Oblaci nad zapadnim Balkanom

[Berankrsh69]

Oblaci nad zapadnim Balkanom

SCG, BiH pa i BJRM nastaviće da traju u pretpolitičkom stanju jer njihovi građani i dalje neće znati ni gdje će biti njihove granice, ni sa kim će u njima živjeti, ni koji će ustav poštovati, ni na koju će himnu ustajati, ni kojoj će se zastavi klanjati


Poratna predviđanja o tome kako će silazak sa političke scene “gospodara rata”, poput Miloševića, Tuđmana, Karadžića, Bobana, Izetbegovića i drugih, te uspon proreformskih političara donijeti ljudska prava i inostrane investicije, slobodu i prosperitet što će pacifirati tribalne etnonacionalne antagonizme, nisu se, nažalost, potvrdila. Pokazalo se da nova demokratska vlada Zorana Đinđića u dijalogu sa međunarodno već ranije licenciranim demokratama Đukanovićem i Rugovom, nije u vezi s pitanjem države ništa više postigla od one prethodne nedemokratske. Naprotiv, Priština i Podgorica očekivale su od demokratske koalicije u Beogradu da izađe u susret njihovim secesionističkim aspiracijama a lideri DOS-a obratno, pa SCG opstaje najviše zahvaljujući pritiscima Evropske unije na Crnu Goru i stražarima Ujedinjenih nacija na Kosovu. A Crna Gora je bila edž-Džu republika kao i Slovenija i Hrvatska, Kosovo je po Ustavu iz 74. bilo ne samo sastavni dio Srbije nego i konstitutivni dio federacije. BiH je opet bila neka vrsta transteritorijalne federacije i kadrovska politika je na svim nivoima vođena po nacionalnom ključu, ali kada su nestali jednopartijska diktatura i jugoslovensko okruženje, nacionalna ravnopravnost i zajedništvo nisu bili dovoljni da se održi kao državna cjelina. Rezultati slobodnih izbora su je doveli pred alternativu: sporazumni razlaz (Lisabonski sporazum) ili trostrani etničko-vjerski sukobi (Badinterova komisija). Priča o nedjeljivosti po mustri šare leopardove kože nije bila istinita jer ne samo da su sela bila tradicionalno čisto srpska, hrvatska ili muslimanska, nego su i čitave regije bile pretežno takve (zapadna Hercegovina - hrvatska, srednja Bosna - muslimanska, Bosanska krajina - srpska itd.), a rat je i urbano nacionalno šarenilo pretvorio u jednobojna polja. Danas je i prijestono Sarajevo muslimanski grad ne manje nego Banjaluka - srpska i Mostar - hrvatski. Izbjeglice se vraćaju na svoja ognjišta samo da bi ih prodali ili zamjenili, pa se etničko čišćenje na sve strane nastavilo u miru - tamo kao i na Kosovu. Pokazalo se da proreformski lideri kao što su Lagumdžija i Tokić, Dodik i Ivanić, Zubak i Komšić, ni međusobno, ni udruženi u “Alijansu za demokratske promjene”, nisu u vezi s pitanjem (re)integracije države ništa više postigli nego njihovi nacionalistički prethodnici.



Entiteti za Srbe i kantoni za hercegovačke Hrvate, široka autonomija za kosovske Albance i državni savez za Crnogorce, ili opštinska reorganizacija za makedonske Albance “predstavljaju kompromise koje nacionalne većine podnose kao žrtvu a manjinski narodi je primaju sa nezahvalnošću” (Joram Dinštajn). Svi zajedno takav status doživljavaju samo kao privremeno rješenje koje vodi: po jednima, u reintegraciju i centralizaciju, po drugima, u dezintegraciju i secesiju. Međunarodna zajednica te državne provizorije održava u BiH kršenjem Dejtonskog sporazuma a u SCG - kršenjem Ugovora o državnoj zajednici koje je prethodno sama sponzorisala. Ali prije svega i na obje strane suspenzijom lokalne konsenzitivne demokratije koja u višenacionalnim državama zapadnog Balkana, istina, sprečava tiraniju većine ali zato proizvodi teror manjina, odnosno hroničnu sporost, neefikasnost i blokade u procesu odlučivanja. Da nema Ešdauna svaki čas u Banjoj Luci, Solane u Podgorici i Sorena Petersena u Prištini da tamošnjim političkim elitama objasne da demokratija ipak nije toliko volja naroda i njegovih izabranih predstavnika koliko prilagođavanje stavovima Brisela i Vašingtona, BiH i SCG bi se odavno raspale.



Republiku Srpsku i “Herceg-Bosnu” sa “Bošnjačkom republikom”, kao i Kosovo i Crnu Goru sa Srbijom neće sastaviti ni Karla del Ponte. A međunarodna teza “da nema izmirenja među narodima zapadnog Balkana dok optuženi za ratne zločine ne budu izvedeni pred lice pravde”, pokazala se kao puka retorika. Kosovski Albanci prate suđenje Miloševiću prije svega sa stanovišta obogaćivanja argumentacije za secesiju a kosovski Srbi sa pozicije obnove suvereniteta Srbije nad pokrajinom, odnosno obostrano osluškuju ko je koga, po međunarodnoj arbitraži, više etnički progonio. Bošnjake u Sarajevu, opet, samo zanima ono što bi moglo potkrijepiti njihovu tužbu prema SCG za ratne reparacije ili bilo dokaz da je Republika Srpska rezultat genocida pa je treba ukinuti. A Srbe, opet, sve što dokazuje da ni Muslimanima u ovom ratu “nije bilo maslo za Ramazana”, počev od nacionalne majorizacije u parlamentu, preko nasilja nad srpskim civilima u Sarajevu i vojnicima JNA u Tuzli, do učešća islamskih terorista u redovima Armije BiH, a sve kao dokaz da jedinstvena država nije moguća. Nijedno od dosadašnjih suđenja nije proizvelo katarzu ni na jednoj strani nego samo produbilo animozitete jer se jednima čini da su osuđeni nevini a drugima da su kazne simbolične. To čak generiše nove količine mržnje. Napokon, šta bi se realno politički promijenilo hapšenjem Karadžića i Mladića? Da li bi Bošnjaci potrčali u zagrljaj komšijama Srbima? Da li je suđenje Krstiću i Galiću, odnosno Naseru Oriću, približilo Sarajevo i Banju Luku? Da li je suđenje Kordiću, Blaškiću i Tuti srušilo bar jednu ciglu sa “berlinskog zida” usred Mostara? Hoće li predajom četiri srbijanska generala, Rugova i Haradinaj, Daci i Tači možda odustati od secesije? Neće, naravno, i time se ama baš ništa ne bi promijenilo. Kao što ni Karadžić i Mladić za koje se ne zna ni da li su živi ni gdje se nalaze ni ko ih i zašto štiti u zemlji ili inostranstvu, odnosno njihovo (ne)hapšenje nisu razlog što SCG i BiH jedva opstaju kao rogovi u vreći. Tačnije kao dvije vreće sa po tri para rogova koje mogu da se krpe protektoratima i vanjskim pritiscima, ali ne i da funkcionišu kao samoodržive demokratske države.



“Da li zapadne demokratije uopšte znaju kako da naprave ili makar očuvaju mnogonacionalne države? Zašto nisu sačuvali Jugoslaviju i Čehoslovačku, zašto je Belgija iznutra podeljena na valonski i flamanski deo i zašto se Škotska sve više odvaja od Britanije a Katalonija od Španije?” - retorički se pita Aleksa Đilas. Odgovor je naravno, negativan, ali se poslije iskustva sa raspadom Jugoslavije postavlja i drugo pitanje: koliko su zapadne demokratije, bar sposobne da pomognu ili makar ne odmognu da se neminovni proces transformacije višenacionalnih konfederacija u nacionalne države dovede do kraja na miroljubiv način?





Toliko već ponavljani argument da bi to na brdovitom Balkanu izazvalo nove etnonacionalne sukobe, nove talase izbjeglica i nove probleme “manjina u manjinama”, naprosto više ne pije vodu. Do novih većih sukoba ne može doći već samim tim što monopol sile u regionu drže evro-američke vojno-policijske snage dok su sve lokalne, odnosno nacionalne snage, svedene na simboličan nivo, iscrpljene minulim ratovima i demoralisane promjenjenom političkom situacijom i vlastitom marginalizacijom. Do masovnog talasa izbjeglica takođe ne može doći naprosto zato što su, što ratna, što mirnodopska etnička čišćenja već dovela do maksimalne realno moguće teritorijalne koncentracije, pa se manjine koje su već dosad izdržale većinska ugnjetavanja, ni ovoga puta ne bi pomjerale. Napokon, tzv. problem manjina - većina, poznat je i postoji samo u slučajevima kada su manjine velike a većine male. U ovdašnjem i današnjem kontekstu manjine su tako male da zakonito teže da se integrišu i asimiluju, a većine opet tako relativno velike da im u tome izlaze u susret.



Kao sljedeći argument protiv dalje fragmentisane suverenizacije često se pominje problem patuljastih, ekonomski i politički nesamoodrživih država koje bi pale na teret međunarodne pomoći. Međutim, kao prvo, nove balkanske nacionalne državice ne bi po svojoj majušnosti bile nikakvi rekorderi ni u evropskoj, a kamoli svjetskoj konkurenciji. Drugo, ne postoji međunarodno prihvaćen standard o minimalnim samoodrživim dimenzijama nacionalne države niti ga je ijedan teoretičar ponudio, nego to, kako je uočio Hans Morgentau, isključivo zavisi od konstelacije unutrašnjih i vanjskih sila. Treće, u konkretnom kontekstu i ne bi se radilo o šest ili osam novih državica nego o simultanom procesu razdvajanja i spajanja. Kosovo bi išlo sa Albanijom, Herceg-Bosna sa Hrvatskom, Srpska sa Srbijom, Sandžak sa Bošnjačkom republikom, pa rezultat ne bi bile ni Velika Albanija, ni Velika Hrvatska, ni Velika Srbija ni Velika Bosna nego evropske države sasvim prosječne veličine. A brojno stanje bi se promijenilo samo za jednu više - samostalnu Crnu Goru.



Napokon, kao argument protiv, pominje se perspektiva evropske integracije koja unaprijed relativizuje značaj nacionalnih granica. No kako je tvrdio još Mancini, “izgleda da je svaki narod osuđen da se konstituiše kao nacija prije nego što ga zaokupi pitanje čovječanstva” pa tako ni Litvanci i Estonci, Slovaci i Česi, Slovenci i Hrvati izgleda nisu bili u stanju da krenu na put u Evropu prije nego što izvade nacionalne pasoše. I, ako Zapad početkom 90-ih nije uspio da ih ubijedi da nema potrebe da u dva koraka čine ono što mogu u jednom, zašto bi u to sada trebalo da vjeruju bosanski Srbi ili kosovski Albanci. Uostalom, Evropska unija i nije nikakva naddržava ili superdržava nego zajednica nacionalnih država i nikom nije izgledalo toliko neprirodno što su Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka požurile da se ujedine prije nego što su se našle na već zakazanom sastanku u Briselu, koliko se Evropljani danas čude analognim pojavama na Balkanu.



Međutim, po više nagovještaja reklo bi se da će međunarodna zajednica izvjesno nastojati da i Kosovu dodijeli ili potpuni državni status ili barem status (kon)federalne republike ravan Srbiji i Crnoj Gori te da, istovremeno, blokira sve šire posljedice u samoj SCG i u susjednoj BiH pa i BJRM. To i objašnjava zašto su se koncem prošle i početkom tekuće godine Srbi sa obje strane Drine našli na udaru sankcija. Oni u Srbiji zato što će odbiti i Kosovo-državu i Kosovo-republiku i tražiti reintegraciju Kosova-pokrajine, ili bar teritorijalnu podjelu. Oni u Srpskoj zato što će u odnosu na BiH zatražiti simetričan status onom koji će kosovski Albanci dobiti u odnosu na SCG. Otuda “sječa srpskih knezova u Bosni”, odnosno eliminacija Kalinića, zabrana ulaska u SAD Ivaniću, aktiviranje tužbe protiv Dodika, koji uprkos političkim razlikama lako i brzo prepoznaju jedinstven prag osjetljivosti kada je riječ o naciji. Otuda i pritisak da se izvrši proreformska diferencijacija u vladajućoj koaliciji u Beogradu.



Još polovinom prošle godine baš u intervjuu NIN-u Morton Abramovič je, u svojstvu šefa istovremeno dvije vodeće nevladine organizacije koje daju ekspertsku podršku vanjskoj politici Vašingtona (Karnedžijeva fondacija za međunarodni mir i Internacionalna krizna grupa) otvoreno poručio šta nas čeka. “Bosna je kvazi-država, s tim se slažem... Ali precrtavanjem mapa u Bosni i na drugim mjestima, tražite perfektnu racionalnost koja ne ide sa realnom situacijom na terenu. Jedino što je na stolu, vezano je za Kosovo...” A kako izgleda ta “realna situacija na terenu”, opisuje Vilijem Montgomeri, njegov zemljak i, nakon desetak godina ambasadorovanja u Zagrebu i Beogradu, jedan od neposredno najupućenijih američkih poznavalaca zapadnog Balkana. “Gotovo sigurno manje od polovine stanovnika Bosne želi da ona postoji kao takva ili osjeća stvarnu lojalnost prema njoj. Većina bosanskih Srba ostaje odlučna da ima ili potpunu samostalnost ili entitet kao minimum sa svim spoljašnjim znakovima države. Većina bosanskih Hrvata ne želi da ima veze sa Federacijom ili žele bar sopstveni entitet. Bošnjake iritiraju odredbe Dejtonskog sporazuma koje ograničavaju njihov stepen odlučivanja i kontrole u zemlji gdje imaju najveći procenat glasača... Fundamentalno je pitanje da li su sve etničke grupe u Bosni dovoljno spremne na kompromis da bi ostale alternativne bile realne. Bojim se da bi odgovor mogao da bude negativan... Jedan od simptoma već pomenutog jest neprekidna snaga nacionalističkih stranaka u Bosni. Svako ko živi u regionu zna da je situacija takva, ali...



...Druga je stvar što u međunarodnoj zajednici postoji vrlo malo spremnosti da se to i prihvati.” A njegov ne manje kompetentni kolega koji je kao ambasador službovao u Sarajevu i Beogradu, Abramovičevu “neperfektnu racionalnost” ispravno prevodi kao puku nedosljednost. “Ono što mi zaista govorimo građanima Bosne je sljedeće: ‘Vi se zaista ne volite, ali morate da živite zajedno! Ćutite! Pomirite se s tim!’ A stanovnicima Kosova govorimo da budući da se ne slažu, mogu da se raziđu... To nije dosljedno.”



Svaka čast na iskrenosti, ali dva ključna ambasadora na Balkanu, ovo su javno saopštili tek pošto su polovinom prošle godine napustili Beograd a dotle su, naravno, kao državni službenici dosljedno zastupali stavove svojih vlada. Ostaje nam da vjerujemo da bar u diplomatskoj pošti nisu povlađivali očekivanjima svojih ministara nego profesionalno izvještavali sa lica mjesta, bez obzira što to očigledno nije promjenilo oficijelnu politiku Vašingtona i Londona. Nije, naravno, svakako nimalo utješno što se politička realnost prije ili kasnije pokazuje jača čak i od najjačih globalnih sila kao što su SAD i EU jer će se predstojeća nerealna rješenja prebijati preko naših leđa. SCG, BiH pa i BJRM nastaviće da traju u pretpolitičkom stanju jer njihovi građani i dalje neće znati ni gdje će biti njihove granice, ni sa kim će u njima živjeti, ni koji će ustav poštovati, ni na koju će himnu ustajati, ni kojoj će se zastavi klanjati. A bez toga onda, sasvim prirodno, neće moći ni da se okrenu svakodnevnim političkim poslovima koji normalan život znače, uključiv i one koji vode u evropske integracije.



“Kroz poslednjih sto godina mi stalno prolazimo kroz faze diktature i faze dezintegracije... Kada na Balkanu nema diktature, dolazi do raspada. Ali ja sam duboko uveren da to nije tačno i da mi možemo da integrišemo Balkan i demokratski” - povjerio je svojevremeno Zoran Đinđić svoje nade Adamu Mihnjiku. Nažalost, pokazalo se da je, naprotiv, bio u pravu, po mnogima vodeći demokratolog današnjice, Amerikanac Robert Dal. “Sistemi sa izrazitom višenacionalnom strukturom mogu se suočiti sa čitavim nizom nesrećnih ili čak tragičnih izbora... Ako postoji raskolnička manjina, samo odvajanje u različite zemlje može da obezbijedi da demokratija preživi. Tako cijena demokratije može biti podjela zemlje. A cijena teritorijalnog jedinstva može da bude hegemonistički režim.”



Dr Nenad Kecmanović

[Zvek_Zivi]

OVU ZASTAVU CEMO DIZA T I LJUBIT :!: :!: :!: :!: :!: :!:



http://img178.exs.cx/my.php?loc=img1...=grbcpc2ys.png


OVOJ CRKVI CEMO SE MOLIT

[Dobrusky]

Kosovo bi išlo sa Albanijom, Herceg-Bosna sa Hrvatskom, Srpska sa Srbijom, Sandžak sa Bošnjačkom republikom, pa rezultat ne bi bile ni Velika Albanija, ni Velika Hrvatska, ni Velika Srbija ni Velika Bosna nego evropske države sasvim prosječne veličine. A brojno stanje bi se promijenilo samo za jednu više - samostalnu Crnu Goru.

Steta sto nam Kecmanovic ne moze opisati kako bi to izgledala Bosnjacka republika sa Sandzakom ... mogu samo da zamislim.

[karamam]

boshnjachak republjik sa sandzakom, od sareajeva dzadom do srebrenice, od srebrenice dzadom do ispred srbinja, pa dzadom do priboja, prijepolja, bijelopoolja, berana, rozaja i do pazara. da ve rastanji shtop tanje, kad pukne koridor da se vishe niked ne iskrpite. plaf i guzinje se prikljuchuje andrijevici, a polica se prikljuchuje petnjici i formiraju savez poturichkih seoskih opshtina.
alaaahuuu kijaaaameeettt!!!!!!!!!!!!!
pozivam vas na najnovije sandzachke igre- skokovi u drinu s mosta u srbinju, ronjenje u okolini srebrenice i bihorski maraton usranijeg gaca!!!!!!!

[seerotheenya]

OVU ZASTAVU CEMO DIZA T I LJUBIT :!: :!: :!: :!: :!: :!:



http://img178.exs.cx/my.php?loc=img1...=grbcpc2ys.png


OVOJ CRKVI CEMO SE MOLIT

Dje to, u Svedskoj!?

[seerotheenya]

POSAO

Hajd'mo, hajd'mo, braćo mila,
Budimo se iz mrtvila,
Iz l'jenosti, pakla tog!
Bratsku ruku ruci dajmo,
Na posao pohitajmo,
Blagoslov će dat' nam Bog.

Da nam dani razvedre se,
Da sa sebe teret strese
Teških jada mili dom:
Treba muka - prezrimo i'!
Pred očima nek' nam stoji:
Služit' treba rodu svom!

Nek' nas svuda trnje sreta
Nek' nam svetom cilju smeta,
Ne marimo za to mi:
Iza trnja cv'jeće niče,
Pobjedom se lavi diče,
Iza borba krvavi'.

Zato napr'jed! - jer drukčije
Dobra nema, sreće nije,
Ostaviće vječno nas;
Na posao, Srbadijo,
Ako ti je svet i mio
Domovine drage spas!...

Aleksa Šantić