Budva - Niš - Budva ...

[wulfy]

Dosta toga se desi neplanirano, pa tako i moja potraga za odgovorom da li sam ja lud, imam li neku traumu iz detinjstva, ili je uzrok svemu tome neki vid psihoze ... Milion puta (ne prećerujem i nije paranoja :mrgreen: ) čuo sam da mi kažu: ,,ti si lud''. Moguće, ali šta je uzrok ... :think:

Budim se ujtro namjeravajaću da provozom motorin i uz konačan dolazak toplijih dana ne moram se držati južnijih krajeva. Sjedam na motorin (nešto prije sedam ujtru) i krećem ka sjeveru: Cetinje, Podgorica, Kolašin, Ribarevina ... Hm, skrećem desno, ka Beranama, odličan put sa otvorenim preglednim krivanama, bez puno uspona ili nizbrdica. Na nekoliko mjesta radovi na putu, no sve u svemu odličan put. Poslije Berana ide uspon ka Rožaju (do tunela Lokve). Zatvorene krivine idealne za okretni motocikl. Šteta što je asvalt u očajnom stanju. Uz obnovljenu podlogu to bi bio motociklistički raj. Zapravo, takav put je, manje više, sve do granice. Poslije granice slijedi spust, pa skretanje ka Novom Pazaru, potom idem do Raške i onda skrećem desno. Na tom putu poslije izvesnog vremena kilometarska kolona šlepera. Čekaju granične formalnosti sa Kosovom. Preskačem kolonu i pred sami punkt skrećem lijevo ka Kopaoniku. I onda slijedi dionica sa savršenim asvaltom i mnoštvom krivina sa malim radijusom. Tada sam poželio da mi je motocikl ima malo usko neudobno sjedište radi lakšeg prebacivanja tjela, još bi mi trebao visočiji položaj sjedanja, širok upravljač i tome slično. Jes, tako nešto treba samo bolesniku, pored ovako udobnog motocikla, no oni koji sa bar malo inficirani sa ovim poremećajem kojeg imam i ja iz prve su ukopčali da je put savršen za supermoto akrobacije. Poslije penjanja na 1650 m.n.v. stigoh do tzv. centra Kopaonika





No malo mi je vožnje, tek sam četri sata za upravljačem. Tražim da kupim auto-kartu jer je nisam ponio, a nje na Kopaoniku ni za lijek. Prilaze, ma reci šta ti treba, objasnićemo ti. Interesuje me ovaj put kojim sam došao, da li produžava negdje dalje. Svaki put negdje vodi, a sa ovim možeš u Brus, pa u Kruševac, ili za Niš. Idemo dalje, krivine se nastavljaju i iz jedne izleće Golf koji vozi sredinom, bježim i promašio me za dlaku, ali za dlaku. Kočim, adrenalin skače i onda kao neki glas sa ramena koji ima ogroman uticaj na moju psihu kao da kaže: ,,pusti kretena, uživaj u vožnji, promašio te je, dobro je, zašto dan da kvariš svađom, odnosno tučom sa nekim ko najvjerovatnije nije vrijedan toga''. Ubacujem u prvu, dajem gas, druga i krivine opet počinju da se slažu. Uživancija. Ređaju se Brus, Blace, Prokuplje i konačno Niš. Zovnem jednu firmu sa kojom sarađujem koja pravi određene komponente koje oni šalju. Odlučujem da ih posjetim i da možda još nešto trgujem. Pitam za lokaciju, ali da mi objasne tako da se mogu snaći jer nikada prije nisam bio u Nišu. Odgovara mi teta ,,s' druge strane žice'' da treba samo da pratim znakove koji me upućuju do Ćele Kule i onda su oni ... Ćele Kula, hej možda je to moja trauma iz detinjstva. Prisjećam se, krenuo sam u osnovnu školu i kupih jedanu strašnu kasetu. Strašnu jer su na omotu bile kosturske glave između kojih je su bile glave članova benda. Sa tog albuma sam ja kao dječak uporno pokušavao da pjevam jednu pjesmu imitirajući dubok glas i pored opemena da to ne činim, zaboljeće me grlo, kada mi glas mutira za koju godinu i sam ću tako pričati. Iako nisam znao šta znači riječ mutirati ja sam govorio da ću kada porastem biti roker uz uporno ponavljanje refrena jedne pjesme sa tog albuma. Refren glasi ,,Pogledaj dom svoj anđele'' a na omotu je slika ćele kule gdje je foto-šopom, pardon, u to vrijeme foto-montažom ubačene glave članova benda. Bend sa zvao Riblja Čorba. Zamislite sada te traume jednog djeteta, i evo sada sam tu spreman da se suočim sa njima. Možda su one uzrok sve ove moje ludosti. Ćele Kula









Osim što me prati iz detinjstva šta je ta Ćele Kula. Naime, za njenu izgradnu je odgovoran Huršid-paša koji je imao ,,posao'' gušenja prvog srpskog ustanka. Ukratko, srbi su htjeli da svoj državi pripoje i Niš pa se Karađorđe organizovao u tom smislu. Ovaj, pomenuti Huršid-paša organizuje kontra udar (zapravo spremno je dočekao srpsku vojsku). Niš je odrbranjen, ali uz ogromne gubitke na turskoj strani (10.000 poginulih). Da bi opravdao tolike gubitke i da bi pokazao surovost Huršid-paša naređuje da se sa leševa srpskih vojnika odrube glave, da se sa istih odere kože koja se slala u Carigrad, a od lobanja da se napravi kula koja bi služila da zastrašuje svakog ko bi i pomislio da se buni protiv Turske. U tvrđavu je ugrađeno blizu 1.000 glava. Iako je bilo zabranjeno da se prilazi kuli mnogi su krišom uzimali glave ne bi li na taj način sahranili svoje. Ta kula je izgrađena pored tadašnjeg puta Niš - Carigrad i to je otprilike tada izgledalo ovako



U medjuvremenu je čele kula natkrivena i ona danas izgleda ovako



I dalje dovoljno strašna kao što se vidi na četiri gornje slike iako je do danas sačuvano nešto više od pedeset lobanja. S' obzirom da suočavanje sa jednom traumom iz detinjstva nije rješilo ništa, odnosno osječam se isto kao i prije odlučih da sjednem na motorin i krenem natrag do Budve. Do Niša putem koji sam opisao ima oko 460 km što je solidna kilometraža no povratak nije bio istim putem. U jednom momentu shvatam da nisam na putu kojim sam došao i da mi je put totalno nepoznat. Eh, da sam automobilom i da mi se to desi sasvim sigurno bih se iznervirao, a ovako, ovako sam stao, pogledao okolo i zaključio da ovaj put sigurno negdje vodi, bezveze se vraćat





a pauzu u sred nepoznatog predjela sam iskoristio da očistim vizir, far i naravno logo :mrgreen:



Sjedam i nastavljam dalje. Put postaje sve uži i uži i u jednom momentu ulazi u šumu





Put se i dalje sužava i nailaze bezbrojne serpentine koje me vode uzbrdo. Gdje, ne vidim jer put i dalje ide kroz gustu šumu. da se vratim ne pada mi napamet jer ovaj put mora da vodi negdje, ako ništa bar je asvaltiran (mada ko zna kada jer je asvalt u očajnom stanju). Kad naiđoh na raskrsnicu, imena mjesta meni nepoznata, no, ugledah jedno poznato, Vrnjačka Banja. Idem tamo, i put me izvede na jedan vrh i na jednu čistinu



Pretpostavio sam da je ovo što se vidi u daljini u onoj ravnini Vrnjačka Banja. Dakle, čeka me dugi spust. Taj spust i onaj predhodni uspon su dionice na kojima sam imao vrlo spor tempo. Uzak put sa lošim asvaltom uz bezbrojne serpentine u kojima ima i šljunka uvjetovali su da sam rijetko dosegnuo brzinu veću od 50 km/h. Spustih se u Vrnjačku Banju. Sada su mi poznati putevi. Odlučujem da idem na Kraljevo, pa Čačak, pa Užice, pa dalje. Konačno široki put



Sada ću ja ovu poznatu dionicu na brzinu da ,,opletem'' i, nadam se, mrak će me ,,uhvatiti'' tek na granici. No, kako ne biva sva kako je planirano od Vrnjačke Banje, preko Kraljeva do Čačka sam na svakom mostu stajao jer se svi ti mostovi na toj dionici rekonstruišu. Evo slika jednog od brojnih mostova



Od Čačka ka Užicu takođe nisam imao željeni tempo. Petak, pa prevoznici pokušavaju prije vikenda da završe što više kada stupa zabrana saobraćaja te sam usput upadao iz kolone u kolonu. Najzanimljiviji su mi automobili koji su pokušali da budu brži od mene, pa pretiču, uleću u makazice. Prvo ih pustim, ali opet zbog toga značajno samnjujem tempo, no, već poslije četvrtog ili petog šlepera kojeg stižem njima se gubi svaki trag. Najćešće sam se zaustavljao na benzinskim pumpama, čak sam pet puta dolivao gorivo



Uglavnom, mrak me hvata u Prijepolju. Dolazim na ganicu i da pokažem saobraćajnu shvatam da je nemam. Očigledno sam je negdje ,,posijao''. Ipak policija uzima podatke o motociklu sa zelenog kartona a ja shvatam da meni nema vožnje van Crne Gore dok ne sredim taj ,,papir'' znan kao saobraćajna dozvola. Stajem u Bijelom Polju da dopunim goriva i da se osvježim i gledam kilometar sat i vidim da sam ,,napucao'' solidnu kilometražu. Ok, idem dalje, poznajem put, svjetla na motorinu nisu loša. Stižem u Budvu i mojoj kući poslije ponoći. Pređena kilomtreža za taj dan iznosi 1.057 km. Dosta, no, da li i previše. Nipošto, i danas sam se malo vozio, nažalost zbog problema sa saobraćajnom ne odoh do Trebinja.

A što se tiče odgovora na ono pitanje da li sam lud, pa, moguće da jesam jer mi se sve ovo sviđa i mislim da mi je jučerašnji dan bio ispunjen, a to, kažu, ne bi osjećala normalna osoba. Možda to ima veze sa detinjstvom, možda ima veze sa Ribljom Čorbom, možda ima veze i sa ... Zapravo, odlučio sam da više ne tražim odgovor zašto ja toliko uživam u ovakvim stvarama, ako nekoga interesuje neka angažuje stručnu osobu, a ja znam, ja ću opet ovako sasvim ,,slučajno'' obrnut jedan đir.

[stefke]

[GuGi]

Još jednom , bravo druže , moj duboki naklon , i kapa dolje .... :-) :-)

[CaseLogic]

Nijesi ti lud nego zivis zivot!

[dolazimZa5minuta]

majstore, memoare jednog dana da napises

[Vito]

Ne mogu da vjerujem da nijesi bio na tvrdjavu i na Chegar... Nishta napravio nijesi.. Morash sjutra ponovo

[Scepan]

Za svaku pohvalu , samo po meni smor ako si sam isao ....