Cdm knjizevno vece

[Oljce]

Slazem se Ja cu napisati verovatno nesto, mada mladji brat cita ponekad pa ga se ne mogu osloboditi danima kad procita moja ``dela``...

[getaway blues]

Ovaaaj... Neka vrsta priloga uz tekst, neki yt klip, moze li to...?

[Oljce]

Sve vrste umetnosti su dozvoljene od fotografija, pesama, klipova Hvala Raquel

[DeViLiSh|Je$$uS]

mogu li kratke upute sto, kako, dje, kad? bar da imam na umu...

[appelle moi]

Kod Kombinata u 2 citanje stihova, a onda posle ovi sa automobilizma driftuju u 3?

[getaway blues]

E ovako: slobodna tema, na raspolaganju ti je tekst prije svega, ali i muzika, i fotografija... I ovaj put nijesmo ograniceni prostorom... Pishe vam se? Pishite. I to je to, otprilike...

Sva ostala pravila (vremensko ogranicenje, npr.) utvrdjuje Oljce - jer su na moj zahtijev, Savjet Bezbjednosti UN, Centralni Komitet KPJ, Vaseljenski Patrijarh, organizatori EXITa, Sir Alex Ferguson i Leonard Cohen jednoglasno odlucili da moje moderatorske privilegije ne vaze na ovom topicu, i da sve nadleznosti prelaze na koleginicu.

[Oljce]

A sta da napisem? Da pocnem o svojim osecanjima, jer to je sve sto sam ja, ne zelim. Previse otvorenosti, izlozenost. Da izmisljam pricu, dogadjaje, ljude? Laz. Da li da ostavim suzu na papiru pa neka ona kaze, da nista ne napisem? Pateticno, previse smisljeno, jeftino.
Toliko smo toga a kad bih napisala na papir sve zvucalo bi tako jednostavno, obicno... Potpuni mrak budi druga cula. Kraj? Pocetak.

[DeViLiSh|Je$$uS]

ahem...ali ja shvatih da je neko okupljanje....tipa CDM poetry anonimus gdje oljche sjedi za katedrom a mi se predstavljamo i chitamo nashe radove

[Oljce]

Hahaha ma mora da su mnogi tako zamislili jos ja kao uciteljica obucena Nazalost nije..

[DeViLiSh|Je$$uS]

Dodjavola...mada moram priznati da ne bi bilo loshe...ljepshe je uzivo kometarisati radove nego ovdje

[getaway blues]

...kao scena iz starih italijanskih filmova: pred nama je djechachic, namrgodjen, musav, oshishan toliko da se jedva nazire plavetno paperje na istovremeno savrseno komicno i slatko oklempavljenoj glavi, oka zamucenog avgustom razmrvljenom prasinom, i jedva skrivenom suzom jer ga je stid, jer ga je strah, jer je najmanji, jer je pobjegao od kuce da bi trcao za loptom u tudjem dvoristu. Sa svojih 9 godina naucio se mrznji - onoj djecackoj, koja zna da omladi i onda kad zivot ostavi za djetinjstvo tek jalovu klicu sjecanja - jer u njoj je, prije svega, osjecaj krivice. Djecak mrzi svog oca, zbog toga je i navukao ove odavno okrachale i iznosene patike koje su ostavljene za brata jer novca za nove nije bilo; zbog toga se i iskrao kroz maleni prozor na kupatilu njihove skromne udzarice, pretrcao njivu, pa kroz polje suncokreta, komsijski pcelinjak, nasuti pijesak za koji su mu rekli da ce vrlo brzo tuda da podje pruga - i eto ga, bio je tu. Mrzio je oca, jer je otac cutao, jer kada je u kuci bio uvijek je trazio nacin da ode, jer je bio pijanica, jer je prije godinu napustio svoju Bosnu, svoj Vrbas i svoju pijanu tishinu zacinjenu cvrchcima i shapatom zrelog zhita, za ove planine u kojima je sluzio vojsku; mrzio ga je jer je otac manji od ovih gorstaka, jer je i on manji od njihove djece, jer je govorio drugacije, onako krajishki, zapjevavajuce - a ovdje, u Niksicu... svaka rijec je skupa i mjeri se, cak i kad imas 9 godina. Mrzio ga je zbog njegove razboljene tambure, jer ovdje je svaki svirac - klovn, slabic, lutalica. A jedina dostojna pjesma lelek... Mrzio je svoj novi dom, ne zato sto je bio skroman jer boljeg nije ni imao priliku vidjeti - mrzio je tu kucu zato sto je bio drugacija, sa redovima muskatli sto grle prozore, sto zamirishu Bosnom svako jutro kad ga probudi vjetar sa Vojnika; sa crijepom besramno crvenim i becarskim, da svjedoci stari obicaj krajishki da lijep krov stiti bolje od crvenog konca koji mu je majka vezivala... A lutalice kucu od temelja ionako ne grade.



...ali, pored nevine mrznje, tu je bila i klica djecacke radoznalosti - bio je na mjestu koje je za njega znacilo sve ono sto nije bio njegov otac, njegova nasmijana spanska gitara ciji je ritam nehotice nosio u dupetu, trceci tih pola kilometra kroz naselje koje se radjalo tih ranih 60ih godina; kada su se komsijama nazivali i oni pola kilometra udaljeni. To dvoriste, i tu kucu, nece primijetiti neko ko nema 9 godina - jer ovo je daleko najtishe, najskromnije, najotudjenije mjesto u cijelom naselju. Kuca je nova kao i sve, a opet, izgleda kao da je tu bila vec decenijama; na njenim zidovima, kao i na licima ljudi koji su zivjeli tu, patina se navlacila sa zhurbom. To je bila kuca ratnika - ratnika koji je svoj rat izgubio, ostavio sebe medju kostima poginule brace, tamo nedje po slovenackim vrletima... Bachena ja dusha ratnika u istu tu jamu, posuta krechom, zabetonirana - da ni primijetio nije da se vratio, da je ozenjen gorskom ljepoticom, da planinu mijenja gradom, da radi, da dobija dvoje djece, da dvoje djece umire na njegovim rukama, da napokon dobija djevojcicu u cijim se ocima ogleda ista daljina, stishani ponos, i beskrajna, beskrajna tuga. Sada je tu i sin, koji jos u kolijevci budi najveci nemir - u bebinom placu ratnik prepoznaje vapaj stradale brace. Od njega ce bjezati, dugo... Ratnik je sada, u svojim 40im godinama, bio vec starac - tuga prezrelih, da tinjaju i nikad ne omlade. Bila je to jedina kuca u koju svirac iz Bosne nije ulazio sa gitarom ili tamburom - i to je djecaka jos vise zbunjivalo. Jer, ratnik je njegovom ocu, toliko razlicitom, bio jedini prijatelj.



U tih pola sata avgustovskog predvecerja, siva koprena sjecanja i gubitaka se podigla sa ratnikove kuce; jer postojao je jedan djecak, shirokog i razmetljivog trka, drskog i nasmijanog driblinga, koji je zelio samo da igra, igra, i zaboravi sebe, njih, i sve ocheve na svijetu; te noci su svi ostali bili samo publika - njih 10ak, svi odreda za glavu vishi a podjednako dronjavi i musavi, narod koji bi tuda prolazio vracajuci se sa kravama iz Bara Budoshkih, dvije macke koje su nasle pocasno mjesto pod dimnjakom, i blijeda djevojcica iza crnim shkurama zarobljenog prozora... Te noci, makar za trenutak, on je cushnuo to dvoriste i tu kucu, pravcem kojim se planeta okretala tih 60ih godina - u ritmu Paulovih i Johnovih akorda, u ritmu prvog koraka na Mjesecu, Bestovih vragolija, Antonionijevog kadra, u ritmu udarnika koji su gradili najljepsu zemlju na svijetu... Jer sta je svijet po zelji jednog djecaka, nego lopta, koju mozes gurnuti u bilo koji gol, uvijek bez greske; pred bilo kojom odbranom ispaliti hiljadu raketa, za najljepsi vatromet, i igrati uvijek na hazard i dobiti; i trcati naprijed, naprijed uvijek, bez osvrtanja. Djecak je te noci prvi put osjetio - kako ga u grlu stiska opori ukus avgustovskog predvecerja, i kako ga sijece magicna igra modrih tonova uz kap zlatnog praha na horizontu; igra boja koja ce za njega od tada uvijek znaciti nesto sto ne moze pobijediti, i ciniti ga slabim.



Ostao je jos jedan shut, jedna lopta, noc je vec uveliko bila tu, a rezultat meca presmijesno visok, kao u svim mecevima i u svakom dvoristu svijeta koji se te noci radosno kotrljao na livadi posutoj zvjezdanom prasinom; rezultat je bio nerijesen, a on je vec mogao cuti i glas majke koja ga je trazila po naselju... Za pobjedu vrijednu batina koje ga nocas ionako cekaju, za prvo dokazivanje pred novim drugovima, za jedan san u kom ga napokon nece cekati put od 500 kilometara preko ovih brda; zazmurio je, i sutnuo...



(nastavljam za par dana, ako vas nije pretjerano smorilo )

[liquido]

je li radi ovo jos???

ja samo da vam prenesem nesto sto je jedan moj drugar napisao dok jos nije bio poznat
alternativa prava

Oduvek sam smatrao da covek treba da ima nesto sto ce ga voditi kroz celi zivot. E sad, to nesto moze biti svasta, od nekih sitnih stvarcica koje su znacajne samo njemu, pa do megalomanskih projekata, koji mogu uticati na njegovu siru okolinu.
Ja nikad nisam imao neki cilj u zivotu, ali bas nijedan. Cesto sam se uvece, kad bih legao da spavam, pitao je li to moguce, Je li moguce da cu citav svoj zivot provesti ne radeci nista, pa cak ni pokusavati da uradim nesto? Odgovor je uvek bio potvrdan. cak I dok ovo pisem, polako gubim zelju da zavrsim pricu, najverovatnije cu I da je prekinem, evo upravo sad.

[getaway blues]

Moderator je jagnje Gospodnje, nema sta da se od njega prepadaU, nego naval'te!

[Phénix]

Moderator je jagnje Gospodnje, nema sta da se od njega prepadaU, nego naval'te!

a crnjaaak nam

[getaway blues]

Vidi Phen, nocas sam dobro raspolozen, tako da cu i da kumim, i molim, i potplacujem, i prijetim skokom sa najvise zgrade u Pg... Pishite, bemmujezha.

[Phénix]

Vidi Phen, nocas sam dobro raspolozen, tako da cu i da kumim, i molim, i potplacujem, i prijetim skokom sa najvise zgrade u Pg... Pishite, bemmujezha.

aj vala kad si navalio...evo nesto od mene ...hmm...


Citam ovaj thread i shvatam koliko mi prazan bed,ma sjutra ce doc on u moj bed pa ce mi po sisama prelit’ med,iako mi soba u nered,nece on na to gledat’ nego ce se krevet trest’ da komsije nemogu lec',iako ce nam majku psovat’ mi cemo i dalje sve to cerat’,sve do vrhunca ce me docerat’,citate a ne kontate (a ni ja) ali vrh ce biti rasplet’ ali necu vam ga rec' jer ce vam voda na usta tec’ ;P

[getaway blues]

Nezainteresovan? Samo digao ruke, greotica. Rachunam se i dalje dignutih rukU. A nije me tesko motivisat', stvarno.

[getaway blues]

Med je hit dana!

[Raquel]

Jeftino si se izvukao. Al dobro, kad ti meni dajes slobodu ovoliku.. eto je i tebi malo, na.

Ajmo sledeci!

p.s. Necemo ga komentarisat, ovo mi nesto na nas racun. Ja od sad cutim

[getaway blues]

Jao, nijesam se ni pokusao izvuci, samo ne vidjeh tvoj post prije mog! I ja sam tu, sve da priznam...

[getaway blues]

aj vala kad si navalio...evo nesto od mene ...hmm...


Citam ovaj thread i shvatam koliko mi prazan bed,ma sjutra ce doc on u moj bed pa ce mi po sisama prelit’ med,iako mi soba u nered,nece on na to gledat’ nego ce se krevet trest’ da komsije nemogu lec',iako ce nam majku psovat’ mi cemo i dalje sve to cerat’,sve do vrhunca ce me docerat’,citate a ne kontate (a ni ja) ali vrh ce biti rasplet’ ali necu vam ga rec' jer ce vam voda na usta tec’ ;P

Onako-podgoricki-bitchy-"ma idite bre svi u Gornju Voltu, mozete li mi sto"... Posto mladi talentovani knjizevnici najvise pate od viska informacija, jel'te - trebala si stati na "ali necu vam ga rec' ", ono posle se sa nase strane podrazumijeva.
Zato si uspjela u dvije rijeci da opises muskarca. Ono, pozitivan, nasmijan, ne obraca paznju na gluposti, ne smeta mu nered, uvijek je kadar stici i uteci, motivator, lik, tvoj razlog za ono "ma boli me kju za sve ostale, kad mi je on tu"...
E vidis, jos mi samo nije jasna... motivacija za pisaniju. Osim toga da te ovaj thread ucinio malo usamljenom (zasto, poBogu? Mada i mene cini usamljenim. Ne u seksualnom konktekstu, to mi na'm ne pada:mrgreen:, nego eto, u formi... nedostajanja) . Hajde malo razradi. Ne treba sad detalje blabla, rasplet pogotovU, na kraju je i ljepse ako ostane nedoreceno... Hocu da znam sta ti kroz glavu prolazi dok ga cekas. Ne fantazije, nego eto... Malo anticipacije. Prazan krevet vise kaze nego onaj rasklimatani.

[appelle moi]

oćete li pravit okupljanje kad se jedu ćevapi kao ovi momci sa automobilizma?

[Arhitetka]

oćete li pravit okupljanje kad se jedu ćevapi kao ovi momci sa automobilizma?

Da. I bice price o seksu. Automoblisti nisu pozvani.

Autorka Phénix je opisala zaljubljenu osobu, forumasicu, kojoj vise ne cini zadovoljstvo spamovanje na forumu, koliko kvalitetno vrijeme provedeno sa njenim dragim.

[Raquel]

Hahahah na koliko si me stvari sad inspirisala, nisi ni sama svjesna. Probudila si neke demoncice u meni.

1. Mogu li, u ime getaway-a (kako ce da me voli poslije ovog!), da te zamolim da otkucas par redova i uletis u takmicenje? Ja to domacinski, nema Oljceta, a meni merak da spamujem u pauzama gletovanja i krecenja. Kad nemam koga da mi bude drag

[moon safari]

Prazan krevet vise kaze nego onaj rasklimatani.

rasklimatani kaze: 'zovi raquel da me zategne i prefarba u pauzama izmedju krecenja i gletovanja.'