Page 2 of 2 FirstFirst 12
Results 26 to 50 of 50

Thread: Svaka čast omladini Cetinja…

  1. #26
    Join Date
    Nov 2014
    Posts
    335
    Rep Power
    7064

    Default

    Ma sve je to tako Ja onako uzgred pokusah ogrebsti staru cetinjsku kulturu o kojoj su mi pricali i po kojoj su se izdvajali nekad Cetinjani. Inace nisam sa CT, vec sam iz HN a zivim u BG

  2. #27
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Quote Originally Posted by pecaros View Post
    Ma sve je to tako Ja onako uzgred pokusah ogrebsti staru cetinjsku kulturu o kojoj su mi pricali i po kojoj su se izdvajali nekad Cetinjani. Inace nisam sa CT, vec sam iz HN a zivim u BG
    Dobro te iznese ove podatke, jer tek sada shvatam zbog čega sam te uvrstio u Cetinjane, što nije nikakvo čudo kadse sjetim kako su s Cetinja ka štakori s broda koji tone, brisali; politički karijeristi i partijjska nomenklatura za novouvedenu prijestonicu - Titograd - a svi oni koji su se bavili naukom, umjetnošću i literaturom u pitomi Herceg-Novi, koji, ako se osmotri na geografskoj karti i pri tome u italijanskoj čizmi bezobrazno zamisli ženska noga, nameće pomisao na najerotičnije mjesto ovoga čarobnog zaliva.

    No sad nećemo o tome, jer se dobro sjećam vremena "obnove i izgradnje", kad smo Petar Lubarda i ja bili veoma bliske komšije, sve dok se, zajedno sa likovnom akademiom, nije spuštio niz lovćenske strane i konačno stanio u tome lijepome gradu. Zbog toga ti, na neki način i pripada da grebeš po kulturi prijestonice koja se sada izdvaja svojim kulturno obrazovnim institucijama u kojima se sastaje neki mladi narod pritekao sa raznih strana, dok se cetinjski matufi okupljaju po kafanama a omladina po bezličnim kafićima. A to što živiš u Beogradu smatram dobrim izborom, kad si već otišao iz tog lijepog i pitomog mjesta.

  3. #28
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Došlo vrijeme da se rastanemo...

    Uprkos broju ulazaka na moj thread „Cetinje duhovna metropola“, neodoljivo mi se nameće osjećaj uzaludnosti u mog naivnog pokušaja, da gradu u kome sam odrastao, učinim duhovnu zadužbinu uslovljenu duhovnim blagoslovom, kojim me je uputio da „odživim“ život dostojan odrastanja u njemu....

    Razlog tome je moj skoro tromjesečni boravak nadomak grada Cetinja u koji sam dolazio uglavnom prema potrebi ali ipak dovoljno često da dobijem dosta pregledan uvid u njegovu svakidašnjicu i potsjetim na vrijeme koje sam proveo u njemu. Prvi i neodoljiv utisak je bio da je grad na opštenarodnom godišnjem odmoru kome se ne nazire kraj. Ulicama jurcaju momci na bijesnim motorima od čije buke čoek ni svoje misli ne može čuti, dok se po razvaljenim pločnicima vide luksuzni džipovi koji izgleda da jedino služe kao simboli nekog neshvatljivog statusa jer se na putevima rijetko mogu viđeti.

    Posebno neugodan utisak ostavljaju isluženi udbaši, jedini koji sebi mogu dozvoliti da po cijeli dan vise po kafanama van turističke „Staze slonova“ poput Gradske Kafane i sličnih, jer svojim uslovnin refleksom i dalje šire uši kako bi uhvatili kakav aber na polzu - SLUŽBE. Nakon što sam se pobliže kod nekih preispitao na koji način se finansira ova opštenarodna svakodnevica, dobio sam odgovor da su na djelu transakcije, kojima se neprolazna vlast osigurala i to prodajom stanova za dojčmarku po metru kvadratnom, dok je kupovinu džipova omogućila velikodušnim otpremninama a time što (nekadašnji) samoupravljači ne moraju plaćati vodu i struju, ostaje im pokoja para da kupe gorivo i piće ukafani.

    Ove pomenute okolnosti su, prvo, uslovile da zapustim moj thread „Cetinje tajanstvena...“ a potom i da u potpunosti batalim ovaj svoj naivni poduhvat, računajući da bih prije mogao doći do pravog i jedinstvenog priznanja za ono što - nijesam - napisao, nego li za sve ono što sam do sada izbaljezgao na oovome duhovnom drkalištu. Zato bih svima onima koji su nestrpljivo očekivali nastavak avanture Adepta Velikog Učenja, Đakoma Belaviste, toplo preporučio Koeljevog „Alhemičara“, jer smatram da je, kudikamo, bliži njihovoj duhovnosti a i pristojniji, jer nema pomena o nekim jebačinama, kao što je to, uostalom, slučaj i sa sveukupnom istorijom filosofije a ljubavne romane da i ne pominjemo.

    Na kraju da vas sve pozdravim životnim imperativom i to bez kondicionala:

    - Jebite se!
    Last edited by metuzalem; 20-09-16 at 13:45.

  4. #29
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Chuck Norris na Vučjem Dolu

    Pošto pripadam naraštaju kome je pedesetih godina prošloga vijeka, CG-istorija počinjala Prvim Srpskim Ustankom a Boj Na Mišaru predstavljao nastavak Kosovske Bitke, nakon dugogodišnje skitnje po okršnjem svijetu me je, poslovična „naknadna pamet“, nagnala da se prisjetim priča nekadašnjih đedova i baba o nekakvom – veljem - Ratu za Hercegovinu i bici na Vučjem Dolu, đe je – NEKO – slavno pobijedio tursku vojsku.

    Međutim ni bjesomučno „googlanje“ mi nije baš bilo od pomoći, te se dogovorih s društvom da jedan dan krenemo u posjetu mjestu događanja, kako bi se uvjerili da taj istorijski događaj nije proizvod narodne epike, već neoboriva istorijska činjenica - istorije Crne Gore. Dakle, jednog osunčanog oktobarskog dana smo se zaputili od Cetinja pa preko Podgorice do Vilusa, odakle se odvaja cesta za Bileće a prema GPS-u, par kilometara prije granice sa BIH-a, na desno odvaja seocka cesta koja vodi do - Vučjeg Dola.Isključismo GPS računajući da će nas putokaz, ka ovom značajnom mjestu, uputiti tamo đe treba, te smo opušteno nastavili put sve gledajući da ga ne prominemo i dobro se začudismo kad nam se, odjednom, ispriječi državna granica sa svojim „privremenim“ karaulama. Nije nam preostajalo bez da se vratimo kako bi – pitajući – našli put koji bi nas odveo do ovoga razbojišta te se zaustavismo kod prve policiske patrole, koja je stajala na proširenju nedaleko od granice, odakle se i odvaja pomenuta cesta i oni na naše pitanje kako da dođemo đe smo krenuli, odgovoriše protivpitanjem; hoćemo li – do Crkve? – iako smo, jasno i glasno pomenuli - Vučji Do. Ovo nam bi malo čudno ali se ipak obradovasmo e nijesmo pobrkali.

    Put uskom cestom potraja i kad već pomislismo da smo zalutali kad nam ususret dođe jedan Hercegovac koji nas obavijesti da smo prominuli put i da se moramo vratitio do mjesta odakle se vidi crkva. Bi nam čudno što će nam kao putokaz do ovog istorijskog mjesta poslužiti nekakva ojađela crkva, kao da se radilo o nekakvoj procesiji a ne jednoj od najslavnijih bitaka devetnaestog vijeka. Uskoro sa uzvišenja spazismo crkvu koja se bijeljaše u prostranoj dolini okruženoj šumovitim proplancima, te na raskrsnici spremno skrenusmo ka toj nezaobilaznoj crkvi, no prije nego li stigosmo do nje ispred nas se pojavi vitak i jednostavan obelisk sa prigodnom posvjetom junacima ove značajne bitke




    Nakon što minutom ćutanja odasmo dužno poštovanje borcima, ma ko oni bili, zaputismo se do novoizgrađene crkve, koja se, nalik na nikakav visoko stilizovan bunker, izdizala na blagom uzvišenju ispod koga se prostiralo polje na kome se dogodila ova značajna bitka.

    Nakon obilaska novopodignutog hrama, ostadoh potpuno zbunjen službenim statusom ovog događaja o kome nijesam imao čast da učim u školi, te uzeh da izguglam istorijske činjenice, što se iskaza kao uzaludna rabota, jer se u pisanim i inim medijima suočih sa neočekivanim aspektima u odnosu na ovu bitku pošto su se oni na nju osvrtali kao na drugo poluvrijeme Kosovskoga Boja, ne obazirući se na pomenuti – Mišarski.

    Moje nedoumice su uveliko potvrdili komentari sa mnogih portala i medija, jer ih je bilo raznih a najviše ovakvih:

    Bучедолска битка је величанствена побједа Српског оружја над Турским окупатором. Потпуно је у праву преосвећени Јоаникије, у памет се браћо Срби што ће лажна вјера међу нама!!!

    Već sam mnogo puta pominjao svoju razuzdanu maštu, koja se ovoga puta pokazala u svom njenom razornom stvaralaštvu, jer sam nakon ove poetične izjave zamislio kako na bojište dolaze konji natovareni – srpskim – oružjem koji po nadolasku turske vojske, najednom i na gotovs, ustaje i žestokim jurišem nezadrživo pred sobom razagoni „Turke na buljuke“, pred sobom ih gonećii u, do tada, neviđenu pogibiju.

    Shodno tome, s punim pravom sam mogao dozvoliti sebi da zamislim e je u ovom, takoreći – holivudskoj – boju, osim srpskog oružja mogao učestvovati i besmrtni junak našega doba – Čak Noris (Chuck Norris) - što se najbolje da zaključiti iz odnosa poginulih Turaka (6.000?) sa jedne strane i Crnogorskih branitelja (72) sa druge strane. Ovih 72 učesnika na crnogorskoj strani bi se moglo ueti kao izvjesna kolateralna šteta od zalutalih metaka ili zbog neviđene gužve koja je nastala prilikom ovog antologijskog učešća pomenutog super junaka ...



    Ostalo prepuštam uobrazilji svakog onog ko god zaluta na ovaj moj nenamjerni post.

    - M -
    Last edited by metuzalem; 16-11-17 at 21:25.

  5. #30
    Join Date
    Oct 2017
    Posts
    32
    Rep Power
    0

    Default

    Ja sam... Procitano ))

    Upravo sada procitah tekst i od muke se nasmijah. Jeste fakat da Crnogorci i Srbi i dalje zive u proslosti, ali sve ono sto je bilo od ogromnog znacaja ne vrijednuje se na pravi nacin. Mada je to veca karakteristika kod nas, u nasoj miloj Crnoj Gori.Vjerujem da si guglajuci nailazio na svakojake informaicje i pripisivanje zasluga; ali to je tako i uvijek ce nazalost biti tako, sve dok se mi ovdje ozbiljno ne pozabavimo svojim pravim, najznacajnijim, neoborivim istorijskim cinjenicama. Ovdje politicari slavne bitke spominju stvarno samo kad im se treba zaokruzit' guzica.( da izvinete na prostom izrazu ).Oni na taj nacin ne gube sebe, ali Crna Gora gubi sebe. Crna Gora je mala zemlja, zemlja bogate istorije, prepoznatljiva po toj svojoj slavnoj proslosti, a upravo istorisjke cinjenice dijelom cine osnovu ocuvanja njenog nacionalnog identiteta. Sjecanje na najzacajnije dogadjaje za Crnu Goru nikako ne znaci i ne treba da znaci podsticanje na mrznju, ali su nam preci bar ostavili duznost da ne zaboravimo da nisu uzalud ginuli.Trebalo bi da postoje i Zavodi za zastitu kultuno istorijskih spomenika. Medjutim, kakav je odnos Zavoda i drzave, vidi se iz prilozenog. Crkva taman kao bunker, a jos malo ce i cijela drzava da nam funkcionise na GPS...

  6. #31
    Join Date
    Apr 2006
    Posts
    11,440
    Rep Power
    252804

    Default

    Prelijepa građevina, nema priče.

  7. #32
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    27,627
    Rep Power
    164491

    Default

    Zbilja vjeruje li ko da je poginulo 72 Crnogoraca i 6000 Turaka...

    Mislim da 6000 ljudi zubima da krene na nekog pa će preklati više od 100 ljudi...

    Poslato sa kompaktne pisaće mašine

    ............ Ż\_(ツ )_/Ż.............
    -> Forma za naručivanje online stvari <-

    Bugi Vugi tapši Raduj se!

  8. #33
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,635
    Rep Power
    442874

    Default

    Pobjednik piše istoriju, mada malo su se ođe opuštili prilikom brojanja i sabiranja.

  9. #34
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Quote Originally Posted by Bugi View Post
    Zbilja vjeruje li ko da je poginulo 72 Crnogoraca i 6000 Turaka...

    Mislim da 6000 ljudi zubima da krene na nekog pa će preklati više od 100 ljudi...
    E dobri moj,

    slična dilema je i mene nagnala te sam se naprosto "opučio" kako bih googlanjem došao do valjanih istorijskih činjenica, jer je i meni teško bilo (na riječ) povjerovati u navedene odnose gubitaka, ne samo na Vučjem Dolu, nego i u većini bitaka koje su vođene tokom CG istorije. Prilikom svoje pretrage nailazio sam i na izvještaje stranih učesnika poput austrijskog (Gjurgjevića) u kome on navodi 4000 mrtvih i ranjenih na turskoj a 250 (72 poginula i 182 ranjena) na crnogorskoj strani.
    Ishode ovih istorijskih bitaka mlađim naraštajima bi najbolje bilo prikazati rezultatima u fudbalu đe je rezultat od 1:0 u odlučujućoj utakmici punopravan razlog nesputanom trijumpfu, dok bi rezultat od nekih 10:0 čak mogao izazvati i izvjesnu nelagodu.

    No što se ovih odnosa poginulih tiče, nema potrebe vraćati se u daleku prošlost, jer je sličnih bitaka bilo i u bližoj prošlosti, kao što je bila ona na - Košćelama - 1941. kad su partizani (njih 7 pobijedili moderno naoružani italijanski bataljon u sastavu od preko 800 (i slovima: osamsto) i to bez gubitaka osim jednog ranjenog, činjenica dovoljno značajna da francuskog filozofa i učesnika francuskog pokreta otpora - Žan Pol Sartra (Jean Paul Sartre) - navede da posjeti poprište ove bitke, prilikom svog boravka u YU, šegdesetih godina prošloga vijeka.

    Međutim, moje dublje zanimanje za istoriju Crne Gore počelo je onoga momenta kada mi je jedan visoki oficir Wermachta postavo pitanje o oficirskom kadru u CG vojsci, kojim sam bio zatečen pošto mu nijesam mogao dati suvisli odgovor, te sam mu nakon dubljeg razmišljanja rekao da su CG-odredi imali plemensko-rodovsku strukturu đe se svaki učesniknik, borio rame uz rame sa braćom i najbližim rođacima, dok njima komanduje plemenski izabranik , što je uslovljavalo borbu bez uzmaka. Ovaj potomak osvjedočene pruske tradicije namah je shvatio u kojoj prednosti je bila borbena spremnost jedne takvog odreda u odnosu na one utemeljene na osvajačkim interesima.

    Tek nakon ovog njegovog osvrta, neeodoljivo mi se nametnuše slutnje o onoj skrivenoj strani istorije koju pobjednici skoro i da ne pominju a bez koje slavnih pobjeda ne bi bilo da make, žena i sestre nijesu bezuslovno i nepokolebljivo sustajali iza očeva svoje đece i braće koje sestre niđe tako ne vole kao u Crnoj Gori. E baš su te žene, na jedan duboko ljudski način zaslužne što su CG-ratnici na tako bespogovoran način odlazili u boj, jer su bili svjesni da brane svoje potomstvo, žene, sestre i ostalu rodbinu. Čak se i rijetko pominje da su žene i sestre bile te, koje su išle za vojskom natovarene tajinom i preobukom i da bi nakon boja iznosile mrtve i ranjene. Sve ove pobjede i poduhvati ionako ne bi bili mogući da crnogorske majke nijesu svoje sinove odgajale da odrastu kao zaštitnici svog potomstva i porodice.
    Last edited by metuzalem; 30-11-17 at 10:26.

  10. #35
    Join Date
    Oct 2017
    Posts
    32
    Rep Power
    0

    Default

    Kuku nama sa novim generacijama. One ne znaju za ono da bez zrtve i gubitka nema dobitka.
    Stigla mi je poruka...Suze mi na oci dodjose.
    Naravno da cu pogledati

  11. #36
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Sve do rukometne utakmice koju su đetići ubjedljivo izgubili u subotu 13. januara nove godine na njemačkoj televiziji nijesu prestajali da gledaoce opominju na ovaj sudbonosni datum a osim toga donijeli i reportažu o tome da se odjeća prosječnog CG-podanika uglavnom sastoji od - trenerke, posebno od donjeg dijela - odnosno gaća, sa istaknutom cijenom od - 10 eura. Pritom su reporteri ove emisije obišli ulice glavnog grada i pitali obučene u ovu odjeću kako to je ona dobila opštenarodni karakter, na što je jedan od visprenijih, duhovito odgovorio da je u donjem dijelu trenerke....:

    - ".... kudikamo lakše - stići i uteći...."

    ....nego li utegnut u kakvom modernom oijelu.

    Međutim, po onome što sam vidio u Cetinju, ova "opštenarodna" odjeća za mene predstavlja nešto poput - "pidžame" - u kojoj mnogobrojni "trudbenici" opušteno provode (prespavaju) dan u očekivanju da im ispane neku rabota koja se - isplatiti - a do tada...

    Ovo sa rabotom "koja bi se isplatila" za mene predstavlja poseban prateći fenomen, jer mi krov na kući već nekoliko godina toči, poüto cetinjski "majstori" koje pozovem; dođu, vide i odmahnu rukom, uz primjedbu da im se ta rabota - ne isplati!?
    Last edited by metuzalem; 16-01-18 at 17:07.

  12. #37
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Ljepota ljenosti...
    (prijedlog za razmišljanje...)

    Kad god, za vrijeme ljeta, prošetam glavnom gradskom ulicom, imam običaj zastati između ona dva novozasađena brijesta i pogledati u pravcu Biljarde, pri čemu me savaki put obuzme neki čudan osjećaj da je prostor ovog kulturno-istorijskog trga, na neki način - "neuravnotežen".Ovaj osjećaj postane jači kad se osvrnem u pravcu Dadovog ateljea na kome "zijevaju" otvorena vrata kroz koja rijetko ko uđe ili izađe a onda na kovačnicu Bogdana Marcana oko koje se motaju horde turističkog bašibozuka koji kupuju njegove rukotvorine i jedini CG-trend: Šolje i ćikare sa 10 CG-zapovijesti koje počinju sa onim dubokomislenim zaključkom da je - čoek:

    - "Rođen da bi se odmarao!"


    Da se ove zapovijesti ne odnose i na - žene - svakom turisti postane jasno čim osmotri obližnje kafane a posebno onu sa nazivom Cap Antibes, pred kojom uglavnom sjedi "muški narod" i to tako da bi mogao da vidi ko prolazi a i da bude viđen od prolaznika. Opšti utisak dopunjavaju one ljepotice u narodnoj nošnji te služe kako bi, svoju posjetu Cetinju, turisti mogli ilustrovati i na folkloran način, čime opšta slika dodatno ispada iz "ravnoteže" jer postaje očevidno da ovdje nedostaju baš oni krupni i smrknuti momci u trenerkama, koji bi na pravi način osvjedočili navedene - zapovijesti - time, što bi na sebe primili veoma odgovornu ulogu - manekena - opštenarodnog odmaranja, mada bi, zbog pomenute dosljednosti, bolje bilo nazvati ih - gladijatorima...
    Last edited by metuzalem; 08-02-18 at 10:44.

  13. #38
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Sise i bicepsi

    Da bi nekome ispostavio jednu od dilema okašnjelog matufa, dovoljno će biti da ovo mlado općinstvo Cetinja podsjetim kako se vremena i običaji mijenjaju na veoma dramatičan način.
    Naprimjer; još uvijek se jasno sjećam, koliko sam se, u svojim ranim godinama, stidio svojih raskubenih gaća, te nije čudo e sam trenutno itekako zatečen činjenicom, da razbucane gaće, danas, predstavljaju osvjedočeni objekt visoke mode. Ova dilema mi se posebno nameće prilikom mojih neobaveznih šetnji Berlinom, đe svuda zatičem ljude različitog doba i uzrasta, kako opušteno sjede po kafanama i pločnicima, dok im kroz raskubene gaće ponosno ispadaju koljena, prkna ili neki drug djelovi tijela.

    Pošto sve češće dolazim u Crnu Goru, jasno je da znake u vremenu pratim na veoma intezivan način, pri tome zapažajući mnogo toga starog koje se ponavlja na moderan način. Pri tome sam otvoren za sve priče, viceve i sugestije kojih je na Cetinju bilo u svako vrijeme a vazda se isticale svojom originalnošću. Onda nije ni čudo što me se jedan cetinjski vic veoma dojmio; onaj đe jedan momak pita neku curu:

    • - „Mala, imaš li ti sise?
    • - „Imam!“
    • - „Pa što ih ne nosiš?“


    Koliko god ovaj cetinjski vic izgledao zabavan, on je mnogo više od toga jer predstavlja izvjestan znak u vremenu koga je teško previdjeti, bez ako čoek neće da vidi ili mu nije ni bitno. Mene je ovaj vic uputio da malo osvrnem oko sebe i bolje razmislim o skrivenoj poruci ove šale, jer novovremene mogućnosti jasno ukazuju da ako ih neka cura i stvarno nema, bez problema može da sise - po mjeri – na brzaka dobavi u Podgorici ili Kotoru, pod uslovom da ima dovoljno sitnoga novca ili solidnog sponzora.

    Međutim, moje pogane opservacije ovdje ne prestaju već se protežu i na muški naraštaj prijestonice, što se sa nametljivo kurči svojim nadrkanim bicepsima (mišicama), stečenim veoma napornom „obradom“ u onoj fitnes radionici nadomak cetinjske Autobusne Stanice, istima pridajući vrhunsku opštu i moralnu vrijednost, jer se na sve drugo osvrću sa prezirom i nipodaštavanjem.

    Ovo zadnje mi je posebno teško padalo, pošto sam odgojen na starinski način i smatram da s poštovanjem treba prihvatiti ruku koju pruža stariji, te sam dosta često bio neugodno iznenađen, kad bi ovi mlađahni atlete moju ruku prihvatali s vidnom nelagodom i „preo kurca“ te sam ubrzo prestao da se zalijećem...

    Poseban dojam je na mene ostavilo to, da je kod ovog mladog naraštaja lični izgled postavljen visoko iznad ostalih amaneta i vrijednosti, što oni potvrđuju svojim napornim vježbama koje ih koštaju vremena i novca. No, neko će se zapitati čemu sva ova priča jednog matufa izgubljenog u vremenu i prostoru a na što nije teško dati odgovor; da je ovo, sa bicepsima (mišicama), u stvari smisaona paralela sa, gore navedenim vicem o sisama, koje neke cure imaju ali ih ne nose a mogu dobaviti ako treba, dok se „iz priloženog“ sasvim jasno može zaključiti da je slično i sa muškim naraštajem Cetinja, koji svoje bicepse nose na način da se slobodno mogu smatrati muškim – sisama – koje oni itekako - ponosno - nose i daju na uvid .

    Ova konstatacija se meni neodoljivo nametnula, kada sam pročitao dnevnu vijest da se na Cetinju ne može naći čoek koji bi starijim čeljadima iscijepao drva u zimskom periodu, što samo potvrđuje ovu moju teoriju o – muškim "sisama" – koje su tu da se nose a ne da služe za cijepanje drva i slične rabote...
    Last edited by metuzalem; 22-04-18 at 10:37.

  14. #39
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Bješe to neđe zadnjih godina blagoslovenog samoupravnog poretka, kad se zatekoh u prepunom restoranu manstira Morače, baš kad u njega stupiše neke strane gospođe sa omanjim kučetom na lancu, kojom prilikom se, ne samo posluga i šef sale već, čini mi se i dežurni kuvar, svi ka jedan, ka jedan stuštiše da im na znanje daju e je zabranjeno kučad uvoditi u ovu ustanovu od posebnog društvenog značaja. Ili tako nekako...

    Od tada prođoše godine, dok ne dođoh u priliku da ovaj događaj ispričam jednom ugostiteljskom radniku u penziji, koji me tada podsjeti na ondašnju praksu ugostiteljskih preduzeća da svoje osoblje jednom godišnje odvede na plaćeno studijsko putovanje po <strong- "Trulom Zapadu" - kako bi, takoreći "na djelu", mogli da vide na koji način način oni izlaze sa problemima koje nameće turizam. Ovaj zaslužni ugostiteljski radnik mi potanko ispriča kako su obišli Njemačku, Francusku i konačno se obreli u vječnom gradu - Rimu - i bili smješteni u jednom lijepom i udobnom hotelu đe su i večerali a pritom imali priliku da vide jednog pogolemog kučka, po svoj prilici Bernandinca, kako se izležava na jednoj sećiji u uglu prostranog hotelskog restorana.

    Sjutradan su ovi visokosvjesni samoupravljači grupno krenuli u razgledanje izloga vječnoga grada Rima, da bi s u podne sastali u restoranu hotela gdje ih je čekao plaćeni ručak. Onako izgladnjeli navališe na pune pjate dok, neočekivano, jedan posebno svjestan samoupravni kadar ustade i značajnim glasom postavi dramatično pitanje:<br>

    - "Ma đe je onaj kučak od sinoć.., da mi je samo znat?"

    - "Eto ti ga na pjat!" -
    opušteno dodade neko od okolnih samoupravljača.

    Izgleda da više i nije trebalo bilo kakve priče, jer se na ovo pitanje cijela samoupravna ordija diže i u, neviđeno bezobzirnom stampedu, zaglavi vrata hotelskog restorabna da bi kasnije, za skupe pare, po okolnim prčvarnicama kupovala sangviće e da bi utolila glad, ni slučajno ne dovodeći u pitanje više nego značajnu primjedbu onoga svjesnog kadra e su im - Latini, stare varalice - za ručak sigurno uvalili onoga kučka. Aferim!

    P.S. Siguran sam da Ivanbegovac ima u arhivi nešto o ovom značajnom događaju pa ne bi bilo zgoreg da o tome nešto i napiše...
    Last edited by metuzalem; 26-05-18 at 01:04.

  15. #40
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    285
    Rep Power
    518

    Default

    P.S. Siguran sam da Ivanbegovac ima u arhivi nešto o ovom značajnom događaju pa ne bi bilo zgoreg da o tome nešto i napiše...[/QUOTE]


    Aha, da, ima, ima toga, a i ono kad se Bojo Bojanin vuk narilja paśega mesa, pa je putovao osam dana od Beograda do Cetinja jer je mora svaki čas bljuvat i kakati. Pa ima ono kad članovi KUDa ''TRIBINA MLADIH - CETINJE nešćeše ništa na brk metnut na ručku kad smo gostovali u Brezovik(uh ne ja živ/a nako da bačim krv), pa se jeo poarani luk iz bašti blizu Sportskog centra(bilo što da se ubači u drob koji zavija od gladi).
    No, treba to naći, te zapise, jer ja, ka svaka budala, ne vodim računa đe što objavljujem.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  16. #41
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    285
    Rep Power
    518

    Default

    KALJEKTIVNAJA NAVALJOTKA

    Bojo, drumski vuk iz Bojane, veliki dio radnog vijeka je proveo u Fapu na relaciji Bar - Beograd. Govoraše da ima utisak kao da vozi voz. Jedina razlika je bila u tome što nije morao da skapava po teretnim stanicama čekajući na ukrštanje. Vozio je kad je stio, a počiva đe je stio. Vremenom je sve prešlo u nekakvi automatizam. Svrćao je u iste drumske mehane sa ove, i u iste sa one strane. Đe će svrnut, odlučile su priče i preporuke drugih šofera. Glavna preporuka za neku mehanu je bila u kvalitetu, a najviše u količini hrane koja se služila. Dobra preporuka, ali mlađim šoferima, bila je ljepota konobarice. Pored ljepote značajnu preporuku je imala narav konobarice. Odmah bi se proširio glas o dobroj konobarici, i parking ispred mehane bi bio pun već poslije nekoliko dana. Bojo se jednom bio nagrdio u kafanu đe je stalno svrta. Kad je konačno izašao iz nužnika, ču od kolega da su ga u mehanu dobro najeli paśega mesa. Izio je tri porcije, ma je žestoko platio, ne samo parama, no i čučanjem u ćenef. Zakleo se tvrdo da tamo neće više nikad svratit, a usput je obavještavao kolege o zlu koje ga je zadesilo. Dugo nije moga ništa okusit, a i boja se da ga opet ne proćera. Sve od Batajnice nije stajao, no tek u jednu malu kafanu poslije Mojkovca. Okuraži se i uđe prilično bezvoljno pa śede za astal u sami ćošak. Žive kukavice nemađaše u kafani. Samo jedna đisna śedijaše pri šanku. Kad se diže, Bojo primijeti da ima pomanju kecelju. Bješe glibava, ali se to slabo primećivalo zbog njenih otutašnih butina sa kojih nije moga oči skinut. Priđe stolu, i jednom krpom, koja je trebalo da bude salveta, ošesta po stolu u prekrst, kao da sklanja mrve. Puče ona salveta po astalu, a poskoči Bojo skoro isto kao i ona pepeljara od plave lastre.
    - Iiiiiiiiizvolllte, dreknu konobarica da se prestraviš, ali se Bojo još nije bio pribra od one salvete.
    - Imate li možda kokošje supe, esam nagrdio stomak?
    - Iiiimaćemo!!!
    - Kako imaćemo???
    - Doke malo zamemziš, biće gotova supa.
    - Imate li mladoga sira?
    - Imamo dosta!!!
    - Daj mi sad jedno kvarat mladoga sira, ma da nije slan, esam nagrđen.
    - Oli pirunom ili prstima, ako su ti čisti ???
    - Ja pirunom. Viđi mi ruke jadna. Ja sam ti i šofer i automehaničar, i sve što treba.
    - I ja sam tako mislila. A, što bi popijo uza sir?
    - Ja bih za prvinu jedan dupli pelinkovac.
    - Ade de. Eo idem da donesem.
    Ode pud šanka, Bojo već bješe uočio da su joj dobri farovi, a sad kad mu je okrenula pleći, viđe e joj je mlogo dobar i diferencijal. Amortizeri pojaki, za svaku pohvalu. Kad bi nakončala frizuru, i kad bi se nakarminisala, bila bi prva liga. Odluči da je malo prošeta tamo ovamo, pa joj zatraži čašu vode. Kad mu donese vodu, reče joj da na astal nema čačkalica. Ona ode i donese tri četiri u ruku i prosu ih pred njim. Donese u pjat mladoga sira, a Bojo je zamoli da malo pośedi kod njega, e ne može ništa iźes kad je sam. Dobro, veli konobarica, i onako nema nikoga od gosti. Primače karigu i śede nakosičke, jer joj ona stegna nijesu mogla stat ispod astala. Prekrstila noge, a ona keceljica pokratka. Bojo više ne vidi e je kecelja glibava, i pita konobaricu kolika joj je plata, ma ne skida oči sa onija stegana.
    - Mala mi je plata. To đaolju žicu. Nema ni gosti.
    - A, bili ti radila u grad?
    - Bih ja, kako ne bih.
    - Pa oli da te ja povedem?
    - A, bi li stijo?
    - Auuuuu, još pitaš. Takvu đevojku bih i na pleći odnio do tamo.
    - A, bi li leba ti?
    - Bih, što da ne.
    - Kad bi doša za mene?
    - Nemam što dolazit, no lijepo ajd ovi čas samnom.
    - Bešale?
    - Ada čuješ.
    - Eo da se preobučem.
    - Idi pravo u oni žuti Fap. Dolazim.
    Povede Bojo konobaricu na Cetinje, i odma je zaposli u Ineks, jer je Munja iznenada napuštio posa nekoliko dana prije, i otišao da pečalbari u Budvu.
    Uredi se konobarica kod Ruške. Sinu ka sunce jarko........
    Poslije nekog vremena svrati Bojo u onu kafanu kod Mojkovca. Kafana skoro puna. Nađe praznu stolicu kod jednoga maloga čojeka i śede. Samo što je sio, ovaj ga pita okle je.
    - Ja sa sred Cetinja. Vozim u Bojanu.
    - Eneee. Tamo ima jedna naša odolen. Radi kajno konobarica. Poveo je neki šofer tamo. Je li se snašla, da mi je znavat.
    - Jes kako nije, veli mu Bojo, a u cijelu kafanu nasta tajac. Muči jado, onakva zdravina, a onako pametna. Radi da se zvekne, a i radodajka je. Sad neki dan je imala redaljku... Pade jedna stolica kad naglo ustade jedan čojek.
    - Što mu bi te onako izleće, pita Bojo ovoga te śedi s njim.
    - To mu je šćer.
    - Auuuuuuu ode li kući za levor da me izgori? Moram bježat.
    - Nije, ne boj se. Otiša je na drugu stranu prema autobusu.
    Svejedno, plati Bojo što je bio dužan, pa dade gas pud Beograda.
    Otac konobaričin uvati prvi autobus pud Titograda, pa odma drugijem pud Cetinja. Upita neku đecu đe je Šantićeva ulica, pa kad mu objasniše, hitro ode kod šćere.
    Nađe je u stan, i prije pozdrava pita je što je to bilo s njom i nekakvijama momcima.
    A, to ? Muči tajo leba ti. Zbog toga si doša? To je sve prenapuhato. Bilo je svega pet šes druga.....

    **** Оне те брину о правопису обавештајем да сам прова да пренесем аутентични говор, без коректуре. Eво неколико знакова, па нека туре сами ђе мисле е треба ...... ,,,,,, ' ' ' ' ' ' ?????? !!!!!! ;;;;;; :::::: ------
    Постед бај Гане Радусиновић
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  17. #42
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Izgleda da se nas dvojica dopunjavamo čak i toliko da sasvim solidno možemo potvrditi ono prvobitno mišljenje cetinjskih brašnjomuda e se radi o jednom jedinom - dežurnom palamudu. Oni ne mogu da shvate da neko mora stvarati i reality književnost poput ove naše, dok su oni prinuđeni čitati zadatu lektiru koju pišu predodređeni kadrovi koji se takmiče u stvaralačkom prenemaganju e da bi stekli boračke psrdon nacionalne penzije ili neka druga opipljiva priznanja.

    I dobro je što je tako...


    NAPETI SLUČAJ ŠPIRA N.

    Jednoga ljeta vrelih šezdesetih, moj stari prijatelj Cvjetko U. ispriča, meni i bratu mojemu, jedan svoj doživljaj iz kotorske bolnice, kada je bio na operaciji žuči. Veljaše, jednoga dana, u sobu do njihove dođe jedan veoma čudan, takoreći jedinstven – „bolesnik“, po imenu Špiro, koji naprasno bijaše „obolio“, od ničeg drugog do – Žestoko dignutog kurca!?

    Dakle, dotični Špiro je radio kao kondukter kod prevoznog preduzeća „Autoboka“, pa mu se, dati, prilikom nekog od brojnih putovanja ukazala jedna od onih, ne baš tako rijetkih prilika, kad se nekakvo žensko čeljade ispriječi pa čovjek ne može ni desno ni lijevo no mora po sredini, pa tako i on, iako je bio oženjen, nije uspio da odoli iskušenju.

    No, kako je to po običaju većinom brzopotezna „rabota“ praćena žurbom, stragom i ujedima savjesti, Špiru se dogodi nekakvi „kvar“ te mu se pos-lije jedne takve zbrzane jebačine, [email protected] nije više imao namjeru da – padne... Pošto nije baš bio mlađega doba a uz to i dosta dugo oženjen, u početku ga to nije mnogo brinulo već, naprotiv, oraspoložila ga je činjenica da će po povratku kući imati mogućnost da smiri zajedljivu savjest "metkom" koji je sa dalekog i zamornog puta donio u tako pripravnom i „bojevom“ stanju.

    No, ta ojađela „bojeva“ pripravnost se nastavila sjutradan, pa prekosjutra, te dan za danom sve do žestoke panike koja ga je dovela u bolnicu. No u svemu tome, ova vražja - „bolijest“ - ga nije toliko mučila koliko činjenica da je cijela Boka munjevito saznala za ovaj unikum medju bolijestima, te je svaki njen stanovnik, koji ga je iole poznavao, dolazio u posjetu a kako je vrijeme prolazilo ne samo da su ponovo navraćali no ih je bilo sve više i više.

    Nakon izvjesnog vremena, Špiro je naprosto pao u očaj zbog tog ogromnog zanimanja svojih sugrađana i jedva se uzdržavao od grubosti ili neke žestoke reakcije, kako bi ga konačno ostavili da na miru i dostojanstveno odboluje svoju mučnu „bolijest“. Jednoga dana je došao i sav razjaren rekao Cvjetku:

    - „Ajme, što me nađe od ovoga vraga, ada došlo mi ga je stući ka´zmiju – otrovnicu...!

    Za nevolju, i kad nije bilo vrijeme posjete, u vratima Špirovesobe, stalno je visio jedan Ciganin, bolesnik, od onijeh sa Trojice, bez prestanka uzdišući i mrmljajući:

    - Ma, sretan čoek ali ne zna... Eh, da se to meni desilo, znava bih ja kako bih se liječio... Na takvoga „bonika“ bih „privio“ cijelu žensku Boku a ako bi zatrebalo i pola Dalmacije, a ne ka´on... Ts, ts, ts...

    Svakoga jutra je počinjala ista procedura. Dolazili su doktori i sestre pa bi svaki put još uvijek do pucanja tvrdi Špirov ***** uvijali, savijali, lomili, masirali a ponekad mu nabijali nekakve inekcije, nakon toga ga ostavljajući na milost i nemilost „dobronamjernim“ posjetiocima. Stručno osoblje je prilikom ovih jedinstvenih „operacija“ uspijevalo da barem polovini svoga lica da donekle ozbiljan i zabrinut izraz, dok bi onom iskrivljenom drugom polovinom nalikovali posjetiocima.

    Malo po malo, umjesto dana se stadoše ređati – sedmice. Posjetioci se prorijediše te je izgledalo da se narod navikava i na to jedinstveno – čudo! Ne zna se tačno koliko je dana moralo proći da bi ova „bolijest“ jadnoga Špira nagnala da dođe u bolnicu, ali ih sigurno nije bilo samo par, već je broj morao biti najmanje – dvocifren. Cvjetko veljaše, da je Špiro u bolnici boravio cijelih – dvadeset i pet, sve dok se nije pojavio jedan mlađi doktor i potrefio „pravu“ inekciju i Špiru konačno mogao izjaviti da je uspjeh očevidan. Tu sudbonosnu izjavu je izrazio na pravi način i „pravim“ riječima:

    - „E pa, Špiro, sad mu slobodno možeš pružit ruku i s njim se pozdraviti, jer se u ovako „napetoj“ situaciji, dugo, a možda više nika nećete više sresti...“

    Špiro je, presretan, spakovao svoje stvari i brdsko-brzinski zdimio iz „napetog“ centra pažnje. A kako i ne bi, crni kukavac, bio presretan da se makne iz nepregledne dohovne i moralne močvare sveopšteg licemjerja, čiju je svakodnevicu tumbe prevrnuo ovom svojom nenamjernom „bolešću“. Jer, da je kojim slučajem trebalo da mu ga „dignu“, to bi već pripadalo sasvim legalnoj medicini... Ali da mu ga „obale“..., e mora se priznati da je to nešto sasvim drugo...

    No ipak, ako čoek pošteno promisli...

    Prvo; priznati se mora da je ovo bio prvoklasan medicinski „prepad“ i u osnovi nešto veoma rijetko.

    Drugo; Bilo koja pojava iz ove oblasti ljudskih patnji, rijetko „dobrovoljno“ postaje javna tema, bilo društvena bilo medicinska.

    I sad, desi se da dođe čoek – pacijent – dignutoga kurca, koji ga, uz to, žestoko ometa u obavljanju posla i ostalog te on, jednostavno, zatraži (medicinsku) pomoć. E sad, tu pomoć treba da mu pruže, doduše stručno osposobljeni ali zato ljudski i moralno žestoko obogaljeni ljudi u čijim udžbenicima i opštem obrazovanju nema ni riječi o nečemu sličnom a kamo li o dubljim i skrivenijim uzrocima.

    No što je – tu je...! Svi su nespremni a posebno sam – pacijent. Treba primijeniti terapiju, ali koju? Ređaju se inekcije, dok se po bolnici i gradu narod krevelji, sprda i diskutuje. Od samog početka jedno je sasvim jasno; ali na onu pravu, toplu, ljudsku terapiju, niko ne smije ni da pomisli. Barem ne javno... A koliko bi njegovih vrlih sugrađanki, da je bilo hrabrosti i poštenja, bilo spremno da nesebično i bez ikakvog medicinskog znanja, pruži najbolju moguću terapiju, koja bi učinjela „čudo“ ne samo kod pacijenta, već i kod mnogih koje bi učestvovale u jednoj takvoj „terapiji“.

    Razumijevanje, nježnost i mir, pa onda uzbudljivo nesebičnim predavanjem pokušati sve što mašta pruža.., pa ako terapija ne uspije odmah, Bože moj, pokušavato opet i nanovo zu nježnu njegu i pažnju. Kad se jedna umori, druga može nastaviti sve dok pacijentu odgovara. Tokom cijelog tretmana stvoriti ugođaj i zahvalnom predanošću slijediti volju pacijenta, čineći sve što se može, kad je Bog već dao jednu takvu rijetku priliku a koja je često prisutna u glavama uspaljenog naroda nad kojim bdiju i vlast i škola i crkva pa konačno i sam narod da se ni slučajno ne bi desilo ovako kako ja grijrsni - spomenuh.

    Pri takvom stanju činjenica, kukavi Špiro nije ni imao drugog izbora. Bio je primoran da bude pacijent i to „grđi“ od svakog pravog ili uobičajenog. Na ovoj njegovoj „bolijesti“, najbolje se projektovala sva bijeda ljudskog duha, misli i osjećaja... Pa da se čoeku ne smuči...

    Zato ovaj Špirov slučaj treba pamtiti, jer je bio i ostao uzvišena žrtva naše sveopšte duhovne i moralne bijede...!
    Last edited by metuzalem; 04-06-18 at 00:28.

  18. #43
    Join Date
    Sep 2009
    Location
    Hell Hole
    Posts
    1,249
    Rep Power
    28746

    Default

    Ne poznajem mnogo Cetinjana, par djevojki i momaka koji su svi ok osobe, iskrene i duhovite kako to vec prilici Cetinjanima. Izdvojio bih Luku Radovica, mladog muzicara koji je cesto organizovao svirke u humanitarne svrhe, cak i vise od nekih starijih i popularnijih kolega - svaka mu cast.
    Linux is just like a Wigwam; No Windows, No Gates, Apache inside.

  19. #44
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Služba (UDB-a) kao estrada.

    Ovih zadnjih godina sve češće dolazim u Crnu Goru i boravim duže, tako da mi se sve više nameću usporedbe novoga doba i poretka sa onim nekadašnjim godinama – obnove i izgradnje - kad sam sa ostalom cetinjskom đecom dijelio dobro i zlo, svjestan da su te godine bile, doduše gladne, glibave i srabave, ali zato pune događanja. O tim godinama je Ivanbegovac ostavio potresno svjedočanstvo o tome, ko je i kako vladao gradom koji je osnovao Ivan Gospodar i u kome je, svome narodu, ostavio štampanu riječ.

    Kolikogod da smo bili zauzeti krpenjačom i ostalim igrama, ipak nam nije promaklo da gradom, takoreći, kao iz dobro pripremljen zasjede, neprikosnoveno vlada OZNA, kasnije preimenovana u UDB-u, da bi nakon proglašenja Titograda za glavni grad republike, u Cetinju ostao udbaški kadar sposoban jedino da nadgleda i sprovodi direktive a budući da je Cetinje ujedno bila i metropola kulture, kadar ove službe se uglavnom bavio organizovanjem folklornih manifestacija. Mi stariji se dobro sjećamo turneja ovih folklornih grupa po inostranstvu i, posebno, njihovih uzgrednih krađa po robnim kućama.

    Od toga doba se mnogo toga promijenilo tako da to nije mimoišlo ni opštenarodnu SLUŽBU (UDB-u) koja se u međuvremenu prilagodila novim trendovima i mnogo toga prihvatila od estrade, te više u inostranstvo ne šalje folklorne grupe već visoko sofisticirane družine poput „Pink Panters“ koji su uz svestranu podršku ove službe ojadili juvelire dijelog svijeta. Ovo nikako nije slučajno već umnogome motivisano hajdučkom logikom i inatom, po sistemu; „0ni su na nas bačali bombe i rakete te ćemo im mi vratiti na način dostojan tradicije, tako što ćemo opljačkati njihovo blago i podijeliti sirotinji.

  20. #45
    Join Date
    Aug 2015
    Posts
    52
    Rep Power
    6474

    Default

    Cetinje, je za mene mnogo vise od lijepog mjesta. Prelijepo je, i nadasve unikatno

  21. #46
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Quote Originally Posted by dzemaludin View Post
    Cetinje, je za mene mnogo vise od lijepog mjesta. Prelijepo je, i nadasve unikatno
    Baš mi je drago na ovome threadu pročitati i poneku uzgrednu poruku, jer mi ipak ne bi bilo pravo da se ovaj cetinjski forum pretvori u privatni blog okašnjelog palamuda, kako me, s pravom krstiše neki cetinjski brašnjomudi. U priloženoj poruci, posebno me se dojmio atribut - unikatno - jer evo skoro godina e sam kupio, veoma obiman "Roman o Cetinju" izvjesnog Veselina MIŠNIĆ-a, koji ovaj unikatni grad prikazuje kroz ličnost Đoka Leze (Vujovića) sa kojm sam išao u osmogodišnju školu - Njegoš, sve do polumature. Nakon toga smo imali samo uzgredne susrete, u kojima smo se površno raspitivali jedan o drugome.

    Međutim u ovom je romanu se, od samog početka, nameće dilema da li je roman u stvaari zaga o njemu ili baš o ovom jedinstvenom (unikatnom) gradu, te čoek počinje da se pita što je pisac u stvari htio da kaže. Da ovu dilemu nekako razriješim, pomoglo mi je to što mi je ličnost iz romana bila dosta poznata, te sam shvatio da je pisac kroz nju (ličnost Đoka Leze) i stvarno uspio da grad Cetinje učini jedinstvenim jer kad je Đoko iz njega otišao u Herceg-Novi, naprosto je potonuo u pitomu anonimnost ovog primorskog grada a potom i stvarno utopio, kako bi svoju sudbinu opravdao u potpunosti.

    Jer je Đoko Leza samo u Cetinju mogao biti - Đoko Leza - pošto ga je ono stvorilo i omogućilo mu da preboli svoj mučni život u kome je pola grada htjelo da mu navuče ludačku košulju, dok se druga polovina brinula o njemu kao svom najbližem, sluteći koji ga stvaralački grčevi muče dok nesviklo pokušava da odživi svoj život.

  22. #47
    Join Date
    Dec 2011
    Posts
    2,451
    Rep Power
    192359

    Default

    svaki put kad vidiim naslov ove teme, krenem da citam-svaka cast Vucicu... i sjetim se onog komentara sa pornhuba

  23. #48
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Cetinjski dekolte...



    Evo me ponovo u CG đe sam upućen na cetinjsku pjacu da bih se snabdio namirnicama i ostalim te tako bi i ovoga puta. Ispalo je dobro e sam u Podgoricu sletio u četvrtak i tako stigao da u petak - pazarni dan - odem na cetinjsku pjacu kako bih pokupovao što mi treba. Kao i uvijek me je zanimalo i što se dešava na pjaci ali i mimo nje, te sam se stalno osvrtao da što ne propustim, te mi za oko zapade jedan rastrakulani BMW sa dva momka žestoko nabildovanih mišica (bicepsa), kroz otvorene prozore izbačenim na uvid cetinjskom općinstvu, čime me neodoljivo podsjetiše na nadrkane dekoltee nekadašnjih "bedevija" pri polasku na maturski bal

  24. #49
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default

    Danas je pazarni dan na Cetinju te dođoh da nakupujem što mi treba, nakon čega svrnuh u-cafe da pregledam poštu i javim se kome treba. Kad bjeh gotov uljegoh na forum da se i vama javim i iznesem najsvježije utiske naše prijestonice.Ono s čim se susrijećem veoma često me podsjećana neke "rabote" koje sa Cetinjem samo uzgredno imaju neke veze.

    Tako se pri pogledu na betonske mješalice, svaki put sjetim onoga što neđe pomenu filosof i pjevač Rambo Amadeus da:

    - "Kad mješalica radi, nepismeni profitiraju!"

    Pritom mi sa nametne dosta nategnuta usporedba (metafora) da je mješalica nepismenim preduzetnicima neka vrsta - Pisaće mašine - a oni kamioni te ujedno miješaju i ćeraju beton u stvari - lap top - ovi naprednijih (pismenijih) među njma. Pri tome se sjetim koliko se sve nabolje promijenilo od onih vremena "Obnove i Izgradnje" kad su (nepismeni) kadrovi Službe pisali:

    "pendrekom umo
    čenim u - krv..."
    Last edited by metuzalem; 28-07-18 at 14:43.

  25. #50
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,309
    Rep Power
    34233

    Default Odjeci i reagovanja....

    Na nekom od brojnih rođendana, dobih na poklon mali SONY radioprijemnik sa slušalicama koji od tada redovno koristim kao uspavljujuće "sredstvo" ali i kao budilnik u rane sate. Ovaj prijemnik, ne veći od kutije šibica, moguće je programirati da se sam istuli nakon određenog vremena te nije bilo potrebe da "dežuram" po tom pitanju. Uglavnom sam slušao RADIO CRNE GORE koji ima izvanredan noćni program sa probranim muzičkim prilozima ali zato sa turbo "patriotskim" budnicama prepunih refrena u kojima se pominje naša lijepa Crna Gora.

    U tim nadahnutim "narodnjacima" se pominju - golubovi bijeli - ali i dežurni - sokolovi - čiji je zadatak da pozdravljaju stare roditelje i pouzdane prijatelje,od Lovćena do Komova pa i dalje ako treba. Budući da se ovaj budilnički "patriotizam" ponavljao svakoga jutra, posebnu pažnju mi je privukla pjesma koju je ova radiostanica najčešće emitovala u ranim časovima a od koje mi je u sjećanju ostao stih koji glasi:

    - " Crnom Gorom odjekuje,
    da se nova ljubav kuje,
    za nas dvoje...,
    za nas dvoje....

    E onda i nije nikakvo čudo, što jednoga dana "ufatih" sebe kako se šunjam oko kovačnice Bogdana Marcana, isprikrajka prežeći da vidim da kojim slučajem nije on uzeo da kuje tu visoko nadahnuto - opjevanu ljubav... I za koga?

Page 2 of 2 FirstFirst 12

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Duh Cetinja
    By Hari Krisna in forum Cetinje
    Replies: 53
    Last Post: 23-08-15, 00:53
  2. Put preko Cetinja
    By Stetni in forum Automobilizam arhiva
    Replies: 26
    Last Post: 27-01-10, 18:30
  3. Svaka čast
    By balans in forum CdM Arhiva
    Replies: 0
    Last Post: 12-09-07, 15:45
  4. Dan Cetinja
    By luv_is_a_verb in forum Cetinje
    Replies: 20
    Last Post: 12-01-07, 23:17

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •