Page 4 of 4 FirstFirst 1234
Results 76 to 92 of 92

Thread: Svaka čast omladini Cetinja…

  1. #76
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Slava i njena cijena

    Prilog sa topic-a "Cetinje - Tajanstvena Duhovna Metropola" od 03-11-11. godine

    Murica kao muza...

    Vrijeme me je poslužilo te sam ovaj lijepi grad (Vajmar) i sve njegove svetinje mogao obići u ugodnoj šetnji, nakon čega sam dugo sredjivao svoje utiske i sjećanja. Pritom sam se sjetio i nečega što sam tada smatrao uobičajenim prostaštvom kojeg ni najveći duhovi nijesu bili poštedjeni ali sam u medjuvremenu shvatio koliko je ispravna ona latinska mudrost po kojoj je: „Vox Populi – vox Dei..“ (Glas naroda - glas Boga).

    Skoro uvijek kad bi se otpočela priča o njemačkim klasicima Geteu, Šileru, Heineu i drugim, neki od onih koji jedva da su u školi pročitali ponešto od njihovih umotvorina, bez ustezanja bi recitovao jedan neobičan stih:


    „ Goethe spielt Flöte,
    auf dem Schiller sein Piller...“



    Što bi se moglo prevesti kao:


    „ Gete svira flautu,
    na Šilerovoj murici....“



    Nakon toga sam svaki put pomislio na onu narodnu, koja veli da se avetinja ponosi onime čega se pametan (i pristojan) stidi... No sve bi ostalo na tome, da mi ruku nije dopala knjizica čudnovatog naslova „Smrt u Vajmaru“ u kojoj su bili opisani zadnji Geteovi dani i njegova smrt jednog hladnog martovskog dana 1832. godine.
    U ovoj knjižici, bilo je opisano kako u posjetu Geteu dolazi jedno mlado i lijepo momče, koga on prihvhata na način kome su se svi čudili osim onih kojima je bila poznata njegova sklonost prema dječacima, što ga je ovaj put koštalo (genijalne) glave. Bio je to sin nekadašnje Geteove muze iz visokog društva, po imenu Bettina von Arnim a koju je kasnije morao izbačiti iz kuće, vjerovatno po onome ženinom; „ili ona ili ja...!!!“

    Kasnije, pošto je ostala bez muža a i bez para, sjetila se svoje vrele prepiske sa Geteom, a kako on nije bio voljan da joj pomenuta pisma pošalje i dozvoli objavljivanje, ova strastvena žena mu je, onako iz zasjede, uvalila svog zgodnog sina, koji je Getea tako žestoko napalio da je, ne obazirući se na gradsko ogovaranje, svu svoju pažnju usresredio na njega, s njim se vodajući i to po najvećem mrazu čime navukao upalu pluća od koje mu nije bilo spasa. U knjizi ima opisa iz kojih se može zaključiti da Geteu (83 godine), ni do čega više nije bilo stalo bez da se na neki način dokopa i „otsvira“ flautu na njegovoj – murici...

    Pošto sam ovu knjižicu, jos jednom pomno pročitao, ne mogah a da se ne sjetim V. Pejovića i nadahnutog naslova njegove cetinjske hronike:

    „Đe to ima...“


    Najbolje odgovor bi mogao biti; tamo dje se niko tome i ne nada...

    - M -


    Vjerovatno se ovoga navedenoga priloga ni slučajno ne bih sjetio da se jedne noċi, u kasne (rane) sati kad se na televiziji prikazuju "sramotni" filmovi i emisije, ne digoh i odlomatah do WC-a, dok je iza mene glasno „tandarao“ televizor koga sam zaboravio istuliti.

    Kako nijesam obraċao pažnju na ono o čemu je bila priča, uveliko bjeh iznenađen kad čuh e se radio o, više nego bliskom odnosu dva velikana njemačke kulture, Göthea i Schillera, osobito komentari koji su taj odnos opisivali tako da nijesu ostavljali bilo kakvu sumnju u njihov dubokointiman odnos, jer su bez ikakvog okolišenja opisivali da su „jedan drugoga jebali u guzicu…“


    Umjesto da se skandalizujem, odlučih da ovu „bezobraznu“ priču prihvatim sa povjerenjem i o njoj razmislim i donesem zaključak lišen jalove „pristojnosti“, jer mi je postalo jasno u kojoj mjeri je ona gorepomenuta „opštenarodna" pjesmica o flauti i stvarno potvrđivala poslovični „Vox Populi…“, koji je, skoro vijek i po, predhodio ovoj dokumentarnoj emisiji.

    U stvari, tek sada sam postao svjestan i stvarne veličine njemačke kulture, koja je svojim velikanima odala vrhunsko priznanje time što je njihove „slabosti“ prihvatila kao izvjesnu „cijenu“, (sa negativnim znakom) njihove nesumnjive genijalnosti. O zaslugama da i ne govorimo…

    Ovo bi najbolje bilo uzeti kao izvjesnu neslužbenu ali zato ne manje visoku nagradu ovim genijalcima jer predstavljaju najbolji dokaz da samo velika kultura može prepoznati velike umove i pružiti im šansu. Zato se ne treba čuditi izboru umova u našoj kulturi činovnički stisnutoj između Njegoševe i Trinaestojulske nagrade.

    Baš me zanima kako ċe moderator postupiti saa ovom mojom „bezobraštinom“

    Last edited by metuzalem; 03-12-19 at 13:08.

  2. #77
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Pod teretom odmaklih godina, uveliko sam bio spreman da i konačno batalim moj „blog“ na forumu Cetinje, što zbog nedostatka ideja a isto tako, kako sam mislio, zbog nedovoljnog zanimanja mlađeg naraštaja, kome sam i namijenio ovu moju nesuvislu „duhovnu zadužbinu“, sve dok prije nekoliko, nijesam uvidio da na svaki od mojih priloga, biva registrovano najmanje 1000 (i slovima: hiljadu) ulazaka, što je skoro nepojmljivo ako se uzme da, iz samog Cetinja, na forum jedva da zalazi njih pedesetak.

    Ovo značajno saznanje me je obavezalo da ostanem na visini zanimanja tih mladih ljudi, jer sam imao dobar uvid u kriterijume starijih, koji se ionako ne snalaze u novim vremenima. Zbog toga sam odlučio nastaviti sa temom „Duhovne Metropole“ u kojoj, na način kome predstoji buduċnost, iznosim svoja sjeċanja ili njihove pretpostavke.

    No najbolje ċe biti, ako ovo vrlo „opċinstvo“ koje tako neodgovorno zalazi na ovaj moj „blog“ jednostavno uputim na onaj kultni film naslovljen kao „Zadnji Tango u Parizu“ kojim je legendarni Marlon Brando svoju ionako osvjedočenu slavu doveo do vrhunca, igrajuċi Amerikanca u najboljim godinama, koji je smogao snage i hrabrosti da zbaci okove čistunstva i nametnute pristojnosti, kako bi došao u Pariz i odigrao; ne „Zadnji Tango“ veċ da učini protest koji je iz naknadne pristojnosti nazvan „Zadnji Tango…“ umjesto „Zadnja Jebačina Parizu“. Ovo pišem da bih omladinu uputio kako bi uporedili ovu napregnutu ljudsku priču sa onim o čemu mucavo i nespretno baljezga uspaljeni matuf odrastao u „Duhovnoj Metopoli“ nenametljive (ne)pristojnosti….

    - M -

  3. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  4. #78
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ČitaU, čitaju moj Met, ali sa ogromnim poteškoćama i naporom. Mnogi ni čitulju neote da pročitaju ako ima veći btoj ožalošćenih. U najbolju ruku pročitaju KO je umaro, da se obavijeste. Ono dalje neote nikako. U susret im izlaze ovizi(pokojnici) te su izrazili tvrdi stav da budu ukopani u krugu porodice. Još kad bi moglo u kakvu vreću, makar i onu mrežastu od krtole, pa neđe u neke lomine, bilo bi SUPERIŠKA.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  5. #79
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    E,dobri moj,
    nije potrebe da budeš strog sa omladinom Cetinje, koja je, ne svojom krivicom, odrastala u „staklenicima“ dječijih vrtiċa, dok su im roditelji bili zauzeti izgradnjom socijalističkih industrijskih giganata.

    Ono jest da im je trebalo vremena kako bi nas dvojicu razdvojili na dva, umjesto jednog - palamuda - ali zato nije potrajalo dok su nam odali iskreno priznanje time što su nam prepustili forum prijestonice kako bi ih ti; uputio na mučnu prošlost a ja uputio u neizvjesnu buduċnost u kojoj saznanje, kao u kakvom duhovnom gulagu, neċe biti zarobljena udbaškim prihvatanjem samo onoga što „Službi“ odgovara. Siguran sam da veċina njih je itekako svjesna privilegije da od tebe, iz prve ruke, mogu saznati kako je nekad bilo a isto tako, iz mojih priloga, kako ċe biti u nekoj bližoj i daljoj buduċnosti.

    Nadam se da ċemo i poslije ovih nenadnih forumskih preturbacija moċi da ih, pravovremeno, uputimo na amanete predaka…

  6. #80
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Svaka čast omladini Cetinja – još jednom

    Odavno se kanim da napišem kakav osvrt na dramatičnu cetinjsku stvarnost u doba „veličanstvenih litija“ a sada i ove nove napasti, doduše nevidljive ali zato spremne na veliko zlo.

    U međuvremenu sam saznao da su grad Cetinje, u velikom luku zaobišla oba ova zla, što sam i očekivao ne zbog toga da izigravam proroka opšte prakse, veċ zbog toga što sam poznavao duhovni i etički ritam onih koji su poput mene odrasli u ovom jedinstvenom gradu.

    Sjeċam se da sam neđe priložio napomenu o „nadimcima“ cetinjskih javnih objekata kao što su to; „Kasoronja“, „Govnjara“, „Crvenkapa“ i druge, među kojima „Tursko Groblje“, umjesto nadimka, uveliko predstavlja opštenarodno „Ime“ prisutno jedino u usmenom govoru, dok napisanog imena ovog objekta se ni ja ne mogu śetit.

    No zato sam jedan od rijetkih koji zna kad i kako je nastao nepisani (usmeni!) naziv ovoga objekta od opštenarodnog interesa a i dobro se śeċam da to bješe baš onih godina kad Cetinje bi prepušteno čuvarima (UDBA) novonastalog „logora“ iz koga je, tada, „strklo“ što je vrijeđelo a dovukao nekakav janjičarski bašibozuk, poslat iz glavnog grada zemlje da „promijeni kapu“ svijem onijema koji ostaše da, u tzv. „zimskom periodu“ čuvaju, ne samo grad veċ i njegovu istoriju.

    Današnji Cetinjani iako misle da je sve to krenulo s Amfilohijem u medjuvremenu su dočekali i mnozinu drugih „Amfilohija“ što političkih što obrazovnih, koji ostaviše jednako duboke ožiljke na biċu grada.

    Jedan od njih je i Arhitekta, kome ne znam imena ali bi mi neko mogao pomoċi da saznam, ukoliko je to uopšte važno, koji je na sebe preuzeo da obnovi ovaj objekat koji se oduvijek zvao i, vjerovatno i danas zove – Korzo, čiji naziv čitaju jedino namjernici i turisti.

    Dakle, ovaj arhitekta je u ostvarivanje datog mu zadatka krenuo na veoma visok stvaralački način, pri tome visoko motivisan slavnom istorijom ovoga istorijskoga mjesta. Kao prvo, jedan od zidova je ukrasio velikom odžaklijom (kaminom) u kome nikad nijesam vidio ognja, koga je vjerovatno bilo ali više po naružbi, a uglavnom je, istuljena, služila da pljani gosti umjesto u pepeljare, u nju bačaju ċikavce.

    Po ostalim zidovima, ovaj kreativni stručnjak je zavidao nekakve kuke od kovanoog gvožđa po kojima bjehu namješteni kojekakvi trofejski handžari, sablje, stare puške i levori, zbog svog obima zvanih i malim topovima.

    No vrhunac ovog visokoumjetničkog stvaralaštva je bio namještaj koji se sastojao od drvenih stolova i stolica, pri čemu su stolice imale naslone takvog oblika da su neodoljivo podsjeċale na „nišane“ koji se mogu viđeti na muslimanskom groblju. Ovaj nišan vjerovatno ne bi bio toliko upadljiv da ovaj neznani arhitekta nije dao da se, na drvenim krugovima koji su štrčalli sa naslona, urezbare krstovi s danas sveprisutnim – 4 S (odnosno 4C ċirilicom) na zastavama kojima se u zadnje vrijeme barjačilo prilikom masovnih litija i molebana.

    Nakon svečanog otvaranja ovog prestižnog ugositeljskog objekta, Cetinjani su, prilikom obaveznog korza, ne samo mogli, no morali svako veče da vide dobro osvijetljenu unutrašnjost sa namještajem, i stvarno, neodoljivo nalik na tursko groblje i nije slučajno da se narodu ovaj naziv i nametnuo na tako nametljiv način.

    No to nije dugo potrajalo, dok jedna grupa žestokih momaka, kojih je na Cetinju vazda bilo, nije stala redovno dolaziti u ovaj lokal i pjaniti te bi često dolazilo do žestokih svađa pri kojima bi se koristilo ono trofejno oružje okačeno po zidovima. Ipak se narod čudio kako kod tih oružanih obračuna niko nije stradao a ni ozbiljno bio povrijeđen, jer su oni momci to oružje upotrebljavali kako bi u nabijeđenom pijanstvu sabljama i handžarima śekli one „turske glave“ sa naslona (ramena) stolica a šef restorana trudio da ih brzopotezno zamijeni novim, sve dok ga neki od onih pravih Cetinjana nije opomenuo da to ne čini da ne bi ostao bez svoje, no bi mu bilo bolje da ošega i one koje su ostale zdrave „na ramenima“ onih stolica. Izgleda da je bio više mudar no poslušan te je ovaj savjet poslušao, čime je, u stvarnosti, praktično nestala sličnost sa „turskim grobljem“ ali ne u sjeċanju stanovnika Cetinja, jer evo cijelih 65 (i slovima: šeset pet) godina ovaj naziv skriva onaj koji visi iznad ulaza u ovaj lokal.

    Neko ċe se zapitato zarad čega je matuf započeo ovako dugačku priču zbog nečeg u osnovi tako trivijalnog, na čem bi im odgovorio da i nije baš tako trivjalno jer sam na osnovu ovoga donio zaključak (privatno proročanstvo) da na Cetinju neċe biti litija a evo i ovi virus se ne usuđuje.

    Ima još jedan razlog e ovo pišem jer sam načuo da je jedan "Amfilohije“, pardon - Vojvoda - došao na Cetinje sa zahtjevom da se vrati spomenik kralju Aleksandru Karađorđeviċu kako bi Cetinje povratilo svoj historijski značaj. Ovoga spomenika se još sjeċam jer se nalazio na mjestu đe je danas spomenik osnivača grada – Ivana Gospodara.

  7. #81
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Prije par dana više slučajno nego li namjerno, naleċeh na članak/komentar/ kolumnu izvjesnog Jovoviċa koji se, pritom, izjašnjava kao Baranin odnosno Cetinjanin, veċ prema potrebi, koju preleċeh bez mnogo udubljivanja u tematiku iste sve dok na kraju ne pročita jednu vrhunsku anegdotu koju je autor predstavio kao barsku mada bi, po mojem, više odgovarala cetunjskom duhu i poimanju a govor o tome kako neki pamtni đetiċ pita (mudroga) oca:


    • „E tata, kako bješe ime onoga proljeċnog vjetra te oprašuje voċke i ostali biljni svijet razvigor il…?
    • „ E moj sine, ne znam kako ga imenuju ali po meni bi najprirodnije bilo da ga nazovu – Jebivetar!“


    Tek nakndno sam shvatio da ovo uopšte nije (jevtini) vic veċ jedan itekako visokouman prijedlog za razmišljanje.

  8. #82
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo da svoje drage mlade sugradjane (CT) castim su ovo nekoliko prica...

    http://montenegrina.net/fokus/v-st-k...kuca-deda-ota/

  9. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  10. #83
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Kako je cetinjsko "Tursko Groblje" dobilo svoj neprolazni naziv

    Nekadasnji vecernji pogled s korza, kroz prozor u restoran "Korzo" i njegovu opremu koja je svojom arhitekturom ovjekovjecila ovaj naziv.





    Ova slika naslikana starackom rukom neka bude nesto kao uzgredna razglednica iz vremena korone...

    - M - (kao Matuf)

  11. #84
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

  12. The Following User Says Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  13. #85
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Post sa foruma Sex i Erotika za cetinjske Brašnjomude i ostale Trljače murice…

    Jedna mlaka ljetnja večer, bješe se uveliko spustila kada sam sa par ruža u ruci pozvonio na zvonce elegantnog apartmana u mermernoj rezidenciji na avenue de Grenelle. Vrata mi otvori Marie obučena u svileni kimono sa svojom teškom crnom kosom uvezanom u impozantnu punđu koja joj je dodavala elegantan i gospodstven izgled.
    Na maloj terasi omeđenoj mermernom balustradom bio je postavljen povelik sto na kome se u srebrnoj posudi hladio, ne bilo kakav, šampanjac koji se presijavao u svjetlosti nekoliko dugačkih svijeća. Ionako ugodan osjećaj se pojača kad izađosmo na terasu i Marie ugasi ono jarko osvjetljenje u sobi koja nestade u mraku ali se odjednom žestoko zbunih vidijeći mnoštvo osvijetljenih prozora koji su sve do voga puta bili zaklonjeni neprozirnim mrakom. One moje dosadašnje sumnje naglo se pojačaše kad iz sličnog apartmana prekoputa terase izađe krupna prilika muškarca koji me neodoljivo potsjeti na nekadašnjeg cetinjskog superjebača – Voja Šaletina - čiji su brkovi bili posebno prepoznatljivi i važili kao jedinstven estetski detalj. Ne samo zbog njegovog impozantnog stasa i junačkijeh brkova, na Cetinju su ga tada opjevali ovim stihovima:

    „Ako nećeš Gagarina,
    Uzmi Voja Šaletina...“


    Svoj status superjebača posebno je osvjedočio time što je u „lov“ odlazio prazne puške da bi oko Lovćena a ponekad i podalje sa nekom usamljenom čobanicom „opalio“ vreo, dubok i prodoran - „metak“.

    Impresioniran njegovom pojavom moj utisak šapatom podijelih sa lijepom Marie, na što ona sa tugom u glasu poprati riječima..:

    „Što je bolje, kad neće da mu se digne...“

    Skupa sa ovim muškarcem dobrog izgleda i u najboljim godinama, na terasu izađe, momak zalizane kose u crvenom prsluku, pred sobom gurajući mala kolica na kome su se razaznavale gomile ostriga, male posude sa kavijarom, tostovi i bočice sa vodkom.

    Povrh svega ispostavi se da je on porijeklom Bugarin i veoma uspješan poslovan čovjek, što moje sumnje dovede do dramatičnog poznanija da sam cijelo vrijeme imao ulogu, nenamjernog, ali itekako realnog sex-gladijatora, bez obzira što bi ona mnogo prije mogla biti primjerena konju ali, konačno, zar ne bi bilo pošteno i konja u areni uzeti kao gladijatora, posebno zato što je u Rimskoj Imperiji jedan konj dogna čak i do - senatora... Nakon uobičajenog upoznavanja, sjedosmo za postavljeni sto i otpočeli ovu nenadnu gozbu, no se ja u svojoj nelagodi osvrnuh i osmotrih sve one prozore iz kojih sada dopiraše svijetlo time postajući i konačno svjestan svoje uloge u grupnom voajerskom (voyeur) činu anonimo priređivan samnom u glavnoj ulozi. Onaj Bugarin me prijateljski oslovi sa „bratko“ na što se Marie odmah javi i opomenu nas na pristojnost konverzacije na francuskom u čemu je odmah poslušasmo.
    Pri kraju gozbe, Marie koja bješe najmanje popila, napomenu da iza svega stoji ovaj imućni Bugarin i da je mojom ulogom veoma zadovoljan, te bi mu drago bilo ako bih pristao (uz dobre pare) da se i on, u našu erotsku vezu, uključi makar u ulozi – sudije na jebačkom ringu....
    A ukoliko bi se desilo neko čudo i njemu digao, onda bi uslijedila basnoslovna – premija...
    No hoće li o tome biti dalje priće.., ne znam...

  14. #86
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default





    Znam da većina mlađih Cetinjana pojma nema o negdanjim cetinjskim podjelama na: “Grahovce”, Bogdanovce”, “Donjokrajce” i druge te me ovaj prilog u novinama podsjeti na ondašnje vrijeme međusobnih sukoba u kojima sam imao prilike da, makar i kao osvjedočena kukavica, ukrstim šake sa nekolicinom od “Bogdanovaca” među kojima su najpoznatiji bili braća: Milo, Vuko i Pajo gazda restorana “Konak”.

    U navedenom članku, ne baš bez čuđenja, pročitah da je policija privodila Mila (83) da bi od njega uzela nekakve izjave a u stvari da preko njega isprepada ostale (mlađe) Cetinjane da i njima sljeduje isto ili gore...









  15. #87
    Join Date
    Feb 2022
    Posts
    2
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nekadašnji vrtići su u to vrijeme bili ustanove za prihvat ratne siročadi, dok su kasniji vrtići više ličili na "plastenike" u kojima su odgajana posebno pristojna i poslušna djeca.

  16. #88
    Join Date
    Feb 2022
    Posts
    2
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by balcinzop View Post
    Nekadašnji vrtići su u to vrijeme bili ustanove za prihvat ratne siročadi, dok su kasniji vrtići više ličili na "plastenike" u kojima su odgajana posebno pristojna i poslušna djeca.
    techzpod.com mobdro
    nisam baš siguran u to.

  17. #89
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Originally Posted by
    balcinzop
    Nekadašnji vrtići su u to vrijeme bili ustanove za prihvat ratne siročadi, dok su kasniji vrtići više ličili na "plastenike" u kojima su odgajana posebno pristojna i poslušna djeca.
    nisam baš siguran u to.


    Pohvalno je da si se registrovao kako bi popričao sam sa sobom jer si me time obavezao da oznesem svoje svjedočanstvo iz godina neposredno poslije 2. Svjeckog…

    I danas se dobro sjećam, kad smo jednoga sunčanog dana, mi đeca iz Ivanbegove ulice, glibavi i raskubeni, bosih nogu obješenih u prašnjavoj kuneti, spazili kako iz ćoška poprečne ulice pojavljuje veoma disciplinovana kolona đece obučene u nešto poput uniformr od bijelih košuljica i tamno plavih suknjica sa crvenim fijocima u kosi, koje su pratile dvije mrgodne ženetine ogrnute tamnoplavim pelerinama.
    Đeca su stupala po dvoje, držeći se rukama i pri tome pjevala pjesmu prepunu tuge, čijih se stihova koje ću navesti po sjećanju:

    “Usnulo je siroče,

    ispred tuđih dvora,
    ručicama doziva,
    preko sinjeg mora…”

    “Majku su mu odveli,

    neki crni ljudi,
    tiho mu je pjevala,
    da ga ne probudi…”

    (Nastavak, možda, slijedi…)



  18. The Following 2 Users Say Thank You to metuzalem For This Useful Post:


  19. #90
    Join Date
    Nov 2017
    Posts
    12,168
    Thanks Thanks Given 
    14,371
    Thanks Thanks Received 
    3,497
    Thanked in
    2,501 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post


    Pohvalno je da si se registrovao kako bi popričao sam sa sobom jer si me time obavezao da oznesem svoje svjedočanstvo iz godina neposredno poslije 2. Svjeckog…

    I danas se dobro sjećam, kad smo jednoga sunčanog dana, mi đeca iz Ivanbegove ulice, glibavi i raskubeni, bosih nogu obješenih u prašnjavoj kuneti, spazili kako iz ćoška poprečne ulice pojavljuje veoma disciplinovana kolona đece obučene u nešto poput uniformr od bijelih košuljica i tamno plavih suknjica sa crvenim fijocima u kosi, koje su pratile dvije mrgodne ženetine ogrnute tamnoplavim pelerinama.
    Đeca su stupala po dvoje, držeći se rukama i pri tome pjevala pjesmu prepunu tuge, čijih se stihova koje ću navesti po sjećanju:

    “Usnulo je siroče,

    ispred tuđih dvora,
    ručicama doziva,
    preko sinjeg mora…”

    “Majku su mu odveli,

    neki crni ljudi,
    tiho mu je pjevala,
    da ga ne probudi…”

    (Nastavak, možda, slijedi…)


    Zaista je zadovoljstvo čitati.

    Bilo bi lijepo izdati kao jednu knjižicu.

    Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
    No pasaran!

  20. #91
    Join Date
    Dec 2018
    Posts
    2,625
    Thanks Thanks Given 
    91
    Thanks Thanks Received 
    830
    Thanked in
    493 Posts

    Default

    a mozes li se sjetit' sta se pjevalo u proljece 42ge,kad ti je vec nausput?

  21. The Following User Says Thank You to umart For This Useful Post:


  22. #92
    Join Date
    Nov 2017
    Posts
    12,168
    Thanks Thanks Given 
    14,371
    Thanks Thanks Received 
    3,497
    Thanked in
    2,501 Posts

    Default

    Kako iz čije kuće.

    Poslano sa mog M2006C3MNG koristeći Tapatalk
    No pasaran!

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Duh Cetinja
    By Hari Krisna in forum Centralni
    Replies: 53
    Last Post: 22-08-15, 23:53
  2. Put preko Cetinja
    By Stetni in forum Automobilizam arhiva
    Replies: 26
    Last Post: 27-01-10, 17:30
  3. Svaka čast
    By balans in forum CdM Arhiva
    Replies: 0
    Last Post: 12-09-07, 14:45
  4. Dan Cetinja
    By luv_is_a_verb in forum Centralni
    Replies: 20
    Last Post: 12-01-07, 22:17

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •