vrbovih grana izvija se dim i štipa Mitraša za oči. Mitraš trlja oči, a žena mu ćućori s majkom.
- Donesi, ženo, rakiju - reče Mitrašev tast.
Mitraš otpi malo rakije, pa ispljuva i uputa:
- Česova su ti ova drva? Da nije i rakija od njih?
- Drve su vrbova, rakija je murova. Nema im mane, zete.
Mitraš zaćuta, a tast mu reče ženi:
- Idi, ženo, i zakolji je. Zet i ćerka su gladni.
Dođe tašta Mitraševa, donese lubenicu iskrižanu. Reče zetu:
- Jeđi zete, ne žali. Zaklaću ja i drugu.
- Primakni se, zete, da obrstimo ovu lubenicu - reče mu tast.
Ustade Mitraš i reče:
- Ljudi iju, koze brste. Cuce tikve daju prasadima. Brstite vi, ja neću. Ženo, ostani tun i brsti tikve s roditeljima, a ja idem.
- Bio prijed gledat! Nijesam došla načeta, ništa skrivila, pa me nećeš ćuškat!
Ode Mitraš. Stiže izjutra u Cuce. Otac ga uputa:
- Đe ti je žena? Kako te tazbina dočeka
- Kakvi prijatelji - takav i doček. Ženu sam ostavio da kolje tikve i brsti s roditeljima.
U mrak stiže Mitraševa žena. Šćede je Mitraš vrnuti, ali mu ne da otac. Reče mu:
- Ona je dobro čeljade. Kakve si naravi, niko te ne bi trpio nako ona.
Nema dobitka bez gubitka
Đuro Zaljućanin bio je čovjek velike fizičke snage, blage naravi, čestit. Imao je brojnu porodicu, malo imanje. Jednog dana mu reče žena:
- Nema u koš ni zrna žita! Idi, nađi, zaradi, skapaćemo od gladi? - Zna me jad ako znam đe ću! No, idem, pa dako Bog da da se vrnem s vrećom žita na grbaču.
Dođe na Batu, đe se bijaše okupilo kod prodavnice puno Cuca. Jedan Malocuca, poznat po neumjesnim šalama, upita Đura:
- Kad si tako silan, moš li skrckat jare ili jagnje pečeno ili vareno?
- Mogu vazda, a ti, jado, ne moš oglodat ni plećku, pa si tako žgoljav - dogovori Đuro.
- Ako izjedeš jare vareno, neka ti je na zdravlje. Ne iziješ li, posjećeš mi i sađes pet listova. Ja ću kupit jare. Pristaješ li? - upita Đura Malocuca.
- Pristajem ako mi kupiš vreću rumetina - reče Đuro.
Malocuca pođe, kupi jare, zakla ga, izmjeri - pet oka, a zatim ga dade domaćici da svari.
- Nešto sam ožednja - kaza Đuro i pođe da kaže domaćici da meso vari dok se kosti ne odvoje, pa da kosti baci.
Donese domaćica meso, a Malocuca upita:
- Đe su kosti? Nećemo tako! Reka sam da sve izije!
- Ne iju ljudi kosti - reče domaćica.
- Nijesi pominja kosti, Malocuca, je li tako? - upita ga Đuro.
- Nijesam, ali sam mislio - kad sam reka sve - da i kosti iziješ.
- Mislit i i zborit nije isto, Malocuca, - reče Đuro i izjede meso.
Pođe u Pavla Lazareva da uzme vreću za žito. Ispriča mu kako je izio jare od pet oka i dobio vreću rumetina. Pavle mu dade vreću i reče:
- Nema, Đuro, dobitka bez gubitka. Ti dobio, on izgubio.
Malocuca kupi vreću rumetina, a Đuro vreću žita na leđa, pa kući. Kad ga žena ugleda, upita ga:
- Oklen ti vreća žita?
Đuro joj ispriča sve i reče:
- Danas mi je sretan dan. Ima Boga!
Pogrdna naricaljka
Zaklopi zavazda oči jedan stari čovjek, orjat, podvaladžija, nemrči-puška. Po običaju došli mnogi na pogreb. Tu su i lelekači i tužilice, ali nema lelekanja i naricanja. Tužilica Zorica, odiva čevska, udata za Cucu, muči. Upita je Mato Cuca:
- Zašto ne naričeš, Zorice? Nemoj da ide na oni svijet bez ožaljenja ovakva izgubljena glava!
Zorica će na to:
- Prvo ga ti zaleleči, pa ću ja naricati. Ako ti basta, učini to, Mato, sprdačino!
- Basta mi, ali ne umijem lelekat, pa će mi se rugat - kaza Mato.
Matu se pridružiše neki Čevljani, pa Zoricu prinudiše da nariče. Zorica poče da nariče:
„Što si mi se ukipio,
orjatino?
Puške nikad omrčio,
oklasino!
Prođe pasji život svoj!
Oj, oj, oj!
Skoči sin umrlog, viknu:
- Prekini, Zorice, žurice, jer će ti pogibija puć! Znam ko te nauči da tako naričeš i brljaš ljude. Čekaj me, Cuca, poslije sarane, pa ću ti pokazat ko je junak, a ko rđa!
Cuca se vješto izvuče, ne sačeka pogreb.
Zdrav, lupežu od lupeža!
Nekad su lupeži bili poštovani kao junaci. Gvorilo se: „Kome ne basta lupežat nije junak!” Nazdravljalo se: „Zdrav, lupežu od lupeža!” Sramota je bila lupežati samo u svom plemenu. Svako pleme imalo je svog čuvenog lupeža. Jedan bijaše nadmašio sve lupeže. ”Šćaše ukrast iz oči”, vele. I njegovi potomci bili su vješti lupeži. Jedan od njih ušao je u priču.
Bijahu Božićne posti. Snijeg pada i zasipa sve tragove. Krsto izađe na kućni prag, pogleda i reče:
- Noć stvorena za lupeže. Noćas će lupežati obezbijediti mrs zna zimu. Da nijesam obeća, ne bi iša na sjednik. Može mi neko onu jalovu kravu polupežat. Naredi se, ženo, a ja idem da zapatam pojatu.
Ode Krsto sa ženom na sjednik, a doma ostadoše đeca. Vrnuše se pozno. Kad dođoše do pojate, Krsto zastade, pogleda: vrata pojate otvorena. Uđe u pojatu i viđe da krave nema. Ufati se za glavu, pa reče:
- Snijeg je pokrio sve tragove, nikad je neću nać. Vješt lupež je to učinio. Kud ću i što ću? Mudrije je jutro od večeri.
Leže, a oči ne sklopi. Kad svanu, pravo u dom potomka onog čuvenog lupeža. Banu mu u kuću i viđe raščerečeno meso. Lupež kleknu, pa reče:
- Bog i sveti Jovan, nemo me ubit, reć da sam lupež! Vodi moju kravu, Krsto, neka ti je srećna?
Krsto njemu:
- Zdrav, lupežu od lupeža?
Odvede Krsto kravu, sprati u pojatu. Žena mu pogleda kravu i kaza:
- Nije ovo naša krava, Krsto!
- Sad je naša, ne romidžaj! Krava je krava. Ona je bila jalova, a ova steona. Bolje steona nego jalova.
Ruga je omraze druga
Sretošte se usred Cetinja dva stihoklepca * Nikola Cuca i Periša Bjelica. Uđoše u kavanu i popiše po nekoliko rakija. Nikola Cuca reče Periši Bjelici:
* Ajde da se nadmećemo, pa čiji stihovi budu gori * taj neka plati popijenu rakiju i ručak. Pristaješ li, Periša?
* Pristajem, kako da ne, bolji sam pjesnik od tebe, Nikola * reče Periša Bjelica.
Periša Bjelica se zamisli, pa poče:
* Sastala se dva pjesnika mlada
u kavanu sred Cetinja grada.
Jedno ti je Nikola od Cuca
što se gladan po Cetinju smuca.
Prekide ga Nikola Cuca i nastavi:
* Drugo ti je kovačev Periša
od Bjelica, iz sela Prediša,
štono žene po Cetinju šiša.
* Dosta, Nikola, jer ću ti zavrnut šiju, gladniče! * reče Periša.
* Ništa nijesam reka’ što nije istina. Otac ti je kovač, a ti si frizer za žene. Ako te istina pogodila, otrpi je, ne ljuti se na mene.
* Ko me ruži * s njim se ne družim. Ruga je omraze druga * reče Periša.
Plati Periša piće i ručak, pa krenu, a Nikola dobaci:
* Pogledaj istini u oči, pa će te ijed proći!
Što ne može milom * može silom
Udala se Mitruša s Čeva u Cuce. Ljepuškasta, iz dobre kuće, ali samovoljna i lijena. Prvu neđelju po udadbi Mitruša je bila pošteđena svih poslova u kući i van nje. Pošto i druge neđelje nastavi Mitruša da se izležava, da izvolijeva, pa i da prkosi, mladoženja reče ocu:
* Što da radim? Nikad ona neće bit’ valjana domaćina. Da je vrnem u rod ili da je izdevetam?
* Ni jedno, ni drugo. Lijepa riječ sve pokreće. Milom, a ne silom.
Ustadoše rano otac i sin, pa se počeše tobož otimat ko će od njih dvojice uzet burilo i poć na vodu. Mitruša leži, a oni se glasno prepiru da ih ona čuje Mitrušin svekar reče:
* Ja ću jutros donijet burilo vode, a ni ti, sine!
* Nećeš, tata, no ja, ti si star, pa se moš suturat niz onu stranu. Nije to posa za tebe no za mlade.
Mitruša reče ispod pokrivača.
* Što urlate, zna sve jad, od vas se ne može zaspat! Što se kočoperite ka’ kokoti, svađate ni zbog čega! Ovog jutra donesi ti, svekre, burilo vode, a sjutra će moj muž.
Upita je muž:
* Što ćeš ti, Mitruša, radit? Zašto ti ne bi donijela burilo vode ka’ ostale stopanice što čine?
* Nijesam ja tovarna životinja. Imaš magarce, pa tovari ga, a mene nećeš. Pušti me da spavam cijelu noć nijesam oka sklopila.
Otac i sin se pogledaše. Sin uze burilo i donese vode. Mitruša se poispravi i kaza mužu:
* Svari mi kavu. Ne mogu se razbudit.
* Razbudiću te ja, samovoljko lijena! * viknu joj muž, uze kosijer, pa krenu put Mitruše, a ona đipi s odra i reče:
* Što ti, jesi li se pomamio?! Ako jutros nijesam donijela burilo vode, donijeću sjutra! Bači taj kosijer i sjedi. Ja ću svarit kavu. Što si ti naprasit čovjek, zna te jad, ka će i mene mać’ s tobom!
* Što ne može milom * može silom * reče joj muž i sjede da popije kavu koju Mitruša svari.
U previjana nikad pouzdanja
Kad prvi kokoti zapojaše, skoči Stanoje Veljocuca, obuče iznošeni veštit, obu vunene čarape, naglavke od kostrijeti, preko njih prsle opanke. Žena mu reče:
* Rekoh li ti da ne ideš, ne vrta se! Kako te nije stid da takav ideš!? Mnozina će te viđet, biće alaka i smijeha. Kiša će, nemaš ni ogrtača, struku si izgubio kad si iša’ u Čevo.
* Obeća sam prijateljima da ću doć na slavu, ne mogu lagat.
* Ne znam kad si reka istinu. Idi da napuniš drob, đavoli ti ga izjeli!
Ode Stanoje u Broćanac, na slavu. Poče kiša da pada, pa se izu da mu se ne raspadnu opančine. Zaveza ih, prebači preko ramena. Kad stiže blizu kuće prijatelja, sjede da se obuje, ali nema opančina, skliznula s ramena. Zabrinu se Stanoje, pa reče:
* Bruke, što ću sad? Da se vrnem i tražim ih, zakasniću na slavu. Možda ih neću ni nać, ko zna đe su ispale. Idem, pa što bidne. Slava je, neće piljit u moje noge.
Kad dođe pred kuću prijatelja, nasloni uho uz vratnik. Kad se uvjeri da može neopaženo u kuću, uleće, česetita slavu, izljubi se s prijateljima, pa sjede, a noge pod tavulin. Proždre Stanoje velike komade mesa, pije rakiju i vino, nazdravlja. Ne prođe mnogo vremena, a kamara poče da mu se okreće oko glave. Bljuje mu se, ali ne smije napolje, viđeće da je bez obuće. Promozga, dosjeti se, pa reče:
* Prijateljice, ne bilo ti zapovijeđeno, vidi da mi neko pašče ne odvuca nove opanke. Uz vratnik su.
Izađe Stanojeva tašta, viđe da opanaka nema uz vratnik, pretraži sve oko kuće, pa se vrnu i kaza:
*Niđe ih nema, zete! Što si se izuo, nije ovo dzamija!
* Bila je mlogo gliba pri njima, pa na šćedoh da glibim štice u kamaru * reče Stanoje i uvati se za glavu.
* Ne brini, Stanoje, pokloniću ti nove opanke*reče mu tast.
* Nešto mi se smuči, prilega bi * reče Stanoje.
Tast ga odvede u kamaru, pomoga mu da legne. Kad se izjutra probudi, pored odra su bili ponovi opanci i vunene čarape. Obuče se, obu, doručkova, pa reče prijateljima:
* Vazda imali svega dosta! Sve vi išlo naprijed!
Dođe doma, a žena mu:
* Kako dobi nove opanke i čarape? Znam da si me obruka!
* Opanke mi pokloni tast, čarape tašta. Snaša’ sam se.
* Previjan nikad nije pouzdan * reče mu žena.
(Kraj)
--------------------------------------------------------------------------------
POVODOM FELjTONA „CUCE O SEBI I DRUGIMA”:
Hrabra Marija Andrijina
O pjesniku Stevanu Peroviću Cuci, čojstvu njegove majke Marije i njenom grobu u crkvi na Trešnjevu
Crkvu na Trešnju, poslije zemljotresa, renovirali su Žarko Pešikan i Nikola Pešikan, kako su nam rekli Špiro Perović, Jovan Simović i Radovan Bigović, obojica bez novčane naknade.
Zajedno sa Milom Tatarom, prvim školovanim ljekarskim pomoćnikom koji je radio u ambulanti na Čevu, pošao sam u Trešnjevo da provjerim podatak da je Marija Andrije Perovića, sestra Njegoševa, sahranjena u unutrašnjosti crkve, ispred oltara. Našli smo grob, očistili natpis, koji je teško pročitati, jer je uklesan nevještom rukom, a nije konzerviran. U natpisu stoji: „Ovde počiva hrabra Maria Andrina i sestra vladike Rada Petrovića”. Zatim su zapisani borjevi, koji se teško mogu dešifrovati. Jasno se samo vidi da je posljednji broj 6, a moglo bi se naslutiti da je uklesan datum 20.8 76.
Ovaj natpis i grobnica svjedoče da je Marija vjerovatno prva žena u Crnoj Gori koja je sahranjena u crkvi, odvojeno od muža, kao da je bila crkveni velikodostojnik ili svetac.
Natpis na grobu Andrije Perovića, ukrašen je simbolima: suncem, krstom i mačevima. Na spomen ploči, jasno se može pročitati: „Ovdje počiva Perović Andria serdar”.
Od Marije i Andrije, iako su izrodili sedam sinova i dvije kćeri, ne zna se da li ima direktnih potomaka. U Trešnjevu pamte imena njihovih sinova: Petar, Stevan, Rako, Jošo, Novica, Luka i Živko. Od Novice je Đuro, otac Lepe, udate za Koču Popovića. Od Raka je bio Bajo, koji je živio u Banja Luci, ne znaju da li je imao potomaka. Za Živka znaju da je učio u Rusiji i da je hramao kao mu majka Marija, a za Milutina Jošova, zapamtili su da je bio jedan od najljepših Crnogoraca u svoje vrijeme.
Riječ u epitafu
Riječ u epitafu da je Marija „hrabra”, posebno je zagonetna, jer nema podataka da je ona poput, nekih drugih Crnogorki, učestvovala u ratu i borbi. Više bi se taj epitet mogao objasniti željom da se istakne njena požrtvovanost u njegovanju ranjenika i njena kuraž da podnese žalost za sinom, da je uspjela da se savlada u žalosti i nagonu za osvetom. Pojam savlađivanja, da ne treba ubiti čovjeka, pogotovu ranjenika, pa makar bio i neprijatelj ili krvnik zbog krvne osvete, njegovao se u stara vremena u Crnoj Gori i rano se počeo izjednačavati sa pojmom hrabrosti.
Budući da postoje različiti komentari i različita mišljenja, kako u literaturi, kao i u narodu u analizi ličnosti knjaza Danila i akademca Stevana i o njihovom sukobu oko novca kojeg je Njegoš ostavio - koliko nam u ovom razmišljanju može pomoći Marko Vujačić i njegova monografija „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci”. Vujačić u monografiji kaže da je Marija „gostoljubiva i poštena žena” i da je popu Joku Kusovcu čestitala ranjavanje, riječima: „Sretne ti rane junače!” O tome Vujačić ovako piše: „Pop Joko Kusovac, sprva kao stotinaš jedne ljubotinjske čete, a docnije kao serdar ljubotinjski u čestim borbama s Turcima u kojima je učestvovao-nije uzmicao najboljim crnogorskim junacima. Poznat je i kao četovođa. On vodi čete oko Skadarskog jezera, do Zete, Žabljaka i Podgorice. Pored junaštva, njegovo ime je vezano i za jedan značajan događaj-ubistvo Stevana Perovića-Cuce.
-Pope Joko, bi li ti sve izvršio što bih ti ja zapovijedio?- upitaće knjaz Danilo kad ga je pozvao kod sebe na Cetinje.
-A što pitaš, gospodaru-odgovoriće Joko-zar ima Crnogorca koji ne bi izvršio tvoju zapovijest!
-Ima, Joko, ima-na to će knjaz - i to podosta, no ti meni reci bi li žrtvovao svoju glavu za dobro Crne Gore.
-Bog s tobom, gospodaru-opet će Joko-bih pa da imam ne ovu jednu no deset.
-E,kad bi, onda se drži svoje riječi: imaš jednog mog i crnogorskog dušmanina.
-Vala, gospodare, kad sam obrekao, nema se kud više natrag, pa da mi rečeš i da ubijem samog sebe. No reci koji je to dušamnin!
-Stevan Perović Cuca, eto koji je-odgovori knjaz.
-Zar njega da ubijem, gospodaru-Joko se zgranu-pa on je vladičin sestrić i jedna od najumnijih glava crnogorskih. Sa Stevanom sam zajedno išao u školu i zajedno se na Cetinju u igrama natjecali. Što se to pomeđu vas zbilo, gospodare, da mora glavom da plati?
-Nije pomeđu nas, pope Joko-na to će knjaz da joj napakosti. Sipljući vatru na mene, on, nesrećan, ne zna da siplje i na Crnu Goru. Poručivao sam mu da se okane toga posla, ali njega ne drži pamet, nego nosi vjetar: što ga tamo u svijetu više slušaju, podstiču i podgarkavaju, to se on više uznosi, umišljajući da će jednog dana zasjesti i na crnogorski presto.
-Ma ne može biti, gospodare-opet će Joko-ne čini to Stevan nidabog!
-Čini, Joko, čini-reći će knjaz-i ako ga ne spriječim u tome još će veće zlo nanijeti i meni i Crnoj Gori, nego hoćeš li se ti držati riječi koju si mi dao?
-A što me nagrdi, gospodaru, od višnjega boga platio - Joko se prekrsti - održaću riječ, pa makar i bez glave ostao, kao što ću ostati bez duše.
Sa Jokom u Carigrad pođu još dvojica: Andrija Smolovac i Krsto Primorac, tamo nađu Stevana i ubiju ga, a onda se povrate u Crnu Goru.
- Ubi li ga, pope Joko? - upitaće knjaz.
- Ubih, gospodaru, i žali bože onakvog deliju. Sebi si skinuo dušmanina, a meni si oba oka zatvorio.
Joko se istoga dana vrati doma - niti je kud izlazio niti je s kim razgovarao. A kad ga upitaju šta se to zbilo s njim on je odgovorio:
- Osramotio me knjaz Danilo, dabogda umro od iste čaše od koje i Stevan.
Poslije Grahovačke bitke
Pred Grahovačku bitku, kad je čuo da se Husein-paša kreće na Crnu Goru, Joko se lijepo opremi, i sa svojim Ljubotinjanima pođe na Grahovo. Prvi je krenuo u juriš i prvi se teško rani, ali ga smrt, koju je dozivao, ovoga puta nije htjela da uzme.
Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru - da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stignu nosila pred kuću serdara Andrije Perovića. Vojnici upitaju mogu li prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdareva žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, ona se zanese tijelom, ali se brzo pribra i reče:
- Sretne ti rane, junače!
Nije se dvoumila, već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože vojnicima da se ranjenik dobro smjesti.
- Za sve vrijeme ona je dvorila oko postelje i posmatrala ranjenika. Gledala ga je i mislila na tragičnu smrt svoga sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak s Grahova, iz potaje, usred Carigrada ubio. U njenom srcu se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice. Ranjeni Joko primijeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje pa upita:
- Kakva ti je, sestro, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?
Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje, i izađe napolje da više kuće, na kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog sina.
Ranjeni Joko okrijepi se, previjen i ugošćen, u kući Perovića. Ali, kad saznade u čijem je domu počinio, bi mu teže no rana koju je u boju zadobio. Jer bol od tjelesne rane ispunjavaše ga ponosom junaka, a bol što se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao razdiraše mu srce. Svu noć je ječao i Stevanovo ime pominjao, kunući knjaza.
Izjutra, kad su ga iznijeli iz kuće - da ga nose u Ljubotilj, Joko se, gledajući Maru, pridiže sa nosila, i reče - da ga svi čuju:
- Oprosti mi Stevanova majko! Ja sam ubio Stevana, a mrtvi Stevan će, dao bog - ubiti mene!
Koju godinu docnije Joko je umro. Živio je povučeno, noseći breme griže savjesti. Ni serdarstvo, koje mu je knjaz dao poslije Đurove pogibije, nije ga mnogo oveselilo. Od svijeh rana koje je u životu zadobio, najteža mu je bila rana koju mu je knjaz zadao”.
Dr Božo Vuković
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks