Zapis kako su Vilusi pripali Crnoj Gori !

[G R A D]

Kako su Vilusi ušli u opštecrnogorski zbor

И од сада да су Црногорци увек


Да се зна и да је веровано како ја, владика Сава, митрополит цетињски и господин војевода Вукадин Вукотић, и сердар Сава Петровић, и сердар Станиша Радоњић, и прочи кнезови, и все обштество сената черногорскаго примамо дака Сладојевића со свема вилусама, и со свем племеном Риђанима, да су у збор черногорски, и посад да су Черногорци увлек, да буду за Черногорце понијети зло или добро, како и други Черногорци. Сије бис ва лета 1748, априла 28.

-------

I od sada da su Crnogorci uvijek


Da se zna i da se vjeruje, kako, ja, Vladika Sava, mitropolit cetinjski i gospodin vojvoda Vukadin Vukotić, i serdar Sava Petrović, i serdar Staniša Radonjić, i ostali kneževi, i cjelokupan crnogorski Senat primamo Daka Sladojevića sa svim vilusima, i sa cijelim plemenom Riđanima da su u zbor crnogorski. I od sada da su Crnogorci uvijek, da budi spremni za Crnogorce ponijeti zlo ili dobro, kao i drugi Crnogorci. Ovo bi ljeta 1748, 28. aprila.


Beograd. Narodna biblioteka, inv. br. 1148 (Knjiga baština vladike crnogorskog Save Petrovića, XVIII v.). Matić 514 (1148.), 216. Uništeno 1941. godine. ZIN V 7906.

-

[G R A D]

Izgleda da tada đaoljeg Srbina nije bilo u Crnoj Gori.
Niđe ih nema te 1748. godine!

[Ćipur]

Iz knjige :arrow: Risto Kovijanić: Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV - XVI vijek)

Grad Duklja (Doclea) i srednjevjekovna država Duklja, ponijeli su ime po ilirskom plemenu Docleati.

Iliri je zbirni naziv, kako su Rimljani zvali stanovnike današnjeg Balkanskog poluostrva i među tim Ilirima bilo je sigurno ogromnih razlika, različitih plemena, naroda, govorili su različitim jezicima ...

Mislio sam dok nijesam naišao na ovaj dokument, koji je Risto Kovijanić preuzeo od Milutina Garašanina, mislio sam da su Docleati zauzimali prostor samo oko grada Duklje, međutim vidimo da su živjeli i na području današnjih Vilusa 50 km dalje od grada Duklja.

Znači, ispada, Docleati su zauzimali cijeli prostor današnje centralne Crne Gore, mada se zna da je postojalo i ilirsko pleme Labeati koje je obitavalo oko Labeatskog jezera (današnjeg skadarskog).

U svakom slučaju, nema sumnje da su Docleati bili veliko ilirsko pleme.

Ovaj povijesni izvor (natpis na grobu) prvi je protumačio Milutin Garašanin, ali je u ovom njegovom tekstu opisan samo ovlaš.

U knjizi Rista Kovijanića opisuje se pronađeni docleatski grob u Vilusima na kojem se nalazilo i jedno žensko ime koje se srijeće i u dokumentu iz 14. vijeka.

[Ćipur]

U posjeti: "POBJEDA NEDJELjOM" U VILUSIMA


POVRATAK ŽELjEZNIČKE SAOBRAĆAJNICE od Nikšića ka Čapljini i novi putni pravac, ka moru i sjeveru, donijeće nove životne impulse brojnim selima


Put i pruga, da prođe tuga


Dugo, predugo, trajala je tuga mještana, od kada je, prije više od tri decenije, ukinuta željeznička pruga od Nikšića, preko Bileće, ka Čapljini. Bilo je to u maju, 1976. godine, kada je u saobraćaj puštena "pruga snova" Beograd - Bar . Ova, koja je četiri decenije povezivala dvije jugoslovenske republike, otišla je u zaborav, naravno, ne stanovnika mjesta kroz koje je prolazio voz. Stručnjaci, ili političari, procijenili su da pruga uskog kolosjeka nije dobra za naše široke puteve u budućnost . Njenim ukidanjem, kao da se srušio svijet mnogima koji su je koristili, koji su govorili da im je "očni vid izgubljen", i da nikakvi makadami, pa, čak, i moderna saobraćajnica od Nikšića ka Trebinju, ne može da nadomjesti "njihovu" prugu.
-Dvije informacije, koje su nedavno stigle do ovih krajeva, donijele su u domove, u duše i srca mještana, različita raspoloženja. Jedno je veselo, pravo radovanje. Govori da će stara željeznička pruga, naravno, modernizovana, prolaziti kroz krajeve, kao i ona što je ugašena prije tri decenije. Tako su se sporazumjeli čelnici Željeznice, danas dvije države. Dakle, pruga neće biti tuga kao u minulo vrijeme.
No, istovremeno, u ove krajeve stiže jedna druga, ne baš dobra vijest, koja mještanima nekih sela ne da mira. Čelni čovjek Direkcije za puteve Crne Gore, Veselin Grbović, izjavi da će priključak na put Risan - Grahovo - Nikšić i sjever Crne Gore, "ići preko Vilusa". To je bio dovoljan razlog da se i susjednih nekoliko sela Mjesne zajednice Vilusi, Grahova i još nekim reaguje, da se pišu obrazloženja i zahtjevi, da novi put od mora ide onim starim - preko Osječenice ka Podbožuru. Šta će biti - ostaje da se vidi. Treba vjerovati stručnjacima, ekonomistima, finansijerima. Valjda će se uskoro sve znati, vezano za ovaj putni pravac, koji bi, i te kako, sva ova sela približio i moru i sjeveru.
-Za nas starije je najvažnije da nam stignu pruga i voz, priča Vasilj Bulajić, dobrodržeći osamdesetogodišnjak iz Vilusa, čovjek kojega je vijest o povratku pruge razveselila. -Samo da mi je doživjeti da sjedem u "naš" voz , na "našoj" stanici, i da krenem ka Nikšiću, ili pak tamo - ka braći u Hercegovini. Svejedno mi je. Uostalom, među nama nikada nije bilo granica, sve do u ovo posljednje vrijeme.
Normalno, i oni koji ne pamte prugu, čuli su priče o njoj. I oni imaju želju da se voze tom novom saobraćajnicom. Mada su im na raspolaganju i ona moderna saobraćajnica od Nikšića ka Trebinju, ali i moderni motorni četvoronošci, kojima se mnogo brže stiže tamo gdje naume. Mnogi od ovih mladih ljudi, zaposleni su u viluškoj "industriji", u pogonima "Elektromont", "Trafomont" i pogonu nikšićke Elektrodistribucije. Male po veličini, ali velike po značaju, ove fabričice, već godinama, daju vidan doprinos razvoju cijelog ovog kraja. Ovdje se time, i te kako, hvale. Mladost je zadržana u zavičaju, na starim - novim ognjištima. A gdje su mladi, tu je i snaga, koja, kako kažu Vilušani, vilama izbacuje siromaštvo sa ovog područja i ublažava i onaj bol za starom prugom, koja se, eto, ponovo seli, ali u nove priče i novu nadu. S pravom.
U ovim krajevima imaju nadu da će ih doseći još jedno dobro, koje sanjaju svakodnevno, svakonoćno. Naravno, riječ je o vodi. One za piće imaju dovoljno, ali za navodnjavanje okućnica i imanja, nimalo. Jeste, ledine su u dobroj mjeri zamijenile njive, ali neki, poput Blagote Bulajića, inače penzionera nekadašnje Zemljoradničke zadruge u Grahovu, se ne predaju. Blagota ima pogolemi imetak. Na njivama je, do nedavno, sijao pješnicu, a sada svake godine proizvede po nekoliko tona ovsa i ječma. Ima i brojne ovce, koze, krave i - golemo posla.
Nedaleko od Blagote živi i vrijedna porodica Gavrila - Gaja Vujačića. On je relativno mlad čovjek, četrdeset mu je godina. Ima troje djece, Anđeliju i Miloša, učenike ovdašnje osnovne škole, i šestogodišnjeg Milana. Koliko mogu, dječje ruke pomažu roditeljima. Posla ima za sve. U farmi pet - šest krava, konj i, naravno, svakodnevni posao. Domaćica Rada proizvodi prvoklasni sir. Vele - mane mu nema da je sa Njeguša, iz nekih poznatih vremena. Na pijacama širom primorja nema problema sa prodajom. Naravno, supružnici su zadovoljni zaradom. Imaju i nešto oranice, petnaest kosa livade i još dvadeset u zakupu, od komšija. Krave treba prehraniti, ako se misli prikupiti više mlijeka. Uz pomoć kredita, Gajo je pribavio i svu potrebnu mehanizaciju, koja im, i te kako, olakšava posao.
Nema u Vilusima i okolini stočara kao nekad, ali primjeri Mirka Savova Vučetića, Mirka Vojinova Vujičića, Mija Vukalovića i još nekih pokazuju da poljoprivreda i stočarstvo nijesu zaboravljeni. Bilo bi još više ljudi koji se bave starim zanimanjima, ali nedostatak vode čini svoje.
-Odavno postoje projekti, kako da se "dokopamo " vode, kaže Ljubo Bulajić, poznati seoski aktivista, doskoro šef mjesne kancelarije u Vilusima, a danas predsjednik Mjesne kancelarije u ovom kraju. -Voda nam je zaista veliki problem, za njeno obezbjeđenje treba dosta novca. Treba nam i pomoć sa strane, a mi smo orni i voljni da radom i novčanim samodoprinosom damo, koliko je u našoj moći. Novac nam treba i za asfaltiranje seoskih makadama. Treba nam trideset - četrdeset kilometara, da valjano uredimo seoske pauteve i prilaze do svake kuće. Imamo dosta mladih, da pomognu u tom poslu, ali, na žalost, i dosta neženja. Blizu četrdeset. Kad bi se poženili, bile bi to nove porodice i, naravno, još više đaka u osnovnoj školi. Danas ih je oko trideset, koji dolaze, ne samo iz Vilusa, nego iz nekih obližnjih sela.
Nova pruga, novi put i putevi, svjesni su ovi ljudi, donijeli bi dosta novoga u ovdašnjim i starim i novim domovima, kojih je sve više. Još kad se približi more, eto i novih povratnika u ovu naseobinu, koju je, svojevremeno, jedan turski aga, koji je ovuda prolazio od Trebinja prema Onogoštu, prozvao Vila selo. Od tada, valjda, ime Vilusi.
Neko zasukanih rukava, neko novcem, doprinosi da se ovaj predivni krajolik u crnogorsko - hercegovačkom kamenom okruženju još više pripitomi i modernizuje. Svoj doprinos, da se o njemu čuje daleko van granica i Vilusa i Crne Gore, daje Branko Kovačević, čovjek poznat kao tvorac nadaleko poznate (već 14 godina) kulturno zabavne manifestacije "Viluško kulturno ljeto". On je ovih dana u velikoj "gužvi". Krenuo je da za sljedeće ljeto i manifestaciju obezbijedi ne baš mala sredstva. Obilazi razne institucije, traži sponzore i vjeruje da oni neće omanuti. Naravno, zavuče duboko ruke i u svoje džepove. Branko je, inače, vlasnik prve privatne galerije u Crnoj Gori - "Most" , u Podgorici. Hoće i na ovaj način da doprinese razvoju svoga zavičaja i da se o Vilusima i dalje priča, kao o varošici sa modernim, savremenim životnim obilježjima.


Vasko Radusinović

[Slavic]

Izgleda da tada đaoljeg Srbina nije bilo u Crnoj Gori.
Niđe ih nema te 1748. godine!

A zašto "đaoljeg"?

[FORMICA]

To znači "nijednog" bez negativne konotacije.

[Slavic]

To znači "nijednog" bez negativne konotacije.

Ma super je to, nego kako se to jasno vidi?

[FORMICA]

E to ne znam. To će Grad reći.

[Ćipur]

28. aprila 1748.

Ovaj događaj desio se na jučerašnji dan, prije 260 godina.

Kako su Vilusi ušli u opštecrnogorski zbor

И од сада да су Црногорци увек

Да се зна и да је веровано како ја, владика Сава, митрополит цетињски и господин војевода Вукадин Вукотић, и сердар Сава Петровић, и сердар Станиша Радоњић, и прочи кнезови, и все обштество сената черногорскаго примамо дака Сладојевића со свема вилусама, и со свем племеном Риђанима, да су у збор черногорски, и посад да су Черногорци увлек, да буду за Черногорце понијети зло или добро, како и други Черногорци. Сије бис ва лета 1748, априла 28.

-------

I od sada da su Crnogorci uvijek

Da se zna i da se vjeruje, kako, ja, Vladika Sava, mitropolit cetinjski i gospodin vojvoda Vukadin Vukotić, i serdar Sava Petrović, i serdar Staniša Radonjić, i ostali kneževi, i cjelokupan crnogorski Senat primamo Daka Sladojevića sa svim vilusima, i sa cijelim plemenom Riđanima da su u zbor crnogorski. I od sada da su Crnogorci uvijek, da budi spremni za Crnogorce ponijeti zlo ili dobro, kao i drugi Crnogorci. Ovo bi ljeta 1748, 28. aprila.

Beograd. Narodna biblioteka, inv. br. 1148 (Knjiga baština vladike crnogorskog Save Petrovića, XVIII v.). Matić 514 (1148.), 216. Uništeno 1941. godine. ZIN V 7906.

-

[Ćipur]

U JEDNOM OD NAJLJEPŠIH CRNOGORSKIH SELA BORAVILE MNOGE VOJSKE I POZNATE LIČNOSTI



Od 1941. do oslobođenja 1945. godine izmijenjalo se u našoj kući sveukupno 28 partizanskih, četničkih, zelenaških, italijanskih i njemačkih komandi, priča jedan od najstarijih Vilušana Sveto Šabanović



U Viluse samo Titova noga nije kročila!



Kada je negdje u srednjem vijeku jedan Turčin išao iz pravca hercegovačkog krša prema Crnoj Gori ugleda na putu malu zelenu oazu pa oduševljen prirodnim ljepotama reče: ''Kakvo li je ovo vila selo“? Tako, po narodnom predanju i kazivanju istoričara, nastade ime jednog od najljepših crnogorskih sela Vilusi, smještenog tačno na trideset i petom kilometru zapadno od Nikšića ka Trebinju. Kako mještani kažu, u selu odvajkada vladaju mir i sloga, a geografski položaj mjesta učinio je da ovaj kraj od davnina bude raskrsnica puteva na ovim prostorima, moglo bi se reći, spona Istoka i Zapada. Nekad je ovuda prolazio stari rimski put koji je od drevnog grada Narone na Neretvi vodio preko Nikšića ka Skadru, a u oblasti Vilusa, tačnije u selu Riječani, nalazilo se rimsko naselje Castel Saltua, koje datira iz prvog vijeka naše ere. Vjekovima su kasnije ovuda prolazili trgovački karavani: dubrovački, kotorski, turski... I mnoge vojske i poznate ličnosti prošle su kroz Viluse, a o slavnoj istoriji ovog kraja, u selu kažu, najbolje može da pripovijeda jedan od najstarijih Vilušana, osamdesetogodišnji Sveto Šabanović.
Dođosmo pred njegovu staru, kamenu kuću u kojoj kao da se duh prošlosti osjeća i danas.
-Ovaj dom prije više od osamdeset godina podiže moj otac zajedno s petoricom svoje braće. Oni su nekad bili kopači zlata na Aljasci i, evo, ovaj fenjer što ga držim u ruci, vjerovali ili ne, dvaput je išao od Vilusa do Aljaske i nazad. Pričali su mi kako su 42 dana i 42 noći na sankama koje vuku polarni psi lutali ledenim prostranstvima, tragajući za rudokopima zlata u nadi da će se obogatiti. U to doba na ovim viluškim prostorima gotovo da nije bilo kuće iz koje makar jedan član nije bio u Americi. Oko 160 Vilušana i Grahovljana bilo je s one strane Atlantika i koliko me sjećanje služi, a pričali su mi moji stari, svi oni su se okupljali u jednom malom gradu u Teksasu. Međutim, po izbijanju Prvog balkanskog rata, 1912., većina njih se vrati u otadžbinu i pođoše u rat. Tako se i moj otac vratio da se bori, ali iz rata izađe kao težak invalid. Ipak, uspio je da 1926. godine sagradi ovu kuću kroz koju su kasnije prošle mnoge vojske i poznate istorijske ličnosti, priča starina Sveto.
U jednom dijelu kuće, u doba Kraljevine Jugoslavije, bila je određeno vrijeme smještena žandarmerijska stanica i baš u tom periodu u kuću Šabanovića dolazio je poznati srpski pjesnik Jovan Dučić.
-Bio sam dijete, ali se sjećam da je to bio pravi delija i veliki prijatelj s mojim ocem. Držao bi me u krilu dok je sjedio kod nas i mnogi ljudi bi se okupljali da ga slušaju, jer je bio nevjerovatno obrazovan i pametan, čovjek od ugleda i u to doba poznati diplomata. Njegova rođena sestra Mara bila je udata u bratstvo Bulajića u Vilusima, pa je tako i Jovan Dučić često dolazio u ove krajeve, prisjeća se Sveto.
Po izbijanju rata 1941. godine u kući Šabanovića je, bježeći od ustaša iz Bileće, utočište pronašao oficir kraljevske vojske Bajo Stanišić, kasnije poznati četnički komandant. Nakon Bajovog odlaska, iste godine u ovu kuću je došao i Sava Kovačević s parizanima i tu napravio prvi štab svoje brigade. Već 1942. godnine kada su partizani odstupili prema Bosni kuća Šabanovića pretvorena je u komandni centar Krsta Popovića i njegovih zelenaša. Zatim su kuću preuzeli i u njoj se smjestili četnici, pa 1943. Italijani i na kraju Njemci.
-U ovoj našoj kući, kao i u čitavom Vilusima, na neki način se ispreplijetala crnogorska istorija Drugog svjetskog rata. Bio sam već momčić u to doba i odlično pamtim i Savu, i Baja, i Krsta, koji su spavali u mojoj kući, i sva trojica u zlu vremenu, iako na tri suprostavljene strane, junački pogiboše, svaki za svoj ideal. U našu kuću je dolazio i čuveni narodni heroj i hirurg dr Jovan Bulajić iz Vilusa, koji kao glavni ljekar Savine brigade pogibe na Sutjesci, a danas bolnica u Brezoviku nosi njegovo ime. Kroz Viluse je 1942. prolazio i vođa ravnogorskog pokreta, đeneral Dragoljub – Draža Mihajlović. Lično sam ga vidio u zimu te godine na maloj željezničkoj stanici kada je sa svojim oficirima išao negdje prema Bosni, jer je tada pruga Nikšić - Sarajevo prolazila kroz naše selo. Od 1941. do oslobođenja 1945. godine izmijenjalo se u našoj kući sveukupno 28 partizanskih, četničkih, zelenaških, italijanskih i njemačkih komandi. Ja sam se čitavo vrijeme rata držao po strani i ne pristupih nijednoj vojsci. Bio sam kratko u štabu Save Kovačevića, ali pušku u ruke nijesam uzimao, priča Sveto.
Nakon rata, Vilusi su bili poseban srez, a od 1964. su u okviru Opštine Nikšić kao mjesna zajednica s osam sela: centar Vilusi, Balosave, Broćanac grahovski, Dolovi, Okolišta, Podbožur, Riječani i Spila. Ovaj kraj dao je mnoge poznate ljude kao što su: dr Žarko Bulajić, nekadašnji predsjednik Vlade Crne Gore, Krsto Bulajić, ambasador SFRJ u Kanadi, Radoslav -Banjo Bulajić, ambasador SRJ u Pakistanu i Japanu, Veljko Kovačević, španski borac koji je napisao „Kapelske kresove“ po kojima je kasnije snimljena i čuvena TV serija, Veljko Bulajić poznati režiser, čiji je otac, ugledni učitelj Miljko Bulajić, spasio Viluse od odmazde Italijana 1942., potom Slobodan Vučetić predsjednik Ustavnog suda Srbije, Drago Obrenov Kovačević znameniti junak iz vremena kralja Nikole... Poznat je podatak da su tokom osamdesetih godina više od 50 odsto direktora i funkcionera u Nikšiću bili Vilušani! U selo je početkom devedesetih godina u posjetu svojim prijateljima dolazio i Slobodan Milošević... Kako u šali kaže naš sagovornik Sveto Šabanović, u Viluse jedino Titova noga kročila nije!
Međutim, danas je situacija u Vilusima mnogo drugačija. Umjesto poznatih ljudi koji su nekad koračali ovim selom, područje Vilusa je postalo prolazna stanica za mnoge Kurde i Albance koji ilegalno preko Crne Gore pokušavaju da se prebace u Bosnu i odatle domognu zapadne Evrope. Kako nekada, tako i danas opet su Vilusi spona Istoka i Zapada, ali ovog puta ponajviše za trgovinu narkoticima, cigaretama i ilegalnu migraciju stanovništva. Tome, naravno, nijesu krivi mještani Vilusa, koji poslednjih desetak godina u tijesnoj saradnji s policijom čine sve da se ovaj problem suzbije. Crnogorska policija je samo tokom prošle godine spriječila oko trideset pokušaja ilegalnog prelaska granice, koji se pretežno odvija preko tzv. ''zelene zone''. Kako nezvanično saznajemo, ove godine je tih pokušaja bilo znatno manje upravo zbog svakonevnih akcija i kontrola, koje se sprovode u graničnom pojasu od 45 kilometara, a koji u okviru Ispostave granične policije Nikšić kontroliše Ekspozitura granične policije Vilusi, sa oko 60 svojih pripadnika.
-Geopolitički položaj Vilusa je takav da se selo oduvijek nalazi na raskršću puteva. Kroz Viluse danas prolazi jedan od najtranzitnijih magistralnih puteva Nikšić – Trebinje. U neposrednoj blizini Vilusa proći će i Jadransko-jonska magistrala, koju će sjeći autoput Žabljak-Risan, a kroz ovo selo će u dogledno vrijeme proći i željeznička pruga Nikšić-Sarajevo, koja je prestala da radi krajem sedamdesetih godina, a sada se sve češće pominje njena rekonstrukcija. Tada će Vilusi tek postati jedno od važnijih saobraćajnih raskršća na Balkanu. To će svakako doprinijeti razvoju ovog kraja, ali će možda i uvećati već postojeću problematiku vezanu za ilegalnu migraciju. Zato mještani Vilusa imaju i više nego odličnu saradnju s policijom kako bi se iskorijenio ovaj problem, kazao je, za ''Reviju D'', Tomislav – Tole Bulajić, šef mjesne kancelarije Vilusi.

Ukleti Han

U Vilusima se i danas nalaze ostaci zidina jednog hana koji je napušten prije više od devedeset godina. Nije mit, ili neka horor priča već, kako mještani kažu, živa istina da je ispred tog hana jednog jutra 1918. godine osvanulo 17 tijela mrtvih ljudi, koji su tu tokom noći umrli od gladi i opake zarazne bolesti španjolice. Od tada pa do danas mjesto je napušteno i obraslo korovom i dračom, ali zidine hana još prkose zubu vremena.

Gusle Baja Stanišića

-Kada je, po izbijanju rata 1941. godine, Bajo Stanišić iz Bileće pred ustašama pobjegao u Viluse, sjećam se da je u našu kuću donio nekakve dvije kožne fotelje, šivaću mašinu i gusle. To je bilo sve što je uspio da izvuče i ponese iz Bileće. Kad je otišao u Nikšić, nedugo zatim u selo dođe Sava Kovačević sa svojom brigadom i naredi da se te fotelje isjeku i da se od kože napravi obuća za njegove borce. Šivaću mašinu je neko odnio i znam da je nakon rata u Viluse dolazila Bajova žena koja je živjela u Beogradu i tražila tu mašinu. Kako mi je objasnila, nekad je stari hercegovački običaj bio da nevjeste kad se udaju u miraz nose šivaću mašinu, pa je tako i ona njenu mašinu odnijela u kuću Stanišića i bila joj je posebno draga uspomena, ali nije uspjela da je pronađe. Ovdje, kod mene, ostale su samo Bajove gusle koje i danas čuvam. Komunisti su nakon rata s tih gusala odsjekli vrh na kojem se nalazio dvoglavi orao Kraljevine Jugoslavije, ali je na guslama, ipak, ostao uklesan lik kralja Aleksandra. Prošlo je više od pola vijeka od Bajove tragične smrti pod Ostrogom. Ove gusle ostadoše u našoj kući da svjedoče o njegovom junaštvu. Ipak, ukoliko bi se neko od najbližih Bajovih muških potomaka javio, ja bih mu ove gusle vrlo rado dao, kaže Sveto Šabanović.}

[Ćipur]

Kafana i ogledalo

-U centru Vilusa na „Pjaci“ nalazi se čuvena kafana zemljoradničke zadruge koja trenutno ne radi, a nedavno je prodata Rusima. Ova kafana nadaleko je bila poznata po odličnoj turskoj kafi, kako mnogi kažu, najboljoj u Crnoj Gori. U toj kafani i danas se čuva jedno staro ogledalo koje je, kažu mještani, iz Vojvodine donio jedan viluški kolonista 1949. godine. Po svoj prilici, ogledalo je davno napravljeno u Njemačkoj, ili Austriji i najvjerovatnije se radi o vrlo specifičnom staklu izrađenom od olovnog kristala

Nema bratoubica

Šef mjesne zajednice Vilusi, Tomislav Bulajić, ističe da je za Viluse karakteristično to što, za razliku od mnogih drugih crnogorskih sela, ovdje nikad nije bilo bratoubilaštva, razdora i podjela među mještanima, već su se uvijek složno držali i pomagali ma kojoj ideološkoj i političkoj opciji pripadali.
-Krenuvši od podjela na bjelaše i zelenaše, preko partizana i četnika, pa do današnjih vremena ovdje razdora nikad nije bilo. Kada je u pitanju razvoj sela svi Vilušani su kao jedan. To je najviše i uticalo da se ovaj kraj razvije i danas ćete teško naći selo u Crnoj Gori, pa i šire, koje ima svoju biblioteku, čitaonicu, školu, dom zdravlja, policijsku stanicu, dom kulture, kao i mali zavičajni muzej gdje su, između ostalog, uklesana imena svih viluških boraca iz svih ratova, koji su položili živote za slobodu. Varoš ima i sportsko društvo kao što je Streljački klub „Vilusi“ koji je treći na zvaničnom prvenstvu Crne Gore. U Vilusima postoje dva fabrička pogona „Trafomont“ i „Elektromont“, a ovdje se već 16 godina uzastopno organizuje i čuveno „Viluško kulturno ljeto“ u okviru kojeg su ovaj kraj dosad posjetila skoro sva kulturno-umjetnička društva s prostora Crne Gore i mnogi poznati glumci i pjevači kao što su: Miki Jevremović, Merima Njegomir, Mima Karadžić, Petar Božović, Dragica Tomas, Seka Sablić, ističe Bulajić.

Prva škola i prvi kišobran

Područje Vilusa danas broji oko 700 stanovnika, a najbrojnije porodice su: Bulajići, Kovačevići, Vučetići, Vujačići, Vujičići, Janičići, Andrijaševići, Šabanovići, Dakovići... Selo je poznato po mnogo čemu. U Vilusima se na Matijinoj glavici nalazi jedna od najljepših crkvi u Crnoj Gori, hram Svetog Matije, sagrađen 1.520 godine, a obnovljen 1863. i 1904. godine. Jedna od prvih škola u Crnoj Gori počela je s radom u Vilusima 1892. godine. Ovdje je još 1928. osnovano KUD „Vilusi“, a vrlo je zanimljiva i priča o tome da je prvi kišobran u Crnu Goru stigao upravo u Viluse 1900. godine, a donio ga je s Malte poznati trgovac Todor Jovanov Bulajić.

Toma Zeković

http://www.revijad.cg.yu/?nivo=3&rub...338&clanak=709

[Ćipur]

U posjeti: ”POBJEDA NEDJELjOM” U VILUSIMA


Blago Ilinog brda


PRUGA U USPOMENAMA, nove saobraćajnice u planovima. Kako ”protjerati” bistijerne. Najskuplje brdo na svijetu

Nemoguće je u Vilusima voditi bilo kakav razgovor (naročito za novine), a od sagovornika ne čuti priču o pruzi. O ovoj koja je ovdje, tačnije u ovim krajevima, zgasnula prije skoro tri decenije, ali čije su tračnice ostale ucrtane u dušama mještana, kojima danas ni moderna asfaltna saobraćajnica tugu za ”ćirom” ne može otjerati. Prije neku godinu krenule su priče da će pruga biti obnovljena, pa je to bila neka vrsta nade za ove ljude - da srcu bol ublaže. Zaista ih je neuputno pitati zašto toliko sanjaju i dozivaju minula, ”željeznička” vremena u vrijeme kada se automobilom može skoro do pred svaku kuću i to, uglavnom, asfaltom.

Kad je o asfaltu i putevima riječ evo „raporta” Ljuba Bulajića, predsjednika MZ Vilusi, koja je sa svojih osam sela, sva zaseoka, dvjesta domaćinstava i oko 700 stanovnika danas granično područje između dvije države.

- Računajući moderni magistralni put ka Trebinju i Nikšiću, kaže Ljubo, na našem području imamo oko 50 kilometara asfaltnih puteva. U posljednje vrijeme smo asfaltirali oko pet i po i napravili deset kilometara makadamskih puteva do udaljenijih kuća. Planiramo, naravno, da asfaltiramo 11 kilometara starog puta od Osječenice do Podbožura, ali sredstva za to nemamo, pa s pravom očekujemo pomoć i od lokalne samouprave u Nikšiću, ali i od nadležnih republičkih ministarstava.

- Pomoć tražimo, dodaje Mirko Vujičić, doskorašnji ”gradonačelnik” Vilusa, i mislimo da pomoć treba vrijedne mještane koji u sve akcije prvi kreću, i koliko mogu svojim radom i novcem udaraju temelje mnogih objekata. Za Vilušane su to i te kako poduhvati, kao oni na sanaciji i uređenju Spomen-doma, izgradnji ljetnje pozornice pored njega, prilaza ambulanti, uređenju groblja i crkve, gradnje kapele u Dolovima... A kako li je tek otvoren ”prozor u svijet” na Ilinom brdu koje se zori TV repetitorom, relejom za ruralnu i mobilnu telefoniju i odnedavno vjetrenjačom za proizvodnju struje. U Vilusima u šali kažu da imaju najbogatije brdo na svijetu. U svim ovim poslovima ulog mještana je zapažen, ali oni ne kriju da ih je pomogla opština Nikšić, Elektroprivreda Crne Gore, Republičko ministarstvo za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo...

Nema šta, na ovoj raskrsnici puteva i, može se slobodno reći, vjekova iz časa u čas se mijenjaju životni uslovi. Što je najvažnije, oni ”tjeraju” mlade da ostaju u zavičaju. I da rade, ne samo na imanjima, ili da se bave stočarstvom jer postoje mogućnosti zapošljavanja i u ovdašnjoj ”industriji”. Naime, u nekadašnjem pogonu ”Monteksa”, danas u dvije fabričice (”Elektromont” i ”Trafomont”) radi oko dvadeset mladića.

Da nije tih fabrika otišli bi odavde u većem broju mladi ljudi, kažu Danilo i Rade Vučetić, i Goran Kovačević, a njihovi vršnjaci: Golub Vukalović, Mihailo i Mileta Šabanović i Dragan Kovačević vele da djevojke ne privlače ni zaposleni momci, pa u ovom kraju ima dosta neženja.

Jedan broj mladih ljudi je zaposlen i na ovdašnjoj benzinskoj pumpi koja je, takođe, obilježje varoškog života u Vilusima. Jedna ”četra mala ali odabrana” od deset ljudi radi u ”pogonu” nikšićke Elektrodistribucije. Oni održavaju preko sto trafostanica i kilometre i kilometre visokonaponske i niskoi naponske elektromreže na području Vilusa, Banjana, Golije, Grahova i Cuca. Mještani kažu veoma uspješno.

Veoma uspješno se stočarstvom i poljoprivredom bave Mijo Vukalović, Mirko Vujičić, Ivan Kovačević, Vasilj, Milika, Blagota Bulajić, Blagoje Vujičić... Imaju se ovi ljudi gdje razmahnuti i pokazati da nijesu zaboravili stara zanimanja. Još kad bi imali vode i kada bi mogli ”protjerati” bistijerne. Imamo neke planove da to uradimo, kaže ”gradonačelnik” Ljubo Bulajić, ali svjesni smo da, za sada, nema šansi da ih realizujemo.

Bistijerne su, eto i dan-danas, stvarnost cijelog ovog područja, mada ljudi uz pomoć hidrofora dobrim dijelom kako - tako gase žeđ. Mnogi od ovdašnjih domova imaju kupatila. Žive, što vele, varoški, ali je evidentno da ima i dosta staračkih domaćinstava. Otuda je divno vidjeti jedno od mlađih, kako ono Blagoja Vujičića iz sela Dolova. Ovaj mladi čovjek se odlučio da ostane na selu. Sa njim je i majka Milosava, supruga Svetlana, djeca Slobodan i Teodora, sestre Daliborka i Anđa. Naravno, poljoprivreda i stočarstvo su im glavno zanimanje.

Puna kuća Blagoja Vujičića hita u još moderniji život, a cio ovaj kraj ka tom cilju hita i preko kulturne manifestacije ”Viluško ljeto”, koje je minulog ljeta obilježilo jubilarnu desetu godinu trajanja. Tvorac ove manifestacije Branko Kovačević se sa razlogom hvali cifrom od nekoliko stotina umjetnika, glumaca, pisaca, pozorišnih radnika, slikara.... koji su minulih ljeta boravili na viluškim pozornicama. Do sada su ”kapala” sredstva, kaže Branko ali postoji opasnost da nas besparica spriječi da nastavimo dalje. Nastojaćemo svim silama da nas i naše brojne goste i idućeg ljeta grije naše ”ljeto”. Naravno, i za to očekujemo pomoć, jer bez nje sigurno nećemo moći.

Imalo bi se još mnogo toga zapisati o životu na ovoj raskrsnici na kojoj su znanje, snaga, elan i vrijedne ruke presudni za protjerivanje siromaštva, koje Vilušani iz svoga kraja vilama izbacuju.



Vasko Radusinović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...11-07&id=46514

[Ćipur]

U subotu počinje Viluško kulturno ljeto


Nikola Tesla za početak


Viluško kulturno ljeto počeće u subotu, 8. jula, na ljetnjoj pozornici Spomen doma u Vilusima, u 21 sat, programom koji organizovan u čast 150 godišnjici od rođenja čuvenog naučnika Nikole Tesle, čiji su preci, po predanju, u selo Smiljan doselili iz Banjana. Preciznije, u Krajinu su odselili s područja Oputne Rudine i pripadali su plemenu Pilatovaca, u današnjoj nikšićkoj opštini.

Manifestaciju Viluško kulturno ljeto otvoriće Srđan Kovačević, izvršni direktor Elektroprivrede Crne Gore. U programu, inspirisanom životom velikog naučnika, učestvuju KUD "Njegoš" sa Cetinja, glumac Slobodan Marunović, pjevači Ljubo Ševaljević i Vesko Mileusnić i narodni guslar Mišo Vujović. O djelu Nikole Tesle govoriće novinar i publicista Vlado Gojnić. U sklopu programa biće emitovan i dokumentarni film o prvoj električnoj centrali na Cetinju.

U subotu veče, na Vilusima, biće otvorena i izložba slikarke Zoraide Raspopović Bogićević. Postavku pod nazivom "Pogled kroz prozor" sačinjava dvadeset slika rađenih tehnikom ulje na platnu. Izložbu će otvoriti Dragan Vugdelić, počasni konzul Velike Britanije u Crnoj Gori.

- Programska koncepcija Viluškog kulturnog ljeta, i ove godine će, u osnovi, zadržati tradicionalni oblik. Tokom jula i avgusta smjenjivaće se likovne izložbe, književne večeri, pozorišne predstave. I ove godine organizator manifestacije je podgorička galerija “Most” u saradnji sa Mjesnom zajednicom Vilusi i sponzorima, među kojima prednjači "Elekroprivreda Crne Gore”, bez čije pomoći manifestacija ne bi mogla opstati - saopštio je Branko Kovačević, direktor Viluškog kulturnog ljeta.

V.S.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-06&id=94536

[Ćipur]

“VILUŠKO LjETO”

Kultura u znaku Tesle


Manifestacija koju Vilušani sa nestrpljenjem iščekuju svake godine, trinaesto “Viluško kulturno ljeto”, okupila je veliki broj žitelja ovoga kraja, ali i one koji su došli u zavičaj iz drugih crnogorskih opština zarad druženja. Direktor manifestacije Branko Kovačević, vlasnik podgoričke galerije “Most”, kazao je da je ovo veče posvećeno 150. godišnjici od rođenja velikog naučnika Nikole Tesle, čiji preci potiču iz ovih krajeva.
Vlado Gojnić, novinar i publicista, govorio je o Teslinim otkrićima, a prisutni su bili u prilici i da pogledaju kratkometražni film o prvoj crnogorskoj električnoj centrali.
Otvorena je i izložba ulja na platnu “Pogled kroz prozor” slikarke Zoraide Raspopović-Bogetić, u Spomen domu na Vilusima, seoskoj Mjesnoj zajednici od Nikšića udaljenoj pedesetak kilometara.
Dragan Vugdelić, počasni konzul Velike Britanije u Crnoj Gori, kazao je da slike umornom oku naviklom na urbani pejzaž, na sivilo ispucalih fasada i na kontejnere i automobile, kao i gajbe sa cigaretama, predstavljaju prozore kroz koje se gleda u svježinu i to u onim bojama koje priroda sama stvara.
Istoričar umjetnosti Dragica Đurašević, istakla je da se Zoraida Raspopović-Bogetić, kreće u ograničenom krugu tema, što za nju nije hendikep, već izazov. Njena slikarska ostvarenja pokazuju razuđenost slike, ali i snagu urođenog slikarskog dara ljubitelja prirode, umjetnika doslednog opredjeljenja i osobenog estetskog ukusa i suda.
Program su uveličali i narodni guslar Milan Filipović, estradni umjetnici Ljubo Ševaljevići, Vesko Mileusnić, kao i glumac Slobodan Marunović, glumac CNP-a i jedanaestogodišnja Milica Radović, koja je recitovala stihove iz poeme “Cetinjski manastir”, epskog pjesnika Žarka Šobića.

Nakon 13 godina

Pozdravljajući prisutne Ljubo Bulajić, predsjednik MZ Vilusi podsjetio je da je manifestacija počela 7. jula 1994. godine i to izvedbom monodrame “Potonja ura Njegoševa”, glumca Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodana Marunovića. U proteklom periodu na ovom prostoru održavale brojne predstave, pjesničke večeri, izložbe, sportska dešavanja. Gostovala su kako on kaže renomirani umjetnici i pozorišne kuće iz Srbije i Crne Gore. U ime Elektroprivrede, jednog od pokrovitelja, goste je pozdravio Mirko Kilibarda.

L.N.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-07-10