Njegoseve rijeci o Nemanjicima

[G R A D]

• Petar II Petrović Njegoš je Nemanjiće smatrao za krvnike, neprijatelje crnogorske!
  Evo njegovih riječi upućenih Simi Milutinoviću!

[Admiral Krsto Djurovic]

Samo naprijed GRAD-e, postovi su ti extra, zasluzio si orden odavno!!!

Mozes mislit kakvi su nam moderatori kad su ga banovali

[Ćipur]

23. septembra 1840.


Na Mljetičku je poginuo Smail-aga Čengić. Tu je bio zatečen, ulogorovan i spreman da napadne Drobnjake i da kupi harače, ali su ga preduhitrili Uskoci, Moračani i Rovčani. Posjekao ga je vojvoda Mirko Aleksić sa Malinska, sa četom odabranih junaka. Ubistvo je bilo istovremeno i osveta za pogibiju devet Petrovića na Grahovu 1836. godine među kojim je bio i Joko, brat Petra Drugog Petrovića Njegoša. Glavu Smail -age na Cetinje su donijeli Novica Cerović i Šujo Karadžić.

http://www.montenegrina.net/pages/pa..._stvarnost.htm

[Ćipur]

22. oktobra 1830.

Mladi crnogorski vladika i gospodar Petar Drugi Petrović Njegoš u pismu ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću, između ostalog piše da je "zaboravio ono što je sam kazao učitelju Milutinoviću (Simu Sarajliji) da su Nemanjići bili u Crnoj Gori okupatori - kao Murat i Napoleon".

[junackopleme]

22. oktobra 1830.

Mladi crnogorski vladika i gospodar Petar Drugi Petrović Njegoš u pismu ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću, između ostalog piše da je "zaboravio ono što je sam kazao učitelju Milutinoviću (Simu Sarajliji) da su Nemanjići bili u Crnoj Gori okupatori - kao Murat i Napoleon".

NIkako mi nije jasno zasto je imao potrebu (ili obavezu) da se pravda tome srpskom..... Simi Milutinovicu Sarajliji.! A grdnog li je ucitelja imao! Pi!!!

[Ćipur]

Živko Andrijašević: DVIJE DECENIJE NjEGOŠEVE VLADAVINE CRNOM GOROM


Vladar i državnik



Njegoševa najrealnija politička ideja bila je ona o istorijskom pravu Crne Gore na okolne oblasti


Mitropolit Petar II Petrović Njegoš je dvije decenije vladao Crnom Gorom. Za njegova doba Crna Gora je izgradila snažne institucije državne vlasti, ustanovila stabilne finansije i napravila nekoliko značajnih koraka na polju kulture i prosvjete. Iako je crnogorska država na čijem se čelu našao 1830. godine, imala zakonik, političku vlast (dinastiju) i teritoriju, ona nije imala nijednu instituciju koja bi bila u stanju da državnu volju sprovede u djelo. U vrijeme mitropolita Petra II sasvim se mijenja takvo stanje: ustanovljenjem organa državne vlasti (sud, policija, kapetani), koji su plaćani iz državnog budžeta, crnogorska plemenska samovolja dobila je prvi snažniji udarac u 19. vijeku. Od tog udarca započinje proces podređivanja plemena državi, i plemena više nikada neće uspjeti da taj proces zaustave.
Ne može se reći da mitropolit Petar II i u spoljnoj politici nije bio vješt, ali su ga i savremenici i pokoljenja osuđivali zbog ustupaka koje je za spoljnopolitičke uspjehe morao da učini, umjesto da ga uvažavaju zbog političke dobiti koju je tim ustupcima ostvario. Prijekor zbog prodaje dva primorska manastira Austriji, stalno ukriva činjenicu da je zahvaljujući ovom potezu došlo do međudržavnog razgraničenja između Habzburške monarhije i Crne Gore. Habzburška monarhija bila je prva evropska sila, i prva država uopšte, koja je jednim ugovornim aktom priznala faktičku nezavisnost Crne Gore. Njegov veliki diplomatski uspjeh bio je i sporazum o razgraničenju sa Hercegovačkim pašalukom, koji mu daje pravo zaštite pograničnog pravoslavnog stanovništva, i u kome se utvrđuje granica između „nezavisne oblasti Crne Gore i pašaluka bosanskog i hercegovačkog”. Ako mitropolitu Petru II zbog nečega treba prigovoriti u vođenju spoljne politike, onda je to neumješnost da crnogorsko-turski spor, odnosno „crnogorsko pitanje”, nametne evropskoj diplomatiji.

Snaženje države

Mitropolit Petar II nije se proslavio kao vojskovođa, iako su sukobi s Turcima bili česti. Štaviše, kao vojnik bio je nespretan i nevješt, a vojska koju je slao u rat, najčešće se poražena vraćala. Ni organizovanje ubistva Smail-age Čengića ne može popraviti loše rezultate njegovog ratovanja, jer Smail-aga nije stradao u vojničkom okršaju. Posljednja velika crnogorska pobjeda bila je ona na Krusima 1796. godine, a prva nakon nje, pobjeda na Grahovcu, 1858. godine. Između te dvije slavne bitke, stoji neuspješni vojskovođa Njegoš.
Neubojitost koju je Njegoš pokazivao u sukobima sa Osmanskim carstvom, kod njega je sasvim nestajala kada se trebalo obračunati sa unutrašnjim protivnicima. U tim sukobima bio je surov i podmukao, bez obzira da li je nečije političko oponiranje dokazano ili se samo sumnja da postoji. Na desetine ljudi platilo je glavom zbog riječi otpora, neposlušnosti ili samo zbog pretpostavke da su mogući ili prikriveni protivnici njegove apsolutne vlasti. Neke obračune doživljavao je i sprovodio kao ličnu osvetu, a ne kao čin koji treba da doprinese snaženju države kojoj je na čelu.
Kao vladar i državnik, Njegoš je imao i određene političke ideje o budućnosti Crne Gore, koje nijesu uvijek odgovarale njenim realnim moćima, a ponekad su bile utemeljene na zabludama. Njegova najrealnija politička ideja bila je ona o istorijskom pravu Crne Gore na okolne oblasti. Već novembra 1830. godine, nekoliko nedjelja nakon stupanja na vlast, on posredno saopštava da Crna Gora ima istorijsko pravo na teritorije koje se nalaze pod tuđinskom vlašću, što je dokaz da je već tada njemu bila poznata koncepcija koju su utemeljili mitropoliti Danilo i Vasilije. Njegoš je prihvatio i glavni istorijski argument, kada je riječ o legitimitetu političkih težnji Crne Gore – da ona nikada nije pala pod osmansku vlast, već je posljednji Crnojević, prije nego što je napustio zemlju, ostavio upravu cetinjskom mitropolitu. Tako je u Crnoj Gori očuvan kontinuitet političke vlasti i nezavisnosti, koju su Turci, istina, ponekad ugrožavali, ali nikada nijesu uspjeli da je trajno prekinu. Zbog toga Njegoš u memorandumu ruskom caru iz decembra 1836. godine, objašnjava da su tadašnja Crna Gora i oblast Gornje Zete činili jedno knjaževstvo u vrijeme dinastije Crnojević. Crnojevića knjaževstvo je postojalo do Đurađa Crnojevića, koji je neposredno pred smrt, nemajući poroda, predao vlast u ruke cetinjskih mitropolita. Od tada Crnom Gorom upravljaju mitropoliti, kao nezavisni vladari, dok su Gornju Zetu oteli Turci. Ovakva Njegoševa istorijska koncepcija temelj je za dva politička stava: prvi, da je nesporan kontinuitet nezavisnosti Crne Gore, na osnovu čega se može smatrati legitimnim zahtjev da se njena nezavisnost međunarodno verifikuje; i drugi, da je utemeljen zahtjev Crne Gore da joj se vrate oblasti koje su pod vlašću Osmanskog carstva, a koje su joj nekada pripadale. Prvim zahtjevom ona ne ugrožava međunarodno pravo, niti traži iznimno postupanje, već samo konstatovanje ili verifikovanje stanja koje postoji, dok drugim ne ugrožava teritorijalnu cjelokupnost Osmanskog carstva, jer samo traži oblasti koje je ono steklo okupacijom, tj. nasilnim putem. Na ovoj istorijskoj argumentaciji, Njegoš je podnio zahtjev ruskom caru da izdejstvuje da se Crnoj Gori pripoji Gornja Zeta, sa Spužem, Podgoricom i Žabljakom.

Posvećenost književnom radu

Posljednje godine Njegoševe vladavine, bile su najteže za njega kao državnika i političara, jer su bile obilježene problemima i neuspjesima. Najprije, razbolio se od neizlječive tuberkuloze, a zatim se njegovoj ličnoj tragediji pridodala i državnička – pobuna velikih razmjera protiv državne vlasti i najveće snaženje turkofilske struje u samoj Crnoj Gori, ali i u susjednim crnogorskim plemenima. Njegovom državničkom razočaranju doprinijela je i spoznaja da on u takvoj situaciji nije čak ni prvi politički autoritet u zemlji. Njegoševa bolest i prevelika posvećenost književnom radu, ali i nezainteresovanost za upravljanje sistemom vlasti do najnižih nivoa, omogućila je njegovom bratu Peru, predsjedniku Senata, da se nametne kao ključni čovjek u državi. Koristeći se visokim položajem u sistemu vlasti, Pero Tomov je obezbijedio za sebe ekonomski monopol i stvorio jednu trgovačku oligarhiju, kojom je kontrolisao čitav ekonomski život Crne Gore. Pripadnici te oligarhije bili su istovremeno i dio sistema državne vlasti – od lokalne uprave do Senata. Oni su, s Perom na čelu, od četrdesetih godina 19. vijeka, vladali Crnom Gorom, a ne Njegoš! Njihova briga za sopstvene interese i očuvanje jednog korumpiranog sistema, uzrokovala je nepravdu, nezakonitost i državno propadanje. Jedan Njegošev savremenik piše:
„Sudnici bjehu isti oni ljudi koji su činili najvišu mutnju i najviše zlo u Crnu Goru... A sirotinja ne smijaše da se brani od Suda, a bolji i jači koji bjehu ne marahu za Sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetijem Petrom.”
Ne mogavši protiv ove oligarhije da se bori, Njegoš bira nasljednika za koga je mogao pretpostaviti, ne samo da će biti njihov protivnik, već i da će ih poraziti. Iako je mogao da izabere dvojicu bližih rođaka, on određuje za nasljednika Danila Stankovog, koji zajedno sa čitavom svojom porodicom ne pripada toj oligarhiji i ni malo joj nije naklonjen. Znalo se da je Danilo hrabar i energičan, tako da je teško povjerovati da Njegoš nije pretpostavljao da ovaj njegov naprasiti rođak neće pristati da bude igračka u Perovim rukama. Danilov izbor bio je, prije svega, Njegošev pokušaj da popravi jedan loš sistem vlasti, koji je ponajviše zbog njegovog činjenja i nečinjenja, takav postao.

Crnogorsko pitanje

Za Njegoševu političku misao posebno je značajno stanovište o konačnom rješavanju „crnogorskog pitanja”? Njegoš smatra da najprije treba riješiti Istočno pitanje i Osmansko carstvo vratiti u njegove azijske okvire, a zatim stvoriti nekoliko carstava na Balkanu, shodno istorijskoj tradiciji i etničkim granicama. Prema tadašnjoj istorijskoj tradiciji, riječ je o tri carstva: grčkom, srpskom i bugarskom, ma koliko takve predstave neutemeljene bile. To je njegova slika Balkana nakon povlačenja Osmanlija

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-14&id=174546

[Ćipur]

NULA IZ VLADANJA

Eksploatacija nacionalnog



Da se ispravno ulaganje u nauku uvijek isplati, dokazao nam je i uvid do kojeg se došlo u toku manifestacije „Njegoševi dani“: priča o nama završava se pričom o Njegošu. Pretpostavljam da će skup koji će biti održan sljedeće godine doći do zaključka da priča o nama počinje pričom o Njegošu. No, nije to sve; dobili smo i važne preporuke o tome kako čitati Njegoša. U jednoj nezgrapno formulisanoj stilskoj figuri, upozoreni smo na to da bi se moglo desiti da u toku čitanja „prikoljemo bližnjeg svog“. Sa „Gorskim vijencem“, dakle, samo oprezno, kao sa oružjem za masovno uništenje. I držati ga van domašaja djece, onako kako srećni čovjek Ljevin krije konopac i sklanja od sebe pušku da se ne bi ubio. Možda postoji i jednostavnije rješenje: uz „Gorski vijenac“ dijeliti i zbornik radova sa pomenutog naučnog skupa. Ili, kao za filmove koji nijesu prikladni za gledaoce mlađe od osamnaest godina, sva nova izdanja označiti oznakom R (restricted).

Šteta je što crnogorski vladari nijesu više toga napisali. Što, na primjer, knjaz Danilo nije pisao drame. Tako bismo imali precizno utvrđen spisak manifestacija koje će se održavati tokom godine, a pozorišni repertoar bi bio riješen godinama unaprijed. Kako, pak, sve počinje i završava Njegošem, treba se pripremiti za jubilej. Pored već tradicionalnih programa, za očekivati je i naučni skup posvećen ekološkoj misli u Njegoševom djelu. Ili predstavu „Njegoš, vazduh“, a potom ukljičiti i preostale osnovne elemente. Muzički centar bi na skelama svog budućeg zdanja mogao izvesti oratorijum „Njegoš u četiri godišnja doba“. Naravno, među parodiranim projektima postoje i intrigantna ostvarenja, ali ovdje je suštinsko pitanje pitanje pristupa. U najvećem broju slučajeva tu nije riječ o kritičkom preispitivanju tradicije i „novom čitanju“, već o pukoj eksploataciji nacionalnog. I, da stvar bude jasna, ne mislim da su tu porivi nacionalističke provenijencije. Ne. Ta vrsta izbora vodi vas naizgled nepresušnom majdanu iz kojeg se izvlači institucionalizovana državna podrška, a otvara vam i put ka sticanju statusnih epoleta i društvenih priznanja. Zato se time danas bave i novinari i istoričari koji, u prividnom nacionalnom zanosu, slave dinastiju Petrović, nemajući nijednu primjedbu na provincijalan karakter proslave stogodišnjice obnove kraljevine niti na osporavanje razumnih očekivanja princa Nikole.

Istorija recepcije je uistinu zanimljivo područje. Da se ne bi stekao utisak da se u ovom tekstu zalažem za to da se ne treba baviti Njegošem, želim ukazati na sljedeće. U vijeku nakon Šekspirove smrti, umjesto njegovih originalnih komada, izvođene su njihove melodramske prerade, a najvećim engleskim piscem niko se nije ozbiljno bavio. Znamo što se desilo potom, i da ta pauza nije naudila njegovom djelu. Jednostavno, nije svaka ambicija da se dekodira prošlost jednako utemeljena i uspješna.
I tekstove o Njegošu treba čitati sa oprezom. Neko ko ne razumije vrijeme u kojem živi, teško može biti pouzdan tumač prošlosti.


Andro MARTINOVIĆ

[junackopleme]

Zivko Andrijasevic rece:
..."Njegoš je prihvatio i glavni istorijski argument, kada je riječ o legitimitetu političkih težnji Crne Gore – da ona nikada nije pala pod osmansku vlast, već je posljednji Crnojević, prije nego što je napustio zemlju, ostavio upravu cetinjskom mitropolitu.*
„Zbog toga Njegoš u memorandumu ruskom caru iz decembra 1836. godine, objašnjava da su tadašnja Crna Gora i oblast Gornje Zete činili jedno knjaževstvo u vrijeme dinastije Crnojević. Crnojevića knjaževstvo je postojalo do Đurađa Crnojevića, koji je neposredno pred smrt, nemajući poroda, predao vlast u ruke cetinjskih mitropolita. Od tada Crnom Gorom upravljaju mitropoliti, kao nezavisni vladari, ...“

Ama dje to pise?Dje pise da im se (mitropolitima) predaje vlast da upravljaju Crnom Gorom i to jos kao nezavisni vladari?
< Dajte da svi zajedno procitamo , pa da vidimo jesmo li mi svi kolektivno ludi i nepismeni te ne umemo da procitamo i shvatimo procitano. Evo na primjer ovoga teksta, da vidimo takve tvrdnje:
„ Ako je suditi po sadržaju sinđelija koje patrijarh srpski povodom hirotnisanja mitropolita crnogorskih daje, a trebalo bi, takva tvrdnja nema nikakvog osnova. U sinđeliji izdatoj povodom hirotonisanja mitropolita Danila „Petrovića“, na primjer, sasvim razgovijetno se kaže da “smireni bogomoljac Arsenije Čarnojević, arhiepiskop pećki i patrijarh srpski”, sa grupom arhiepiskopa, rukopoložiše “najprečasnijeg jeromonaha Danila, postriženika cetinjskog”, i postaviše ga “u bogoljubivom stepenu arijerejskom da primi gorenavedenu eparhiju zvanu Skenderijskom”(koju čine “prvo Crna Gora, i pleme Grbalj, Paštrovići, Krtoli, Luštica, grad Bar, grad Skadar, grad Ulcinj, grad Podgorica, i Žabljak, i pleme eta, i Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići, sa svim varošima i svim selima”), da u njoj “služi bogu svim bićem, i stado svoje hrani sa svakom pažnjom i da rukopolaže svještenike, pojce i podđakone i đakone, i da savjetuje svještenike. Takođe i igumane u manastirskom ustrojstvu i duhovne oce dušespasenom predvođenju, crkve božje da osvještava koje nijesu osvještane, i sve arhijerejsko da srvšava po zakonu Božijem, i po pravilu svetih apostola i predanju svetih otaca, da uči narod hrišćanski duši korisnom spasenju, da spasi duše koje mu vjeruju, ako je moguće sve”.
Što se pak, obaveze mitropolitove pastve prema njemu tiče, u sinđeliji se takođe, veoma precizno i jasno kaže: “S druge stane, vi hristoljubivi sabore, svještenoinoci i svještenici, vlastelo i svi ljudi koji pominju Hrista, koji dobiste gore rečenu eparhiju poslušajte njega i zakonu Božijem se povinujte i poštujte ga u ime lica Hristova, i u ime našega smirenja, budući da arhijerej ima čast da sam k Hristu prilazi”. U pogledu sankcija za one koji ne bi poštovali mitropolita i njegovu misiju, u sinđeliji piše: “Ukoliko neko ne posluša, nagao ili nepokoran, ovome našemu pisanju, takav neka bude proklet i odvojen od crkve Božije i zakona hrišćanskoga”. Kao što se iz opširno citiranog teksta sinđelije vidi,u portfoliju što ga crnogorski mitropolit dobija prilikom obaveza njegove pastve da se prema njemu odnosi drugačije do kao prema duhovnom licu, čemu se uostalom pripodobljene i predviđene sankcije. O nekoj drugoj liniji “izdavanja zapovijedi” srpskih patrijarha crnogorskim vjernicima, da svog mitropolita biraju za svjetovnog vladara, niko ništa ne kaže – ni “crnogorski knezovi” u svom izvještaju providuru Marčelu, ni autori Istorije Crne Gore u svom pozivanju na taj izvještaj.

[junackopleme]

I isprica nam Zivko:
..."Posljednje godine Njegoševe vladavine, bile su najteže za njega kao državnika i političara, jer su bile obilježene problemima i neuspjesima."*
Zar samo posljednje? A sto bi sa ostalim godinama? Osim ako u to „ostalim godinama“ racunate u teskoce, probleme i neuspjehe u pisanju pjesmica?Nesto mu nije islo? Ili nije imao vise izvore koji su mu dostavljali narodne umotvorine i tudje pjesme koje je on tako olako potpisiva ka svoje? Uostalom, sto je bilo potpisati se ka autor na djelo koje nije tvoje, ako si moga da ubijes ljude i preotmes imovinu, pa je „potpises“ na svoje ime.

I opet rece Zivko(ovoga puta ka naljutio se):
..."*Njegoševa bolest i prevelika posvećenost književnom radu, ali i nezainteresovanost za upravljanje sistemom vlasti do najnižih nivoa, omogućila je njegovom bratu Peru, predsjedniku Senata, da se nametne kao ključni čovjek u državi. Koristeći se visokim položajem u sistemu vlasti, Pero Tomov je obezbijedio za sebe ekonomski monopol i stvorio jednu trgovačku oligarhiju, kojom je kontrolisao čitav ekonomski život Crne Gore. Pripadnici te oligarhije bili su istovremeno i dio sistema državne vlasti – od lokalne uprave do Senata. Oni su, s Perom na čelu, od četrdesetih godina 19. vijeka, vladali Crnom Gorom, a ne Njegoš!"
A cemu ljutnja, postovani Živko Andrijašević u, sto Pero i svi drugi Petrovici vladaju, a ne Njegos? I u cemu je razlika (sto se tice naroda i njihove gladi i bijede)?
A nesto se nije bas puno pretrgo Njegos da se buni protiv Pera. Ili bilo kojeg drugog Petrovica . Pa barem je on sam bolje poznavao njih same (Petrovice) od bilo koga drugog i znao od kakvog su sjemena i materijala sazdani!



Njihova briga za sopstvene interese i očuvanje jednog korumpiranog sistema, uzrokovala je nepravdu, nezakonitost i državno propadanje. Jedan Njegošev savremenik piše:
„Sudnici bjehu isti oni ljudi koji su činili najvišu mutnju i najviše zlo u Crnu Goru... A sirotinja ne smijaše da se brani od Suda, a bolji i jači koji bjehu ne marahu za Sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetijem Petrom.”

A zasto to sada kad je odmah na pocetku kaludjerske karijere, smaknuo guvernadura Radonjica i kao bajagi prvi put „Za njegova doba Crna Gora je izgradila snažne institucije državne vlasti, ustanovila stabilne finansije i napravila nekoliko značajnih koraka na polju kulture i prosvjete...* I jos ako je (a nije): „U vrijeme mitropolita Petra II sasvim se mijenja takvo stanje: ustanovljenjem organa državne vlasti (sud, policija, kapetani), koji su plaćani iz državnog budžeta, crnogorska plemenska samovolja dobila je prvi snažniji udarac u 19. vijeku. Od tog udarca započinje proces podređivanja plemena državi, i plemena više nikada neće uspjeti da taj proces zaustave.
Odje se sigurno misli na sva ostala plemena i porodice, osim Petrovica koji su u tom slucaju ona „drzava“ (ili bolje rjeceno „drzavica“ sa izgubljenim i Lesendrom i ... ajd' da ne nabrajam, da ne zauzimam mnogo prostora.


Ne mogavši protiv ove oligarhije da se bori, Njegoš bira nasljednika za koga je mogao pretpostaviti, ne samo da će biti njihov protivnik, već i da će ih poraziti.*

Izgleda da je konacno bio procitan onaj Crnojevica testament i konacno shvacen sto zaista u njemu pise, a o cemu su svi Petrovici vladike lagali.

[junackopleme]

IZVINJAVAM SE ZBOG NASLOVA, DOSLO JE DO GRESKE U KUCANJU. Naslov je trebao da glasli POSTOVANI...Jos jednom izvinjenje...i zaista bez losih namjera.

Naprica Zivko i sljedece:
"Mitropolit Petar II nije se proslavio kao vojskovođa, iako su sukobi s Turcima bili česti. Štaviše, kao vojnik bio je nespretan i nevješt, a vojska koju je slao u rat, najčešće se poražena vraćala.
...Neubojitost koju je Njegoš pokazivao u sukobima sa Osmanskim carstvom, kod njega je sasvim nestajala kada se trebalo obračunati sa unutrašnjim protivnicima. U tim sukobima bio je surov i podmukao, bez obzira da li je nečije političko oponiranje dokazano ili se samo sumnja da postoji. Na desetine ljudi platilo je glavom zbog riječi otpora, neposlušnosti ili samo zbog pretpostavke da su mogući ili prikriveni protivnici njegove apsolutne vlasti. Neke obračune doživljavao je i sprovodio kao ličnu osvetu, a ne kao čin koji treba da doprinese snaženju države kojoj je na čelu.

E odje ga pretjera! Crn ti obraz bio, tako li se misli, govori i pise o jednom vladiki? P:a njega i jest interesovala samo licna osveta i to nad guvernadurima Radonjicima (mada ne znam sto su oni ikada lose i pomislili njima, a ne ucinili pa da bi imao razloga da se sveti).
Drugo: opet bi mogli pricat uveliko i na siroko o "njihovoj apsolutnoj vlasti". Nijesam siguran da se to bas tako zove. Mislim da je u pitanju tiranija i izivljavanje zbog vlastitih kompleksa nize vrijednosti, neskolovanosti i "slabijeg plemickog porijekla" A o inace vojnickim umijecima Petrovica i prije njega, trebamo li jos pricati? Svo njihovo umijece se svodilo na "bjezaniju" iz zemlje na kraci ili najcesce duzi vrijemenski rok.
I kao sto sam Zivko rece:"...Neubojitost koju je Njegoš pokazivao u sukobima sa Osmanskim carstvom, kod njega je sasvim nestajala kada se trebalo obračunati sa unutrašnjim protivnicima.. A vidju junaka!

[junackopleme]

I dalje Zivko:
..."Njihova briga za sopstvene interese i očuvanje jednog korumpiranog sistema, uzrokovala je nepravdu, nezakonitost i državno propadanje. Jedan Njegošev savremenik piše:
„Sudnici bjehu isti oni ljudi koji su činili najvišu mutnju i najviše zlo u Crnu Goru... A sirotinja ne smijaše da se brani od Suda, a bolji i jači koji bjehu ne marahu za Sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetijem Petrom.”

A zasto to sada kad je odmah na pocetku kaludjerske karijere, smaknuo guvernadura Radonjica i kao bajagi prvi put „Za njegova doba Crna Gora je izgradila snažne institucije državne vlasti, ustanovila stabilne finansije i napravila nekoliko značajnih koraka na polju kulture i prosvjete...*
I jos ako je (a nije): „U vrijeme mitropolita Petra II sasvim se mijenja takvo stanje: ustanovljenjem organa državne vlasti (sud, policija, kapetani), koji su plaćani iz državnog budžeta, crnogorska plemenska samovolja dobila je prvi snažniji udarac u 19. vijeku. Od tog udarca započinje proces podređivanja plemena državi, i plemena više nikada neće uspjeti da taj proces zaustave. ''
Odje se sigurno misli na sva ostala plemena i porodice, osim Petrovica koji su u tom slucaju ona „drzava“ (ili bolje rjeceno „drzavica“ sa izgubljenim i Lesendrom i ... ajd' da ne nabrajam, da ne zauzimam mnogo prostora.


..."Ne mogavši protiv ove oligarhije da se bori, Njegoš bira nasljednika za koga je mogao pretpostaviti, ne samo da će biti njihov protivnik, već i da će ih poraziti.* "

Izgleda da je konacno bio "procitan" onaj NEPOSTOJECI Crnojevica testament i konacno shvaceno sto zaista u njemu pise, a o cemu su svi Petrovici vladike lagali.(A sa njima i istoricari i svi ostali koji su "procitali" taj NEPOSTOJECI Crnojevica testament.