LjETOPIS POPA DUKLjANINA

[shrek]

Samo mi jedno nije jasno: ko je izvalo tu glupost da je biti Srbin isto sto i biti Pravoslavan?

To je jedan odlican potez kod Srba,da su vjeru poistovijetili sa nacionalizmom

ihtus care! :mrgreen:

[ihtus777]

Opet ne shvatas shrek,nesi mogao biti Pravoslavan ako nisi bio Srbin a ne da nisi mogao bit Srbin ako nisi bio Pravoslavan.

[shrek]

Srbin je bio sinonim za Pravoslavnog tako da smo imali narod crnogorski srpske-Pravoslavne vjere.

[Ćipur]

Ima ih vrlo malo,ali ih ima,sad sto se oni ne izjasnjavaju kao srbi to je njihova stvar.
Nego cinjenica je da je bilo Srba katolika u Bosni,Sloveniji i Hrvatskoj i da onaj ko se pounijatio prestajao bi biti Srbin.

Nikada se Srbi tamo nijesu katoličili.
Iz jednostavnog razloga jer tamo Srba nije bilo. Naroda koji se zvao Srbi tamo nije bilo.
Katoličeni su Vlasi, nema spora, ali Srba tamo nije bilo pa nijesu mogli biti ni katoličeni.

Evo srpski doktori istorijskih nauka Radovan Samardžić, Rajko Veselinović, Toma Popović, izvadili dokumenta iz arhiva, u originalnim dokumentima, Srba nema u Hrvatskoj i Bosni prije Vuka Karadžića!
https://forum.cdm.me/showthread.php?t=27029

Zasto srpska nova a ne Pravoslavna?

shrek je zaista to dobro primjetio!
To nazivanje - Srpska Nova je ustvari iz vremena kad je za narod bilo SRPSTVO=PRAVOSLAVLjE.
Vidis nijesam se toga sjetio, ali shrek jeste, to mora da je staro stotinak godina to nazivanje Srpska Nova.

[djmilen]

Postavljati svoje postove kao izvore neke tvrdnje je smjesno

Evo srpski doktori istorijskih nauka Radovan Samardžić, Rajko Veselinović, Toma Popović, izvadili dokumenta iz arhiva, u originalnim dokumentima, Srba nema u Hrvatskoj i Bosni prije Vuka Karadžića!
https://forum.cdm.me/showthread.php?t=27029

Ma pusti Tomo,Rajko i Radovan ljudi pisu o necemu drugom

Da li ti zans da neke stare sarajevske srpske porodice u to bas u okolini Sarajevskom Polju (gdje je onaj pasa postrojio vojsku) tacno imaju svoje rodoslove i predanja odakle su dosli na prostor tadansnje bosne (sto sam ja licno vidio u pismenoj formi)
Da nije mozda tvoj "Copko" ili ilija Garasanin isao od domacina do domacina i po sarajevskom polju ubjedjivao ga ko je on u stvari.

-antropoloski je dokazano da vlasi nisu slovenskog porijekla
- Antropoloski je lako dokazati da su zapadni srbi slovenskog porijekla
- istorijski je dokazano da je obnovljena pecka patrijarsija djelovala zapdano
od tare i drine, jos u 16 vijeku.

Pa i sam mehmed pasa sokolovic je bio svjestan svog srpskog porijekal
i iz tih razloga je i pomogao obnovi pecke patrijarskije

[Ćipur]

Postavljati svoje postove kao izvore neke tvrdnje je smjesno

Ma pusti Tomo,Rajko i Radovan ljudi pisu o necemu drugom

Pazi moji su tamo samo komentari, ja nijesam dao izvore, vec srpski istoricari.
Moji su samo komentari, oni su izvukli IZVORE iz arhiva.

Ako smatras da je neki izvor lazan, konkretno, ili neki moj komentar, ti ga konkretno ospori.
Kazi, to i to nije istina!

[djmilen]

Pazi moji su tamo samo komentari, ja nijesam dao izvore, vec srpski istoricari.
Moji su samo komentari, oni su izvukli IZVORE iz arhiva.

dobro ajde ali sto ti neodgovaras na moja pitanja ili se bar trudis da opovrgnes moje konstatacije.

Ovako mi izgleda da je tebi bitno samo da je tvoja zadnja pa bilo sta rekao/napiso u postu.

[ihtus777]

Itekako ima dokaza da su Srbi zivjeli iza Drine prije Vuka.Zadarski arhibiskup Zmajevic 1720 g. kaze u svojim spisima``Morlaci ili Srbi iz Dalmacije``.Poznati ugarski istoricar Sviker u svome djelu o statistici Kraljevine Ugarske 1877 oznacava Bunjevce(stanovnike Subotice)i Sokce katolickim Srbima-dokaz da su se Srbi katolicili.Ivan Lovric rodom Sinjanin u svom djelu iz 1776 pise sledece``Oni koje u Dalmaciji nazivaju Rkacima,tj.Grcima,zbog njihove grcke vere,iste su narodniosti kao i Morlaci latinskog obreda...istim jezikom govore i u svojim narodnim pesmama,opevaju Kraljevica Marka.Morlacima(Srbima) naziva i stanovnike Bosne i Hercegovine.``
``Na mesto izbeglih starih stanovnika dovodili su Turci u osvojenu Liku i Krbavu,osobito 1551 godine pa dalje,iz ubutrasnjosti Bosne mnogobrojne svoje ranije kmetove,ponajvise pravoslavne Srbe,tako da 1577,1580 i 1587 godine austrijski granicarski zapovednici javljaju,da su Turci Liku gusto naselili srpskim stanovnicima.``(Lopasic,Ivic,Vitezovic,Erdeljanovi c,54)
Poznato je da je u Bosni jedno vrijeme u crkvi katolickoj upotrebljavana samo cirilica do osamnaestog vijeka,pa je franjevacki provincijal Luka Karagic 1.jula 1736 poslao okruznicu na sve manastire i frartre njemu potcinjene u kojoj u tacci 6 pod prijetnjom stroge kazne zabranjuje ijednom franjevcu da narodnim jezikom pise pisma latinskim slovima.Ali Franjevci su preuzeli latinicu radi ``kulturnoga svijeta``kako oni to kazu.Bilo kako bilo,Vatikan je radio svoj posao,pokatolicavao Srbe i polako zatirao cirilicu.Mogu jos da dokumentujem ako nekog interesuje,ali mi je zasad bilo mrsno da prekucavam.
Mir i svako dobro.

[Ćipur]

NA PROŠLONEDJELjNOJ SJEDNICI SO BAR ODLUČENO DA SE U GRADU POSTAVI BISTA POKLON VAJARA ZLATKA GLAMOČAKA


Pop Dukljanin pod Rumijom


BAR - Na sjednici SO Bar, održanoj protekle sedmice, odbornici su raspravljali o predlogu odluke o lokaciji za postavljanje biste Popa Dukljanina na Topolici, rad akedemskog vajara Zlatka Glamočaka, koju je on poklonio Baru. Odbornici opozicije Dejan Đurović, Nebojša Strugar i Snežana Jonica su smatrali da je odluka nelegitimna, da se ne zna ni tačan identitet ličnosti koja je napisala Ljetopis popa Dukljanina, te da za takvu odluku nema pravnog osnova.
Zagovornici za postavljanje biste iz klubova SDP i GP Neđeljko Đurović i Zdravko Gvozdenović tvrdili su da je to istorijska ličnost koja praktično svrstava Bar u jedan od centara pismenosti srednjeg vijeka, po kojoj se Bar prepoznaje i koja je ostavila pismeni trag u jednom dalekom vremenu, čime zaslužuje bistu u Baru.
Kad je odluka stavljena na glasanje dio odbornika iz opozicionih klupa je napustio skupštinsku salu, a odluka je većinom glasova usvojena i bista će biti postavljena na razmeđu ulica maršala Tita i kralja Nikole, na travnjaku kod kafea "Tropikana".

D. S.

[Ćipur]

6. aprila 885.

Umro je slovenski apostol i prosvetitelj Metodije. Sa starijim bratom Ćirilom radio je na širenju hrišćanstva i pismenosti u vrijeme vizantijskog osvajanja slovenskih teritorija i previranja između istočne i zapadne crkve. Poslije Ćirilove smrti 869. godine Metodije je nastavio borbu za slovensko bogosluženje i sukobljavao se sa papom, a poslije njegove smrti jedno vrijeme njegovi učenici su bili žestoko proganjani.

[Ćipur]

7. oktobra 1042.

Dukljani su strahovito porazili Vizantince u bici kod Tuđemila, koju opisuje pop Dukljanin.

XXXVIII

Dakle poslije smrti Bugarskog cara Vladislava, car Vasilije sakupivši veliku vojsku i mnoštvo lađa, pođe da osvaja zemlju i zauzeo je čitavu Bugarsku, Rašku, i Bosnu, čitavu Gornju Dalmaciju i sve primorske oblasti do granica Donje Dalmacije. Zatim Dobroslav, zato što je bio mudar i darovit, počne da se pokorava Grcima i da bude gotovo kao njihov pomagač i saveznik, pa je sa njima jezdio po pokrajinama i tajno savjetovaše Grke da surovo i nepravedno postupaju sa narodom. A i narodu je isto tako tajno govorio: "Zašto podnosite tako veliko zlo od Grka? Nepravedno vam sude, zaista, odnose vam imovinu, bludniče sa ženama i vaše kćeri djevice skrnave i kaljaju. Nikad vam moji preci, koji su prije mene bili kraljevi, nijesu takve stvari činili. To je veliko i teško zlo".
I dok je on tako radio u pojedinim mjestima, narod poče da se njemu okreće i veoma ga zavoli, a žestoko zamrzi Grke. Međutim poslije savjetovanja, narodi su sporazumno jednog dana izmijenili poslanike i pisma, pa ustanu i u jednom danu pobiju sve grčke velikaše koji su bili zatečeni po čitavoj Dalmaciji.
Poslije ovoga sakupili su se narodi, i poruče Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo i zemlju svojih predaka. On dođe sa pet svojih sinova, koji su već bili postali mladići i vješti borci, i preuze kraljevstvo, pa poče ratovati protiv Grka i zadobije zemlju sve do Toplice. Tada grčki car, ljutit, pozva jednog od svojih vojskovođa po imenu Armenopola, i naredi mu da ode i savlada kralja Dobroslava i njegove sinove. Ovaj pošto je sakupio veliku vojsku konjanika i pješaka stigne do ravnice Zete.
I kralj Dobroslav sakupi vojsku i dade dio vojske četvorici sinova, pa ih pošalje u mjesto koje se zove Vranjina, prema istočnoj strani, da tamo sačekaju ishod bitke, a on pak sa svojim sinom Radoslavom navali na Grke sa zapada i počeše ih žestoko sjeći. Potom Radoslav, mladić snažan i vičan oružju, sjekući lijevo i desno, stiže do vojskovođe koga, čim prepozna, udari mačem i zbači s konja na zemlju. Kad to viđeše Grci, dadu se u bijeg, a pade ih veoma veliko mnoštvo koje niko nije mogao izbrojiti. A najviše onih koji su bježali, upravo kad su mislili da su se izvukli, napadnu i poubijaju kraljevi sinovi koji su bili na istočnoj strani. I toga dana je nad Grcima bio izvršen veliki pokolj i nesreća. Kraljevstvo pak Dobroslavljevo svakodnevno je raslo i umnožavalo se. Tada kralj dade svom sinu Radoslavu županiju koja se zove Kecza (Gacko?) zbog toga što se u ratu pokazao hrabrim i što je pobijedio. Međutim, kad je grčki car čuo što se dogodilo, razbiješnjen velikim bijesom a nesrećan u duši, posla odmah izaslanike sa prilično zlata i srebra da to daju Raškom županu i Bosanskom banu i knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnoštvo naroda, poruče Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnoštvo naroda, poruče Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da sjedini sve mnoštvo i da on sam bude vođa čitavog naroda. I tako bi učinjeno.

A car s druge strane sakupivši vojsku mnogo veću nego ranije, pošalje u Drač i naredi nekom Kursiliju, toparhu, koji je u to vrijeme držao Drač i čitavu Dračku zemlju, da sakupi sav narod Dračke zemlje i da se stavi na čelo čitave vojske, pa da krene da uhvati kralja i njegove sinove bilo đe ih bude pronašao.
Kursilije dakle dođe sa čitavom vojskom u ravnicu grada Skadra i zastade da bi se tu svi sakupili. Tu se, dakle, sakupilo toliko mnoštvo ljudi da ih je zemlja jedva primila, potom, prešavši rijeku, stigoše u ravnicu grada Bara. Knez Ljutovid sa svojom vojskom stigne u Travuniju. Kralj Dobroslav, pak, sa svojim sinovima i svojim narodom ostao je u Crmnici; naime vidio je da ima veoma mnogo Grka i bojao se da Ljutovid ne pređe preko zaliva, pa da njega ne opkole. Dozvavši svojih pet sinova reče im:
"Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne možemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako; neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i rogova i glasnom vikom. Potom spuštajući se malo po malo, približite se njihovom logoru, i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke".
Dakle u vrijeme kada se smrkavalo, tri kraljeva sina popeše se na brda i učiniše onako kako je kralj bio naredio. U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, priđe Kursiliju i reče mu:
"Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama".
Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah. Na to Kursilije odmah naredi da svi stoje naoružani, i odredi da se daleko od logora postave osmatrači i straže. Međutim, kralj sa svojom vojskom, noću po malo nastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to viđeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili sa kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati, a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počeše jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su sa njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom. Isto tako i kraljevi sinovi su ih na sve strane udarali i sjekli. Kad je, goneći ih i ubijajući, kralj sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nije razaznavao, nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika: "Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče:
"Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori:
"Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio".
Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi. Kraljevi, dakle, sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima, ranjavajući ih i ubijajući ih, a i hvatajući ih, i mnogo njih svezanih odveli su sa sobom ocu, na mjesto "Božija milost".
Kursilije, pak, teško ranjen uteče, ali čim je stigao u ravnicu Skadarskog grada umrije, a na tom mjestu postavljen je krst, koji se i danas zove "Kursilijev krst".

[FORMICA]

Prije devetipo vjekova (966) !!! Dukljani do nogu potukli moćnu vizantijsku vojsku.

[FC_Barcelona]

i neka je svijema Crnogorcima sretan taj veliki dan !!! Ponosan sam i puno mi je srce kad kođ prođem pokraj spomenika Popa Dukljanina u Bar. I izuzetno mi je drago što je baš taj datum uzet za obilježavanje Dana Vojske Crne Gore !!!

[Ćipur]

Rajko VUJIČIĆ: SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI

Navršava se milenijum otkako je živio i vladao Sveti Vladimir Dukljanski, prvi dukljanski svetitelj, čovjek za koga je vizantijski istoričar Skilica zapisao da je bio "pravičan i miroljubiv i pun vrlina", a čiji se kult, osim Duklje (Zete), poštovao i u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Tekst poznatog istoričara umjetnosti Rajka Vujičića prenosimo iz "Matice".

Kosari je posljednja želja bila da je, kada sklopi oči, pokopaju pored voljenog čovjeka

Uz globalni jubilej dva milenijuma hrišćanstva Crnogorci imaju prilike da slave i svoj veliki jubilej - milenijum otkako je živio i Dukljom vladao Sveti Vladimir Dukljanski, poznat i kao Sv. Jovan Vladimir. To je dobra prilika da čitaoce, a i širu javnost, podsjetimo na tu veliku i zanimljivu ličnost naše prošlosti, te da ukažemo na neke manje poznate činjenice i nepoznanice.
Istorijski izvori o knezu Vladimiru (ponekad se tituliše i kao kralj) su dosta oskudni. Ipak, komibinujući podatke koje je o njemu ostavio vizantijski istoričar Jovan Skilica sa onim što o njemu pripovijeda Pop Dukljanin u svom Ljetopisu, može se dobiti približna slika o tom našem vladaru i svetitetlju. Bio je sin Petrislava (Petra), vladara Duklje, a prema Dukljaninu, stric kneza Vojislava, osnivača dinastije Vojisavljevića. Vladao je Dukljom i susjednim oblastima (Skilica kaže "Trmalijom i obližnjim oblastima Srbije") i bio u prijateljskim, vjerovatno vazalskim odnosima sa Vizantijom. U ratu protiv bugarskog cara Samuila, koji se dogodio oko 998. godine, dopao je sužanjstva i odveden u Samuilov dvor u Prespu. Tu se razvila ljubav između njega i careve kćerke Kosare, koja je od oca izmolila pristanak da se uda za otmenog sužnja. Kao carevom zetu vraćena mu je na upravu Duklja i pridodate još neke oblasti u Albaniji. Kao "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina" (Skilica) uživao je veliki ugled u svom narodu. Sa svojom ženom Kosarom živio je u "besporočnom braku", te nije imao nasljednika. Međutim, od novog bugarskog cara Jovana Vladislava, Kosarinog rođaka, koji je izgleda bio bogumil, te mu je smetala Vladimirova bogougodnost i popularnost, bio je na prevaru domamljen u Prespu, pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi. Dogodilo se to 22. maja 1016, godine, mada Crkva drži da se to zbilo godinu dana ranije. Na njegovom grobu su se, prema Dukljaninu, počela događati mnoga čuda, poput ozdravljenja bolesnih, pojave mistične svjetlosti i dr. što je privlačilo mase hodočasnika. To je, kako se vjeruje, uticalo da car Vladislav, vinovnik svetiteljeve smrti, dozvoli Kosari da prenese tijelo svoga muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. To je, zapravo, bio manastir u kome je i Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora. Kada je sklopila oči bila je, po sopstvenoj želji sharanjena ispod nogu svoga muža.
Kult Sv. Vladimira, kao prvog dukljanskog svetitelja, se brzo proširio i izvan Duklje. Bio je štovan kao blaženi u Dalmaciji o čemu govori i A. Kačić-Miošić. U Albaniji i Makedoniji je poznat kao čudotvorac, dok se na freskama i ikonama u Bugarskoj pominje kao "car bugarski". Izgleda da, kao i mnogi drugi poznati svetitelji, nikada nije bio zvanično kanoniziran, već mu je kult proizveden voljom vjernika, a romantična ljubav Vladimira i Kosare inspirisala je mnoge stvaraoce različitih umjetničkih žanrova.
Mošti Svetog Vladimira počivale su u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine, kada su, iz do sada još nedovoljno objašnjenih razloga, prenešene u Drač. Po jednom grčkom žitiju Sv. Vladimir je štovan kao zaštitnik tog grada. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381-83 g. manastir sv. Jovana kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. O tom svom činu ostavio je uklesane natpise na crkvi, na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku. U njima se Sv. Vladimir po prvi put naziva Jovan - Vladimir. Taj spoj je, po svoj prilici, nastao zbog iste vrste mučeničke smrti Sv. Jovana preteče i našeg Sv. Vladimira. Oba su stradala usekovanjem glave, zbog čega se u likovnim predstavama najčešće prikazuju kako na pladnju drže svoje odsječene glave.
Međutim, postavlja se pitanje zbog čega su i pod kojim okolnostima mošti Svetog Vladimira dislocirane iz Krajine, odnosno iz zemlje kojom je upravljao, i prenešene u oblast kojom nikada nije vladao. Dosadašnji istraživači se, uglavnom, samo ovlaš zadržavaju na tom detalju. Odomaćila se teza da su to 1215. g. učinili Epirci. Takvom mišljenju je, izgleda, doprinio K. Jireček, koji pretpostavlja da su Epirci "oko 1215. godine" bili zauzeli Skadar. Njihov dalji prodor u Duklju, pa prema tome ni u Krajinu, se nigdje ne pominje. To je vrijeme kada Raškom, u čijem se sastavu tada nalazila Zeta, vlada Stefan Prvovjenčani kao sizeren kralju (!) Đorđu, Vukanovom sinu, koji nominalno upravlja Zetom. Poznato je da je Stefan bio u neprijateljskim odnosima sa vizantijskim dinastom u Epiru (tada je Carigrad bio pod krstašima koji su u njemu osnovali tzv. Latinsko carstvo) Mihailom I Anđelom. Za vrijeme njegove vladavine se, najverovatnije, dogodilo navedeno osvajanje Skadra. Ali, već njegov nasljednik Teodor I Anđel (1214-1230) poboljšava svoje odnose sa Raškom, a najstariji sin Stefana prvovjenčanog, Radoslav, ženi se njegovom kćerkom. Kako onda objasniti zbog čega su "epirski vojnici" 1215. godine prenijeli mošti Svetog Vladimira iz Krajine u Drač, ako su odnosi između Nemanjića i Anđela bili već izglađeni?

[Ćipur]

Nemanjići su svim raspoloživim sredstvima vjerske propagande udarili po državno-kulturnoj misli Zete


Pravi razlog tom činu uzgredno, a po svemu sudeći ispravno, komentariše austrijski istraživač S. Hafner u svojoj knjizi Studien zur altsrbischen dynastischen Historiographie ("Studije o starosrpskoj dinastičkoj hijerarhiji", Minhen 1964), iz koje ćemo ovdje citirati nekoliko mjesta. On, između ostalog, primjećuje da su "Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani, već od samog početka, stavili starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa, te da su u toj službi biografije ostale i docnije". To, svakako, nije samo slučaj kod Nemanjića već se susrijeće kod većine feudalnih dinastija tokom srednjeg vijeka. Međutim, Hafner nastavlja, da su se oni, Sava i Stefan Prvovjenčani,"... svim raspoloživim sredstvima državne i vjerske propagande" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i istoriografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija". Ističući naglašen antagonizam između Zete i Raške on, nadalje, kaže da se time može donekle, a možda i u potpunosti, objasniti prećutkivanje imena svih dukljanskih vladara, ne samo Vladimira nego i kraljeva Mihaila i Bodina, u srpskoj književnosti i istoriografiji srednjega vijeka, te da je "u duhovnim i kulturnim stvarima, i pored gubitka svoje političke nezavisnosti, Zeta još dugo vremena bila nadmoćnija od Raške". Kao dokaz za to uzima Ljetopis Popa Dukljanina i Miroslavovo jevanđelje, "dva najpoznatija kulturna spomenika Zete, koji se mogu mjeriti sa sličnim evropskim spomenicima" (navedeno djelo, strana 50-53).
Treba imati u vidu da se prenos Vladimirovih moštiju iz Krajine u Albaniju dogodio u vrijeme kad se svetački kult Nemanjin tek vaspostavljao i učvršćavao, čemu je svakako popularnost starijeg kulta, Vladimirovog, predstavljala ozbiljnu prepreku. Mučenička smrt Vladimirova činjela ga je mnogo pogodnijim za idealnu sliku vladara - svetitelja od Njemanje, koji je umro prirodnom smrću kao monah velikoshimnik. Oni se dvojica razlikuju i u načinu vladanja. Nemanja je često ratovao, zauzimao okolne zemlje, rušio gradove, dok je Vladimir bio sasvim drugačije prirode, zapravo više svetac nego vladar. Za njega čak i Skilica, koji nije bio naklonjen Slovenima, kaže da je bio "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline" (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. III, str. 117). U Ljetopisu Popa Dukljanina je jedno čitavo poglavlje posvećeno Vladimiru. Radi se, zapravo, o kratkom žitiju koje je postojalo u vrijeme nastanka tog spisa - hronike krajem 12. v, a koje je autor samo umetnuo u svoj tekst, očito, u nešto skraćenom obliku. Prva rečenica tog poglavlja glasi: "A dijete Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću..", a posljednja, završna: "Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čudesa se Gospod udostojio učiniti posredovanjem blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, gdje su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio duh sa Gospodinom i Bog bijaše s njime, kome čast itd. "Ta knjiga koju Dukljanin pominje može biti samo svetačko žitije ili neki sličan hagiografski spis.
Između Njemanje i Vladimira mogu se povući neke paralele. Oba su bila zatočena. No, dok je Vladimira izbavila careva kći, Nemanju je, prema žitiju, iz sužanjstva spasio sv. Đorđije. Ne govori se o načinu Nemanjinog zarobljivanja, dok Pop Dukljanin za Vladimira daje podroban opis. On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje. Međutim, vidjeći da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe: "Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado." Bolje je, dakle, braćo da ja dam dušu svoju za vas sve i svojevoljno predam svoje tijelo da ga kolju i ubijaju, nego da vi stradate od gladi i mača". Taj stih po jevanđelju izgovara Hrist kojemu se pripisuju vrline dobrog pastira, "... pastir dobri dušu svoju polaže za ovce" (po Jovanu, X, 11). Kao da se povinuje Hristovim riječima: "Predaće se sin čovječji u ruke ljudske" (jevanđelje po Mateju, XVII, 22). Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, na izgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva "braćom".


Krst za koga drže da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja svake godine iznosi se na vrh Rumije


Zadržali smo se nešto duže na ove pasaže, kako bi se moglo prosuditi, koliko je kult Svetog Vladimira mogao smetati vaspostavljanju nekog novog svetiteljskog štovanja, u ovom slučaju Nemanjinog, te da se vidi, da li su Sveti Sava i Stefan Prvovjenčani imali dovoljno jake razloge da se oslobode kulta starijeg svetitelja, ili - u najmanju ruku - da se ne protive dislociranju njegovih moštiju u drugu državu. Tome još valja dodati i činjenicu da se to dogodilo u vrijeme kada je Stefan priređivao svoje krunisanje za prvog sprskog kralja (otuda se i zove Prvovjenčani) a brat mu Sava intenzivno pripremao osamostaljenje srpske crkve, što se i dogodilo 1219. g. Iako nema direktnih dokaza da su njih dvojica doista odobrili ili možda, potpomogli dislokaciju moštiju, ipak se to - iz svega gore navedenog - nameće kao logičan zaključak.
Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom "Svetoga kralja", za koga se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini. Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se štuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju. Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti (o tome su pisali brojni istraživači od kojih najizvornije Andrija Jovićević, Sv. Jovan Vladimir u narodnoj uspomeni, u cetinjskim "Zapisima" za decembar 1927).
Neobična je i činjenica što se na teritoriji Crne Gore nije sačuvala nijedna crkva iz srednjeg vijeka njemu posvećena. Njih je, svakako, moralo biti. Istorijski izvori pominju crkvu sv.Vladimira na teritoriji Ulcinja, ali ona nije pronađena. P. Mijović misli da je crkvica u okviru barskog trikonhosa na Topolici imala Vladimira za hramskog sveca, mada za to nije pružio valjane dokaze. Današnja crkva u Starom Baru njemu posvećena, novijeg je datuma. Neke stare ruševine i crkvine kriju tajne s ovim u vezi. Isto tako se ne može objasniti zbog čega u starom živopisu i ikonopisu Crne Gore i Srbije nigdje nema lika Sv. Jovana Vladimira, a susreće se na području pomjesnih crkava izvan jurisdikcije Pećke patrijaršije.
Nije poznato gdje su mošti Svetog Vladimira počivale u Draču, nakon što je izvršena njihova translacija iz Krajine i da li su iz sigurnosti čuvane negdje u unutrašnjosti. Pouzdano se zna da su 1383. donešene u Šin Đon (Sveti Jovan) kod Elbasana i da su smještene u crkvu koju je za sveca obnovio Karlo Topi. Nije jasno zbog čega je bio izabran baš taj lokalitet. Po jednoj legendi, to je ono mjesto na kome je Vladimir, uzevši svoju odsječenu glavu i uputivši se na konju iz Prespe u pravcu Duklje, ugledao orla sa plamenim krstom na glavi. Na tom mjestu je, prema legendi, odložio svoju glavu, što je bio znak da se tu treba izgraditi crkva njemu posvećena. To je, jasno, samo legenda koja je ušla i u svetačko žitije. No kako se Šin Đon nalazi na drumu koji je vodio od Drača ka Prespi, kojim je, zacijelo, prolazio i Vladimir, on je, bez sumnje, poznavao to mjesto, te nije isključeno, da je možda iz nekog razloga, namjeravao da tu podigne neku memoriju, ili je to bio već učinio. Jer je, naime, poznato da je Karlo Topi "obnovio" neki stariji objekat koji se tu ranije nalazio.
U svakom slučaju, u toj crkvi koju je podigao Karlo Topi i oko nje oformio manastir, položene su navedene godine mošti našeg svetitelja. Bila je to, sudeći po kasnijim arheološkim iskopavanjima, nevelika jednobrodna građevina, okružena manastirskim konacima i drugim zdanjima. U njenu fasadu je bio ugrađen grb Topija i uklesani već pomenuti ktitorski natpisi na tri jezika. Oni su kasnije sekundarno ugrađeni u noviju i mnogo veću crkvu, koja je doživjela više proširenja i dogradnji.

[Ćipur]

Manastir Šin Đon je smješten u dolini rječice Kuše, koja se nekoliko stotina metara od manastira uliva u rijeku Škumbu. Udaljen je nekih desetak kilometara od Elbasana (ranije Neokrasta) na putu prema Tirani. Po starijim opisima bio je nekada u gustoj šumi u kojoj su dominirali kiparisi. Sada, u vrijeme naše posjete tom lokalitetu u avgustu 2000. god, od te šume nije ništa ostalo. Nestali su i ostaci velikog hrastovog drveta, na kom se, kako legenda kaže, Svetom Vladimiru prikazao orao sa krstom na glavi. Ostaci tog drveta su se, po kazivanju mještana, do nedavno mogli vidjeti u crkvenoj porti.
Manastir je bio okružen nevisokim zidom, od kojega danas ima ostataka samo na sjevernoj strani, gdje se nalazi još relativno dobro očuvan ulaz u manastir, zidan velikim grubo priklesanim kamenim kvaderima. Ne posjeduje dovoljno stilskih obilježja prema kojima bi se mogla utvrditi njegova starost. Ipak, po rustičnosti i načinu obrade mogao bi pripadati XIV vijeku.
Sačuvano je svega nekoliko opisa izgleda manastira i manastirske crkve u kojoj su se čuvale mošti Svetog Vladimira. Prvi opširniji osvrt na izgled manastira objavio je izvjesni inženjer P.R.K. u carigradskom listu "Stamboul" (17.IV 1891). Njegovu sadržinu je skoro doslovno prenio Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske pismenosti među balkanskim Slovenima", Beograd 1893).

U prvoj polovini prošlog vijeka u Šin Đon je na poklonjenje svetitelju dolazio ogroman narod


Međutim, najautentičniji osvrt na manastir, njegovu crkvu i sekundarno ugrađene natpise Karla Topija, kao i njihove prevode, publikovao je S. M. Štedimlija, koji je posjetio Šin Đon, nakon čega je o tome objavio opširnu radnju sa više dragocjenih podataka i nekoliko, za to vrijeme, dobro snimljenih fotografija ("Tragom popa Dukljanina", Zagreb 1941. Isto i u "Alma mater croatica", 3, Zagreb 1940). Iz njegovih snimaka se može jasno vidjeti kako je spolja izgledala crkvena građevina. Zapadna fasada je bila raščlanjena glavnim portalom sa malom nastrešnicom, iznad koje su bila dva prozora i skromni zvonik "na preslicu". Na južnoj strani se takođe nalazio ulaz sa prostranom nastrešnicom, što svjedoči o masovnom okupljanju vjernika - hodočasnika koji nijesu mogli stati u unutrašnjost crkve, pa je iz tog razloga improvizovan, umjesto trijema, vanjski pokriveni prostor. Štedimlija donosi i zanimljive podatke kako je izgledala edikula u kojoj s bile smještene mošti Svetog Vladimira, koju on, kao i raniji opisivači, naziva "mauzolej". Kako taj rijetki spomenik nije sačuvan, donosimo ovdje Štedimlijin opis (isto je objavio u članku "Šin Gjon", u "Obzoru" od 24. VIII. 1938.) Tu se kaže: "Vladimirova grobnica je slična onoj koja se nalazi u sv. Naumu kod Ohrida, te s njom stoji sigurno u nekoj vezi. Izgrađena je na tri kata, od kojih prvi predstavlja četiri stubića (postament) od pola metra visine, a na njima je na četiri polukružna svoda položen pravi postament za ćivot, na kojem su izvana naslikani prizori iz svetiteljeva života prema grčkoj legendi. Na mauzoleju su sa strane prozori, zatvoreni žičanom mrežom, kroz koji se vidi ćivot i živopis na njemu. Kroz te prozorčiće ubacuju hodočasnici novac i druge dragocjenosti unutra, gdje ostaju sve dok se mauzolej ne otvori na dan sv. Jovana Vladimira (22. V po starom kalendaru). Inače vrata mauzoleja su zaključana i zapečaćena, te se otvaraju samo tog dana i to u prisutnosti nadležnog episkopa. Kao treći kat mauzoleja, na čijim su zidovima izvana freske sa pojedinim scenama iz svetiteljeva života i natpisima na grčkom jeziku, nalazi se četvorostrano kube, te njegov vrh nije od poda visočiji od tri metra".
Šteta je što Štedimlija nije dao više podataka o edikuli Svetog Vladimira. Iz opisa se ne vidi da li se radi o drvenoj ili kamenoj gradnji. Ne doznaju se, isto tako, koje su scene bile oslikane na njoj. Međutim, po opisu da se radi o čudima svetitelja prema grčkoj legendi proizilazi da taj živopis nije bio stariji od druge polovine XVII v., kada je u Veneciji štampan Akolitija sa Službom i Žitijem Svetog Vladimira na grčkom jeziku. Na to upućuje i objavljena fotografija sa scenom kako car Samuilo blagosilja brak između Vladimira i Kosare u Prespi.
Iz jednog drugog izvora doznaje se kako je izgledala ceremonija iznošenja moštiju na dan Svetog Jovana. Taj opis donosi episkop Nikolaj Velimirović u "Čitanka o svetom kralju Jovanu Vladimiru" (Beograd 1925). Tu on kaže: "Jedanput u godini ćivot se izvlači, postavlja nasred crkve pod nebo (baldahin) i otvara. Po svršetku liturgije sveštenici uzimaju ćivot i obnose ga tri put oko crkve s pojanjem. Ogromna masa naroda, koja se sleže toga dana u manastir, sleduje za ćivot držeći zapaljene sveće u rukama. Kada se tri put obnese, ćivot se postavlja pred crkvu, i narod prilazi i celiva. Pri celivanju deli se narodu pamuk iz ćivota. Poznato je da se oko Elbasana mnogo gaji pamuk. Svake godine meće se nov pamuk na mošti svetiteljeve u ćivot, koji prestoji godinu dana, pa se onda o slavi deli poklonicima. Po svršenom celivanju ćivot se zatvara, unosi u crkvu i postavlja opet na sredinu crkve. Treći dan slave pak, 24. maja, ćivot se ponovo otvara radi celivanja. Ovo se čini iz dva razloga: prvo, što slava u manastiru traje tri dana, te posetioci žele pri polasku još jedanput da celivaju svetitelja; i drugo, što je toga dana veliki sajam u Elbasanu, na koji se sabira narod iz udaljenih krajeva Albanije. Tako se daje prilika i poslovnim ljudima, koji dolaze na sajam, da vide i celivaju svetitelja".
Da se u Šin Đonu okupljao veliki broj vjernika "iz udaljenih krajeva Albanije" ukazuje i veličina potonjeg crkvenog zdanja od kojeg su danas sačuvani samo zidovi. Bila je to prostrana bazilika podužno podijeljena na tri broda. Između glavnog broda i pobočnih postavljeni su bili kameni stubovi u alternaciji sa kvadratnim pilonima od cigli. Svakako da je ovakav oblik, svojstveniji zapadnom hrišćanstvu nego pravoslavlju, izabran kako bi mogao da primi što više vjernika. Crkva je više puta proširivana. Od prvobitne Topijeve crkve primjećuju se ostaci na jednom dijelu zida do visine od otprilike 1,5 m. U fasade, posebno na južnoj, ugrađeno je više spolija iz prethodnih zdanja, među kojima ima i nekoliko reljefa sa geometrijskim i biljnim motivima. Tri natpisa koje je Štedimlija objavio izvađena su i, valjda, pohranjena u nekom lapidarijumu. Do južnih vrata sačuvana su dva pomena o obnavljanju ili opravkama crkve, jedan sa godinom 1740, a drugi je iz 1781. godine i pomenom sv. Đorđa ("Georgi").
U unutrašnjosti se vide još ostaci zidanog ikonostasa u čijim nišama su bile smještene ikone. U sve tri polukružne apside kojima se završavaju brodovi sačuvali su se ostaci fresaka. U centralnoj apsidi raspoznaje se Bogorodica tipa "širšaja nebes" ispod koje su u dva reda bili raspoređeni svetitelji. Signature su bile na grčkom jeziku. Opšti je utisak da nijesu starije od 17. vijeka. Južni dio oltarnog prostora, tamo gdje je bio smješten "mauzolej" tj. ćivot Sv. Vladimira, sada je improvizovano pokriven daskama. Tu je smješten jedan rasklimani drveni stol sa ikonom Sv. Vladimira i kutijom za priloge rijetkih posjetilaca, koji tu mogu upaliti svjeću.
Crkva je još tridesetih godina kada je posjetio Štedimlija, po njegovim riječima, bila u rđavom stanju. Poslije Drugog svjetskog rata ateistička vlast u Albaniji nije dopuštala brigu o sakralnim objektima. Crkva i manastirski objekti su bili zatvoreni. Krovna konstrukcija crkve obrušila se 1978. god. Na sreću, ćivot - zapravo drveni sanduk sa moštima svetitelja - prethodno je bio prebačen u crkvu sv. Marije u Elbasanu. Tu ih je vidio i opisao novinar Jovan Plamenac ("Pobjeda" 9. januar 1991.). Međutim, danas se ne nalaze u toj crkvi. Prenešene su, navodno, u Tiranu, što nam nije bilo moguće provjeriti.

(Kraj)

[Ćipur]

XXXVIII

Poslije ovoga sakupili su se narodi, i poruče Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo i zemlju svojih predaka. On dođe sa pet svojih sinova, koji su već bili postali mladići i vješti borci, i preuze kraljevstvo, pa poče ratovati protiv Grka i zadobije zemlju sve do Toplice. Tada grčki car, ljutit, pozva jednog od svojih vojskovođa po imenu Armenopola, i naredi mu da ode i savlada kralja Dobroslava i njegove sinove. Ovaj pošto je sakupio veliku vojsku konjanika i pješaka stigne do ravnice Zete.....

FRA ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Brist, 1704. - Zaostrog, 1760.)

KRALJ DOBROSLAV

PISMA OD KRALJA DOBROSLAVA

Još zorica ne zabijelila,
Dobroslava majka dozivala:
»Dobroslave, drago dite moje,
nu poslušaj nauk majke tvoje,

Ovo ima mnogo godinica,
otkad su ti babu pogubili,
Dragimira, zaručnika moga,
u Kotoru, gradu bijelomu.

Kad je čuo cesar Bazilijo,
da je tebi babo poginuo,
silenu je vojsku sakupio
i kraljevstvo tvoje ugrabio.

Ja sam tebe, sinko, odgojila,
odgojila tugom i čemerom,
krijući te po gori zelenoj,
da te ne bi Grci umorili.

A sad mi je tužba dodijala
od mojega jadnoga naroda,
da ne može globe podnositi,
ni harače Grkom pripraviti.

Uzmi, sinko, orjanske haljine
i na ruku prsten od zlamenja,
na komu je alem-kamen dragi,
na kamenu ime babe tvoga.

Ter otiđi od grada do grada,
ili koga sritneš ili stigneš,
ali starca ol' deliju mlada
od slavnoga roda i plemena,

pozdravljaj ga, drago dite moje,
i pokazuj prsten od zlamenja
Dragimira, starca, babe tvoga,
na komu je alem-kamen dragi.

Tko god bude roda slovinskoga,
svak će tebe, sinko, zagrliti
i za svoga kralja pozdraviti:
al' se pazi grčkih vitezova.«

Dobroslav je majku poslušao,
na se meće orjanske haljine
i na ruku prsten od zlamenja
Dragimira, starca, babe svoga,

pak otiđe od grada do grada,
ili koga srita ili stiza
slovinskoga roda i plemena,
kazuje mu kraljevo zlamenje.

Ali njemu dobra srića biše,
slovinski ga narod nasliđaše,
po gradovim Grke isikoše
i za kralja njega okruniše.

Veseli se malo i veliko,
ali neće Sava kaluđere,
veće njima tiho govoraše:
»A jadno vam to veselje vaše!

Kad začuje cesar Bazilijo,
kogano smo doskora dvorili,
da je njemu vojska isičena,
Dobroslavu kruna povraćena,

sakupit će Grke i Latine,
udarit će Grci od istoka,
a Latini od sunca zapada,
i to će se zgodit iznenada.

Pogubit će kralja Dobroslava,
osvojit će države slovinske,
žive će nas na mihe derati
i nemilom smrću umoriti.«

Vele njemu slovinska gospoda,
»Muč', ne luduj, Sava kaluđere!
Da bi došle iz gorice vile,
naperile svoje ljute strile,

sve aždaje od zemle arapske
i svi zmaji od svita Afrike,
ne bi nami mogli odoliti,
ni protiva nami bojak biti.

Kamoli će cesar Bazilijo
i njegovi Grci vitezovi!
I prija su s nami bojak bili,
al' nas nisu nigda pridobili,

nego jednom, i to na privari.
Al' evo ti viru zadajemo,
da nas više neće privariti,
sve ćemo ih pod mač okrenuti...

Istom oni tako besideći,
viknu vila s visokih planina
ter dozivlje kralja Dobroslava:
»Zle ti pisme, a gori ti tanci!

Eto na te Grci od istoka,
prid njima je cesar Bazilijo,
a Latini od sunca zapada,
prid njima je rimski đenerale.

Da ti znadeš, kralju Dobroslave,
što govori cesar Bazilijo:
da će ti se umećati glavom
nasrid bila grada Carigrada!«

Dobroslave vili odgovara
ter se s njome lipo prigovara:
»Kad bi, vilo, na pasiju bilo,
ne bi bilo u gori vukova!

Što se hvali cesar Bazilijo,
da će mi se umećati glavom
usrid bila grada Carigrada,
to se može lasno dogoditi.

Al' mu reci, bila vilo moja,
da i moja umi sići ćorda.
Ako ga je rodila Grkinja,
a mene je Slovinka gospoja.«

Vila njemu tiho odgovara,
Dobroslava iz gorice kara:
»ZIa ti hvala, a gore uzdanje,
nuder kupi vojsku na sve strane!

Jer bi prija zvizde pribrojio
nego vojsku cara Bazilija.
Koliko je polje Drinopolje,
svega su ga Grci pritisnuli:

konj do konja, junak do junaka,
a barjaci kano i oblaci.
Ne čekaj ga nasrid polja ravna,
već ga čekaj u gori zelenoj.«

Dobroslav je vilu poslušao,
silenu je vojsku sakupio,
pak otiđe u goru zelenu
ter zasida drume po gorici.

U gori je Grke dočekao,
iz busije na nje udario:
Dobroslavu srića priskočila,
njegova je vojska zadobila.

K Carigradu Grke potiraše,
sikoše ih nediljicu dana:
sam uteče cesar Bazilijo,
sam uteče, vesela mu majka!

Onda bilo, sad se spominjalo,
a mi, družbo, zdravo i veselo!

[Ćipur]

BRANISLAV BOROZAN O „KRALjEVSTVU SLOVENA” U MATICI CRNOGORSKOJ

Nestaju naše svetinje



Muzeolog i istoričar umjetnosti mr Branislav Borozan održao je u Matici crnogorskoj predavanje o tačnosti pripovijedanja u devetom poglavlju djela „Kraljevstvo Slovena” u svijetlu materijalnih nalaza i istraživanja koje je sproveo.
Analizirajući mapu geografskih pojmova koji se pominju u devetom poglavlju Kraljevstva Slovena i tvrdnje Barskog prezbitera da su starosjedioci-hrišćani pred pridošlicama-paganima, izbjegli na mjesta pogodnija za opstanak, te da nove gradove „građahu kako mogahu“, Borozan izvodi zaključak da su Kotor, Bar, Duklja, Martinićka gradina, nastajali na temeljima onoga ono što je stvarao antički svijet. Osvrnuo se i na podjelu zemalja u vrijeme knjaza Svetopoleka, koja je u literaturi o Kraljevstvu Slovena najčešće osporavana, izvodeći, na temelju kulturnih spomenika građenih u devetom vijeku, dokaz i prisustvu hrišćana na prostoru označenom terminima Donja i Gornja Dalmacija Hrvatska i tendencijama obnove antičke tradicije.
- Kulture nastale na tom području zone su kulture kontinuiteta sa antičkom tradicijom. Kulture zaleđa i teritorije u devetom poglavlju Kraljevstva Slovena označene terminom Srbija, kulture su diskontinuiteta u odnosu na antičku tradiciju. Bosna će prve spomenike svog poimanja hrišćanstva imati u 12. vijeku. Srbija, isto tako, osim crkve svetog Petra i Pavla u Rasu o kojoj Barski prezbviter egzaktno govori kako je nastala – konstatovao je Borozan.
Kako je rekao, nije učinjeno ono što je trebalo davno učiniti.
- Sadržaj teksta što nam ga je ostavio vrli predak, Barski prezbiter, treba razmotriti u svijetlu materijalnih nalaza i arheoloških istraživanja. Nikada nijesu sprovedena, niti postoji ideja o tome. Negira se egzistencija dukljanske arhiepiskopije, ličnosti kralja Svetopeleka. Na osnovu istraživanja devetog poglavlja Kraljevstva Slovena koja sam sproveo tokom posljednjih trideset pet godina, to je jedina istorijska istina napisana o hrvatskom, srpskom, crnogorskom i bosanskom narodu u vrijeme kada je tekst pisan, a to je deveti vijek. Zbog svoje važnosti za etnogenezu „Kraljevstvo Slovena“ ima jedinstvenu vrijednost. Sve što Barski prezbiter piše, vidljivo je u svijetlu materijalnih arheoloških nalaza – tvrdi Borozan.

Dukljanski knjaz sahranjen u Martinićima

Na teritoriji Crne Gore mnoštvo je sakralnih spomenika iz dukljanskog perioda. O njima se ne piše, istraživani su sporadično i nasumično. Mr Branislav Borozan vjeruje da je pronašao grad i crkvu u kojoj je knjaz Svetoplek sahranjen.
- Grad je Gradina Martinićka koje može identifikovati sa jednim od „velikih naseljenih gradova” u sklaviniji Duklji, koju pominje Konstantin Porfirogenit u 35. glavi svoga djela „De administrando imperio”. Crkva je trobrodna bazilika na Martinićkoj gradini koja je adaptacija neke starije, kasnoantičke bazilike. Trebalo bi to istražiti. Sve što je nekada iskopano nestaje pred našim očima. A nestaju naše svetinja - smatra Borozan.



http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...3-18&id=181563

[Ćipur]

Željko MILOVIĆ: BARSKE NEVOLJE SA POPOM DUKLjANINOM

Zaboravljeni temelji

Nivo đačke neobavještenosti o Ljetopisu popa Dukljanina je gotovo zaprepašćujući, slažu se prosvjetni radnici, ali ističu da krivce treba tražiti na svim nivoima, od porodice do državne politike. Ni obavezno gradivo iz srpskog jezika i književnosti, kako se ovaj predmet zvanično zove u tri barske srednjoškolske ustanove, ne daje značajnije informacije o najvažnijem spisu crnogorskog srednjevjekovlja.

OD VATIKANA DO BEOGRADA:
Ljetopis popa Dukljanina, Sclavorum Regnum Grgura Barskog ili Barski rodoslov, kako su ga nazivali u viševjekovnoj povjesnici, djelo je koje se bavi genealogijom ranih južnoslovenskih dinastija. Sve do XVI vijeka, ova se hronika pominjala bez navoda o autoru, a prvi je Dubrovčanin Tuberon Crijević tada anonimnog pisca nazvao – Dukljaninom. Pitanje autorstva, mjesta i datovanja djela konačno je, reklo bi se, riješio prije desetak godina dr Eduard Peričić dokazavši da je autor Sclavorum regnuma Grgur Grizoghono, nadbiskup barski, a da je najverovatnije pisan u skriptoriju Ratačke opatije, jednog od centara kulture južnojadranskog pomorja. Sudeći po uvodu, tekst je bio prvobitno napisan na slovenskom jeziku, pa ga je autor preveo na latinski. Nažalost, od originala nije ništa sačuvano, a dva rukopisa najstarijih latinskih prepisa čuvaju se u Vatikanu i Beogradu.
Osam vjekova kasnije, visokopatriotski sentimenti koji su ponukali autora da se lati pera kao da nemaju valjani odraz u ogledalu urbanog odrastanja nove generacije. Sa Ljetopisom se mladi Barani sreću, kao i većina crnogorskih srednjoškolaca, u prvom razredu. Izučava se samo dva časa, bez izdvajanja iz mora srednjevjekovne književnosti.
"Ljetopis se proučava, prije svega, kao kulturno-istorijski spomenik, a kao literarni tekst obrađuje se dio legende o Vladimiru i Kosari" - ističe Radinka Ćinćur, profesor srpskog jezika u barskoj Gimnaziji. Dodaje da se o djelu razgovara u okviru dva časa, "jedan posvećen prilikama u kojima je nastao, a jedan za samu legendu".
Profesorka Ćinćur kaže da postoji mogućnost da profesori dopune gradivo zadato programom, te da je dozvoljeno 10 odsto odstupanja koje se može iskoristiti po volji predavača. "Realnost je", ističe ona, "da gotovo nema nikoga ko bi tih 10 odsto utrošio na srednjevjekovnu književnost, jer đake to jednostavno ne interesuje".

SVETI SAVA PROTIV POPA DUKLJANINA:
U barskoj Gimnaziji, ali i u Ekonomskoj školi u ovom gradu, predaje i Vesna Pavićević - Bošković. Ona objašnjava da u skraćenom programu za Ekonomsku školu uopšte nema Ljetopisa popa Dukljanina: "Logično bi bilo da to bude prvo djelo koje ćemo izučavati u okviru srednjevjekovne književnosti, jer je prvo, i jer je naše. Međutim, djelo kojim otvaramo niz predavanja je Žitije Svetog Simeona koje je napisao Sava Nemanjić", kaže ona.
Profesorka Pavićević - Bošković potencira nelogičnosti koje se nalaze u Čitanci za prvi razred srednje škole, koju potpisuju Zagorka i Slobodan Kalezić.
"U programu je ime nastavne jedinice: Zećanin iz Krajine - Žitije kralja Vladimira, uostalom tako stoji i u čitanci. Ni na jednom mjestu se ne pominje Pop Dukljanin, a o konkretnim podacima o mjestu nastanka ili državi čijeg vladara opisuje nema ni govora. To znači da profesor može, ako hoće, da potpuno zaobiđe ime 'Pop Dukljanin'. Pitala sam neke koleginice što su one radile, a odgovor je bio da se nijesu udubljivale, već postupale po programu".
U predgovoru čitanke koji je potpisao Đorđe Trifunović figuriraju tendenciozne opservacije. Objašnjavajući kako će "za sedam vekova trajanja stare srpske književnosti na srpskoslovenskom pisati gramatici i kraljevi, dijaci i sužnji...", pisac navodi da je "prvo umetničko delo na srpskoslovenskom jeziku sastavljeno još dvadesetih godina XI veka. Neki nepoznati Zećanin napisao je "Žitije kneza Vladimira". Na žalost, ni ovaj nam spis nije poznat na izvornom slovenskom jeziku, već u latinskom prevodu. Time se granica najstarijih srpskih pisanih spomenika primiče kraju XII veka".
"To je danas škakljiva tema, ali mislim da društvo, a samim tim ni škole, ne uočavaju značaj Ljetopisa za mlađe populacije" - kategorična je Pavićević - Bošković, precizirajući da je "srednjevjekovna književnost suvoparna i daleka sadašnjim generacijama". Po njenom mišljenju, prosto je nevjerovatno što mlade ljude ne interesuje činjenica da je prva knjiga u Južnih Slovena napisana na kilometar, dva od mjesta njihovog stanovanja: "To je naprosto tako. Kod nas je poremećen sistem vrijednosti i ne treba se ničemu čuditi", veli.
U srednjoj Poljoprivrednoj školi, slika je donekle drugačije, barem po riječima profesorke Valentine Radonjić. "Mi u prvom razredu izučavamo tri časa Ljetopis Popa Dukljanina, i to segment Žitija kralja Vladimira", ističe, objašnjavajući da je "do profesora kako će ova kompleksna materija biti predočena đacima. Ako se ostane na suvom obrađivanju gradiva iz čitanke, nema puno svrhe. Naravno, dječake više interesuje borbeni, a djevojčice ljubavni segment priče. ".
Kako kaže, ona gradivo proširuje dopunskom literaturom, uz nastojanje da objasni istorijske prilike, ali i geografsku situiranost mjesta koja su poprište najvažnijih djelova ovog spisa. "Paradoksalna, ali ujedno i poražavajuća činjenica, je da oni u srednju školu dolaze sa potpunim manjkom predznanja o ovoj materiji. Nivo opšte, porodične kulture, je postao zaprepašćujuće loš. Čak ni na pitanje da li znaju čiji je spomenik na centralnom barskom trgu, nemam pravih odgovora", iskrena je prof. Radonjić.

KAKO DJELUJE CENZURA:
Anketa koju je za sopstvene potrebe sproveo Radio Bar o obavještenosti učenika barske Gimnazije o kulturno-istorijskim znamenitostima zavičaja, potvrdila je poražavajuću sliku. Na pitanje - "Da li znate koja je najstarija knjiga Južnih Slovena?", od stotinu ispitanika odabranih metodom slučajnog uzorka, samo 16 je reklo da je u pitanju Ljetopis popa Dukljanina. Dvadesetoro smatra da je to bio Oktoih, a ostali odgovori bili su Biblija (9), Miroslavovo jevanđelje (5), Vukov rječnik i Gorski vijenac (po dva), te Zakonik Cara Dušana. Odgovor "ne znam" dalo je 45 odsto ispitanih.
Zanimljiva je činjenica da, od šesnaestoro koji su ispravno odgovorili na pitanje, samo njih sedam zna da je Ljetopis napisan na teritoriji barske opštine, a bilo je i onih koji su Oktoih, pa čak i Gorski vijenac smještali u grad pod Rumijom.
O važnosti koju su Barani i njihove dosadašnje opštinske vlasti pridavali najstarijem literarnom djelu dovoljno govori i činjenica da je imenom Popa Dukljanina nazvana upadljivo najmanja ulica u gradu, a da je Goran Pejović Gula, frontmen dugovječne barske pop grupe Katapult, svoj izvorni stih u kome se pominje “ugao ulice Popa Dukljanina...” u prigodnom CD izdanju publikovanom povodom 10 godina kontinuirane karijere, promijenio u “ugao ulice starog pjesnika”.

[Ćipur]

“LjETOPIS POPA DUKLjANINA” U IZVORNOM OBLIKU



Crna Gora - Matica Crnogorska i Nacionalna zajednica Crogoraca Hrvatske publikovale su „Ljetopis popa Dukljanina”, najstariju crnogorsku knjigu nastalu polovinom 12. vijeka, u njenom izvornom obliku. Originalni rukopis u latinskom prevodu samog autora (kasniji prepis) danas se nalazi u Vatikanu. Prvo reprint izdanje vatikanskog rukopisa „Praesbiteri Diocleatis Regnum Slvorum” (odnos teksta je 1:1) pripadali su Branko Banjević, Marko Špadijer i Danka Barović.Podsjećanja radi, smanjeno fototipsko izdanje rukopia objavljeno je u biblioteci „Luča”, a djelo je do sada prevedeno nekolik puta. „Ljetopis popa Dukljanina” svojom sadržinom inspirisao je i brojne pisce, naše i strane, da motivi iz ovoga djela nađu mjesta u njihovom stvaralaštvu. Privlačio je pažnju brojnih naučnika i proučavaoca našeg srednjevjekovlja, pa je o njemu napisano na stotine radova i rasprava, i ponuđeno mnogo tumačenja, ali i nikada nije publikovan u izvornom obliku. Poduhvatom Matice crnogorske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske vatikanski rukopis jednog od najstarijih spisa sveukupne slovenske književnosti dostupan je širem krugu čitalaca. U ovom djelu, čiji je autor anonimni katolički sveštenik iz Bara, kroz priču o vladarima pripovjeda o vremenima od dolaska Slovena na Balkan do vremena u kome je „Ljetopis” nastao. „Ljetopis” sadrži ljubavni roman, posvećen kralju Vladimiru i njegovoj ženi Kosari, koji po poetskoj i psihološkoj karakterizaciji likova ni malo ne zaostaje za viteškom književnošću, nastalom nekoliko vjekova kasnije.„Ljetopis popa Dukljanina” je, u stvari hronika koja se bavi genealogijom dukljanskih vladara, kao i vladara susjednih država Hrvatske, Raške, Makedonije, Bosne... Podijeljen je na nekoliko djelova, koji čine zasebne cjeline: Knjižica o Gotima (Libellus Gothorum); Konstantinova legenda (prerađena Panonska legenda o životu Svetog Konstantina); Slovenska knjiga (Methodius), o pokrštenju Dukljana i uređenju crkve; Travunijski ljetopis; Žitije Svetog Vladimira (Priča o Vladimiru u Kosari) i Istorije Duklje. Autor je pokušao da napravi pregled vladarskih porodica i dinastija u vremenu od više od dva vijeka 10. vijeka pa sve do njegovih dana...Reprint izdanje vatikanskog rukopisa ovog djela štampano je u studiju „Savićević” u Zagrebu u tiražu od 500 primjeraka

[Ćipur]

Željko Milović: Pop Dukljanin ponovo među Baranima

Neđeljnik "Monitor", 21. septembar 2007.

[Ćipur]

Željko Milović i Suljo Mustafić: SCLAVORUM REGNUM - LjETOPIS POPA DUKLjANINA