Feljton Republike u vise nastavaka
http://www.republika.cg.yu/arhiva.ph...t&id=10218
Crnogorci su demokratski, jos vise aristokratski narod
Postoje dva nacina da se podje u Crnu Goru: jedan je direktnim vagonom od Flasinga do Trsta, od Trsta do Kotora austrijskim Lojdom, a od Kotora do Cetinja postanskom kocijom; drugi je vozom do Barija u Italiji, a od Barija do Bara na crnogorskoj obali parabrodom kompanije Pulja. Odabrao sam prvi pravac i putovao veoma udobno i jednolicno sve do Kotora.
U Kotoru sam propustio postansku kociju, pa sam morao da uzmem fijaker koji je gospodin Hej, iz lista Dejli Miror, veoma ljubazno sa mnom podijelio.
KOcIJOM, A KAO DA LETIMO
Krenuli smo u sumrak. Nekoliko nacifranih kicosa jos uvijek je setalo kejom i davalo gradu onaj izgled poodmakle civilizovanosti koji je daleko uocljiviji u provincijskim mjestima nego u glavnim gradovima. Ocekivali smo mirno putovanje.
Ali, Kotor se nalazi u podnoZju visoke planine Lovcen, koju je Crna Gora snaZno utvrdila. Jedini put se izvija uz padinu ove planine u nizu petlji i sevuljica, zbog cega je svaka voZnja, i sa najrazboritijim od kocijasa, prava pustolovina.
Nas kocijas je bio veoma mlad, veoma veseo, i ne dovoljno pijan da uvidi da je konje bolje pustiti same. Galopiranje u tami uskim putem do visine od pet hiljada stopa, sa mnogo zaokreta, a niceg osim kakve stijene tu i tamo da oznaci ivicu, neovisno od velicanstene divljine brda i svjeZine vazduha, predstavljalo je izvanredno uzbudjenje.
Prtljag gospodina Heja bio je poprilican. Bilo je nezaboravnih trenutaka kada bi sve te torbe odjednom poletjele na nas iz raznih uglova, dok su konji kloparali, kocija se njihala, kocijas urlao i pucao bicem; na jednoj strani bila je litica, a na drugoj nista sto bi se moglo vidjeti osim pramen dva pare i mracna provalija.
Djelovalo je kao da letimo, samo bez laganog kretanja viona i njegovog ugodnog osjecaja ravnoteZe.
Na Njegusima su nam pogledali pasose, a od Njegusa smo se ponovo peli uz planinski zid koji okruZuje Cetinje. Samo Cetinje nalazi se u dolini punoj zasada i urednih malih polja ? po izgledu je slicno kakvom omanjem provincijskom gradu u Irskoj. Vladine zgrade izgledaju upravo kao samostan, kraljevski palac je poput sudske zgrade, ambasade poput niza malih doktorskih i pravnickih ordinacija, a palata knjaza prijestolonasljednika kao da pripada nekom mjesnom vlastelinu.
Medjutim, cistije je nego ijedan grad koji se moZe vidjeti u Irskoj, moZda sa izuzetkom Balinsloua, a ima elektricno osvjetljenje. Postoji jedan hotel, Grand hotel, u kojem smo se hranili. Smjestili smo se u kucu preko puta, poznatu pod imenom Turski konaci.
Nadao sam se da cu se prikljuciti lokalnom Crvenom krstu jer je tada izgledalo malo vjerovatno da ce britanski Crveni krst da vidi ista od rata. Medjutim, poslije cetiri besposlena dana na Cetinju, prihvatio sam savjet britanskog poslanika, grofa de Salisa i gospodjice Dobeni, dvorske dame kod prestonasljednikove Zene, i odlucio da odem u Bar gdje je bio smjesten britanski Crveni krst.
GORsTAcKO GOSTOPRIMSTVO
Stoga sam u petak ujutro, 25. oktobra 1912. krenuo kocijom iz Cetinja, a odmah pocesmo da se penjemo uz planinu. Ne postoji ni jedan put u Crnoj Gori koji se bar nekim svojim dijelom ne penje i spusta preko planine, a devet desetina ih je samo u planinama. To su veoma dobri putevi i bili bi velicanstveni za automobiliste. Prizor koji vidite sa njihovih uzvinutih petlji nije slican onom u planinskim zemljama ? Irskoj, skotskoj, svajcarskoj, ili Tirolu ? ne zaboravlja se da ste u Montenegru, ili po njenom pravom imenu, Crnoj Gori, Crnoj planini. Klima je svuda topla osim na visokim prelazima, a jutro toga petka bjese lijepo, vedro i bljestavo. Kako dodjosmo na vrh prelaza izmedju cetinjske doline i rijeckog usijeka, zaustavi nas jedan stariji gospodin koji je naglo izbio na ivicu litice, kao da je pao s neba. Nosio je odijelo uobicajeno u ovoj zemlji, crnu kapicu, crveni prsluk, siroke plave pantalone, jahace cizme...
Salutirao je, nazvao nam dobrojutro, otvorio kociju, sjeo pokraj mene, a mahnuo kocijasu da nastavi. Potom je ponovo slautirao i ponudio mi svoju kutiju s duvanom, uvjeravajuci me da je to pravi tuski duvan. Savio sam sebi cigaretu, a njemu zauzvrat dao jednu gotovu, iz sopstvene kutije. Na isti nacin zaustavila nas je i jedna starija Zena sa zaveZljajem, koja je vodila sina na front, a taj sin, koji je sjeo naprijed i zapjevao u duetu sa kocijasem.
Crnogorci su demokratski narod, ili prije aristokratski narod u kojem postoji ravnopravnost, zato sto su svi aristokrati koji poticu iz jednako dobre porodice. Jedan covjek nema pravo na citavu kociju za svoju sopstvenu sebicnu upotrebu, niti na kutiju duvana, niti na veknu hljeba.
Starac i starica ? nastavlja Keri o saputnicima iz kocije ? zapocese nekoliko uctivih razgovora sa mnom, koji ne uspjese, zahvaljujuci mom neznanju srpskog. Onda oni medjusobno porazgovarase o meni, i zakljucise da sam Rus, sto je bio veliki kompliment. Zapitase i kocijasa koji rece da sam Francuz, sto i ne bijase neki veliki kompliment, ali kolikom sam ja mogao shvatiti, oni mu ne povjerovase vec odlucise da i ako nijesam Rus, mora da sam u bliskom srodstvu sa nekim Rusom.
LJUBAZNOST NA SVAKOM KORAKU
Taj kocijas je bio mnogo pijaniji od onoga koji me je dovezao iz Kotora, pa je prepustio konje samima sebi, tako da smo putovali prilicno ravnomjerno. Rijeci usijek, niz ciju se strminu put spustao do Rijeke, prvog svratista, bio je pun malih okruglih oblaka koji su se kretali ispod nas gotovo nasumicno, kao da svaki ima sopstveni pravac: izgledali su poput ovaca na pasi. Ispod oblaka su se ukazivale pruge i trouglovi doline, sa terasastim njivama koje su se pele uz ogranke poput ljestvica u sivom i zelenom, djelovi sicusnog i udaljenog svijeta koji je od nas izgledao daleko koliko i Atlantida.
Sisli smo ispod oblaka u deset i odmah potom na Rijeku, gdje se zaustavismo na keju, i sidjosmo. Putnici se rukovase sa mnom i odose: kocijas izceznu u pravcu kafane...
U Baru nijesmo nigdje mogli da pronadjemo mjesto da prespavamo. Hotel je bio pun, a nijesu nas primili ni u dvije kolibe. Jedan vojnik nam je predloZio turski zatvor, gdje su,kako rece, toga jutra prostrli cistu slamu, ali dodao je da je veoma pretrpan. Bar, ili onaj njegov dio koji se nalazi kraj zaliva, ne sastoji se sve skupa od vise od dvadeset kuca, hotela, i jednog reda drvenih koliba na samoj obali.
Konacno, kad smo vec bili umorni od traZenja, vecerali smo u gostionici gdje je cijena jelu bila dvije krune (krunamerka), a odlucili da zamolimo vlasnika da nam dopusti da spavamo na njegovom balkonu. Mjesto je, medjutim, bilo puno oficira koji su se odmah za nas zauzeli. Pukovnik koji je sjedio na vrhu stola naredio je kuriru da podje da nam nadje smjestaj. cesto cu morati da se ponavljam ako budem hvalio ljubaznosti i uljudnost plemenitih i jednostavnih Crnogoraca, svaki put kad ih bude trebalo hvaliti. Ovi ljudi nas nikada ranije nijesu vidjeli, a nijesmo ni bas odvec uredno izgledali ? nijesmo im ni kazali da Zelimo da pomognemo njihovoj zemlji, jer niko od nas nije ni bio siguran na cemu je ? bili smo jednostavno stranci, i ljudi u neizvjesnosti oko prenocista.
Kada se momak vratio i kazao da sobe nigdje nema, oni otpocese neku vrstu raspitivanja, upitase vlasnika, dva prolaznika koja dozvase povicima i jedan drugog. Na kraju jedan porucnik izadje da licno pogleda.
NOc U KOLIBI NA OBALI MORA
Pokusali smo da ga sprijecimo da se toliko ne muci, ali nas je on sa osmjehom uvjeravao da je u pitanju cast njegove zemlje i da je noc veoma hladna, ni u kom slucaju noc za boravak napolju bez pokrivaca.
Vratio se kroz deset minuta da nam kaZe da je nasao ''bar krov nad glavom'', i objasnio da je momku gdje treba da nas povede.
Posli smo pozdravljajuci sve okolo, a momka smo slijedili do obale, i do poslednje od onih drvenih koliba. Mada nije bilo svjetiljki ovu kolibu bilo je lako pronaci jer je bila puna rupa, pa je svijetlo izbijalo iz nje na svakom cosku.
Tri domacice su nas primile sa uobicajenom cassom rakije. Soba je bila od oko deset kubnih stopa, sa osnovnim daskama iskrpljenim i izukrstanim na nacin koji skoro da je bio ukrsavanje. Bila je veoma udobno popunjena nama samima i nasim duvanskim dimom, flasama i krevetima i stolom, zagrijana nasim dahom i fenjerom i skoro do temelja provjetravana naletima vjetra koji je duvao sa Jadrana i zviZdao arije kroz pukotine na nasim zidovima.
Krevet sam dijelio sa jednim obalskim ribarom. Bio je to zacijelo moj sopstveni krevet najprije kada sam posao da spavam, ali se ribar tokom noci vratio u svoj stan i uctvio me pomjerio na jednu stranu. Sedmorica nas je spavalo u toj sobi i domacice su nas sve (osim mornara) otrpatile na spavanje...
PRIJATNIJE NEGO U HOTELU
Zene su nas ujutro probudile u sedam sati. One same su vec bile na nogama oko sat vremena mislim, sjedjele su u sobi, plele i pusile cigarete...
Kada sam se uspravio svi veoma uctvio rekose: ''Dobro jutro, gospodine''. Pomislio sam kako je u ovoj kuci prijatno boraviti, bolje nego u hotelima. Popovic je bio napola ustao iz kreveta ? sa nogama jos uvijek pod pokrivacem, a rukama na podu, dok je gledao izmedju njih da bi pronasao svoje cizme. Mlada Zena koja me je probudila, u stvari jedna velika ruka upravo povucena sa moga ramena, stajala je kraj mene. Klimala je glavom kao da je htjela da me odobrovolji i kazala nesto sto nijesam razumio. Onda je pokretima predstavila da uZiva svoje lice.
''Dobro, bogami'' - rekao sam, Zurno skupljajuci svoju pidZamu ispod krevetskih pokrivaca i skacuci na pod. Svi se ostali nasmijase, zaklimase glavama i ponovise za mnom: ''Dobro, bogami'', kao da su bas oni bili moje tetke, a meni cetiri godine.
Milica (to je bilo ime visoke mlade Zene) je onda unijela lavor i krcag vode. Ona nam je polivala vodu na ruke i vrat, dok smo se mi sapunjali.
Vjetar je bio stao pred zoru, ali je sada ponovo pocinjao, i sva se koliba njihala tako da su suncevi zraci, koji su prodirali kroz sve pukotine, sarali tamo-amo po tlu, dok se more razlivalo skoro do vrata.
Soba je bila puna slanog vjetra i Zute svjetlosti.
Bookmarks