Pobuna učitelja
Naveče treći dan poslije napada došao je gazda Mate Šimić i zahvalio se Milutinu za sačuvano blago. Milutin je ostao kod njega do oslobođenja, kad se prijavio mjesnim vlastima i nakon saslušanja bio upućen u magacin da uzme od odjeće i obuće što mu je potrebno. Španjolska groznica ga je spriječila da vozom pođe put kuće. Privremeni smještaj našao je u obližnjem manastiru, ali je još nedovoljno oporavljen od bolesti pošao za Crnu Goru.
U vozu mu je ukraden ruksak. Vozom je stigao do Zelenike, zatim brodom do Kotora, pa pješke preko Njeguša i Cetinja do Podgorice. Po dolasku u Podgoricu neko vrijeme se zadržao kod brata Baja, a zatim pošao kod porodice u Krasovinu.
Otpor okupatoru
Početkom 1916. godine, tačnije 3. marta, Austrija uvodi vojnu upravu u okupiranoj Crnoj Gori. Vrše se strašne represije nad narodom, pa te prve godine biva internirano u logore 15.000 Crnogoraca i to najviše u Mađarsku, zatim Albaniju i druge krajeve koji su bili pod austrijskom okupacijom.
Hapšenjem i interniranjem okupator nije mogao ugušiti slobodarski duh naroda. Jedan broj ljudi se latio oružja i odmetnuo u šume. Svakog dana pokret odmetnika je bio sve masovniji, nailazeći na podršku mnogih porodica interniraca.
Posebne mjere okupator je u Crnoj Gori sproveo u školstvu. Naređeno je da se u crnogorske škole uvede latinično pismo, a da se izbaci ćirilica. U nekim sredinama latinica je prihvaćena bez otpora, međutim, poznat je otpor učitelja iz Bjelopavlića, njih četrnaest, dok su ostali prihvatili primjenu novog programa.
Bili su dosljedni u svojoj odluci, podnoseći otkaz i ističući da je ćirilica dio srpske istorije. Po tom novom programu takođe je bilo zabranjeno izučavanje junačkih i patriotskih pjesama.
Nije pomoglo ubjeđivanje, pa su ubrzo učitelji pohapšeni i stavljeni pod vojni sud. Nakon dvomjesečne istrage izrečene su kazne kako učiteljima tako i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima iz Bjelopavlića: Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću.
Učesnici pobune bili su učitelji Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su poslije dva mjeseca provedena u zatvoru pušteni na slobodu, dok su njih jedanaestorica - Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović - internirani u Boldogason, a kasnije za Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Evo kako se u zapisima Jakše Brajovića svjedoči o ovom vremenu:
„Nas učitelje iz Bjelopavlića pozvala je jednog dana Okružna komanda u Podgorici. Rekli su nam da se otvaraju škole i da će se raditi po crnogorskom školskom programu. Saopšteno nam je da se sami dogovorimo o učiteljskim mjestima. Mi smo se povukli na dogovor i zaključili da je to lijep i human gest okupatora... Po starom crnogorskom programu, učitelji su radili nešto oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se program mijenja. Promijenjeni su svi udzbenici osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam učitelj u Gostilju”.
Kako dalje navodi, bili su u logoru redovno u toku zbivanja u Crnoj Gori, posebno o komitskom pokretu, bili su inicijatori pisanja deklaracije kojom se doprinijelo omasovljenju borbe naroda Crne Gore za oslobođenje, koje je ubrzo i uslijedilo.
Stevan Điknić, plemenski prvak
Na nadgrobnom spomeniku pred crkvom na Jelenku zapisane su ove riječi:
„Dok se ljudi ovdje kupe
nek se sjete ove grupe,
koje ovaj spomen glasi:
da su bili vitezovi.
Điknić Stevan kapetane
sa tri sina odabrana
Gošo, Marko i Tiodor,
Spasoje podkomandir
sa dva brata zor junaka
Điknić Krsta i Novaka.
Njin potomak blagodarni,
podiže im spomen ovi:
stručak ovaj njima na dar
stavlja Điknić Markov Lazar.
Godine 1914.”
Pred ovim stihovima, nastalim poslije njegove pogibije, potrebno je pojasniti o kojem hrabrom junaku se radi.
Zbog Stevanove objektivnosti i principijelnosti knjaz Danilo dolazi brzo sa njim u sukob. Smatrajući da gospodarstvo pripada do tada uglednijim a posebno starijim, pridružuje se drugim kapetanima, ali bez rezultata. Knjaz je izabrao da se za taj njegov čin neposlušnosti osveti, odnosno digne ruku na njegova dva sina, Goša i Tiodora.
Naredio je kapetanu Toku Nikinu Šaranoviću (oduzimajući kapetanstvo Stevanu) da sazove zbor plemenika pred Jelenačkom crkvom. Računajući da se radi o uobičajenom dogovoru oni pođu, inače se ne bi odazivali pozivu na zbor.
Ne čekajući, čak ni početak zbora, čim su ugledali perjanici u masi Goša i Tiodora povežu ih i sprovedu navodno u sudilište na Prentinu glavicu. Na putu se Tiodor odvoji i odveže i da se u bjekstvo. Nastala je potjera, da bi ga presrio neki rođak i predao ga perjanicima koji su ga na licu mjesta ubili. Gošo se u obračunu istakao, nastradaju neki perjanici a on biva ubijen.
Obojicu su objesili i naredili da im niko ne smije prići. Ovim činom trebalo je opomenuti Bjelopavliće da će tako svako proći ko bude nevjeran gospodaru.
Pošto njihovoj majci nijesu dozvolili da im priđe, ona smogne snage da pođe sama na Cetinje, tražeći prijem kod knjaza. Ta žena je bila od poznatog bratstva Boškovića.
Knjaz se pokajao
Interesantan je bio njen susret sa gospodarom Crne Gore, knjazom Danilom, koji joj je odgovorio na njenu molbu da ih obiđe riječima: „Mi smo svoje završili”. Ističući pred njom njihovu hrabrost, naglasio je da li zabog kajanja ili nečega drugog: „Njih bi sada pozlatio, a ne da tebe ne omogućim njihovu dostojnu sahranu”.
Njegovu brzopletost pri pogubljenju Goša i Tiodora, a i kajanje pojasnio mi je njihov potomak Drago Điknić, danas penzioner iz Kosića. On navodi da je njen treći sin Marko bio pozvan u Crnogorsku oficirsku školu i nakon završetka postavljen za pomoćnika Baja Boškovića, komandanta Bjelopavlićke brigade. Ali na žalost, za nepunu godunu dana umro je od kolere, koja je tada harala.
Drago ne zaboravlja da kaže šta je čuo od svojih predaka. Poslije bitke na Maljtu Spasoje tiodorov Điknić, potkomandir Martinićko-Brajovićkog bataljona, bio je nezadovoljan procjenom gospodara, bolje rečeno njegovih doušnika, o ishodu bitke. Nakon oštrih riječi Spasoju gospodar daje pravo.Zbog uvrede koju nije mogao otrpjeti, i pored toga što je gospodar javno saopštio na zboru u Spužu ime doušnika, Spasoje je zatražio da mu se odobri da napusti Crnu Goru. Nikakvo ubjeđivanje nije pomoglo da se ovaj glasoviti vojskoviđa ne odseli u Rašku, gdje on, i njegov porod, nastavi da živi.
Junak bez premca
Među bjelopavlićkim junacima vrijedno je pomenuti Toka Mašovog Filipovića. Za svo vrijeme crnogorsko-turskih ratova isticao se hrabrošću među plemenicima, a posebno među bratstvenicima. Bio je poznat kao neustrašiv, a nadasve predvodnik u svim bitkama. Uvažavan je i poštovan. S pravom su ga isticali, polazeći u boj s riječima: „Gdje je onaj junak bez premca i mane, da stane pred nama”. To zvanje-junak bez premca, dobio je u bici na Maljtu, gdje se mnogi iz njegovog bataljona - čete nijesu mogli pohvaliti. Kad je posjekao Turčina, njegovu glavu je odnio gospodaru na Cetinje.
Tom prilikom dobio je odličje, jedinstvneo, a i rijetko tada u Crnoj Gori - Karakovača medalju.
Ostavio je najljepše uspomene
Iz Vražegrmaca ističem jednu od poznatih ličnosti - popa Jagoša Begova Nikolića.
Završavajući Bogosloviju, postaje narodni učitelj u vrletima moračkog plemena, da bi poslije prosvjetiteljskog rada bio rukopoložen za sveštenika i postavljen za staratelja u rodnim Vražegrmcima u parohiji Dabovićko-rožačkoj.
Kada je 1876. godine Knjaževina Crna Gora krenula u oslobođenje od turskog jarma pod vođstvom svoga gospodara, knjaza Nikole Prvog Petrovića, pop Jagoš ne kao sveštenik sa krstom u ruci, nego kao vojnik sa puškom pošao je sa svojom braćom Vražegrmcima u krvavu borbu na Kleku, blizu Metkovića, rame uz rame sa glasovitim ujakom Markom Borikinim Marušićem. Tu je poginuo njegov brat od ujaka potkomandir Rade, a Jagoš je, da bi ga osvetio, u borbi uhvatio turskog vojnika i predao ga Baju Vidovom Boškoviću, čuvenom po svoj Crnoj Gori. I dalje je nastavio da učestvuje u oslobodilačkim ratovima. Posebno se istakao u oslobođenju Nikšića, a i za vrijeme borbi u Balkanskom ratu.
Poslije Balkanskog rata ponovo je prihvatio dužnost u Pješivcima i istakao se u podizanju i obnavljanju mnogih hramova koji su u ratovima stradali.
Ove navode saznao sam od njegovih bližnjih rođaka koji brižno čuvaju uspomenu na popa Jagoša, pa čak i oproštajni govor prota Jovana Damjanovića, paroha Požarskog, čiji je otac pop Boško takođe bio poznati vražegrmski junak, ističući i danas ove stihove o njemu:
„Prvi handzar ljute zmije, popa Boška iz Požara,
skide glavu od ordije tosačkoga barjaktara”.
Crnogorski kabadahija
U selu Vinićima, koje se sa sjevera graniči Nikšićkom župom, s juga i istoka Pavkovićima, dok su zapadno Vražegrmci, bilo je niz istaknutih ratnika iz bratstva Stanišića.
Jedan od njih je i Radosav Savov Stanišić, hrabar i human čovjek, plemenitog stasa, gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nošnju.
On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Biva u prvim borbenim redovima u Omer-pašinoj godini, da bi ubrzo bio primljen na dvor knjaza Nikole za perjanika. Uskoro skreće pažnju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju.
Izbijanjem ustanka u Hercegovini, među prvim stupa u „jajoše”, da bi potom u oslobodilačkom ratu učestvovao u borbama na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i drugim mjestima.
Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave.
Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, čak i sa knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovića vratio se iz emigracije i nastanio u Nikšiću. Radosav je bio mudar čovjek, uz to je imao izvanredno pamćenje. Umio je divno da priča, pa ga je milina bila slušati. Često je rješavao pojedine sporove i donosio presude.
Za stečene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim odlikovanjima, među kojima i Obilića medaljom.
Umro je 1929. u 89. godini života. Tada su Nikšićani ovom zaslužnom i plemenitom čovjeku odali poštovanje dostojno njegove ličnosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila je „Slobodna misao”, gdje se, između ostalog, navodi: „Radosav Savov Stanišić živio je među nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti naši veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri čojstva i junaštva. Tek onda osjećamo njihovu veličinu, kada ih nema, kada više nijesu među nama”.
Jednaki prema svima
Blažo Mićin Koljenšić iz Slatine
Za mnoge je bilo zagonetno kako je jedan Pavković bio među Petrušinovićima. Mića Koljenšić kao poznat i hrabar ratnik i zaslužan u mnogim borbama biva nagrađen posjedom u pitomoj Slatini, ostavljajući imovinu u rodnoj Sretnji svojim rođacima.
U Slatini zasniva porodicu, dobija sina Blaža koji kao školovani oficir Crnogorske vojske, sa činom poručnika, učestvuje u trećoj četi Martinićko-Brajovićkog bataljona u vrijeme Balkanskih ratova. Poslije ratova biva unaprijeđen u čin kapetana i ubrzo je postavljen za komandanta mjesta u Đurakovcu - Istok, na samoj granici prema Srbiji. Tamo je ostao sve do novembra mjeseca 1915. godine, kada mu život uzima jedan od Šiptara, presvučen u žensku odjeću. Pričali su tada njegovi plemenici kako je nastradao. Njegova kancelarija bila je u centtu Istoka, a obezbjeđivala je granična jeidnica. Kažu da ga je miliona bila pogledati kako se kretao uvijek bez obezbjeđenja sa sabljom i revolverom o pojasu i šapkom na glavi, sa istaknutim grbom. Bio je poštovan od pripadnika svih konfesija koje su tamo živjele. Stoga je svima bilo čudno kako je nastradao takav čovjek, poštovan od svih, koji se nije sukobljavao ni sa kim.
Glas o njegovoj smrti saznali su u Peći u zbjegu njegovi plemenici, kao i mnogi Pješivci. Župljani i drugi iz ostalih krajeva Crne Gore i spremili se da napuste Metohiju.
O njemu kao ličnosti ističem riječi njegovog klasnog druga Jevrta T. Ružića, potpukovnika Jugoslovenske vojske koji navodi: „Među 285 pitomaca Oficirske škole nije bilo od njega stasitijeg ni ljepšeg momka u Školi. Orlovit i ponosan, ama pravi lik Blaža Boškovića, sa kojim su se Bjelopavlići ponosili”.
Čuvao je ugled Crne Gore
Jedan od crnogorskih vojnika određenih u misiju mira na Kritu bio je među odabranim po stasu i ljepoti Koljenšić Dulev Rade-Rako, rođen u selu Sretnja 1874. godine. Treba se podsjetiti da su Crnogorci bili upućeni u okviru međunarodnih snaga, kao prethodnica, kako bi im pripremili teren.
Povod za odlazak misije na Krit bio je građanski rat između Grka i Turaka 1896/1897. godine na tom ostrvu. U tom odredu, bolje reći četi, bilo je negdje oko 80 ljudi odabranih iz mnoštva dobrovoljaca, kako sa Cetinja tako i iz drugih krajeva Crne Gore. Pri izboru vodilo se računa da to budu pošteni, hrabri, provjereni ratnici, a iznad svega viđeni stasom, kakvi su u većini bili Crnogorci. Nakon izbora obratio im se knjaz Nikola, prvo imenujući Mašana Božovića, kapetana, za komandira, a Jova Bećira za njegovog zamjenika, naglašavajući da treba savjesno da obave povjerenu dužnost, čuvajući čast i ponos Crne Gore.
Kako se sjeća Radev unuk Miroslav, djed je znao očaravati pričama iz oslobodilačkih ratova, a posebno o učešću u mirovnoj misiji. Imali su velikog udjela u mirenju zavađenih Grka i Turaka, posebno u obezbjeđenju imovine. Zaključio je da su savjesno i odgovorno obavili dužnost i bili hvaljeni od svih.
Sve ovo potkrepljuje komandant Mašan Božović utiscima sa Krita u jednom svom pismu, navodeći:
„Mi smo im (muhamedancima) od nekog vremena postali miliji od svakoga i javno govore da su jedino Crnogorci bespristrasni, jednaki Turcima i hristijanima, a opet kad što vide, da nikome ne oproste”.
O danu povratka Crnogoraca u svoju domovinu sačuvan je u Državnom arhivu u Cetinju telegram M. Petrovića vojvodi Plamencu od 6. marta 1899. godine. Njegova sadržina glasi:
„Jutros stigoše vaporom vojnici s Krita koji su sa dozvolom g. kap. Božovića kupili revolvere i donijeli sobom. Molim za izvješće da ne bi ovdje dangubili vrijeme”.
Kako navodi na kraju Miroslav, kako onda tako i danas, svaki bratstvenik ponosio se ako je imao pretka u ovoj misiji; ističe da je porodica za dugo vremena čuvala taj revolver, koji je donio sa Krita.
Pero Đelov Iković
Negdje početkom devetnaestog vijeka rođen je u selu Laće Pero Đelov Iković. Od ranih dana počeo se baviti stočarstvom, izdižući iz kršovitih Laća na planinu Vukoticu, pogodniju od Ponikvice, takođe planine Brajovića, zbog toga što se sa stokom moglo ostajati do kasne jeseni.
Na Vukotici bi se čobani udruživali, njih više od petnaest. Puni snage i hrabrosti, često bi išli u pravcu Župe, Kolašina, Spuža, Podgorice, ne bi li ugrabili tursko oružje i plijen. Plijen su ovi hajduci podjednako dijelili, kako onima koji su bili u akciji, tako i onima koji su čuvali stoku.
U tim pohodima biran je kao starješina onaj ko se isticao hrabrošću, što nikada nije moglo mimoići Pera Đelova, koji je grupu vodio smjelo i umješno. Takav je bio, i kada je u borbi prsa u prsa ubio Agicu Vukićeva i time osvetio Baja Radovanova, za što su mu Petrušinovići bili zahvalni.
I danas se sjećanje na taj događaj čuva na njegovom grobu pred crkvom Jelenačkom riječima uklesanim nakon njegove smrti: „Ovdje počiva u vječni mir Pero Đelov koji je posjekao i osvetio Baja Radovanova”.
Pero je jedne jeseni sa svojim brojnim stadom ostao u Vukotici duže od ostalih. Primijetio je da neko dolazi bez najave i da hoće da mu plijeni stado. Uzeo je oružje, od koga se ni pri spavanju nije odvajao, kao i mač zvani „vranokorac” koji je zaplijenio od ubijenog Turčina. Otvorio je strugu i viknuo ugiču: „Ći jablane zamnom Bog i Sv. Jovan, ja sam vi so davao”. Ovan je krenuo za njim, sa čaktarom koji se nadaleko čuo, a za njim sve ovce.
Donio živu glavu
Napadači, vidjevši da im umiče plijen, presijeku put. Učinio je to jedan mlad momak, pristigao ovna i mačem mu odsjekao glavu. Prestao je da bije čaktar, pa su ovce stale. Pero opali iz svoje ostroguše, pogodi ga a zatim mu odsiječe glavu i dade se u bjekstvo uz planinski masiv Lisca, noseći glavu za perčin (kosu). Vrlo brzo se pokajao i saopštio gdje će ostaviti glavu. Znajući da je Perova riječ čvrsta, uzmu je i sastave sa trupom.
Saznavši da ovaj događaj vladika Rade pošalje u Pipere svoje izaslanike sa ciljem da se spriječi kakva osveta nad rođacima i bratstvenicima Perovim. Ostatak ovaca su vratili u Laće.
Od tada je Pero Đelov bio odmetnik. Jednog dana odluči da se preda lično gospodaru. Pri susretu se vodio ovakav razgovor: „Tražite li vi glavu Pera Đelova?”, upita gospodar ističući da ko to uradi biće dobro nagrađen. Na to Pero uzvrati.: „Ja sam je živu donio, pa činite što činjet trebuje”.
Odmah naredi da ga razoružaju i zatvore. Javi Piperima kako je uhvaćen Pero Đelov.
Nakon njihovog zahtjeva da im ga predaju, vladika vrati Peru oružje i naredi da ide na dvoboj na Bijele rudine bimbaši kao uslov da živi slobodno u Laćama.
Pođe, ali biva uhvaćen, razoružan i zatvoren. Iskoristio je jedne noći nebudnost straže - jednog stražara ubije a drugog savlada i pobjegne.
Tako je bez povrede stigao kod vladike. Kad se uvjerio u Perovu istinitost dao mu je handzar i ledenicu i poslao kući u Laće da slobodno živi.
On je svoje junaštvo pokazivao i kasnije, pa je zato primio dvije medalje za hrabrost i još neka odlikovanja.
Sudbina je htjela da je u 62. godini života poginuo od Turaka u boju kod Jelenka 1877. godine.
Do ovih podataka došao sam od jednog od njihovih brojnih potomaka, Isaka Boškova Brajovića.
Vuče Novo, a vuče i Knjaz
Kao devetnaestogodišnjak Novo Krstov Tomković iz Osojnika biva zapažen kao hrabar ratnik. U prvom ratničkom krštenju u Spužu istakao se više od ostalih. Biva pozvan od knjaza Nikole na Cetinje, u čijoj pratnji je bio njegov stric Pavle, barjaktar Martinovićko-Brajovićkog bataljona. Knjaz, ugledavši golobrado momče sa nožem bez balčaka, upita ga je šta mu je to bilo. „Slomio sam ga u borbi sa Turcima”, odgovori Novo. „Uzačas, zar je to tebi bastalo”, kaže knjaz, a zatim zatraži da pogleda nož.
Nož je bio zapečen od krvi i ne mogaše se izvući iz nožnice. Kažu da je knjaz uzeo da pokuša, ali bez uspjeha, a tada mu je prišao Novo. Vuče Novo nožnicu, a knjaz Nikola nož. Kad se uvjerio da je Novo istinu govorio, jer je nož bio čitavom dužinom krvav, nagradio ga je sa nizom zlatnika, postavljajući ih koliko je na nož moglo stati.
Poslije toga Novo je učestvovao u mnogim bitkama, nakon kojih je dobio brojna odlikovanja, među kojima Obilića medalju i Čelični krst koje su njegovi potomci čuvali, kako ističe njegov unuk Radomir K. Tomković, da bi sva ona nestala u vihoru Drugog svjetskog rata.
Iz njegovih ratnih dana vrijedan je pažnje i ovaj događaj. Kad je pred bataljonom kao barjaktar nosio Obilića medalju, natakao je na barjak. Upitan što to radi, odgovorio je: „Kad je na barjaku-svih Brajovića je, a kada je na prsa, samo bi bila moja”.
O junaštvu njegovom i njegovih rođaka iz Osojnika najubjedljivije govori i priča koja se i danas može čuti u Bjelopavlićima, posebno među Brajovićima, o pohodu na Turke Martinićko-Brajovićkog bataljona. Dok su ih čekali, bili su mnogi borci bataljona nestrpljivi, ističući da mogu bez njih, na što je reagovao komandant bataljona Novica Radović i prekorio ih riječima: „Šta se tu hvalite, znajte da je Novo sa sedam Tomkovića (Todor, Pavle, Đoko, Petko, Božo, Neško, Gošo) bolji no ijedan od vas i bez njih nam nema nigdje puta”.
Starac Novo nije posustao ni u napadu na Skadar. Njegovo ratničko iskustvo značilo je mnogo kao podstrek ostalim. Ubio je i zarobljenika Turčina, zato što ga je uvrijedio rekavši mu: „Ćuti ti stari, šta ti znaš?”.
Tada je neko rekao: „Kazniće ga kralj Nikola”. Odmah je reagovao komandant: „Kad bi Nova Tomkovića kažnjavali za tursku glavu, koliko ih je posjekao, da ih ima deset na ramenu nijednu ne bi imao”.
A kada bi nekome nešto osporavali u izvršenju nekog zadatka govorili bi: „ne bi ti pomogao ni handzar Nova Krstova Tomkovića”.
Sa đacima na strijeljanje
Đurović Đorđije Radosav, iz sela Frutka, ponio je rodoljublje i hrabrost sa ognjišta svog doma. Otac Đorđije, dobrovoljac iz Amerike, nije propustio ni jednu bitku u pohodu za oslobađanje zemlje. Zapažen po pokazanom junaštvu i hrabrosti na Solunskom frontu dobija Zlatnu medalju Obilića.
Po oslobođenju dolazi u svoje rodno mjesto.
Njegov sin Radosav ide primjerom svog oca. Završio je učiteljsku školu u Danilovgradu, a njegovo prvo službovanje bilo je u Crmnici. Po završetku Pedagoške škole u Beogradu bio postavljen za nastavnika u Građevinskoj školi u Kragujevcu.
Slijedeći tradiciju svog bratstva i plemena, tog kobnog oktobarskog dana 1941. godine odbija ponudu Njemaca da se izdvoji kao razredni starješina od svojih učenika.
Smjelo je pošao sa svojim odjeljenjem na gubilište u Šumaricama.
Bez mane i straha
Toko Nikin Šaranović
Ni danas, dosta godina otkako je kapetanska titula prestala da postoji i određuje vrijednosti u plemenskoj i bratstveničkoj hijerarhiji, u narodu Crne Gore ne mijenja se mišljenje o značaju te titule, a posebno o ličnostima kojima je ona pripadala.
Jedan od takvih ljudi, bio je Toko Nikin Šaranović.
Toko je bio kapetan Petrušinovića, centralnog dijela Bjelopavlića. Prema zapisima i narodnom predanju, na kapetanskom mjestu naslijedio je kapetana Stevana Điknića.
Iako je živio relativno kratko, Toko je ostavio zapažen trag kao ratnik, ali i bistrinom uma.
Iz njegovog burnog života, po riječi njegovog bratstvenika Milenka Milovanova Šaranovića, evo jednog karakterističnog detalja.
Taj detalj zabilježio je Milutin Veković u knjizi „manastir Ždrebaonik-Sveti Arsenije Drugi arhiepiskop Srpski”. Događaj se desio na Gospođindan 1861. godine ispred Manastira. Poznato je da su sabore ranije posjećivali crnogorske vladike, a tada je vladar Crne Gore bio knjaz Nikola, kome su Bjelopavlići pripremili dobrodošlicu. Zadovoljan dočekom, istakao je da je ponosan što je gospodar i Bjelopavlića, lijepog i plemenitog soja ljudi. Posmatrao je kola, gdje su pjevali, pored ostalih, i njegovi stihovi o Bjelopavlićima.
Usred tog veselja knjaz se uozbilji, posta sjetan, obori pogled i sjeti se pogibije strica mu Danila. Sa glasom punim prijekora prisutnima se obratio riječima: „E, Bjelopavlići, Bjelopavlići, tako ste otmeni, hrabri, bastaduri i gospodstveni, a raniste mi srce i onakav zločin učiniste”! Poslije kraćeg tajaca, Toko Nikin upita gospodara: „Kakav to zločin učinjesmo, gospodaru?”. „Kakav veliš, ubiste mi onakvoga strica”, odgovori knjaz prijekorno i oštro. Toko reče u odgovoru: „A, duše mi, srećnije puške u Crnoj Gori za tebe nije puklo od puške Todora Kadića”.
„Kako to srećna”, nastavi ozbiljno knjaz.
„A, ta puška da ne puče, ti danas ne bi bio gospodar Crne Gore, no samo desetar ili barjaktar”, reče Toko.
Knjaz ljutitim pogledom prostrijeli Toka, pa nastavi: „Možda je baš tako Toko Nikin, no ničim se ne može opravdati taj zločin, a malo je falilo vama Šaranovićima da i vas kao najbliže rođake Kadića proćeram kao njih iz Crne Gore. Sreća vaša što bijaste tada sa njima u nekakvoj krvnoj zavadi. Samo vas to spasi prognanstva”.
Na to će Toko: „Gospodaru, mi tada jesmo bili u zavadi sa njima, ali u životu čovjek je nekad u zavadi sam sa sobom. Znam da Petrovići voljeti Kadiće neće, ali ni oni njih, jer ko te juče bio, ne može ti danas biti mio. No, svi ćemo umrijeti, a Bjelopavlići živjeti i u njima ostati upamćeni”.
Zatim Toko nastavi pripovijedati o veličini kuće Kadića i njihovom ugledu. Bili su najbolje bratstvo u Bjelopavlićima, stasiti, visoki i zgodni momci i djevojke. „Slomili ste Bjelopavlićima desno krilo. Mnogo bi bilo pred Bogom i pred ljudima da ste i nas proćerali, jer bi ste onda slomili oba krila. Kadići van Crne Gore ne mogu opstati, kao što orao bez visine nije orao”.
Tako je Toko Nikin Šaranović progovorio srcem i istinom.
Vaso Brajović – Crnogorac
Istorijska istraživanja u Grčkoj, iako do sada nedovršena, pokazuje da je značajan broj Crnogoraca ratovao u grčkom ustanku.
Najznačajniji je bio Vaso Brajović (1797-1847) iz Bjelopavlića, koji je došao do najviših činova u vojnoj hijerarhiji i nakon završetka ustanka ostao u Grčkoj. Stigao je u Atinu iz Smirne 1829, i priključio ustanku skupa s drugim Crnogorcima.
Sam Vaso Brajović-Crnogorac ovako opisuje učešće u grčkom ustanku: „Na zvuk trube domovina koja je pozvala svoju djecu u odbranu da bi se zbacio turski jaram, napustivši svoju domovinu, djelovao sam u Grčkoj. Ratujući protiv neprijatelja naše vjere, ispunio sam u svakom pogledu svoj dug prema domovini, i moja savjest je time zadovoljena”.
Crnogorski korpusi u komandama Grčkog ustanka, integrisali su se sa grčkim. Mnogi Crnogorci stekli su grčko državljanstvo, živjeli su i radili kao Grci, formirali porodice i stekli poštovanje. Kao primjer se navodi sin Vasa Crnogorca, Timoleon Vasos, koji je dospio do čina generala i djelovao i u ustanku na Kritu.
Većina crnogorskih boraca je bila sa područja Bjelopavlića. Zbog strahovanja od posljedica po svoju rodbinu koja je živjela pod turskom vlašću, odbacivali su svoje pravo prezime, i zamjenjivali ga imenom rodog mjesta. Ta činjenica otežava istraživanja o velikom broju boraca za koje se navodi samo ime i nadimak „Crnogorac”. Katalog imena čete Vasa Brajovića, sa datumom od 23. septembra 1824. godine, obuhvata 22 osobe sa nadimkom „Crnogorac5. Kao primjere navodim: Jovan Montenegrin, Jovan Slavan Crnogorac, Grigorije Đurović, Rade i Radoš Crnogorac, koje Vaso naziva braćom.
Pod Vasovim vođstvom učestvuju crnogorski borci u mnogim bitkama širom Grčke (u oblasti Euboje i Istočne Stereje, u bici kod Stira, u opsadi Karista i u bici kod Vrisakija, a posebno u pomorskoj operaciji na Pasari).
Grčka priznaje veliki doprinos Vasa Crnogorca i u pismu sa datumom od 20. decembra 1826. D. Ispilatis piše Vasu Crnogorcu: „Hrabri generale, od strane mnogih i naravno od strane generala Evmorfopulosa, obaviješten sam o tvom patriotizmu, o tvom generalskom duhu i tvojoj hrabrosti...”.
Na najprometnijoj podgoričkoj ulici, preko puta „Telekoma” 19. decmebra 2003. godine konzul Republike Grčke u Podgorici Sotirios Atanasiju na svečanosti prilikom otkrivanja spomenika Vasu Brajoviću (Vasu Mavrovunjotisu), grčkom heroju crnogorskog porijekla, pored ostalog je rekao:
„Vaso Mavrovunjotis je bio izuzetna ličnost, hrabar Crnogorac, izvanredan vojnik, briljantni političar, koji je sav svoj život posvetio promociji vrijednosti slobode i nacionalne nezavisnosti. Rođen je 1797. godine u Bjelopvlićima, a 1817. bio je primoran da napusti Crnu Goru kako bi izbjegao progone Otomanske imperije.
Hiljade stranih dobrovoljaca došlo je u Grčku da pomogne ustanicima. Među njima bio je i značajan broj Crnogoraca. Vaso Crnogorac bio je vođa jednog njihovog odreda. Učestvovao je u mnogim pobjedničkim bitkama, uglavnom na ostrvu Eubeja. Dragocjena pomoć crnogorskih boraca istorijski je potvrđena u više zvaničnih dokumenata ovog perioda.
Pored vojničkih vrlina, hrabrosti i posvećenosti uspješnom ishodu ustanka Vaso Crnogorac bio je i vojni predstavnik na Drugoj narodnoj skupštini. Grčka priznaje doprinos Vasa Crnogorca, ukazala mu je čast, proglasivši ga narodnim herojem”.
Kraj
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks