Results 1 to 10 of 10

Thread: Milika Pavlović: Pljevaljska Bukovica

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default Milika Pavlović: Pljevaljska Bukovica

    Milika Pavlović: Pljevaljska Bukovica


    Tekst je u nastavcima izlazio u neđeljniku "Monitor" u oktobru i novembru 2007.






  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default Podgorički "Monitor" 30. maja 2008. o pljevaljskoj Bukovici


  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default

    IAKO JE NA POTJERNICI CRNOGORSKE POLICIJE OD 1992. GODINE, ISMAIL MILATOVIĆ NORMALNO ŽIVI U FOČI




    Dvostruki ubica radi kao rudar

    ~Policija za Ismailom Milatovićem traga, jer je osumnjičen da je 28. oktobra 1992. godine, oko 20 časova i 30 minuta, u njihovoj kući iz automatskog oružja usmrtio Hajra Muslića i njegovog sina Ejuba Milatović ima prijavljenu adresu u selu Vukušići, gdje je i glasao na posljednjim izborima

    Iako je za Ismailom Milatovićem (42), zvanim Car, crnogorska policija raspisala potjernicu još prije 18 godina zbog dvostrukog ubistva Ejuba i Hajra Muslića iz pljevaljske Bukovice, on normalno živi i radi u Foči. Trenutno ima dvije adrese stanovanja, i to u Ustikolini i u selu Vukušići u Fočanskoj Slatini. On je u selu Vukušići na posljednjim izborima i glasao. Milatović je na ovim adresama prijavljen od 11. februara 2005. godine, a crnogorska policija za njim traga od oktobra 1992. godine, kada je u pljevaljskoj Bukovici, kao pripadnik muslimanskih paravojnih formacija, ubio Hajra i Ejuba Muslića.
    Bez obzira na to što je za njim raspisana potjernica, on je normalno radio u rudniku Miljevina u Foči.
    Naime, prema potjernici crnogorskih istražnih organa, Milatović je osumnjičen da je 28. oktobra 1992. godine, oko 20 časova i 30 minuta, u njihovoj kući iz automatskog oružja usmrtio Hajra Muslića i njegovog sina Ejuba. Sukobu sa tragičnim epilogom prethodila je svađa između Milatovića i Ejuba Muslića zbog izvjesne djevojke Zumre. Prema iskazima lica koja su kao saučesnici u ovom događaju odgovarala pred crnogorskim sudovima, Ismail Milatović je po izbijanju rata u aprilu 1992. godine došao u Bukovicu sa svojom porodicom i više desetina izbjeglica iz fočanskog kraja. Među izbjeglim licima nalazila se i pomenuta djevojka, u koju je bio zaljubljen Ejub Muslić. Izbjeglice su u bukovičkim selima bile oko petnaest dana, a potom su otišle na teritoriju opštine Goražde, koju su kontrolisale muslimanske snage. Međutim, Milatović je kao vođa jedne paravojne muslimanske grupacije često prelazio granicu Crne Gore i preko Ejuba Muslića nabavljao hranu, cigarete i druge namirnice, koje je kasnije transportovao na konjima na muslimansku teritoriju i potom ih prodavao po mnogo većim cijenama. Uz to, Milatović je iz Bosne donosio oružje i prodavao ga bukovičkim Muslimanima. U takvim okolnostima Ejub je po Milatoviću slao poklone za Zumru.
    Međutim, poslije kraćeg vremena Ejub je saznao da Milatović poklone ne predaje djevojci pa je došlo do svađe. Da bi ucijenio Milatovića, Ejub je prijetio da će prekinuti saradnju, dok je Milatović njemu prijetio da će napraviti incident u Bukovici, kako bi policija i vojska saznale da on sarađuje sa muslimanskim paravojnim formacijama u Bosni.
    U toj netrpeljivosti došlo je do sukoba, koji se okončao ubistvom dvojice Muslića. Nakon ubistva, policija Crne Gore i Vojska Jugoslavije su prevezle Musliće u Pljevlja i sahranili ih na gradskom groblju Ravni, gdje i danas počivaju.
    Inače, Hajro Muslić i njegov sin Ejub su živjeli sami u porodičnoj kući u Bukovici. Druga dvojica Hajrovih sinova bila su nastanjena u Sarajevu, dok mu je supruga preminula prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini.
    Kada je prošle godine NVO "Amnesti" prozvala crnogorsku policiju da je povukla potjernicu za Ismailom Milatovićem zbog ubistva Muslića, iz Uprave policije je saopšteno da je potjernica još uvijek na snazi i da se za odbjeglim traga.
    U tom momentu došlo je do još jednog saznanja vezanog za slučaj Muslića, jer se doznalo da su isti ubrojani u osam navodnih žrtava koje su na prostoru pljevaljske Bukovice likvidirali pripadnici crnogorske policije, Vojske Jugoslavije i srpskih vojnih formacija iz Bosne. Takva informacija je unijeta i u udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije, čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić. Nakon višemjesečnih kritika javnosti, Savjet za opšte obrazovanje donio je odluku da se pored upotrebe tog udžbenika odobri i upotreba starog udžbenika.

    Policija nema saznanja o Ismailu

    Iz Uprave policije "Danu" je saopšteno da oni iz policije BiH do danas nijesu dobili nijedan podatak o Ismailu Milatoviću. Kako nam je rečeno, u ovom slučaju sve zavisi od tamošnje policije. Potjernica je na snazi i oni su dužni da ga liše slobode i da pokrenu postupak protiv njega zbog sumnje da je počinio teško krivično djelo.

    Muslići bez spomenika

    Crnogorska vlada je planirala da za oživljavanje Bukovice u narednom periodu izdvoji oko četiri i po miliona eura. Od tog novca planira se izgradnja preko stotinu kuća za povratnike. Na tom spisku nema kuće Muslića, to jest kuće za srodnike nastradalih Hajra i Ejuba. Istini za volju, kuća Muslića je prilično oronula, ali nije uništena, kao što nijesu uništene ni kuće ostalih bukovičkih Muslimana. Zanimljivo je i to da na grobovima Muslića niko nije podigao nadgrobne spomenike, iako je praksa kod pljevaljskih Muslimana da za ona lica koja nemaju srodnika putem dobrotvornih akcija sakupe novac i podignu im nadgrobno obilježje.

    Crnogorski organi nezainteresovani

    Kako smo saznali od policije u Bosni i Hercegovini, tokom proteklih osamnaest godina crnogorski istražni organi, i pored zvanične potjernice, nikada se nijesu interesovali za Ismaila Milatovića, to jest za slučaj ubistva Hajra i Ejuba Muslića.

    B. Je.-M.V.R.

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-09-20

  4. #4
    Join Date
    Dec 2009
    Location
    Daleko od ljudi
    Posts
    651
    Rep Power
    0

    Default

    Sramota što se činilo. Za osudu.
    C R N A G O R A

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default Vijesti, 13. 10. 2010.

    IZA OGLEDALA

    Prof. dr Šerbo Rastoder: Ima li ovdje Turaka?



    Bacaju se bombe, pale se muslimanske prodavnice. Puca se po kafićima sa riječima “Ima li ovdje Turaka”, prisjeća se turobnih pljevaljskih dana ljeta 1992. godine Ljubica Beba Džaković. Danas, nepune dvije decenije kasnije, može izgledati da je pitanje “Ima li ovdje Turaka” neznaveno, nepismeno i plod mašte polupijanih bradatih ratnika željnih dokazivanja i nacionalnog samopotvrđivanja. Sigurno je da su “oslobodioci” znali da su Turci otišli iz Pljevalja daleke 1912. godine, kao što je i Ratko Mladić znao da ih više nema u Srebrenici, pa je ipak ušavši u ovaj grad izjavio: “Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici.

    Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”... U vrijeme najžešćih političkih previranja 90-ih poklici poput “Milo - Turčine, Amfilohije - Turčine”... bili su usmjereni ka omalovažavanju političkog protivnika i slanju političke poruke koja asocira na neki prastari grijeh. Dakle, najveći paradoks pitanja “Ima li ovdje Turaka” je u tome što ono očigledno ima smisla čim se postavlja u kontinuitetu od odlaska Turaka sa ovih prostora do današnjih dana.

    Smislenost besmislenog pitanja i njegove korijene možemo pronaći u dvjema važnim sferama ovdašnjih društava: tradiciji i obrazovnom sistemu. Tradicija po prirodi stvari nužno u sebi mora sadržavati – arhetip. Kako je viševjekovno prisustvo Turaka na ovim prostorima nužno profilisalo “Turčina” kao arhetip neprijatelja, to su različiti oblici tradicije vremenom uobličavali svijest koja je viševjekovnim taloženjem dobrim dijelom i petrificirana do nivoa “kanonizovanih istina” uobličenih u kolektivnu svijest koja je demistifikovana samo u društvima koja poznaju prosvetiteljstvo i industrijsku revoluciju. Kako su te važne etape društvenog razvoja “zaobišle” ovaj prostor, to su potonje promjene i revolucije koketirale sa anahronom tradicijom u cilju da zadobiju što širi legitimitet. Koliko je to besmisleno svjedoči primjer komunista iz 1941 i 1942. godine koji su svoje “zločine”, eufemistički nazvane “lijeve greške”, pravdali tako što su tvrdili da provode “novu istragu ********”. O komunistima devedesetih koji su zajahali na narodnjačkoj tradiciji XIX vijeka i socijalnoj demagogiji XX vijeka suvišno je trošiti riječi, jer smo svjedoci njihovog učinka (Pljevlja, Bukovica, Štrpci, deportacije...). Svi ovi zločini su učinjeni sa pitanjem “Ima li ovdje Turaka”.

    U čemu je zaista “prastari grijeh” Turaka? Onaj ko želi temeljno objašnjenje ovoga fenomena trebalo bi da iščita antologijske romane Huseina Bašića. Poznato je da su sve velike monoteističke religije na ove prostore došle sa okupatorima. Koliko je suvislo pitanje koji je okupator bio bolji, ne manje stupidno pitanje je i ono zašto je neki bio gori od drugih? Sa Turcima je na ove prostore došao islam, kao jedna od velikih monoteističkih religija i islamsko-orijentalna civilizacija sa svim svojim tekovinama. Tradicija i guslarska istorija je uobličila shvatanje da je to bio nasilan proces. Međutim, ozbiljna istoriografija ne samo da negira takvo shvatanje, već tvrdi sasvim suprotno. Tako je Fernan Brodel, vjerovatno najveći autoritet u svjetskoj istoriografiji u svom kultnom djelu o Mediteranu, osmanski prodor označio kao „oslobađenje seoske sirotinje“ imajući na umu činjenicu da je ugnjetavanje seljaka od strane hrišćanskih feudalnih gospodara dostiglo takve razmjere da su mnogi seljaci dolazak Osmanlija i primanje islamske vjere doživljavali kao “oslobođenje”.

    Brodel nije bio “Turčin” ali je razumijevao činjenice. Dio pripadnika vladajuće klase pokorenog hrišćanskog stanovništva prihvatao je islam da bi spasao svoje posjede, osigurao staleške privilegije i omogućio društveno napredovanje sebi i svom potomstvu. Etnički pravog turskog stanovništva u ovim krajevima, izuzimajući činovništvo i prve pripadnike gradskih posada, bilo je malo. To je zatečenom stanovništvu olakšalo čuvanje jezika i lakše prilagođavanje dotadašnjih običaja novonastaloj situaciji. Istorijska istraživanja ukazuju na činjenicu da je, nakon pada svoje prijestolnice u osmanske ruke 1478. godine, Ivan Crnojević svog najmlađeg sina Stanišu, sa dijelom vlastele, uputio na školovanje u Carigrad i da je u Carigradu Staniša prihvatio islam, završio visoke škole i dobio ime Skender-beg Crnojević, onda je sigurno da je prvi poznati islamizirani potomak ovih prostora bio niko drugi, do član vladajuće kuće. Kada smo već kod vladarskih kuća, jedan njen član koji se više proslavio pisanjem nego vojevanjem, je izmišljanjem “istorijskog sobitija” s kraja XVII vijeka, više nego bilo ko drugi doprinio uobličavanju negativnih stereotipa i tradicije, te nije čudo što su manje više svi pohodi u novijoj istoriji počinjali deklamovanjem stihova iz njegovih djela ili nošenjem njegove slike.

    Riječ je o Njegošu i “Gorskom vijencu”, djelu koje je poput neke svete knjige sakralizovalo tradiciju i romantizovalo istoriju. Da se razumijemo, posljednji sam koji bi idealizovao crnogorsko-turske odnose, jer znam da nijesam na sesiji crnogorsko-turskog prijateljstva, kao što bi bio prvi koji bi se založio da ovo veliko djelo svjetske književne baštine situira u konkretan istorijski kontekst i istrgne iz kandži vulgarne politizacije i ideološke manipulacije. Siguran sam da ovo nije samo posao obrazovnog sistema, već ukupne društvene javnosti koja konačno mora dati odgovore na sljedeća pitanja: Postoji li bilo koje relevantno svjedočanstvo da je “istrage ********” uopšte bilo? Može li izmišljeni istorijski događaj biti osnova iskrivljene svijesti o stalnoj potrebi da se “trijebi guba iz torine”? Pri tome je “guba”, uvijek onaj drugi, različit od mene (inovjerac, politički neistomišljenik i sl). Iako raspoloživi prostor omogućava da se ovo pitanje tek naznači, uz nužan rizik da budemo pogrešno shvaćeni, pozvaćemo se na iskaz vojvode Sima Popovića, koji u svojim memoarima opisujući žučnu debatu koja se na crnogorskom dvoru povela oko “Gorskog vijenca”, navodi riječi vojvode Petra Vukotića čiji je otac Stevan Perkov bio veliki prijatelj vladike Rada: (“Nije od toga ništa bilo. Turci su se crnogorski sami istražili”... Na kraju je vojvoda lakonski ustvrdio "da je to sve vladičina rabota" (M.552-553)).

    Da jedan izmišljeni događaj može biti osnova raznih predrasuda moguće je samo u društvu koje nikada nije spremno da kritički preispita korijene svojih mitova. Ako ipak mislite da vam kod ovih pitanja ne treba savjetnik, već će te radije iz inata krivudavim sokakom od kaldrme, poći do kafane, kako bi popili rakiju, jeli kašikom kačamak s kajmakom, probali malo sarme, pite i ćevapa, i na kraju zalili jogurtom iz ibrika, i dalje ljuti na svog komšiju, što vam traži pare za kiriju i što ne možete stanovati džabe u odajama bez komfora, bez boje i kapije, bez mirisa jorgovana a sa bajatim mirisima iz obližnje kasapnice, ipak se ne inatite, već probajte da dođete do kreveta, skinite papuče, odložite stvari u orman, legnite na meki dušek, pokrijete se čaršavom i jorganom i prije nego zaspite upitajte se: Ima li ovdje Turaka?

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default Vijesti, 20. 10. 2010.

    PLJEVLJAK JASMIN PELIDIJA, KOJI JE JEDVA PREŽIVIO RAFALE U NOĆI IZMEĐU 17. I 18. MAJA 1993, SA OGORČENJEM PRIČA O DOGAĐAJIMA KOJI SU ZAMALO ZAPALILI PLJEVLjA I ODNOSU DRŽAVE PREMA PARAVOJSCI ČEKA DAČEVIĆA


    Krvnika srećem stalno, 17 godina slobodno šeta


    Crna Gora neće dostići građansko ustrojstvo i iskorijeniti nacionalizam ukoliko ne osudi pojedince koji su početkom 90-ih u ime „interesa nacije“ pucali na svoje sugrađane!
    Ovom porukom je Pljevljak Jasmin Pelidija podsjetio na mračne 1992. i 1993. godinu kada je u Pljevljima i okolini jedva izbjegnut pogrom Muslimana koji su spremale paravojne formacije, od kojih je najozloglašenija bila pod komandom tzv. četničkog vojvode Milike-Čeka Dačevića. Pelidija je u svom kombiju teško ranjen u noći između 17. i 18. maja 1993, zajedno sa još sedmoro saputnika koje je vozio kući s posla iz kombinata „Velimir Jakić“. Ni danas, 17 godina kasnije, se ne zna ko je zamalo ubio osmoro građana Pljevalja islamske vjere, što je moglo da zapali i Pljevlja i Crnu Goru.

    Poslije suđenja u Bijelom Polju, kada se ispostavilo da je tada jedinom optuženom policija naredila da prizna zločin, ostala je sumnja da zločinci imaju pomagače iz vlasti. Pelidija, koji je kasnije 10 godina sam vodio istragu, tvrdi da u Pljevljima često sreće osobu koja je pucala. Osim što je napadač na slobodi, Pelidija nije uspio da ostvari ni druge pravne satisfakcije. Nikako nije mogao ni da od države nadoknadi štetu i ostvari pravo na tjelesno oštećenje zbog povreda na radu, a na stalna pisma mu već godinama niko od članova državnog vrha ne odgovara.

    S druge strane, neki Pljevljaci koji su 1992. sa Dačevićem bili na barikadama, palili muslimanske radnje i svakodnevno sijali strah spremajući se da ili pobiju ili protjeraju svoje sugrađane islamske vjere, danas su „ugledni“ aktivisti vladajuće partije, neki i na funkcionerskim pozicijama. Za teror, zlostavljanje i narušavanje ustavnog poretka niko nije odgovarao.
    „Dok god ne budu osuđeni ti ljudi, nacionalizam će da živi, a to je gore od atomske bombe, on tinja, ali kad eksplodira tu povratka više nema. To smo mi doživjeli 1992, doživjeli su naši očevi 1945. i 1912. Država ima šansu da sada spriječi da se to ikada ponovi“, kaže Pelidija za „Vijesti“.

    On se još nada da će se tužilaštvo zainteresovati za rasvjetljavanje slučaja koji je ostavio posljedice po njegovo i zdravlje njegove familije: „Očekujem da se konačno pokrene sudski postupak i da mi se koliko-toliko nadoknadi šteta“. Napad se desio u mjestu Krstac, na 11. kilometru od Pljevalja. Među 14 ljudi u kombiju, od kojih 13 Muslimana, sa dva rafala je pogođeno osmoro.
    „S obzirom na tadašnju situaciju u Pljevljima, znalo se da su u kombiju Muslimani, a te večeri sa nama je slučajno bio i jedan pravoslavac. Jeziva noć... Čuju se povici u kombiju – lezite, pobiće nas sve. Činilo se da traje kao vječnost, ali poslije ta dva rafala ništa više nije bilo“, sjeća se Pelidija, koji je teže ranjen. Imao je prostrijelnu ranu s leđa grudnog koša i desne nadlaktice gdje je dum-dum metak eskplodirao.

    „Teže su ranjeni i Kordić, Hajran Ajanović, Demirović... Prvu pomoć su nam pružili ljudi iz kombija koji nijesu bili povrijeđeni. Najprisebniji u tom trenutku su bili Najla Ajanović, Hamza Ajanović, Hajran Ajanović, mada je i on bio ranjen... Dva vozila koja su prošla nijesu se ni zaustavila, a treće, šleper 'Prevoza Pljevlja' kojim je upravljao Radoje Petrović je stalo. Ispričali su mu što se desilo, na što je on rekao da ne smije da primi ranjenike, ali da će javiti u Pljevljima što je bilo. Razumijem ga, nije lako bilo... Poslije 20-ak minuta došli su policija i hitna pomoć...“, priča Pelidija.

    Operisao ga je hirurg Miloje Pupović, sadašnji poslanik SNP-a. Dok je nepokretan ležao u pljevaljskoj bolnici, pošto mu je bila potrebna krv, pojavio se Milika-Čeko Dačević: „Došao je sam, htio je i tu da provocira, ali se vratio kada je vidio koliko je ljudi pored mene. Moji najbliži su me praktično čuvali jer su bili svjesni situacije. Dačević je drugi put došao sa pojačanjem uz izgovor da hoće da mi da krv, ali je odmah počeo da maltretira i postrojava osoblje bolnice, medicinske sestre, sve koji su se zadesili u holu, sprat niže od onog na kojem sam ja ležao. To je trajalo dok se nije pojavio pokojni doktor Čogura, ortoped koji je radio na Hirurškom odjeljenju. Onda je on njega postrojio i istjerao iz bolnice“, svjedoči Pelidija.

    On se potom mjesecima oporavljao u Risnu i Igalu. Nakon povratka, Pelidija, potomak stare pljevaljske trgovačke familije koja je u 17. vijeku u Pljevlja došla iz Herceg Novog, počeo je da se raspituje ko je povukao oroz u noći između 17. i 18. maja.
    „Imao sam samo jedan cilj - da saznam ko je pucao i što se onda dešavalo, a jedino sam mogao saznati ako sam vozio kombi i ako sam se družio sa ljudima, sa Srbima koji su znali, ali nijesu smjeli reći. Danas znam ko je pucao, to su ljudi iz tzv. Čekove prve grupe, sve Pljevljaci, mještani Potpeća i ostalih sela, ljudi iz grada. Danas se gotovo svakodnevno sretamo. Oni su se vozili i u mom kombiju misleći da ja ništa ne znam, a u stvari su mi sve posredno ili neposredno njihovi ljudi ispričali. Svi iz te grupe su još u Pljevljima, osim Čeka. Oni su mislili da će biti optuženi i imali su unaprijed spremljen alibi...

    Onaj koji je ispalio rafale, danas se ponaša normalno, kao da se ništa nije dogodilo. Već neko vrijeme vjerujem da i on zna da ja znam sve“, ističe Pelidija.
    Kasnija saznanja su ga uvjerila da se napad na putnike spremao danima. Te noći je u kombiju bila i jedna pravoslavka, koja je izlazila na dvije stanice prije mjesta Krstac. Kod kuće Đukovića bila je prva paravojna patrola koja je radio-stanicom obavještavala sljedeće dvije je li prošao kombi i je li ta putnica sišla: „Oni su, navodno, bili radnici treće smjene koji su slučajno sjedjeli pred tom kućom. Zanimljivo je da je te noći šef smjene pustio treću smjenu iz kopa Rudnika uglja koji je radio 24 sata, navodno zbog velike kiše koja uopšte nije padala. Onaj ko je trebalo da nas likvidira morao je proći kroz taj kop, pa je postojola opasnost da ga neko vidi. Druga patrola mojih egzekutora bila je na mjestu gdje su pucali, a treća više ako slučajno promaknemo“, priča Pelidija.

    Osim što se osjeća poniženo, jer, kako kaže, svoje krvnike gleda svakog dana, Pelidija nije mogao ni da nadoknadi elementarne troškove. Komisija neće da ga zbog povreda na radu proglasi invalidom, iako je nakon ranjavanja preživio i dva infarkta: „U meni je ostalo 19 gelera. Svaku noć strahujem hoće li se koji pokrenuti i hoću li osvanuti. Nijesam dobio ni odštetu za kombi, ni za tjelesno oštećenje. Tužio sam državu za akt terorizma i u prvostepenom postupku dobio spor, ali je vijeće tadašnje sudije Ane Kolarević tu presudu poništilo jer smatraju da nije bilo dokaza za akte nasilja i terorizma. Na pisma mi niko od državnih čelnika ne odgovara“.
    Last edited by Ćipur; 20-10-10 at 21:09.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ........nastavak

    Sva muslimanska imanja bila podijeljena

    Dok su pripadnici Dačevićeve paravojske, sa bombama oko pojasa i automatima u rukama nadmeno šetali gradskim ulicama, pucali i bacali bombe na muslimanske radnje, u okolini Pljevalja čobani su obilježavali muslimanska sela paljenjem kleke oko njih, kako bi “ bojovnici” znali gdje treba da krenu u pljačku. Naveče su stanovnici tih sela, pretpostavljajući što im se sprema, palili kleke i oko svih susjednih sela. Tako su se spasili.
    „Prije barikada u avgustu 1992, sve kuće i muslimanska imanja u Potpećima u Pljevljima već su bila dodijeljena kome će da pripadnu. Mislim da je neko računao da će se Muslimani nakon svih terora koje su pretrpljeli i nakon što nas nekoliko u kombiju pobiju, konačno pokupiti i iseliti iz Pljevalja“, tvrdi Pelidija.

    Policija podmetnula Korugu

    Prije kuršuma Pelidija je često doživljavao maltretiranja: „Beogradski specijalci, koji su dolazili na ispomoć pljevaljskoj policiji da bi, navodno, umirili Čekovu grupu, su nas stalno pretresali i tražili oružje. Kod stočne pijace na Zabrđu iz noći u noć su nas prislanjali uz kombi sa rukama uvis, pitali gdje smo zakopali oružje. Svakodnevno smo proživljavali razne strahote i stalno čekali šta je sljedeće“.
    A kada je jedan od policijskih inspektora utvrdio činjenice u vezi sa napadom na kombi, odmah je, kako tvrdi Pelidija, premješten u Podgoricu: „Mislim da su čelnici policije mislili da će naići na nekog njima nepoznatoga, ali kada su naišli na neke prave podatke, sve je bila druga priča. To se pokazalo i na suđenju prvooptuženom Milanku Radovom Korugi. On je na sudu ispričao da su mu inspektori Raonić i Dragaš rekli da potpiše da je pucao, u zamjenu za pomoć da ne bude osuđen na smrtnu kaznu zato što je prije toga ubio oca predsjednika suda. Inspektori nijesu prigovorili i Koruga je oslobođen. Kada je u 'Vijestima' tadašnji načelnik policije Aranitović kazao da su nađeni počinioci, to nije bilo tačno. Oni su sve vrijeme na slobodi“.

    Niko iz Čekove grupe nam se nikad nije izvinio

    Pelidija se nadao da će ishod na sudu biti povoljan za njega nakon što je Osnovni sud prije toga utvrdio da se mora nadoknaditi šteta trojici Pljevljaka kojima su radnje bile zapaljene u bombaškim napadima 1992.
    „Trojica pripadnika muslimanske zajednice su naplatili štetu i tu je bio rez, išli su vjerovatno logikom da tako ućutkaju ostale, pružajući im nadu da će svi biti obeštećeni... U godinama koje su došle niko iz Čekove grupe nam se nije izvinio, ali jesu Srbi iz Pljevalja koji su smatrali da se srpstvo ne brani puškom, nego duhovnošću. Tako su mi govorili. Oni što su pucali i mnogi iz logističke podrške i danas ćute. A nijesu ni oni to radili bez dozvole, bez naloga više instance, one koja je naredila dijeljenje oružja građanima pravoslavne vjere. To je rađeno prije postavljanja barikada. Imao je oružje i ko je htio i ko nije htio, iako nijesi htio, morao si jer ne znaš šta donosi sjutrašnji dan...“, podsjeća Pelidija.



    Neđeljko RUDOVIĆ-Aida SADIKOVIĆ

  9. #9
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    zaliv neverina...
    Posts
    9,127
    Rep Power
    1364

    Default

    U meni je ostalo 19 gelera. Svaku noć strahujem hoće li se koji pokrenuti i hoću li osvanuti. Nijesam dobio ni odštetu za kombi, ni za tjelesno oštećenje. Tužio sam državu za akt terorizma i u prvostepenom postupku dobio spor, ali je vijeće tadašnje sudije Ane Kolarević tu presudu poništilo jer smatraju da nije bilo dokaza za akte nasilja i terorizma. Na pisma mi niko od državnih čelnika ne odgovara“.


    Danas sam čitao ovo u VIJESTI-ma i znaš kako dođe ti neka muka i gorčina kad sve to čitaš.Kad znaš da su ti ljudi i dalje oko nas,da normalno zive,da su sad i neki na jačim funkcijama...
    Svako treba da odgovara za zločine.Odakle god da je.
    Čitao sam i svjedočenje Bebe Džaković...
    Mišljenja sam da se to nije moglo raditi bez aminovanja tadašnje vlasti u CG.
    Još jedna velika mrlja na obrazu CG,koju sadašnja vrhuška ni vlažnom maramicom umočenom u razređivač ne može da obriše
    “Que te vayas con el viento, como siempre!”
    http://www.travelmontenegro.me


  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default Vijesti, 6. januar 2011.

    PROGNANI BUKOVIČANI PRIZNAJU DA SU IM IZ PLJEVALJA ORGANIZOVANA PUTOVANJA

    Ubijali su nas, ali smo glasali jer se pronijelo da je Milo dobar čovjek



    Podgorica – Predstavnici prognanih Bukovičana priznali su da su organizovano dolazili u Crnu Goru na svako glasanje, u organizaciji DPS-a, i da su očekivali da im vlast obezbijedi pravdu i uslove za povratak. Na glasanje su išli organizovano iz Sarajeva, a novac za putovanja, kako tvrde, obezbjeđivan je u Pljevljima.
    „Mi smo organizovano išli svi, iako je (Milo) Đukanović bio na vlasti kada su nas ubijali. Ali poslije se pronijelo da je to mirotvorac i dobar čovjek, ovako i onako, pa su svi koji su imali pravo glasa organizovano dolazili na te izbore. To se organizovalo u Sarajevu, a iz Pljevalja su plaćali karte“, tvrdi Bukovičanin Šaban Rizvanović, koji sada živi u Sarajevu.

    Komentarišući optužbe predsjednika Pokreta za promjene (PzP) Nebojše Medojevića da su pljevaljski Muslimani za novac amnestirali bivše progonitelje, Rizvanović tvrdi da na glasanje nije dolazio da bi opraštao zločine, već što se nadao da će se jednog dana vratiti kući.
    Na pitanje ko je iz Pljevalja plaćao predizborna putovanja prognanima, Rizvanović za “Vijesti” kaže: „Ja to ne znam. To je Đukanovićeva stranka plaćala, ne znam ko bi drugi. Znam samo da su nam stranke plaćale putne troškove“.

    Bukovičanin, koji je prije 16 godina morao da napusti Bukovicu, tvrdi da sada sve manje vjeruje u pravdu. Kaže da i danas trpi posljedice noćne posjete rezervista iz Pljevalja, koji su ga optužili da je nosio hranu „zelenim beretkama“. Rezervisti, među kojima je prepoznao i nekadašnje komšije, izveli su ga ispred kuće i pretukli kundacima. Za to vrijeme u kući su tukli njegovu suprugu.
    Da Rizvanovići nijesu jedini Bukovičani koji su nakon strahota iz 1993. godine kasnije redovno dolazili da glasaju u rodni kraj, potvrdio je i predsjednik Udruženja prognanih Bukovičana Jakub Durgut. On smatra da Bukovičani to rade iz straha, ali i dobrovoljnog zaborava.
    „Bošnjaci su se praktično saživjeli sa zločinom koji je nad njima počinjen, tako da im to nije neobično. Ja na ta organizovana glasanja gledam kao na nadu tih ljudi da će se doći do neke pravde. Međutim, pravde u Crnoj Gori za Bošnjake nema. Po mom mišljenju Bošnjaci su, nažalost, narod pretplaćen za masovne grobnice“, smatra on.

    Durgut ističe da je putovanja na glasanje organizovala vladajuća partija: „Sve je to u režiji DPS-a, koji je odgovoran za progon tih ljudi. To organizuje vladajuća garnitura koja je od 90-ih na vlasti. U njihovoj režiji su i događaji u Bukovici, kasnija glasanja i sve moguće“.
    Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana za tri godine u pljevaljskom selu je ubijeno šest osoba, 11 je oteto, a 70 su žrtve fizičke torture. Za tri ratne godine, između ostalog, zapaljena je džamija i najmanje osam kuća, a 90 porodica, sa oko 270 članova je protjerano, dok su domaćinstva opljačkana.

    Nakon oslobađajuće presude za sedmoricu bivših vojnika i policajaca, osumnjičenih za zločine u Bukovici, Durgut tvrdi da od crnogorskog sudstva nije očekivao pravdu. Kaže da je znao da će optuženi biti oslobođeni, kada je za sudiju određen Šefkija Đešević: „Ovaj proces je trebalo da vodi Srbin ili Crnogorac. Čim sam vidio da je određeno da sudija bude Musliman, znao sam da od toga nema ništa. To je neki naš usud“.
    Rizvanović smatra da je Osnovni sud u Bijelom Polju oslobodio bivše rezerviste da bi se zaustavio povratak Bošnjaka u Bukovicu. Podsjećajući da su u tom pljevaljskom selu obnovljene porušene kuće, Šabanović tvrdi da se tome malo ko radovao: „To je sve organizovano da se mi ne bismo vratili. Tamo je pravljeno 30 kuća, a već tri kuće su obijene. Odnešene su brave, vrata i sve samo da se Bošnjaci tamo ne bi vratili“.

    Bilo je zločina i prije Bukovice

    Na pitanje kako se osjeća, kada nakon skoro deceniju, u Pljevljima sretne ljude koji su za vrijeme rata naoružani krstarili gradom, Durgut kaže da to nije ništa novo.
    Prema tvrdnjama poslanika Nove srpske demokratije (Nova) Novice Stanića kroz Pljevlja je naoružan šetao i aktuelni gradonačelnik Filip Vuković. Stanić je Vukovića ranije optužio da je tokom rata kao vikend ratnik odlazio u osvajanje Goražda. Durgut ističe da ubijanja i pljačke iz 90-ih nijesu jedine, podsjećajući da su se tokom Drugog svjetskog rata u okolini Pljevalja događali strašni zločini za koje niko nije odgovarao.
    „I 1943. godine u pljevaljskom kraju preko 1.000 ljudi je pobijeno i niko od njih nije bio ni sahranjen. Leševe su im raznijele zvjeri i niko to ne pominje, niti je tim ljudima napravljeno spomen-obilježje. O tome se praktično i ne govori. Kada to znate, događaji iz 90-ih su beznačajni u odnosu na te strahote. Ako ratni zločin ne zastarijeva, onda izvolite riješite sve zločine koji su se ovdje događali u kontinuitetu“, ističe Dugrut

    Dam ti pare i završena priča

    Zbog patnji koje su preživjeli, Viši sud u Podgorici odredio je Rizvanovićima odštetu od 20.000 eura, koju ni danas nijesu dobili. Na pitanje zašto je prihvatio novac za patnje koje je pretrpio u Bukovici, Rizvanović konstatuje da je život težak.
    „Ja živim od 140 eura penzije, i čovjek sam bolestan i ubijen. Ne mogu od toga ni ljekove da kupim, a kamoli da se izdržavam. Svako bi volio da nešto dobije, nego da ne dobije ništa“, kaže Rizvanović.
    Za razliku od njega, Durgut smatra da isplatom odštete žrtvama, država pokušava da zaboravi mračnu prošlost: „Davanje odštete žrtvama, da niko ne bi bio kriv, mi liči na današnju Crnu Goru. Dam ti pare i završena priča - to je pravda na crnogorski način“.
    Sad ispada da su se ljudi sami ubijali, a džamije i kuće same sebe zapalile
    Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić izrazio je sinoć nezadovoljstvo zbog odluke Specijalnog vijeća sudije Šefkije Đeševića u Višem sudu u Bijelom Polju da oslobodi od optužbe za zločine u Bukovici bivše pripadnike Vojske Jugoslavije.
    On je, dovodeći u pitanje povjerenje u sudske organe, kazao da nema ništa protiv pojedinaca koje je obuhvatila optužnica, ali da je problematična krajnja odluka po kojoj krivaca nema.
    “Izgleda da se u Bukovici ništa nije desilo, da je sve bilo u redu. U najmanju ruku, da nije tužno, bilo bi smiješno. Ispostavlja se da su tamo vjerski objekti sami sebe zapalili i da su se sami od sebe srušili. Ispada da su ljudi napustili svoja ognjišta zato što nijesu željeli da žive na tom području jer im se njihove kuće nijesu sviđale i da im je tuđina bolja od sopstvenog ognjišta. Ispada da su se ljudi ubijali nakon što su izlazili iz policijskih stanica zato što im je tamo bilo dobro”, kazao je Fejzić “Vijestima”.
    On je zapitao i šta Direkcija za javne radove sada u etnički očišćenom području obnavlja “kada se tamo ništa nije desilo”.
    “Zašto se radilo bilo šta kad krivaca nema i očigledno tamo niko ništa ružno nije učinio. Sve ovo dovodi u pitanje povjerenje u sudske organe Crne Gore”.
    Fejzić je sinoć reagovao zbog odluke da se oslobode bivši pripadnici Vojske Jugoslavije koji su se teretili da su u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kršeći pravila međunarodnog prava, tokom 1992. i 1993. godine, prema civilnom stanovništvu na području Mjesne zajednice Bukovica, u okviru šireg i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, nehumano postupali prema građanima te nacionalnosti.

    T. P.

    Sa. KAJOŠEVIĆ



Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •