Velikan i kepec
Svoj rad o Šćepanu Malom Zanović završava time da mu niko ništa ne može uraditi:
Nec judicia ira, nec ignis,
Nec poterit terrum, nec edadz abolere vetustas.
„Njega blagonaklono prihvata moćni princ (njegov rad je bio posvećen Josifu Drugom), čovjek koji cijeni zasluge i koji je pravedan onoliko koliko je to moguće čovjeku poslije božanstva i koji sudi o ljudima i njihovim djelima po sopstvenom shvatanju, a ne na osnovu spoljašnjosti i po glasinama o njima”. Njemu (Josifu Drugom) htio je da potčini i Crnu Goru. Čudno je da je to isto zastupao i tzv. gubernator (guvernadur - prev.) Crne Gore Vuko Radonjić. On je putovao u Beč i u tom smislu je zaključio ugovor 1778. godine, koji, međutim, nijesu priznali ni crnogorski mitropolit ni narod, te je ostao bez ikakvih posljedica. Možda je za to znao i Zanović, pa je htio da se sa time poveže na bilo koji način? U radu o Šćepanu Malom postoji poseban člančić pod nazivom „Apologue” u kojemu u vezi sa crnogorskim projektom da se traži zaštita od strane jednog moćnog princa u Evorpi itd. Zanović govori o istoriji velikana (Austrije, odnosno Zanovića - prev.) i kepeca (Crne Gore, odnosno Šćepana Maloga - prev.).
Oni su se zajedno uputili, i za vrijeme putovanja nekoliko puta su napadani, pri čemu se kepec hrabro bacao na napadače, ali je uvijek trpio poraz. Velikan ga je spasavao, a kepec je stradao, svaki put gubeći čas ruku čas nogu, čas oči. Na kraju, ne dobivši ni jedne rane, velikan kaže kepecu prijateljskim tonom i kao pokrovitelj: „Vidiš, moj mali heroju, kako smo dobro radili! Još jedna takva pobjeda i mi ćemo steći besmrtnu slavu i veliko bogatstvo!” Ali kepec je odustao, jer su velikanu pripadali sva slava i svi dobici, a kepecu samo udarci.
Iz toga se vidi da je Zanović na potčinjavanje Crne Gore austrijskom caru gledao dvostruko: predlagao ga je (potčinjavanje) i istovremeno saznavao da ono odgovara jedino jačoj strani, tj. Austriji. On je mogao da skrene na sebe pažnju cara Josifa Drugog i time što se nalazio u kontaktima s poljskim konfederatima, preko kojih je, zajedno sa drugima, Austrija intrigirala protiv Rusije. Karakterom intimnosti odlikuju se i odnosi Zanovića prema Fridrihu Vilhelmu, pruskom princu nasljedniku. Kao dokaz da su ti odnosi zaista postojali Van Bjeme navodi sljedeće pismo princa Zanoviću, ne naznačavajući, nažalost, ni odakle je ono uzeto ni kada je napisano. S obzirom na značaj toga pisma, ovdje ga dajemo u cjelini u prevodu:
„Niko vas ne može povrijediti u mom poimanju, a imajući osnove da uvijek budem zadovoljan vama i smatrajući sebe obaveznim prema vama, ja, gospodine prinče, ne mogu a da stalno ne mislim o vašoj dobrobiti. Pozdravio bih vas, što ste princ, ako bih znao da titule mogu doprinijeti bilo u čemu na sreću filozofa, kakvi ste vi, gospodine prinče. Budite uvjereni: u svemu što od mog prijateljstva i posebnog uvažavanja koje imam prema vama zavisi - prema vama i vašem talentu, u svako doba i svuda, gospodine prinče, imam uvažvanje i imaću ga kao prema voljenom i iskrenom prijatelju".
Vaš prijatelj F. V. „princ pruski”.
Čak 1796. godine, uoči hapšenja, Zanović posvećuje princu svoju brošuru, napisanu protiv holandske vlade.
Princ i varalica
Očigledno je da princ nije imao snage i odlučnosti da se odvoji od nametljivog avanturiste, jer su ga vezale uspomene na onu istinsku privrženost njemu, kada je u Zanoviću vidio samo sjajni talenat i uzvišene ciljeve, a djelimično i zbog poslova koje su zajednički preduzimali tajno od oca kralja. Riječju, Zanović je uspio da u svoje avnature uvuče princa i da ga sputa, jer princ nije mogao da shvati svoje greške, ili nije imao snagu volje da odmah prekine sve veze s njim, premda je zahlađenje, bez ikakve sumnje, nastalo već poodavno. To je osjećao i sam Zanović, što nalazimo i u njegovom djelu „Šćepan Mali” 1784. godine.
„Svi mi”, kaže on, „čestitaju” na prijateljstvo sa princom Fridrihom Vilhelmom, a ja sam možda jedini čovjek koji u njega sumnja”, a zatim nastavlja: „Milosrđe i prijateljstvo kraljeva i prinčeva suverena liče na drvo u šumi koje često daje hlad a rijetko plodove”, „princ je sličan svjetlosti mjeseca koja je živa, jaka i svuda jednaka. Ali ko Mjesec gleda na teleskop, taj vidi da to nije ništa drugo osim krug - neravan, pokriven snopovima svjetlosti i mračnim i tamnim mrljama, koje ga unakarađuju”. Zato on, iako cijeni prinčevo prijateljstvo, sve nade u dobrobit polaže na dobrotvore i - smrt. Pod uticajem tako mračnog raspoloženja, po njegovim riječima, on traži usamljenost i sposoban je da po 8-9 mjeseci leži u postelji, ne vidjevši ljude, koji, kao djeca, zbog nedostatka obrazovanja, često postaju zli i opasni.
Još više je to morao osjetiti 1786. godine, kada je njegov prijatelj princ Vilhelm postao kralj, dok on nesrećnik ne samo da nije postao kralj Poljske i velikog vojvodstva Litvanije, nego je još i uhapšen, gdje je i završio svoj besputni život.
Pored ličnosti koje su bile na visokim položajima prijateljili su se s njim i drugi, s nekakvim strašnim sljepilom - ne videći u njemu obmanjivača i lopova. Takav je bio savjetnik Fokens. A pri samom Zanovićevom kraju pojavio se kao njegov osobit poštovalac sekretar regenzburške dume M. de Jaegern, koji mu se potpuno predavao i podržavao njegove projekte. Može se, svakako, ne vjerovati da je Zanović bio poznanik sa Glinkom, Metastazijem, Volterom i da je sa njima bio u vezi. O tome saznajemo jedino od njega samoga. Ali se ne mora sumnjati u to da je imao mnoge poštovaoce njegovog književnog talenta i književnih djela, o čemu ćemo govoriti kada ga budemo ocjenjivali kao literatu.
Odnos prema ženama
A sada ćemo reći nešto i o njegovim odnosima prema ženama, koje su takođe igrale značajnu ulogu u njegovim pohodima. Van Bjeme tome posvećuje posebnu glavu.
Žene koje su igrale određenu ulogu u njegovom životu mi već poznajemo. Zato ćemo ovdje pokazati kako se on prema njima odnosio uopšte i kako je na njih gledao. Na jednom mjestu u istoriji Šćepana Maloga, koju smo već citirali, on sam sebe opisuje kao „impozantnu figuru, koja uživa povjerenje, koju vole i žele je vidjeti srećnom. Temperamenta je vatrenog, živog, ali je vrlo uzdržan, posebno u odnosu prema ženama, na koje gleda kao na neodoljivu prepreku onima koji traže slavu na političkom i literarnom planu”.
Tako je u stvrnosti on i gledao na njih, nikada im ne dozvoljavajući da ga zanesu. A sam ih je privlačio i koristio se njihovim zanosom za dostizanje svojih praktičnih ciljeva. Prijatne spoljašnjosti, sjajan brbljivac - davao je prednost bogatim ženama, koje su bile u punom rascvatu, a češće od svega davao je prednost les bontons de rose, što mu, međutim, nije smetalo da ulovi i koju prostu djevojku - kćerke seljaka, čobanice, pripadnice građanskog staleža, koje nijesu iziskivale veliku brigu i troškove. Uz to, privlačili su ga i dječaci. Više nam i nije potrebno da znamo o toj strani njegovog života.
Filozof po izgledu
Pošto je nešto rekao o njegovim odnosima sa drugim avanturistima, kakav je bio Kaliostro, Van Bjem se zadržava na pitanju - da li je on, kao skoro svi avanturisti toga vremena, pripadao tajnim društvima, kojih je tada u Francuskoj i Njemačkoj bilo tako mnogo, ali ne nalazi nikakve nagovještaje o tome. Mi bismo na to pitanje a priori odgovorili odrečno.
Sva ta društva su u većini imala politički, socijalni, vjerski ili nacionalni karakter, do čega Zanoviću nikako nije bilo stalo. Zar je on mogao ući u neko društvo kao špijun da bi dobio nagradu? S tim ciljem, i ne uzaludno, kako smo vidjeli, on se muvao među Poljacima. Imao je i veze sa kartarošima, ali druga društva nije tražio.
Vrlo je malo podataka o njegovom unutrašnjem, domaćem životu. Van Bjeme kaže da je, kao i svi avanturisti, bio vrlo ohol i uobražen i volio je da se pokazuje u bogatoj, raskošno sašivenoj odjeći i sa dragocjenostima. Sve je to tražio od svojih ličnih majstora ili je kupovao u boljim prodavnicama, ne vodeći računa o plaćanju. Veoma je volio da mu se izrađuju portreti da bi ih slao svojim prijateljima, poštovaocima i značajnim ličnostima i svojeručno ih potpisivao sa posvetama i stihovima koji su se odnosili na njegovu ličnost.
Na portretima je predstavljao figuru mladog čovjeka, zgodnog i s prijatnim izrazom, u najjednostavnijim pozama. Ali su se oko portreta slikali orlovi sa krunama, krstovi, mačevi i drugi alegorijski amblemi. Da je imao običaj da plati, kaže Van Bjeme, mnogi slikari su se mogli obogatiti. Veoma mnogo portreta je naručivao, ali, nažalost, nije imao običaj da ih plaća. Dajemo prevod jednog od sličnih natpisa i lijepih stihova na francuskom jeziku:
"Obdaren velikim talentima, dubokim znanjima, uzaludno vi, kneže, nastojite u gluvoći pustinje da sakrijete od očiju slabog čovječanstva vaš sveobuhvatni genij; njegov sjaj obuhvata cijelu vaseljenu".
Ili: "I nebo, da bi odredilo njegovu sudbinu koja će mu biti teška, dodijelilo mu je nesreću (fatal) besplatno, jer mu je dalo isuviše osjetljivo srce".
Sve ili ništa
Usamljujući se od svijeta, živio je najskromnijim i najumjerenijim životom u svemu, čime je i skretao na sebe opštu pažnju, a istovremeno je štedro dijelio milostinju siromašnima. Ali, pošto bi dobio veliku sumu, koju je pod raznim izgovorima mamio od bankara i bogatih trgovaca, on bi, uza sve to, često ostajao bez groša, prosto da se čovjek začudi kuda se sve to dijevalo. Žene ga nijesu stajele skupo, jer je on njih eksploatisao, a one koje je on izdržavao, često su se nalazile u tako tužnom stanju da su morale da daju u zalog ili da prodaju svoje ukrase, čak i haljine. Nigdje ne nalazimo podatke da je pio. Svoje sekretare i cijeli personal nije mazio.
Ostaje pretpostavka da je velike sume trošio na kartama, na kojima je zarađivao, ali na kojima bi povremeno sve prokockao, tako da je nerijetko ostajao u bijedi. Za relativno mali dug stizao je u zatvor, gdje je izvršio i samoubistvo. Surovi propisi toga vremena su njegovo tijelo izložili poruzi, a ljudi koje je varao i kojima je ostao dužan, kojima nije platio zajmove ili za usluge koje su mu činili - prokletstvom i psovkama su ostavljali sjećanje na njega.
Kako se sve to desilo? Talenat, obrazovanje, odsustvo svake nemaštine na prvim koracima njegovog života - i takav kraj! Zar nije mogao živjeti i život završiti drugačije? Jer, svi su prema njemu bili snishodljivi, a neki su prema njemu osjećali posebno prijateljstvo i tome su ostajali vjerni do kraja. Kada je padao, uvijek mu je bila pripremljena pomoć.
Koliko je bilo moguće, uvijek su se javljali zaštitnici, koji su ga više puta spasavali. Ali sve je to bilo uzalud. On je mogao da završi u zatvoru ili da bude kažnjen nekom pravednom kaznom, a popustljivost prema njemu još više ga je gurala naprijed na put avantura koji je on sam odabrao. Pitanje je bilo samo vremena kada će se konačno razvezati čvor njegovim avanturama.
Pošto smo analizirali sve njegove veze i odnose, moramo priznati da se u velikoj mjeri kao njegov saučesnik pojavljuje društvo: s jedne strane, u ljudima s kojima se družio nije bilo moguće razviti moralna osjećanja kojima čovjek bez direktnih i jasnih dokaza razlikuje laž od istine, loše od dobroga, a uz to - kod njih nije postojalo osjećanje odvratnosti prema lošemu. Drugi ljudi su prema njemu bili snishodljivi zbog svojih ličnih egoističkih i ne sasvim čistih namjera.
Književna djelatnost
Literatura za Stjepana Zanovića je predstavljala ne nešto slučajno i uzgredno, već takvu sferu djelatnosti kao što je društvo u kojemu se on kretao i služila mu je kao oruđe za prihvatanje od strane toga društva njegovog samozvanstva i raznih izmišljotina o nepostojećim trgovačkim poslovima i firmama itd. Literatura mu je služila kao sredstvo pod čijom bi zaštitom i privlačnošću koju je izazivala kod čitalaca lakše sprovodio svoje planove i vršio svemoguće prevare. Posredstvom nje on je sticao visoka poznanstva i veze. Zato je nije napuštao do kraja života, kao najvjernijeg i postojanog druga.
Poznata su nam samo dva njegova djela, pa ćemo se na njima i zadržati. Ali Van Bjeme je pomenuo znatan broj njegovih radova i o svakom od njih daje pokoji podatak, istovremeno pokazujući kako je ovaj ili onaj rad bio prihvaćen u društvu.
Prvi njegov rad je na italijanskom jeziku: Opere diversa, Milano e Parigi, 1773.g., u tri toma, i Opere postume, Dresda, 1775. Ovim drugim radom on je želio da publiku ubijedi da je umro, i to mu je uspjelo u potpunosti. U Giornale enciclopedico u Beču 1774. godine se pojavio članak pun raskošnih pohvala autoru, koji je umro u Kelnu, "kojeg oplakuju i žale za njim naučnici, shvatajući njegov rijetki talenat".
Vjerovatno je da je to napisao sam autor, ali ta pohvala je zatim ušla u istorijski rječnik Bassano. U tom tomiću se nalaze soneti, sitni članci (capitali), madrigali, pismo Katarini Drugoj, Ž. Ž., Rusou i drugima. Najobimniji članak je pismo Abrahama Levija, rabina konstantinopoljske sinagoge, koji sadrži 12 pravila života, među kojima je i jedno ovakvo:
"Ako ste učinili glupost da igrate (karte), ne pravite drugu - ne plaćajte, jer ćete u tom slučaju u adu biti predmet ismijavanja tvrdicama i raspikućama".
A evo kako on u tom navodno posmrtnom radu slika samoga sebe: "Imam 24 godine. Više sam ružan nego lijep. Mnogo sam putovao, ali, pravo reći - od toga sam dobio veoma malo. Ja sam filozof samo po izgledu, jer se u mom srcu ukorijenila pohlepa. Ostalo mi je da vas u to razuvjerim, jer ja sam Stjepan, kao bajagi knez crnogorski". U tim riječima je sušta istina i iskrenost.
Les lettres Turljues, Leipzig, 1777, u 2 dijela, - sadrži u sebi ljubavne šansone istočnog čovjeka, rođenog 18. februara 1751. godine i posvećeno je Fridrihu Vilhelmu Pruskom i Gertrudi iz Poljske, sa priloženim posmatranim radovima Paše iz Karamanije i jednog anonimca.
I znanje i reklama
Dans la pyramide de Prolomee d’Egypte, 1779. - ukrašeno portretom autora, u medaljonu, sa natpisom u krugu: „le Prince Castiotto d’Albanie ŔŔ, petit-fils du grand Scanderbeg”. U tom radu se nalazi njegov razgovor sa Glinkom o muzici, kao i pismo Metastaziju, u kojemu ovaj zahvaljuje autoru što mu je poslao turska pisma i dr. radove.
L’horoscop politiljue de la Pologne, de la prusse, de l’Angletarre etc. Porto-Vecchie (la Haye), 1779.
Le grand Cstriotto d’Albanie, histoire, Francfurt, 1779. 112 strana, s posvetom imperatoru Josifu drugom koja se ne nalazi u svim primjercima.
La počsie et la philosophie d’ un Ture a huit lju ’enes, a trois plumes de hč ron a deuh aigrettas at a un collier d’emerands, Albanopolis, 1779. Štamapano o trošku autora a sav prihod od prodaje namjenjuje se siromašnima.
Prema mišljenju Barbijea, u tom zborniku su filozofski odlomci koji su veoma smjeli, koji pokazuju istaknutog „mislioca koji je ovladao sjajnom imaginacijom”. Rad je posvećen grofu Oginskom, i u njemu je karakteristika autora koju je napisao Volter, što je, svakako izmišljotina.
Fragment d’un nouveau chapirre du Diable boiteudz, envove do l’autre monde par le Sage, 1782. Tu je razgovor između grofa Rupena, grofa Sjevernog (Pavel Ŕ), grofa iz Slonima (grofa Oginskog) i Varge (autora).
L’alcove des princes, destinčs au trone. Peterbourg, 1782.
La fameudz Piere ŔŔŔ, empereur de Russie ou Stiepan Mali, ljui parut danas le duche de Montenegro etc. 1784.
Pensč de Stiepan Annibale, vieudz berger d’Albanie etc. s epilogom Fridrihu Vilhelmu, mudrome, prekrasnome itd. princu pruskome.
Oeuvres choisies - sa portretom autora.
Panegirici autoru
Pripisuju mu i rad: „Le patrage des Padzs-bs, d’apres la uouvelle alliance de ljuattre puissances”. Munster, 1785. 72 strane. On se, međutim, tog rada odriče, vjerovatno da ne bi protiv sebe okrenuo holandsku vladu, s kojom je tada imao posla. Ali to mu nije smetalo da te godine napiše odu caru Josifu Drugom u kojoj ga moli da objavi rat neprijatelju, holandskoj državi.
U zaključku, Van Bjeme kaže da je on pravilno pisao njemački, francuski i italijanski, stekao je veliku erudiciju, a duboko poznavanje antičkog svijeta dokazuje se velikim brojem citata iz klasičara da bi zatim naveo nekoliko laskavih ocjena o njemu, primjećujući ipak: „Nije falilo panegirika, posebno ako je on plaćao (te ocjene”), a to je on obično i radio. Ali često je on sam sebi pisao ocjene, zbog čega je teško zaključiti kako se javnost odnosila prema njegovim radovima.
Ipak je moguće pretpostaviti da je imao čitalaca, čemu su doprinosili lak stil, živahnost, sa dozom oštroumlja, značaj obrađivanih pitanja, jednostavno i lako rješenje, duboka filozofija, pomiješana sa lakomišljenošću, imena znamenitih ljudi iz svijeta politike i književnosti, sa kojima autor kontaktira kao sa svojim ljudima, katkada kritika na savremeni poredak - i sve je to bilo propraćeno gromkom reklamom, pa je moralo da izazove interesovanje prema ličnosti autora i prema njegovim radovima, premda su ozbiljni ljudi u isto vrijeme shvatili svu njihovu lažljivost i šarlatanstvo.
I zaista u samim naslovima njegovih radova uočavaju se laž i poniženje, a po sadržaju oni nijesu ništa drugo do panegirici autoru. Nema ni jedne teme u kojoj on ne bi vidio sebe, okruženog, naravno, oreolom lažne slave.
U literaturi je bio isto ono što je bio u životu, tj. šarlatan i samoznavac, posredstvom čega je postizao sve ciljeve, kako je to činio sa izmišljanjem nepostojećih trgovina i njegove politčke uloge. Iz svih njegovih radova koje navodi Van Bjeme mi znamo samo dva - o Šćepanu Malom i o Skenderbegu. prema njima ćemo nastojati i da se upoznamo sa njegovim literarnim postupcima i ciljeviam koje je u njima ganjao.
Volio je samo sebe
Već smo napomenuli da Stjepan Zanović nije bio sposoban da voli nikoga osim sebe i nije bio u stanju da se ikome i ničemu u cjelini oda. Za njega se cio svijet završavao u njegovom uskom ja. Kada se to zna, naravno, ne može biti drugačijeg odnosa ni u literaturi.
Teško je reći da li se on ikada, i kada je bio u školi, bavio naukom i literaturom s interesovanjem oslobođenim od svih zadnjih ciljeva. Naprotiv, može se pretpostaviti da je na školu i razne predmete u njoj gledao kao na put i sredstvo da napravi sopstvenu karijeru. Pa ni od strane oca nije mogao da bude drugačije usmjeren i vaspitan.
Tako se do kraja života odnosio i prema književnosti.
Među navedenim radovima nema ni jednog koji nije napisan sa zadnjim namjerama. Čak i više: zadnja misao mu čini najvažnije, a sve ostalo služi da bi tu misao realizovao. On i teme bira tako da u njih može uplesti svoje ime, ali to čini često i nespretno. Tako u radu o Šćepanu Malom on od pedesete strane (ukupno ih je 72) počinje da govori o sebi, i time rad završava.
Tu su i njegov rodoslov i njegova pojava u Crnoj Gori, i brzo udaljavanje otuda, a što je glavno - tu su karakteristike koje govore o njemu kao o dobrom čovjeku. To su sljedeće crte: on je ponosan, osobito s ljudima koji su na visokim položajima; on je odličan pjesnik i talentovan je kao svi veliki pjesnici; u njemu se spoj poroka i neobičnog čovjeka; traži nesreću da bi pokazao kako je potcjenjuje (pour les braver), itd.
Na kraju je dodao 16 strana, kao zaključnih, gdje je „Opis Crne Gore”, u kojemu se on, kako ste već primijetili, prosto izruguje nad opštim neznanjem, a tu su i jedna ni u čemu poučna basna i dva epitafa samome sebi, od kojih jedan sadrži rezime svih prethodnih pohvala, dok drugi nije lišen oštroumlja i vjerodostojnosti:
Avec les ciseaudz outrageant
La mort, en coupant cette vie,
Coupe la bourse a bien des gens.
U koži Skenderbega
Po odsustvu određenosti sadržaja i bilo kakvog reda, smješa svega što dođe u glavu, po neceremonijalnosti - o kojima se autor obraća publici - djelo o Šćepanu Malom liči na salonske brbljarije, i to veoma niskog tona, a uz to - ni u kakvoj mjeri literarno djelo. Takvog je karaktera i istorija Skenderbega.
Počnimo od „izvanrednog” po riječima Van Bjemea, predgovora, koji se ne nalazi u svim primjercima. Imamo potpun primjerak koji smo dobili od K. A. Gubastova, našeg ministra-rezidenta u Crnoj Gori, a kako kod Van Bjemea naslov tog djela nije potpun, smatramo da neće biti suvišno da ga ovdje navedemo u cjelini:
Le grand Castrioto d’Albanie Histoire. A Francfort chez J. J. Kesler. 1779. ŔÁ+112, s portretom Skenderbega i sa epigrafom koji se odnosi na autora:
Fils de tant de rois, rest d’un sang fameudz,
Illustre, mais helas! Encore plus malhereudz! i ima sljedeći naslov: Epitre de l’historien de Scenderbeg a la Majeste Imperiale Loseph ŔŔ, empereur d’ Allemagne et roi de Rome antiljue etd. Etc. Etc.
To je istorija tirskog bogataša Meandra i siromaha Klearha iz Mitilene, koji donose darove Apolonu u Delfima: prvi je doveo 100 volova čiji su rogovi bili ukrašeni dragim kamenovima, a drugi je donio korpu voća iz sopstvene bašte. I žrtva siromaha, po riječima Pitija, dobila je prednost. Iza toga autor nastavlja: „O dostojni nasljedniče Cezarovih titula i njegovih dobročinitelja! Sjeti se samo da si ti Apolon, protektor našega vijeka, da sam ja Klearh, koji ti nudi plodove svojih talenata bez ikakvih namjera, želim samo da ćesaru dam ćesarevo, podnoseći ti kao žrtvu odvažnost Skenderbega, i ja sam zadovoljan našavši se u brizi i tugama!”
Original i dopune
Kao osnova za sva kazivanja o Skenderbegu poslužila je knjiga Marina Barlecija na latinskom jeziku „De rita, moribus ac rebus praeecipue adversus Turcas gestis Georgii Castrioti clarissimi, Epirotarum principis, ljui propter celeberrime facinora Scanderbegus, hoc est Aledzander Magnus, cognominatus fuit, libri tredecim” itd. Argentorati, anno MDDZDZDZVII. Taj rad je napisao katolički svešetnik Skadranin (Scodrense) kako on sam sebe naziva, približno 50 godina poslije smrti Skenderbega, na osnovu u to vrijeme još živog predanja, a djelimično možda i po pričanjima savremenika.
Ma koliko bilo blisko i istinito to predanje o njegovom heroju, ono nosi karakter legende, uz autorove dopune samog pripovjedača, zbog čega ono ne predsavlja samo golu istoriju, već nešto poput romana ili riterske poviejsti.
To djelo su istog momenta počeli da prevode na žive evropske jezike, a čitamo ga s interesovanjem kao što se čitala povijest o Aleksandru Velikom. U tim prevodima, a možda i u latinskom originalu, Zanović je mogao da se upozna sa ovim djelom i da na osnovu njega sastavi svoj rad, pa da ga, svakako, preradi na svoj način.
Kao i u svim literarnim radovima Zanovića, i ovdje mu tema služi samo kao sredstvo ili povod da sprovede svoje lične tendencije, pri čemu on uopšte nije prevodilac ili čvojek koji prepričava rad nekoga drugoga, već se pojavljuje kao originalni autor, a kao dokaz samostalnosti i vjerodostojnosti autorstva on unosi nove detalje kao bajagi iz savremenika i neposrednih učesnika događaja.
Tako je u nesrećnoj bici pod Beogradom (Beratom) u kojoj su Albanci izgubili 5.000 ljudi, Skenderbeg pokazao hrabrost kakvoj nema primjera u istoriji i tada je „njegov razvijeni ogrtač bio razderan, perje je sa šlema popadalo, ruke su mu bile krvave, sablja slomljena, snaga iscrpljena, glas mu umukao, i samo zahvaljujući mraku - spasao se sa ostatkom svoje vojske” (str. 41.)
Kod Berlecija na tom mjestu postoji drugi detalj: Turci su sa mrtvih tijela skidali sve i, po svom običaju, odsijecali su im glave, koje su slali sultanu kao dokaz za svoju pobjedu, a pošto su za to saznali - hrišćani su počeli da plaču i na sebe stavili znake žalosti.
Niz falsifikata
Barlecije govori da kada je Skenderbeg na osnovu poziva u pismu mađarskog kralja Vladislava pošao k njemu, sreo ga je i kroz Srbiju ga nije pustio tadašnji srpski despot Đurađ Branković. Zanović, međutim, umjesto Đurađa despotom naziva Stjepana An. Zanovića - Viskovića (str. 16). želeći time da pokaže da je njegova porodica vladala Srbijom. Kratko Barlecijevo navođenje o putovanju Skenderbega u Rim, da bi od pape izmolio pomoć protiv Turaka, Zanović proširuje nepostojećim detaljima:
„On skida sa sebe kraljevsku krunu, stavlja ispod košulje lanac sa Ordenom svetog Konstantina, ostavlja sve druge oznake vrhovnog vladara i preodijeva se u pastira. U podnožju statue svog oca on je objesio svoju sablju i od mnoštva znakova svog veličanstva pri sebi je zadržao samo nož” (str. 62).
Za vrijeme putovanja on se odaje razmišljanju o ništavnosti čovjeka. Pri tome autor u napomeni primjećuje: „U arhivi njegovih nasljednika i do danas se čuva časopis o njegovim borbama sa Turcima i o putovanju u Italiju” (str. 64).
Govoreći na drugom mjestu o papskoj buli Skenderbegu, on takođe kaže da se ona čuva „u domu Kastriota” (str. 56), takođe ukazujući na sebe. Postoji i pismo Skenderbega sultanu Muhamedu Drugom na arnautskom jeziku, koje se nalazi „u arhivi doma Crnojevića-Kastriota u Crnoj Gori, smješteno u katedralnoj crkvi Sv. Bogorodice” (str. 52).
Episkop u Draču za vrijeme Skenderbega bio je Jean Mitrovick Juanis, sin Petra, serdara u pastro-Vecchio (str. 54), što opet znači - iz roda Zanovića.
Ili, on dodaje i sljedeće: „U Napulju postoji jedan dominikanac, po imenu Tanuzij, jedan od Kastriotovih potomaka, koji je u znak poštovanja prema svom velikom poretku, njegov portret smjestio između Djeve Marije i Isusa. Milorad Keit iz Podzdama to je uradio bolje, smjestivši ga između Cezara rimskog i Firdriha pruskog” (str. 63).
Sav rad je prošaran izmišljenim opisom slične vrste, falsifikatima i ničim što je potkrijepljeno istorijom, dodacima potrebnim jedino ličnim ciljevima autora. Ali vrhunac svega čini Skenderbegova pouka nad odrom devetogodišnjeg sina Joiana. Kod Barlecija to postoji, ali ono sadrži savjete u opštehrišćanskom duhu, kako bi svemu na s viejtu dao prednost „boni-tatum et virtutem solam” da jednako sudi siromašnima i bogatima, da u svemu bude skroman i umjeren, da se drži prijetelja koji su mu značajna riznica i vojska itd. (str. 377-379).
Kod Zanovića je to opširnije (str. 71-89) i sadrži ne opštehrišćanske misli i osjećanja, već misli državnog čovjeka, što je u stvarnosti - politička ispovijest samog autora.
Jedva da u kom drugom radu on tako jasno i potpuno iskazuje svoje misli i osjećanja koja je stekao krajem 18. vijeka, unoseći ih u dušu i usta heroja rata prije 600 godina.
Kraj
__________________________________________________ _________
Bookmarks