Koliko su roditelji u CG psihološki pismeni?

[Bona Fide]

Šta to prosječni roditelj u Crnoj Gori ne zna što zna, recimo, prosječni roditelj u Holandiji? Postoji li psihološki bukvar koji roditelj mora da poznaje? Zanima me koje su to stvari koje uglavnom zamjeramo roditeljima u našoj sredini.

[Bona Fide]

Koliko roditelji kod nas poznaju razvojne faze djeteta i koliko usklađuju svoj pristup tim fazama? Drugim riječima, koliko imaju osjećaja za to šta dijete na određenom uzrastu može, treba, želi, itd.

Kakav je odnos roditelja kod nas prema samostalnosti i konačnom osamostaljenju djeteta na ulasku u punoljetstvo? Da li se dešava da se osamostaljenje obeshrabruje i da se zbog njega nameće osjećanje krivice?

Koliko su djeca kod nas prezaštićena, a koliko zapostavljena? Dešava li se da su istovremeno zaštiena u nekim sferama, a zapostavljena u drugim?

Malo mi je čudno da niko nije "zagrizao" za ovu temu, jer mene, kao potencijalnog budućeg roditelja, jako zanima, i želim da znam stvari na vrijeme.

[Nabla]

Mislim da previše tražiš od crnogorskih roditelja
Roditeljima u ovoj sredini zamjeram to što se prema djeci odnose kao prema robovima, nemaju uravnoteženu komunikaciju sa djecom, nijesu sposobni da nauče dijete da se osamostali, često zaboravljaju da se niko nije naučen rodio...

[ozzy]

Uglavnom za razvolj ljudske licnosti najbitniji su roditelji,najraniji odnos majk-dijete,odnos izmedju roditelja,stanje u domu,da li dijete nema jednog ili oba roditelja...

Kakav je odnos roditelja kod nas prema samostalnosti i konačnom osamostaljenju djeteta na ulasku u punoljetstvo?

Nikakav vidis li da djeca ostaju kod roditelja do njihove smrti....

[septembar]

Možda bi problem valjalo posmatrati generalno kroz socijalnu dimenziju ličnosti.

1. Nivo porodice i ti odnosi. Odnosi roditelji djeca , odnosi među roditeljima, prema rođacima.

2. Pa onda nivo poslovne komunikacije na poslu, među poslovnim partnerima, u školi kultura komunikacije

3. Prijatelji poznanici povjerenje, vrste i nivoi saradnje , komunikacija

4. Institucije države i ta vrsta socijalnih kontakata, odnos policajca i građanina, politička razmišljanja, religiske , sportske , nevladine i dr. organizacije.

Mislim da u ovoj socijalnoj dimenziji ličnosti postoji niz problema, ogrničenih shvatanja i zaostalosti koji uzrokuju čitav jedan začarani krug bijede, ropstva i frustracije.
Ako se počne od porodice ima dosta krajnosti ,djece kojoj se ili previše povlađuje ili previše uskraćuje ...

Pa sve do iracionalnih političkih razmišljanja po kojima nekome može prvi posao biti predsjednik vlade i na toj i sličnim funkcijama ostati 20 godina bez ikakvog prethodnog iskustva ili nekog racionalnog opravdanja sposobnošću, postignutim rezultatima ili sl.
(Napomena: Ja poštujem institucije sistema i demokratsku volju naroda kom pripadam. Samo naučno to analiziram sa sociološke i psihološke strane. Demokratiju smatram dosta starim izumom .)

Odnose roditelja prema djeci treba gledati kao jedan dio ukupne ove socijalne slike društva.

[Tico]

vecina roditelja odje ne zna da se ne rjesava sve batinama.. dobija se kontra efekat...
a sto moze da napravi roditelj od djeteta i kako se desavanja iz djetinstva mogu da nagrde zivot znaju oni koji su gledali i svatili film "pogled s ajfelovog tornja"

[Bona Fide]

Mislim da previše tražiš od crnogorskih roditelja
Roditeljima u ovoj sredini zamjeram to što se prema djeci odnose kao prema robovima, nemaju uravnoteženu komunikaciju sa djecom, nijesu sposobni da nauče dijete da se osamostali, često zaboravljaju da se niko nije naučen rodio...

ukoliko sve ovo znaci 'previse traziti od crnogorskih roditelja' da li time priznajemo svoju inferiornost u odnosu na neke druge zajednice? ja mislim da roditelji imaju izbor, pa makar to bilo i traziti previse od nih, ali djeca nemaju, a posljedice toga sto roditelji s njima nemaju dobru komunikaciju, smatraju ih robovima, ne dozvoljavaju osamostaljenje, itd - vidljive su na svakom koraku. mladi su kod nas cesto intelektualno neradoznali, agresivni, emotivno nezreli, iskljucivi, itd, a ne pada im na pamet da sa dvadesetak godina razmisljaju o sopstvenom zivotu, vec zdravo za gotovo uzimaju da ostaju da zive kod 'majke i taja'. nikada ne krivim njih (mada je konacno odgovornost svih nas u nasim sopstvenim rukama), primarnu krivicu vidim u roditeljima. naravno, i oni su djelimicno proizvod necijeg neuspjesnog roditeljevanja, ali ako neko ne prekine zacarani krug gdje cemo stici? mislim da je pocetak jedino u tome da roditelji kod nas pocinju da postaju svjesni svojih nedostataka, a ne da se njima hvale ('znas kako sam je prebio', 'vidjeces ti kad dodjes kuci', 'obuci jaknu, cujes li me, oli' da preladis...')

[Nabla]

ukoliko sve ovo znaci 'previse traziti od crnogorskih roditelja' da li time priznajemo svoju inferiornost u odnosu na neke druge zajednice? ja mislim da roditelji imaju izbor, pa makar to bilo i traziti previse od nih, ali djeca nemaju, a posljedice toga sto roditelji s njima nemaju dobru komunikaciju, smatraju ih robovima, ne dozvoljavaju osamostaljenje, itd - vidljive su na svakom koraku. mladi su kod nas cesto intelektualno neradoznali, agresivni, emotivno nezreli, iskljucivi, itd, a ne pada im na pamet da sa dvadesetak godina razmisljaju o sopstvenom zivotu, vec zdravo za gotovo uzimaju da ostaju da zive kod 'majke i taja'. nikada ne krivim njih (mada je konacno odgovornost svih nas u nasim sopstvenim rukama), primarnu krivicu vidim u roditeljima. naravno, i oni su djelimicno proizvod necijeg neuspjesnog roditeljevanja, ali ako neko ne prekine zacarani krug gdje cemo stici? mislim da je pocetak jedino u tome da roditelji kod nas pocinju da postaju svjesni svojih nedostataka, a ne da se njima hvale ('znas kako sam je prebio', 'vidjeces ti kad dodjes kuci', 'obuci jaknu, cujes li me, oli' da preladis...')

Naravno, nije problem samo u crnogorskim roditeljima, svuda ima roditelja koji ispunjavaju ove uslove. Vjerovatno druge zajednice nijesu ništa bolje od nas. Ali, neka se oni bave svojim problemima
Jedan od problema u svemu ovome je to što je porodica u Crnoj Gori mala, zatvorena zajednica. Sve što je bitno dešava se iza zatvorenih vrata. A u jednoj maloj zajednici, gdje nema spoljašnje kontrole, roditelji su vladari. I rijetko se desi da im moć ne udari u glavu... A opet, kao što si rekao, oni su tome naučeni od svojih roditelja itd. Bahatost prema djeci im je postala navika. Ko može da promijeni tu naviku? Neko ko ima moć nad roditeljem.
E sad, roditelji eventualno shvate da su zabrljali, i onda dječiju ljubav kupuju čokoladama i igračkama. A djeca ne mogu da znaju da to nije rješenje problema, i misle da je sve u redu. Tako roditelj zavarava spoljašnju kontrolu. Dok se iza vrata nastavlja emocionalno i fizičko zlostavljanje.

[remark]

Aooooooooo ispade da se nagrdiše đeca u CG, a ko će mene zaštitit što me kćerka od 4 godine psihički maltretira i viče na mene, pravda za meneeeeee!

[zvoncica]

Šta to prosječni roditelj u Crnoj Gori ne zna što zna, recimo, prosječni roditelj u Holandiji? Postoji li psihološki bukvar koji roditelj mora da poznaje? Zanima me koje su to stvari koje uglavnom zamjeramo roditeljima u našoj sredini.

Prvo da kažem da ne mislim ni da je taj holandski roditelj bolji nego ovaj naš. Način života kod njih je drugačiji i naravno da se i prema djeci ophodimo shodno tome.
šta im zamjeriti?
Iskreno, pretjerano osamostaljivati djecu meni često djeluje kao, blago rečeno, nezainteresovanost, nebriga u mnogim slučajevima, a sve pod parolom "ja želim da se samo snalazi u životu"...evo sinoć sam šetajući mojim krajem, ispred jedne velike zgrade, na parkingu (sa kojeg svaki minut ulazi ili izlazi auto jer tu su i neke kafanice), vidjela grupu djece (osmogodišnjaka, otprilike) kako igraju zumkalice....malo podalje od njih je bilo jedno majušno djetence, tek prohodalo, koje je sa sve cuclom u ustima jurilo za mačkom, koja se šetala izmedju auta, i pošto nijesam vidjela nikoga od starijih blizu, zastala sam i gledala dijete čekajući da se neko pojavi...prosto je samo bilo pitanje momenta kad će neki automobil krenuti u rikverc i ne vidjeti tu mrvicu...NIKO se nije pojavio i shvatila sam, nakon nekoliko minuta, da je to dijete POVJERENO na brigu bratu od 8 godina, koji se svojim jadom zabavio (zumkalicom), a brata pogledao nije!!!
Meni to nije osamostaljivanje djeteta, i način vaspitanja psihološki pismenog roditelja, nego klasična nebriga!
ima ovakvih i u Holandiji i kod nas

Naš roditelj nikad nije imao uslova da djetetu priušti ono što može holandski (mislim na posao, osamostaljivanje nakon punoljetstva...)...mada ni to nije reper da ćeš biti uspješan roditelj. Bukvara nema, svako dijete je za sebe, a mi, roditelji, kako se ko snadje i sa kakvim djetetom "radimo", takav će nam biti i uspjeh!
Ne mislim da je dijete prazan list hartije pa ga ti oblikuješ ovako ili onako!
Dijete se rodi sa svim svojim osobinama, samo je pitanje uslova života, našeg vaspitanja, mnogih okolnosti (koje ne mraju uvijek biti iz kuće!!!) kakve će osobine preovladati.

Lično, generalne zamjerke na crnogorske roditelje nemam, mislim da su dobri roditelji, da su povećeni djeci mnogo više nego njihove zapadne kolege, ali uvijek, svakom roditelju ( i našem i njihovom) zamjeram miješanje u život svoje osamostaljene djece, u njihove porodice, način življenja njihove porodice...to mi jako smeta....a to što me moja majka zagrli i uzme u krilo (dok je bila živa) ne da ne zamjeram, nego sam uživala u tome, što me tata zovne kad god sam na putu da pita jesam li stigla, je li sve ok...izvinite, ali meni to prija! Lijepo je znati da neko o tebi brine UVIJEK

[zvoncica]

Aooooooooo ispade da se nagrdiše đeca u CG, a ko će mene zaštitit što me kćerka od 4 godine psihički maltretira i viče na mene, pravda za meneeeeee!

i treba da te maltretira!!! Nema pravde uza tebe, pravda za tvoju mezimicu!!!!

[Hari Krisna]

Aooooooooo ispade da se nagrdiše đeca u CG, a ko će mene zaštitit što me kćerka od 4 godine psihički maltretira i viče na mene, pravda za meneeeeee!

Zamisli samo kako su tebe roditelji mucili jer nijesu znali svLjecki trend

[ovizionizi]

mislim da je kljucna greska roditelja na ovim prostorima (mada se to danas vec lagano mijenja) kada kazu: "Ćuti, sine, super je kako moze biti.. vidis li kakva su vremena, svima je tesko, ne samo nama.. ne moze suti sa rogatim.." i slicne stvari. Takvo usadjivanje mraka u glave djece me uzasavaju. Dijete treba sokoliti i gurati naprijed, da se uzdigne IZNAD sivila koje vlada u nasem okruzenju, a ne "pomagati" mu da lakse utone u njega..

[Bona Fide]

Nikakav vidis li da djeca ostaju kod roditelja do njihove smrti....

da li se neko kod nas previse iscudjava nad tom cinjenicom? ja nisam stekao takav utisak. a ako ostanemo s roditeljima do njihove smrti, a u medjuvremenu stvorimo svoju porodicu, gdje je nas sopstveni prostor? kada smo to imali priliku da prodjemo kroz period suocavanja sa samim sobom i ostvarivanja sopstvene nezavisnosti? mozda neki ljudi nemaju ni potrebu za tim. ja kazem da je to tuzno, jer se dogodilo da negdje usput zapostavimo urodjenu potrebu za samo-aktualizacijom, ukljucujuci zivot nezavisan od roditelja. jesmo li sami od sebe odbacili tu potrebu, ili nam je mozda na suptilne i manje suptilne nacine sugerisano da ona znaci izdaju? i zasto cemo i mi vjerovatno, vrlo cesto podsvjesno, gusiti istu potrebu kod nase djece? upravo zato sto smo je sebi uskratili, pa nasa podsvijest (kojoj ne mozemo lagati) zeli da se osveti i kompenzuje za ono za sta je bila uskracena. kakav je roditelj koji ne bi zelio da vidi svoje odraslo dijete odvojeno i srecno? radi li se u tom slucaju o nesebicnoj roditeljskoj ljubavi?

[Bona Fide]

Možda bi problem valjalo posmatrati generalno kroz socijalnu dimenziju ličnosti.

1. Nivo porodice i ti odnosi. Odnosi roditelji djeca , odnosi među roditeljima, prema rođacima.

2. Pa onda nivo poslovne komunikacije na poslu, među poslovnim partnerima, u školi kultura komunikacije

3. Prijatelji poznanici povjerenje, vrste i nivoi saradnje , komunikacija

4. Institucije države i ta vrsta socijalnih kontakata, odnos policajca i građanina, politička razmišljanja, religiske , sportske , nevladine i dr. organizacije.

Mislim da u ovoj socijalnoj dimenziji ličnosti postoji niz problema, ogrničenih shvatanja i zaostalosti koji uzrokuju čitav jedan začarani krug bijede, ropstva i frustracije.
Ako se počne od porodice ima dosta krajnosti ,djece kojoj se ili previše povlađuje ili previše uskraćuje ...

Pa sve do iracionalnih političkih razmišljanja po kojima nekome može prvi posao biti predsjednik vlade i na toj i sličnim funkcijama ostati 20 godina bez ikakvog prethodnog iskustva ili nekog racionalnog opravdanja sposobnošću, postignutim rezultatima ili sl.
(Napomena: Ja poštujem institucije sistema i demokratsku volju naroda kom pripadam. Samo naučno to analiziram sa sociološke i psihološke strane. Demokratiju smatram dosta starim izumom .)

Odnose roditelja prema djeci treba gledati kao jedan dio ukupne ove socijalne slike društva.

sasvim se slazem sa svim sto ja napisano. socijalna dimenzija je jako bitna, ali je ipak samo dimenzija, odnosno jedna od. mislim da je nacin komuniciranja na svim ovim drustvenim nivoima zasnovan na svijesti i stavovima koje pojedinci nasljedjuju, usvajaju, razvijaju, prenose. kao sto socijalni okvir utice na sve nas (mada u znatno razlicitoj mjeri, u zavisnosti od osobina pojedinca), tako je i funkcionisanje drustva u velikoj mjeri zavisno od toga koliko osvijesceni pojedinci ga sacinjavaju.

[Bona Fide]

vecina roditelja odje ne zna da se ne rjesava sve batinama..

psiholozi kazu da je fizicka kazna opravdana u slucajevima kada donosi vise koristi nego stete. takvi slucajevi su rijetki i ekstremni. jedan od njih je, npr. zavezati autisticno dijete kada dobije napad samo-povredjivanja.

u mnogim zemljama zakon zabranjuje fizicko kaznjavanje djece. vecina roditelja to odavno i ne primjenjuje. shvatili su ili naucili da je to samo stetno, i, kao sto kazes, izaziva kontra-efekat. da li je vecina roditelja kod nas istog misljenja? ili su u pravu jer, ipak, 'batina je iz raja izasla'.

(n.b. - rijec vecina je naglasena u tekstu)

[Bona Fide]

mislim da je kljucna greska roditelja na ovim prostorima (mada se to danas vec lagano mijenja) kada kazu: "Ćuti, sine, super je kako moze biti.. vidis li kakva su vremena, svima je tesko, ne samo nama.. ne moze suti sa rogatim.." i slicne stvari. Takvo usadjivanje mraka u glave djece me uzasavaju. Dijete treba sokoliti i gurati naprijed, da se uzdigne IZNAD sivila koje vlada u nasem okruzenju, a ne "pomagati" mu da lakse utone u njega..

jedna od velikih gresaka. tako se kod djece usaduje naucena bespomocnost. to je zanimljiv psiholoski koncept prema kom osoba misli da ne moze nista promijeniti, pa i ne pokusava. u mojoj porodici imam dosta primjera za to. u godinama odrastanja uz krute roditelje neki od mojih bliskih rodjaka su naucili da im je 'dzabe' sto god da pokusaju, pa su digli ruke od svega onoga za sta treba da se pliva uzvodno. strasno poricanje i tracenje dragocjenih ljudskih potencijala.

[Bona Fide]

Aooooooooo ispade da se nagrdiše đeca u CG, a ko će mene zaštitit što me kćerka od 4 godine psihički maltretira i viče na mene, pravda za meneeeeee!

hehehe )) totalno saucestvujem s tobom i podrzavam tvoju pravednu borbu!

[Bona Fide]

Prvo da kažem da ne mislim ni da je taj holandski roditelj bolji nego ovaj naš.

slazem se. medjutim, nije pitanje koji je roditelj 'bolji', vec koji roditelj bolje poznaje potrebe svog djeteta, i koji je roditelj spremniji da svom djetetu pruzi vise slobode i izlozi ga sto je moguce manje traumaticnim situacijama. prosjecni holandski roditelj nece snazno udariti svoje dijete, a ja na ulicama mog grada cesto vidim takve scene. nedavno je gospodja ispred mene udarala petogodisnju kcerku po licu i glavi zbog toga sto je ova uprljala majicu sladoledom, dok je u isto vrijeme za ruku vodila malo mladjeg sina, koji je poslusno koracao uz nju, zalizane kose i u cistom odijelcu. poprilicno histericno je vikala na nju: 'tebe ne treba niđe ni vodit' kad si ka' krme, viđi kakva je! viđi kako ti je brat dobar' djevojcica je zalosno plakala, djecak je odsutno koracao, a kad sam gospodji rekao: 'pa nemojte, vidite da je dobra i slatka', ona mi je osorno odgovorila 'jes strašno! to je pogano i sve radi naopako.' ne usudjujem se reci da ta majka manje (ili vise) voli svoju kcerku od prosjecne majke u holandiji, ali se usudjujem reci da je nasa gospodja mnogo neartikulisanija, i mnogo nesvjesnija kakve će posljedice takav, vjerovatno sistematski odnos prema djeci imati po njih. ne zna da djevojčica od pet godina nije do kraja savladala vještinu da se ne uprlja sladoledom (meni je iha-ha godina pa se redovno umrljam), ne zna da kćerkici nije jasno zašto je dobila batine, ne zna koliko je za dijete poniženje da ga majka tuče na ulici i da plače, ne zna da djevojčica drugi put ne zna šta da radi kako ne bi dobila batine, dakle u njoj će rasti klica nepovjerenja prema sebi i sustinske nesigurnosti, ne zna da favorizacijom dječaka ubacuje razdor među sopstvenu djecu, ne zna da ohrabruje neprirodno ponašanje svog trogodišnjeg sina, koji će potrebe svog uzrasta potiskivati da bi udovoljio nerealnim/neuroticnim higijenskim zahtjevima svoje majke. ta gospodja ne zna da djeca njen bijes doživljavaju mnogo ozbiljnije nego što ona misli, i iako bi vjerovatno 'svoj život dala za njih' i iako vjerovatno 'živi za svoju đecu', ona im šalje ambivaletne poruke, jer dijete nije sigurno da ga roditelj, koji se tako grubo ophodi prema njemu, istinski i voli.

[Bona Fide]

Iskreno, pretjerano osamostaljivati djecu meni često djeluje kao, blago rečeno, nezainteresovanost, nebriga u mnogim slučajevima, a sve pod parolom "ja želim da se samo snalazi u životu"...evo sinoć sam šetajući mojim krajem, ispred jedne velike zgrade, na parkingu (sa kojeg svaki minut ulazi ili izlazi auto jer tu su i neke kafanice), vidjela grupu djece (osmogodišnjaka, otprilike) kako igraju zumkalice....malo podalje od njih je bilo jedno majušno djetence, tek prohodalo, koje je sa sve cuclom u ustima jurilo za mačkom, koja se šetala izmedju auta, i pošto nijesam vidjela nikoga od starijih blizu, zastala sam i gledala dijete čekajući da se neko pojavi...prosto je samo bilo pitanje momenta kad će neki automobil krenuti u rikverc i ne vidjeti tu mrvicu...NIKO se nije pojavio i shvatila sam, nakon nekoliko minuta, da je to dijete POVJERENO na brigu bratu od 8 godina, koji se svojim jadom zabavio (zumkalicom), a brata pogledao nije!!!
Meni to nije osamostaljivanje djeteta, i način vaspitanja psihološki pismenog roditelja, nego klasična nebriga!

ništa što je pretjerano, kao što kažeš, nije dobro. i tu se slažem. primjer koji si navela takođe ne ilustruje ohrabrivanje samostalnosti kod djeteta, već se radi o klasičnom zapostavljanju. toliko malo dijete ne može biti samo na ulici, niti o njemu može brinuti osmogodišnji brat, kome je u tom uzrastu potrebna igra, a ne obaveza vaspitaca ili roditelja, da bi mogao zdravo da se razvija i nadraste period djetinjstva.

obeshrabrivanje osamostaljenja je, na primjer, kada roditelj kaže 'neka sine, ja ću' za nešto što dijete i samo može i želi da uradi. time mu šalje implicitnu poruku da to dijete ne može već da mu je potreban roditelj, i oduzimaju mu radost postignuća. na svim svjetskim aerodromima svako dijete dovoljno veliko da hoda ima svoj kofercic koji vuce za sobom, i na taj način uči da bude odgovorno za svoje stvari. kod nas roditelji drežde pred školama i nose torbe svoje djece, a kad dođu kući rade im domaće. to nije pomaganje, to je onesposobljavanje, sakaćenje djece.

[Bona Fide]

Naš roditelj nikad nije imao uslova da djetetu priušti ono što može holandski (mislim na posao, osamostaljivanje nakon punoljetstva...)...mada ni to nije reper da ćeš biti uspješan roditelj. Bukvara nema, svako dijete je za sebe, a mi, roditelji, kako se ko snadje i sa kakvim djetetom "radimo", takav će nam biti i uspjeh!
Ne mislim da je dijete prazan list hartije pa ga ti oblikuješ ovako ili onako!
Dijete se rodi sa svim svojim osobinama, samo je pitanje uslova života, našeg vaspitanja, mnogih okolnosti (koje ne mraju uvijek biti iz kuće!!!) kakve će osobine preovladati.

mnogo je više pitanje suštinskog poznavanja svoj djeteta i razumijevanja za njegove potrebe nego materijalnog blagostanja. kad sam pomenuo bukvar mislio sam na osnove koje roditelj mora da zna da bi pravilno postupao prema svojoj djeci. ne možemo se samo upravljati sopstvenim impulsima, vjerujući kako dijete zna da ga volimo kako god se ponašali. dijete razumije svijet na drugačiji način i moramo biti svjesni toga.

pitanje nasljedja spram vaspitanju vjecita je dilema, i vjecito ce ostati nerazjašnjena. ono što, međutim, nije dilema je da i nasljeđe i vaspitanje imaju svoju značajnu ulogu (mada se ne zna koje ima koliki udio). svako dijete jeste različito, ali osnovni principi vaspitanja postoje i isti su za sve. društvo mnogo utiče na djecu, ali uticaj porodice do perioda adolescencije je neuporedivo značajniji.

[Bona Fide]

Lično, generalne zamjerke na crnogorske roditelje nemam, mislim da su dobri roditelji, da su povećeni djeci mnogo više nego njihove zapadne kolege, ali uvijek, svakom roditelju ( i našem i njihovom) zamjeram miješanje u život svoje osamostaljene djece, u njihove porodice, način življenja njihove porodice...to mi jako smeta....a to što me moja majka zagrli i uzme u krilo (dok je bila živa) ne da ne zamjeram, nego sam uživala u tome, što me tata zovne kad god sam na putu da pita jesam li stigla, je li sve ok...izvinite, ali meni to prija! Lijepo je znati da neko o tebi brine UVIJEK

ne mora me majka uzeti u krilo i poljubiti da bih znao da me voli. radije bih da me poljubi neko drugi takođe je lijepo znati da postoje osobe koje nas vole i koje će se pobrinuti ukoliko bude potrebno. međutim, ja nemam potrebu i ne prija mi da me neko pita jesam li dobro stigao i jesam li jeo. nemam potrebu da neko o meni uvijek brine, jer ne želim nikoga time da opterećujem. za to prosto nema razloga, a želim i da moji roditelji silnu energiju koja odlazi u nepotrebnu brižnost kanališu u nešto korisnije i kreativnije. odavno sam punoljetna osoba koja je naučila da brine o sebi, i koja će brinuti o onome kome briga bude potrebna, dok mu bude potrebna, bilo da se radi o roditeljima, djeci, prijateljima.

i sad sam stvarno prešao sve moguće granice ovolikim pisanjem

[Prekidi_stvarnosti]

fenomenalan topic, jedan od najboljih na citavom forumu u zadnje vrijeme. Ja uporno pokusavam da dokazem mnogim ljudima da se batinama stvari ne rijesavaju. Naravno neki strah od roditelja mora da postoji, ali postoje mnogo bolji edukativni pristupi od batinanja. Nekad dijete vise zaboli kad mu oduzmete igracku nego da istucete 10 puta... Ja ne bih mogao udarit dijete nikad, bilo bi me sramota od sebe. Stvarno treba bit junacina pa udarit nesto tako krhko i malo. Za mene su to ljudi koji obicno imaju nervne probleme pa ih istresaju na njih. Pricom i demokratijom sve mozhe ))

[remark]

fenomenalan topic, jedan od najboljih na citavom forumu u zadnje vrijeme. Ja uporno pokusavam da dokazem mnogim ljudima da se batinama stvari ne rijesavaju. Naravno neki strah od roditelja mora da postoji, ali postoje mnogo bolji edukativni pristupi od batinanja. Nekad dijete vise zaboli kad mu oduzmete igracku nego da istucete 10 puta... Ja ne bih mogao udarit dijete nikad, bilo bi me sramota od sebe. Stvarno treba bit junacina pa udarit nesto tako krhko i malo. Za mene su to ljudi koji obicno imaju nervne probleme pa ih istresaju na njih. Pricom i demokratijom sve mozhe ))

Da bih ti da pripazis ovu moju divljakusu jedno popodne pa bih te pita onda što misliš o krhkim i malim.
Ja sam inače od batina davno odusta jer to ništa ne pomaže, jedino možda da joj pucam u koljena.

[Prekidi_stvarnosti]

ahahahahhaha nijesam u fazonu babysitting-a ali mi je drago da si odustao od batina Jednom ce ti biti bas drago zbog toga vidjcesh