SUDJENjE VOJVODI MASU VRBICI

[G R A D]

Pripremio M. Labović: SUĐENjE VOJVODI MAŠU VRBICI

Hoćeš li mi, gospodaru, uzeti grb?



Od samog dolaska austougarske vojske pod crnogorske litice stradao je jedan broj viđenih Crnogoraca zbog navodnog šurovanja sa neprijateljem. Zbog sumnje da je austrijski špijun stradao je i slavni crnogorski vojvoda i vojskovođa Mašo Vrbica. Bio je on i lijeva i desna ruka knjaza Nikole, junak s bojeva od Grahova i Nikšića do Deligrada i Aleksinca, ministar unutrašnjih djela i finansija, neimar i ekonomski preporoditelj Crne Gore... Nakon javnog suđenja pred Velikim sudom 16. decembra 1882. godine, kada su mu prestale sve funkcioje u knjaževini, sklonio su u Bosnu, u Rudofštal kod Banja Luke, gdje je i umro 10. maja 1898. godine u 65. godini.
Optuživan je Mašo Vrbica da je bio austrijski plaćenik, da vara knjaza, da sve što radi radi na štetu Crne Gore. Takve su se optužbe šapatom prenosile među obrazovanijom crnogorskom omladinom, objavljivane u srpskim novinama u Austrougarskoj. Upućivana su pisma knjazu u kojem su ga upozoravali da se pazi bruke i sramote.
U svom dnevniku za vrijeme boravka na Cetinju Simo Matavulj je, između ostalog, zapisao: „... Ja sam već onda bio uvjeren da Mašo radi što mu gospodar zapovijeda, a to će reći da radi za dobro i korist Crne Gore. Moja vjera u rodoljube i ispravnost njegovu bijaše neograničena...”
Vojvoda Mašo našao je u Simu Matavulju, inače prijatelju njegovih sinova, čovjeka kao poručena, koji će mu pomoći u vođenju tada idejno zamišljenog Ekonomskog društva, kojemu je bio smjer da podiže domaću privredu. Najprije je počeo sadnjom šljiva... Matavulja je postavio za sekretara. Štampana su pravila i uputstva. Novine su pohvalno pisale o ovoj ideji.
Matavulj dalje piše u svom dnevniku * kako ga je Mašo postavio za ličnog korespondenata u trgovačkim kućama u Trstu, a kojima je Vrbica trgovao, prodajući im ruj, buharicu, maslinovo ulje, suvu ribu... A, kupovao drugu robu iz Trsta.
Kasnije je Matavulj sa nostalgičnom iskrenošću zapisao da je Mašo imao bogatu trpezu, najgospodarskiju poslije knjaževe, dočekljivost mu je bila kao kod ruskih pomješčika. Poslije vojvode Petra Vukotića (knjaževog tasta) Mašo je bio najvještiji i najzanimljiviji usmeni pripovjedač. Kod njega je Simo srijetao diplomate. Vrbica se družio sa austrijskim izaslanikom Temelom, koji je na njega imao znatan uticaj i zbog koga je knjaz savjetovan od ruskog cara da otpusti Vrbicu, što se osjetilo nakon knjaževog povratka iz Rusije, jer se odmah počeo hladno odnositi prema vojvodi Mašu.
„Kad bjesmo sami...”, zapisao je Matavulj, „... vojvoda mi se zagleda u oči i poče:
* Aman ti naše društvo u kojem je spas siromašne Crne Gore, kome zbog mene prijeti pogibija! Sjekira je već u rukama i oni će pravo u korijen”.
Ono što je vojvoda Mašo naslućivao, obistinilo se. „Bijah na jutarnjem školskom času u Gimnaziji * piše Matavulj
* kad upade u učionicu neki perjanik, sav uzrujan, i reče mi: Zove te gospodar’ u Veliki sud, ma odma’!
„U prostranoj dvorani Velikog suda zatekoh neobičan zbor. Sjedi knjaz za predsjedničkim stolom i drži neku knjižicu. S obje strane su posijedali ministri, članovi Državnog savjeta, Velikog suda: vojvoda Božo Petrović, pop Ilija Plamenac, Đ. Matanović, S. Radonjić, Đ. Cerović i S. Popović. Samo vojvoda i ministar unutrašnjih djela ne sjedi nego stoji, zelen u licu, ukočenim pogledom bulji u sobni kut. S obije strane dva ađutanta (jedan bješe Petar Vrbica, stariji sin Mašov), perjanici, nekoliko oficira, viši i manji činovnici, trgovci, seljaci...
Ko ne gleda u knjaza gleda preda se. Na moje veliko čudo, knjaz pročita neki član iz Pravilnika „Ekonomskog društva”, pa onda stade tumačiti taj član, a to tumačenje sadržavalo je optužbu predsjednika „Ekonomskog društva”, vojvode Maša. Pošto knjaz zavšri tumačenje, obrati se zboru i zapita:
* Je li ovako?
* Tako je, gospodaru! * viknu cio zbor u jedan glas.
Vojvoda Mašo ni da mrdne, stoji kao kameni kip. Knjaz čita drugi čin, objašnjava ga, postavlja pitanja i sačekuje jednoglasan odgovor.
Počeh razumijevati o čemu se radi. To je bila javna optužba i javno suđenje Mašu Vrbici, ne kao ministru unutrašnjih djela, niti onih optužbi što novine pisahu, nego vojodi Vrbici kao predsjedniku „Ekonomskog društva” * zapisao je dalje Matavulj. Optužba je izlazila kap po kap, čudnim dijalektičkim tančinama, koje podsjećahu na rasprave srednjovjekovnih zapadnih kaluđera skolastičara... Na licima prisutnih nije se ogledao gnjev ni kakva druga strast, nego velika zabrinutost.
Najposlije knjaz spusti Pravilnik i kucnu po njemu, rekavši:
„Svršeno je! Eto, čuli ste zašto optužujem vojvodu Vrbicu”, pa onda dodade kao nešto uzgredno: „Dočuo sam ja još mnogo štošta o vojvodinom šurovanju s austrijskim ljudima i o drugim rabotama, koje neću i ne treba ovdje da napominjem! To spada u drugu stranu...”
Onda ustade i nakon kratkog stanka završi:
„Pošto je vojvoda Vrbica izgubio moje povjerenje, on od danas prestaje biti ministar Unutrašnjih djela, niti već može biti ikakav moj činovnik! Kao ministra zamijeniće ga vojvoda Božo...”
Matavulj je tada, za sebe, rekao:
* hvala Bogu kad se na ovome završi!
Knjaz se uputi iz sudnice. Mašo se trže i pokloni i pružajući mu kapu upita:
* Hoćeš li mi, Gospodaru, uzeti grb?
* Ne, ne, to ti ostaje...!
Po običaju, svi odoše za knjazom do dvora. Vrbica je pošao sam kući. Matavulj je pošao odmah za njim i bilježi dalje: „Vidje li šta učinje od mene, što mu šćaše? Što ne naredi perjanicima da me raznesu, bez bruke! Znao sam da mi se sprema neko zlo, ali ko bi pomislio onako i za ono...?”
Zvanični „Glas Crnogorca” u broju 52 od 19. decembra 1882. donio je obavještenje:
„Nj. V. knjaz blagovolio je u četvrtak šesnaestog ovog mjeseca otpustiti iz državne službe dojakošnjeg ministra unutrašnjih djela G. vojvodu Maša Vrbicu a postaviti na njegovog mjesteo G. vojvodu Boža Petrovića...”
Mašo se bolestan preselio u Rudofštal kod Banja Luke, gdje je i umro.

[Ćipur]

Prpremio Velizar RADONJIĆ: KO JE BIO VOJVODA MAŠO VRBICA


Vlasnik najveće zbirke crnogorskih tajni



Vojvoda Mašo Vrbica, artiljerijski oficir, senator i ministar unutrašnjih djela, projektant i graditelj puteva, trgovac, vojskovođa i junak mnogih bitaka od Grahova i Nikšića do Deligrada i Aleksinca, bio je jedan od najuticajnih i najmoćnijih ljudi u Knjaževini Crnoj Gori. Pored Josipa Sladea, pripada mu i jedno od najznačajnijih mjesta u istoriji crnogorskog graditeljstva u drugoj polovini devetnaestog vijeka.

Završio je artiljerijsku školu u Rusiji. Kao senator i ličnost od najvećeg povjerenja Knjaza Danila i Knjaza Nikole, i najsposobniji državni činovnik toga vremena, obavljao je za crnogorski dvor najdelikatnije poslove političke, vojne i lične prirode.

MINISTAR, GLUMAC, SLIKAR:
Povjeravani su mu najdelikatniji i najteži zadaci: rukovođenje političko-propagandnim i obaviještajnim radom u okolnim oblastima, izvršavanje tajnih diplomatskih misija, nabavke ratnog materijala, organizovanje ustanka protiv Turaka u pograničnim oblastima susjednih država i slično. Vodio je i obavještajne poslove Crne Gore u Austro-Ugarskoj.

Bio je ministar unutrašnjih djela, šef glavnog vojničkog štaba Knjaza Crne Gore, osnivač Ekonomskog društva, osnovanog sa ciljem da podiže domaću privredu. Organizovao je trgovinu sa Trstom, prodajući im ruj, buharicu, maslinovo ulje, suvu ribu...

Organizovao je popis stanovništva Crne Gore, godinu nakon Berlinskog kongresa.

Daleke 1866. godine je dao nalog da se istraži područje Sotonića u Crmnici u kojem je izviralo „smrdljivo ulje“ i ispita ima li nafte, jer je to zainteresovalo i strance koji su, tim povodom, počeli dolaziti u Crnu Goru.

Mašo Vrbica je i jedan od osnivača Cetinjske čitaonice. U njegovoj kući je odigrana prva premijera Balkanske carice u kojoj je i on igrao jednu ulogu. Bavio se slikarstvom...

Opisujući društveni život Maša Vrbice, Sima Matavulj je zapisao da je Mašo „imao bogatu trpezu, najgospodarskiju poslije knjaževe, dočekljivost mu je bila kao kod ruskih pomješčika. Poslije vojvode Petra Vukotića (knjaževog tasta) Mašo je bio najvještiji i najzanimljiviji usmeni pripovjedač...“

ŠEF TAJNE POLICIJE:
Istoričari za Maša Vrbicu kažu da je bio „vlasnik najveće zbirke crnogorskih tajni“. Rukovodio je službom koja se danas naziva tajna policija. Pored Crne Gore, njegova obavještajna mreža je imala svoje agente u Hercegovini, Kotoru, Herceg Novom, Dubrovniku, Skadru... U Herceg Novom je imao agenta čiji je isključivi zadatak bio da prati i analizira austrijsku štampu. U ruskom konzulatu u Dubrovniku je zaposlio jednog bistrog cetinjskog momka da u konzulatu „pere pljate“ i obavještava Vrbicu o tome ko dolazi u konzulat i prisluškuje ruskog konzula A.S. Jonina. Konzul je to otkrio tek nakon dvadeset godina.

Vojvoda Mašo Vrbica je imao ključnu ulogu u otkrivanju i eliminaciji crnogorske političke emigracije na teritoriji Austrije. Zaslužan i za otkrivanje veza knjaginje Darinke sa srpskom agenturom na Cetinju i organizovanje njenog protjerivanja iz Crne Gore. Otkrio je i tajne veze između srpske vlade i vojvode Miljana Vukova. Bio je glavni organizator svih prisluškivanja i praćenja u Crnoj Gori i van nje.

PROJEKTANT I GRADITELJ PUTEVA:
Vojvoda Mašo Vrbica će u istoriji ostati zapisan i kao jedan od prvih graditelja puteva u Crnoj Gori. U saradnji sa Josipom Sladeom, a kasnije samostalno, projektovao je i gradio prve puteve u Cnoj Gori.

Početkom 1979. godine, godinu nakon „Veljega rata“ i Berlinskog kongresa, počela je izgradnja puteva u tadašnjoj Knjaževini Crnoj Gori. Prvo je započeta izgradnja puta Cetinje – Njeguši – Krstac (granica Austrogarske). Ovaj put, dug 25,5 kilometara je projektovao i njegovom izgradnjom rukovodio dr Josip Slade.

Pola godine kasnije počela je izgradnja puta Cetinje – Rijeka Crnojevića, dugog 16 kilometara. Izgradnja puta je završena u avgustu 1881. godine. Put Cetinje – Rijeka Crnojevića je projektovao dr Slade, a njegovom izgradnjom je upravljao Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore.
Vojvoda Vrbica je, deceniju kasnije, trasirao (projektovao) put Rijeka Crnojevića – Podgorica i, istovremeno, rukovodio njegovom izgradnjom. Put, dug 30 kilometara, je građen od januara 1890. do jula 1891. godine. Na izgradnji puta je radilo četir do pet hiljada radnika. Radilo se ručnim alatima.

Jedan od najljepših zapisa o izgradnji ovog puta ostavio je Čeh Ludvig Kuba.

Složenost ovog graditeljskog poduhvata, uslovi i način izgradnje i, na kraju, troškovi građenja, detaljno su opisani u Izvještaju koji je vojvoda Mašo Vrbica podnio Knjazu Nikoli, a koji 1891. godine objavljuje Grlica, napominjući da je put svečano otvoren 7. jula 1891. godine. Evo jednog detalja iz tog opširnog izvještaja:

„ Ne mogu propuštiti a da se ne osvrnem na veoma teške predjele ovog puta, koje se pored najbolje volje nijesu mogle otkloniti, a da putu, pravcu i ljepoti njegovoj ne budu na uštrb. Liticama riječkijeh strana, kudijen do skoro na više mjesta nije mogla ni koza proći, odscjepale su se grede od 6 do 14 metara vertikalnog pravca, da se dođe do livela puta. Neobično visoka međa u Pavlovu stranu od11 metara visine, i mnoge druge od 7 do 8 metara visine svjedoci su da je radnik kadar bio sve teškoće s puta ukloniti».

Za vrijeme njegove uprave izgrađen je i put Podgorica – Nikšić i put od Vira preko Sutormana.

SUĐENJE VOJVODI VRBICI:
Mašo Vrbica je 1882. godine došao u sukob sa knjazom Nikolom i smijenjen je sa funkcije ministra unutrašnjih djela. Pravi razlog sukoba nikada nije utvrđen. Formalno, smijenjen je zbog zloupotreba u radu "Ekonomskog društva", čiji je počasni predsjednik bio. Pretpostavlja se da je smjenjivanje vojvode Maša uslijedilo na izričit zahtjev Petrograda, jer su oni Vrbicu smatrali za revnosnog saradnika austrijske tajne službe.

Kako je teklo suđenje i smjena Maša Vrbice zapisao je Sima Matavulj, koga je Mašo bio postavio za sekretara „Ekonomskog društva“. Prenosimo nekoliko interesantnih detalja:

„...U prostranoj dvorani Velikog suda zatekoh neobičan zbor. Sjedi knjaz za predsjedničkim stolom i drži neku knjižicu. S obje strane su posijedali ministri, članovi Državnog savjeta, Velikog suda: vojvoda Božo Petrović, pop Ilija Plamenac, Đ. Matanović, S. Radonjić, Đ. Cerović i S. Popović. Samo vojvoda i ministar unutrašnjih djela ne sjedi nego stoji, zelen u licu, ukočenim pogledom bulji u sobni kut. S obije strane dva ađutanta (jedan bješe Petar Vrbica, stariji sin Mašov), perjanici, nekoliko oficira, viši i manji činovnici, trgovci, seljaci...
Ko ne gleda u knjaza gleda preda se. Na moje veliko čudo, knjaz pročita neki član iz Pravilnika „Ekonomskog društva”, pa onda stade tumačiti taj član, a to tumačenje sadržavalo je optužbu predsjednika „Ekonomskog društva”, vojvode Maša. Pošto knjaz zavšri tumačenje, obrati se zboru i zapita: *Je li ovako?
* Tako je, gospodaru! * viknu cio zbor u jedan glas.
Vojvoda Mašo ni da mrdne, stoji kao kameni kip. Knjaz čita drugi čin, objašnjava ga, postavlja pitanja i sačekuje jednoglasan odgovor...

Najposlije knjaz spusti Pravilnik i kucnu po njemu, rekavši: „Svršeno je! Eto, čuli ste zašto optužujem vojvodu Vrbicu”, pa onda dodade kao nešto uzgredno: „Dočuo sam ja još mnogo štošta o vojvodinom šurovanju s austrijskim ljudima i o drugim rabotama, koje neću i ne treba ovdje da napominjem! To spada u drugu stranu...”

Onda ustade i nakon kratkog stanka završi: „Pošto je vojvoda Vrbica izgubio moje povjerenje, on od danas prestaje biti ministar Unutrašnjih djela, niti već može biti ikakav moj činovnik! Kao ministra zamijeniće ga vojvoda Božo...”

Po običaju, svi odoše za knjazom do dvora. Vrbica je pošao sam kući...»

Vojvoda Mašo je, kasnije, napustio Crnu Goru i nastanio se u Rudofštal kod Banja Luke, gdje je i umro 1898. godine. Tajne, koje je decenijama dijelio sa Gospodarom Crne Gore, nikad nikome nije povjerio.

[Ćipur]

Optužbe

Iako je tom brošurom dotaknuto i samovlašće knjaza Nikole, Kalaj je u njoj pronašao i nešto drugo – mogućnost da se jednim udarcem stvore dvije koristi, i umjesto da se Tomićeva brošura objavi, u dogovoru s Lazarinijem, odluče da je u rukopisu upute u ruke knjazu Nikoli, i to s propratnim pismom, kako “Austro-ugarska u Bosni ne trpi na bosanskoj teritoriji nikakvih intriga ni agitacija protiv knjaza”. U međuvremenu je uslijedilo i protjerivanje Isaila Tomića iz Banja Luke
Shvatajući da tim svojim nedaćama ima da zahvali i dotadašnjem povjerljivom prijatelju vojvodi Mašu Vrbici, Isailo Tomić je činio što je bilo u njegovoj moći, da ga prikaže i razobliči kao austrougarskog špijuna i saradnika barona Kalaja. Odmah je u zagrebačkom “Srbobranu”, u januarskom broju, 1895, izašla vijest kako se u Trstu pojavila brošura u kojoj se iznose kojekakve prljavštine vojvode Maša Vrbice i baruna Lazarinija. Kao i to da je knjaz Nikola, u vrijeme dok je Vrbica bio njegov doglavnik, stalno iz naroda dobijao pritužbe, kao recimo prilikom izgradnje puta prema granici, čija sredstva je vojvoda Vrbica zadržavao dobrim dijelom za sebe, a ostatak davao u zalog ili interes, pa da bi ga provjerio, knjaz Nikola je po nekom Dalmatincu, poslao obilježenu zlatnu šipku, iz kvote što ju je Crna Gora dobila iz Rusije na ime pomoći, s tim da taj Dalmatinac založi kod Maša Vrbice. Ali, kasnije, kada je knjaz poslao istog Dalmatinca da zlatnu polugu iskupi, Mašo se čudom čudio o čemu to priča, i da on o nekoj zlatnoj šipki ništa ne zna. Poslije toga, kaže se u toj brošuri, Vrbica je morao da emigrira iz Crne Gore načinivši pred svijetom od sebe “velikomučenika crnogorskog”.
Dalje se navodi, kako ga je Austrougarska rado prihvatila kao emigranta, koji je od Zemaljske vlade u Sarajevu dobio veliki kompleks zemlje u Rudolfstalu kod Banja Luke, na kome se stalno nastanio.
Tomić, kome vojvoda Vrbica ne samo da nije vratio brošuru, već je i protjeran, svim silama je Vrbičin slučaj gurao na kriminalni teren, ne bi li potpuno diskreditovao nekada uglednog crnogorskog vojvodu.
A Beč, kome se prigovaralo da sve više rovari protiv vlade crnogorskog knjaza, okupljajući brojne emigrante, koji u Bosni štampaju razne brošure protiv Crne Gore, iskoristio je ovaj slučaj s nagoviještenim atentatom na vojvodu Maša Vrbicu i rukopis Isaila Tomića, da tobože razuvjeri nevjerne Tome, a time i samog knjaza Nikolu Petrovića kome je uputio Tomićevu brošuru. I uz nju napomenu, kako je njen autor protjeran iz Bosne.
Zanimljivo, ipak je ta brošura zainteresovala Kalaja, koji će je prije nego je uputio na Cetinje, proučiti, prepisujući za svoju upotrebu ono što je smatrao za potrebnim.
U tom tekstu I. Tomića, koji nije nikad štampan, između ostalog se kaže kako je Crna Gora u sadašnjem trenutku predmet žestokih novinarskih polemika, pošto na nju prosvećena Evropa gleda isto kao i na divlju Albaniju. U prilog tome navode se činjenica, kako se iz nje progone svi ugledni i uticajni ljudi, domaći i izvanjci, koji se predstavljaju kao izdajnici, antidinastičari... U čemu su ih pomagale potplaćene srbijanske novine.
Knjaz je, kaže se u toj brošuri I. Tomića, uzeo i svojim rođacima podijelio neke predjele Crne Gore oko Nikšića i Bara, pa je Crna Gora podijeljena na spahiluke, i ugušen je liberalni pokret čiji nosilac ne bi bio sam vojvoda Mašo Vrbica. Potom, kako prijateljuje sa Rusijom koja guši slobodoumlje, kako ne trpi prosvećene ljude, kako uzimaju knjaz i njegovi stranu pomoć, kako s Nikolom Pašićem radi o glavi Obrenovića – što će reći da Crnogorci ne smiju živi da se čuju.
Knjaz se optužuje i za neke slučajeve, kao smrt guvernera moračke nahije Bogdana Memedovića, koja je ostala tajna, a ubila ga je, kaže, cetinjska policija, odnosno bivši arhimandrit morački Mihailo Božić s vojvodom Đurom Cerovićem. Uzrok: izdao, otkrio Srbiji namjere knjaza Nikole da upadne na njene teritorije 1886. godine.
Istjerao je i Vasa Pelagića, koji je primijetio knjazu, kad mu je rekao pokazujući prestolonaslednika Danila, kako će to biti najveća sreća za Crnu Goru. A Pelagić odgovorio: “Petroviću, koliko ga ja poznajem s psihološke strane, on će biti najveća nesreća Crne Gore i svekolikog Srpstva”. Posle ovih riječi naređeno je da Pelagić odmah napusti Crnu Goru. Kalaj apostrofira i slučaj s hercegovačkim ustaničkim vojvodom Mićom Ljubibratićem koga je Peko Pavlović razoružao, onda da nije glad uzrok brojnih emigracija, već apsolutizam knjaza Nikole. Pored apsolutizma kojim se ne garantuje lična i imovinska bezbjednost, u “Pravoj istini ili iskreni prijatelj domovine”, knjizi koju je napisao “Srbin iz Hercegovine, Mostarac” kaže se da je u ubistvu knjaza Danila u Kotoru 1860. učestvovao i knjažev otac Mirko, inače Danilov rođeni brat...

Kalajev doušnik sa Rijeke

~ Šta se sve zbivalo prije pokušaja atentata na vojvodu Maša Vrbicu~Da li je Vrbica zadržavao dio državnog novca ~Brošura u kojoj se iznose klevete na račun knjaza Nikole


Dalje se kaže kako je knjaz prodavao žito – pomoć iz Rusije po šest forinti, zadržao pomoć i kocka na ruletu u Monte Karlu, stavljajući po 300 franaka.
Kad je za svoje potrebe ovo tračarenje izvadio iz rukopisa, proslijedio ga je u Sarajevo grofu Kalnokiju, a ovaj 16. marta 1895. godine ćesarskom poslaniku na Cetinju, Milenkoviću, objašnjavajući mu u propratnom pismu kako je Tomić prije izvjesnog vremena pokušao da nagovori vojvodu Maša da mu pomogne u izdavanju te brošure, a ovaj je predao gdje treba i Tomić dobio što zaslužuje, pa da sve to, pri predaji rukopisa, kaže knjazu Nikoli, pokazujući mu na taj način svoju lojalnost Zemaljske vlade u Sarajevu koja je spremna da se suprotstavi svakom takvom agitovanju protiv knjaza Crne Gore. Milenković je, naravno, uradio šta se od njega tražilo.
No, valja se vratiti atmosferi oko pripremanog atentata na vojvodu Maša Vrbicu. Kalajev doušnik s Rijeke, Emil Kasumović, obavještava ga 15. 07. 1895. kako je knjaz Nikola najmio nekog Luku Filipovića da ode u Bosnu i ubije Vrbicu. Potencijalni atentator Luka Filipović već je u Rijeci, gdje se sprema da kao vođa slijepaca pođe k bihaćkoj granici.
Kalaj odmah naređuje da se utvrdi ko je taj slijepački vođa Luka Filipov, kao i da Lazarini pita Vrbicu, da ga on slučajno ne poznaje, na šta on negativno odgovara, bar dok ga ne bi vidio, a u međuvremenu Lazarini preduzima opsežne mjere predostrožnosti da se obezbijedi vojvoda Mašo Vrbica, i da mu se ograniči kretanje.
Nešto kasnije, vojvoda Mašo Vrbica saopštava Lazariniju, ko bi, po njegovom mišljenju, mogao da bude taj Luka Filipov – to je Pero Filipov – Teržum iz sela Zalaza u Njegušima. Visokog je rasta, između 30-40 stopa, plave kose i plavih manjih brkova, svijetlih očiju i orlovskog nosa. Kaže da je tog Luku knjaz već jednom slao da ga ubije, još dok je Mašo bio u Bihaću, što mu je saopštio neki Orahovac, kome je lično to priznao sam Pero Filipov u Srbiji, jer nije smio da se zadržava u Bosni. Ili je to Luka Filipov, proslavljeni junak s Vučjeg dola, kaže, koji je zarobio turskog komandanta Osman-pašu, i koji je iz Pipera, živi obično u Jedencu i u bliskim odnosima je s knjazom, a zbog svoje ograničenosti nije nikad imao komandnog položaja, a sasvim je sposoban da izvrši takvo mučko ubistvo.
Izgleda da se i sam knjaz Nikola manuo ćorava posla da organizuje atentat na Vojvodu Maša, pa je okrenuo drugi list. Naredio je svom ministru Gavru Vukoviću, da početkom maja 1895. preda notu i memoar generalu Milenkoviću, tražeći energično da vlada u Beču stane na put rovarenju koje preduzima Mašo Vrbica protiv njega i njegove vlade, kao i da se povede postupak protiv Save Ivanovića, crnogorskog emigranta, zbog pokušaja atentata na njega i prestolonasljednika Danila.
Austrougarska vlada je to energično odbila, a još energičnije mjere preduzela da se što bolje zaštiti vojvoda Mašo Vrbica od eventualnih atentatora.
U međuvremenu se zloglasni pamfletista Isailo Tomić, na zaprepašćenje Beča i Kalaja i Lazarinija i Vrbice, obreo – na Cetinju. Tomić je, naravno, bio upoznat s pamfletima koje su napisali Mašo Vrbica i Nikola Ivanović (Crna Gora podkraj 19. vijeka) bivši ordonansoficir knjaza Nikole, i kome je Kalaj dao 50 forinti mjesečne penzije, i sada se nalazi kod penzionisanog prote Špadijera u Zemunu. A tu brošuru su publikovali pod imenom učitelja Backovića. Taj Backović je bio duže vrijeme kod Vrbice u Banja Luci i primio je autorski honorar za to djelo.
Tomić je, pored tog otkrića, donio knjazu i neka povjerljiva pisma koja je ovaj bio spremio da upotrijebi protiv Kalaja, ukoliko ga ne ostavi na miru.
Vijest o Tomićevom povratku knjazu zatekla je bečkog ministra u banji Ilidža kod Sarajeva, a takođe i ona nešto bizarnija, kako je austrougarskoj policiji uspjelo da kod Vareša uhvate slijepog guslara i njegovog vođu, početkom septembra 1895, ali se ustanovilo da su to neki Žepčani – Đorđe Jovanović iz Ribnice i Marko Lukić iz Golubinje, koji više od sedam godina putuju kao prosjaci i ubožnici i nemaju nikakve veze s tajanstvenim atentatorima na vojvodu Maša Vrbicu.
Tako je ovaj “meč” između Kalaja i knjaza Nikole završen – neriješeno. Mada s blagom prednošću za Kalaja, i izvjesnom srdžbom za knjaza, pošto je početkom oktobra 1895. godine vojvodu Maša Vrbicu, u posebnu audijenciju, primio lično car Franjo Josif I.
Pošto se prethodno Zemaljska vlada u Sarajevu obavijestila od Beča: da li vojvoda Mašo Vrbica treba pred cara da dođe, pokaže se, izađe u fraku, kojeg nema, ili u narodnoj crnogorskoj nošnji. Caru je bilo, izgleda dosta frakova, slutilo se da se divi najljepšoj nacionalnoj nošnji u Evropi, mada to nikada nijesu priznali Austrijanci.

[Ćipur]

Vojvodina pisma

U zaostavštini generala Blaža S. Vrbice, pronađena su, što je za ovu temu značajno, pisma vojvode Maša Vrbice sinovcu Đuru Vrbici, bivšem plemenskom kapetanu u Njegušima:

Sarajevo 8-20 nov. 1892.

Dragi Đuro!

Nadam se da si primijo moje pismo iz Mostara i da ćeš mi brzo dati dobre izvještaje o mojemu imanju.
Pošto su jopet počele neke novine da napadaju na crnogorske vlastnike i pošto će na Cetinje mislit kao što su to i priđe mislili da sve od mene proizilazi, usljed toga ja danas pišem G. dinu Generalu Milinkoviću i molim gs da isto preda knjazu pročitati. No, da ne bi g-n General zaboravijo pismo pomenuto knjazu pokazat ili promislijo da to ne treba ni učinit, to te molim, da čim ovo pismo primiš na Cetinje pođi te upita g-dina Generala je li moje pismo od 8-20 novembra primijo i eli ga knjazu dao pročitat, ako ne bude zamoli ga da knjazu pokaže pomenuto pismo jer će biti od koristi.
Mogu se zaklet da ja niti u novine pišem, niti koju novinu potičem da piše protiv vlasnika na Cetinju, ja sam samo na dva bezočna i lažna dopisa s Cetinja upućena protiv mene odgovorijo, i odgovori su bili pod mojim imenom.
Ja neću ništa pisati po novinama što neću podpisati i sve što iziđe u novine protiv Crne Gore bez mojega podpisa, to od mene nije, to vjeruj, boža ti vjera. A što novine napadaju crnogorsku vladu od mog izlaska, ja nijesam kriv što imah dosta prijatelja kojijema je žao moj izlazak iz Crne Gore, a koi napadu podlace koji me iz Crne Gore digoše, no, u zo čas za svije njih, jer su izgubili glas i ime kod svega svijeta, a najviše kod Serbskog naroda. Ali, ko kome jamu kopa u nju sam pada, i oni će tako...”

Rudolfstal, 12 maja 1894.

Dragi Đuro!

Evo nekom drugoga vremena, danas dobih tvoje pismo, koje me, s jedne strane tješi, što iz njega viđu da ste živič a s druge me rastužuje što bolje ne poznajete makijavelsku i zlikovačku Cetinjsku pulitiku koja me je iz drage mi domovine nepravedno iztisnula pa se još nezadovoljava, nego izmišlja laži i slućži se najvišlejima gamejotima da me i u tuđem svijetu uznemiruje i nepravedno podmeće što poštenu čovjeku ne dolikuje.
Što mi pišeš za razgovor s Milačićem, ja š njim nijesam ima nikakva razgovora. On je došao, po njefovu kazivanju, iz Crne Gore preko Srbije i pošto ga u Srbiju ne primiše, doša k meni u Bosnu da moli za obstanak.
No, pošto ja nerado primam i poštene Crnogorce, Milačića nijesam htio gledat. On se vijao pet-šest dana po Bihaću, davao pismene molbenice molio je, kumio, da ga primimo, al pošto to nijesam ktio, zamoli me jedbog dana i zakumi, da mu dam 20 forinti da plati trošak i da može poći natrag. I ja pored obraza jednog Crnogorca da ga za trošak, krčmar ne svuče, dao sam Milačiću 15 fiorina i odpravio ga od sebe. A o knjazu i da ga treba ubiti, ni riječi nije bilo, premda je on sramotijo knjaza i cijeli dom petrovića, a ja sam mu to zabranjivao. I doista, usljed sramoćenja, istisnuo ga iz Bihaća priđe nego što sam mislijo, i on nije puni 8 dana u Bosnu bijo. I sve što je o meni rekao, da sam protiv života knjaževa zborio, Milačić je lagao kao bizin koi je!
Što se tiče knjaževa života, ja ti se zaklinjem živijem Bogom, i svetijem prahom mojijeh roditelja da bih se riješio prijed ja poginuti nego da knjaz pogine mojom inicijativom. Ovo ne govorim za to što mi je knjaz mijo, ne, on mi nije mijo!
Knjaz je mene učinio naročitu nepravdu i usilio me da ostavim milu mi domovinu, za koju sam rado moju krv i moj znoj izlijevao. Da ostavim u njoj moje prijatelje i boine drugove, da ostavim u njoj kosti moijeh predaka, da ostavim u njoj, vas, moju dragu djecu, braću, rođake. Da ostavim sve zašta sam živijo, pa ko mi je to učinio tako i nepravedno...

(Nedostaje kraj pisma).

Rudolfstal, 26-7. 1895.

Moj dragi Đuro!

Tvoj telegraf jako me bješe uplašijo, no tvoje prvo a naročito drugo pismo strah su razbili. Vidim iz tvojieh pisama da opasnosti nema, da ideš na bolje i da ćeš, ako Bog da, konačno ozdraviti od te vnutrene bolesti, koju treba da konačno izliječiš, ostavit joj traga ne smiješ.
Od 12 julija, od dana kada se Labud (sin Mašov – V.L.) vratijo, ja sam bio bolestan i nijesam mogao da ti pišem i da pitam kako si?