Peroj - selo u Istri koje su naselili Crnogorci

[G R A D]

Pismo koje ću sada pokazati je prijepis originala, pisanog rukom Vladike Danila Petrovića.
Izvor: AOMC, fond: Mitropolit Danilo 1697-1735, br. 33.

Preporuka za Iva i Marka Perova

6. I 1723.

Danil vladika Cetinjac Božijeju milostiju mitropolit skenderijski i [primorski]

1723, maija 6.

Činim ovu pravu vjeru mojeju rukoju Ivu Perovu i bratu mu Marku kako su vazde bili dobri hristijani i dobro i čisto služili Gospodina Boga i zapovijedi njegove tvorili. A sad ih nađe napast ot silnijeh i superbijeh ljudih koji Boga i zapovijedi Božje ne slušaju, nego siromahe nejače napadaju i biju. Ubiše mu zločinci i mitnici bratučeda. Tade i Marko ubi onoga zločinca. I za tu nevolju i napast idu u Istriju iskat mjesto za sebe i za nekoliko kuća. Preporučujemo ih vama, svijema hristijanima Crnogorcima u Peroje, da ih lijepo prifatite i u sve pomožete i avizate za svaki poso.

---

[Bonja the Zmaj]

zanimljivo. bilo je mnogo iseljavanja ljudi iz sireg reona (danasnje) CG, i to uglavnom zbog sukoba s Turcima. Cak kod Zadra postoji mjesto Arbanasi, ne ostavljajuci mnogo sumnje u originalne stanovnike

[G R A D]

TRAGANjA: PEROJCI U POSJETI ZAVIČAJU


Dosanjan san predaka

BLAGO rumenilo iz pravca jezera nagovještavalo je još jednu ljetnju zoru te posne, gladne i neizvjesne 1657. godine. Plač sanjive nejači i tihi jecaj nevjestinski nije pokolebao sedam domaćina da krenu u nepoznato. Kako god da je, ne može biti surovije od onoga što ostavljaju. Neprekidno ratovanje, bolesti, glad. Mora da je Bog stvorio neko bolje mjesto za život. Povorka je krenula. Jutarnja izmaglica se polako uzdizala i posljednji put su, onako iz daljine, vidjeli svoju krševitu Crmnicu, kamene kuće pokrivene slamom i prilike žena u mrkim rašama koje pokušavaju još jednom, makar pogledom da ih vrate. Uzalud. Popovići, Drakovići, Vučerići, Vučetići, Brajići i Ljubotine su odabrali svoj put. Dug. Neizvjestan. Pokazalo se - i neporatan.
Putovanje je trajalo dugo. Sumnja je smjenjivala nadu. Smrt rađanje. Žeđ je prekidana kakvim iznenadnim potokom, a glad dobrim ulovom. Svoja umorna tijela i skromne zavežljaje konačno su spustili u nepoznatom kraju. Istri. Sedamdeset sedam pravoslavnih duša.
Predanje kaže da je u to vrijeme Istra bila opustošena nekom zarazom. Na petsto koraka od mora počeli su da svijaju svoj novi dom. Trudili su se da liči na onaj koji su napustili. Gradili su kamene kuće, palili kandila, pjesmom uz gusle čuvali zavičaj od zaborava.
Dvije godine kasnije, već zaraslim stazama, za njima je došlo trinaest, a potom još trideset porodica.
Tako je rođen Peroj. Od siromaštva, nesreće i nade. A evo, gotovo tri i po vijeka, napaja se sjećanjem. Kada šum mora nadjača zov krvi i dalekog zavičaja, rodi se želja a se obiđe to surovo i pitomo mjesto, tačno hiljadu kilometara dalje. Vjekovi i kilometri prestaju da budu važni. Već tri i po vijeka san svakog Perojca je da obiđe Crmnicu. Da vidi ono o čemu samo kroz čežnjivu priču svojih očeva saznaju, odrastaju i stare. Njih pedeset troje ovih dana širom otvorenih očiju sanjaju taj san. Zahvaljujući udruženju „Crmnica” i podgoričkoj mjesnoj zajednici „Jedinstvo” ovih dana bili su gosti u svojoj Crnoj Gori, u svojoj Crmnici.
- Željela sam ovdje da dođem od kako znam za sebe. Ovdje je sve tako divno, ljudi, panorama, sve, sve. Tako sam uzbuđena, kaže Živka, rodom Vučerić dok razgleda Manastir Gornji Brčeli. Dodaje:
- Odavde idemo u moje selo Crmnicu i jedva čekam da vidim. Ipak je drugačije vidjeti nego zamišljati. Nikada nijesam propustila ništa da pročitam ili saznam od noga što ima veze sa mojim porijeklom. Sve to sam prenijela i na svoju kćerku. Tako se to kod nas radilo iz generacije u generaciju.
- Lijepo je vidjeti mjesto odakle su nam došli preci. Kada se vratim kući svima koji nijesu bili u Crnoj Gori reći ću da moraju da dođu da je vide, kaže 26-godišnji Boris Brajić, napominjući da mladost i savremenost ne može da bude prepreka za snažan osjećaj pripadnosti svojoj zajednici.
- Ono što znam o svojem porijeklu je prilično oskudno. Vrijeme je ipak učinilo svoje, zato mi je i žao što ostajemo ovako kratko. Inače, mi Perojci se puno družimo, održavamo običaje kroz pjesmu i igru. Slavimo krsnu slavu ja, na primjer, Mitrovdan, slavimo Božić i Uskrs, kaže Dima Vučerić.
U grupi gostiju koji su stigli iz Hrvatske nijesu svi iz Peroja. Branka Ilić živi u Puli. Međutim, i ona zna svoje porijeklo daleko unazad.
- Ja sam iz Donje Crmnice, od Matovića. Prije 500 godina moji su odavde pošli u Pomoravlje. Neki su tamo ostali, a neki otišli na Kosovo. Kroz vjekove prezime je skraćeno i sada smo Matići. Mene je život, sticajem okolnosti, odveo u Istru i, eto, nijesam mogla da propustim priliku i vidim svoj daleki zavičaj, kaže sa vidnim uzbuđenjem Branka Ilić.
- Stvarno moram da potražim svoje Vučetiće. Oni me ne bi pustili da se ovkao patim, kaže u šali Ivan, priznajući da je prethodne večeri „malo pretjerao” na slavlju koje je priredila za svoje goste - pobratime mjesna zajednica „Jedinstvo”.
U strahu da Perojci ne počnu da gube identitet, 1995. godine osnovano je Društvo perojskih Crnogoraca, a 2000. i zvanično registrovano. Predsjednik Društva Mihajlo Skoko s neskrivenim ponosom govori:
- Trudimo se da što više mladih uključimo u rad Društva, kako se ne bi izgubilo sjećanje na stari kraj. Imamo pjevačku, folklornu i sportsku sekciju. Od Ministarstva kulture i prosvjete Crne Gore dobili smo četiri nošnje i ja im ovim putem zahvaljujem. Nadam se da ćemo uspjeti da se očuvamo, posebno kada se zna kroz kakva su iskušenja prolazili Perojci i - opstajali. U jednom trenutku Italijani su nam mijenjali i prezimena, ali mi smo ih vraćali. Čak do 1834. godine nijesmo imali svoju crkvu, već smo koristili Grčku pravoslavnu u Puli. Te godine smo izgradili našu Srpsku pravoslavnu na temeljima srušene Rimske crkve iz VI vijeka, kaže Mihajlo Skoko napominjući da u Peroju postoji biblioteka sa preko 500 knjiga od kojih je više od 200 pisano ćirilicom.
- Sa nekoliko izuzetaka svi natpisi na našem groblju ispisani su ćirilicom. Vjerovatno nas je ta upornost i dosljednost očuvala, kaže Skoko napominjući dragocjenu saradnju sa podgoričkom mjesnom zajednicom „Jedinstvo”, a odskoro sa udruženjem „Crmnica”.
Obilazeći Manastir i sela Brčeli i Utrg gosti uviđaju sličnost sa svojim Perojem. Kažu, iste kamene kuće, iste uske ulice, isto gostoprimstvo. Dok raspričana povorka prolazi kroz Utrg, jedan od seljana ih zaustavlja da probaju rakiju koju upravo peče. U svom domu ih je primio jedan od mještana ovih sela ugostivši ih čuvenim crmničkim vinom i rakijom. Dok se sa terase te kuće pogled zastavlja na obronke obližnjih planina koje su uklještile parče jezera, predsjednik mjesne zajednice Crmnica Đuro Marković upoznao je drage goste sa ovim prelijepim krajem, njihovim planovima i željama.
Zadovoljni ljepotom svog zavičaja, gostoprimstvom svojih domaćina - gosti se zadovoljno vraćaju u Virpazar. U tamošnjem hotelu bogata trpeza, opet riječi dobrodošlice. Savo Kapa, sekretar društva „Crmnica”, kaže:
- Znamo mi, dragi naši, hod po mukama vaših predaka. Punih 130 godina su, protivno mletačkoj upravi, u ilegali održavali vjerske obrade, učili maternji jezik, pismo, istoriju, sve do 1788. godine kada vam je dozvoljena gradnja svoje bogomolje. Pa 23 godine vašeg prisajedinjenja Italiji.
Nijeste se dali asmilirati, promijeniti vjeru, i tako do 1943. godine. No, nepravda je ne reći veliku zaslugu kraljice Jelene, koja vas je tada uzela u zaštitu. A danas nijesmo slučajno posjetili selo Brčeli. Kako je kazivao Todor Popović, rođen 1908. godine u Peroju, da su njegovi upravo iz sela Brčeli. Jula ove godine napunilo se 346 godina od kada ste napustili zavičaj. Napustili, a nikada zaboravili. Odoljevali ste najtežim iskušenjima, ali uvjek zadojeni rodoljubljem, njegovanjem tradicije, običaja. Tako i posije tri i po vijeka nosite iskru koju su vaši preci donijeli iz zavičaja. A, mi se ovdje radujemo što u vašoj domovini Hrvatskoj uživate sva prava koja poznaje demokratski svijet. Zato, odavde upućujemo srdačne pozdrave narodu Hrvatske. Dragi naši, dobro nam došli, danas i uvijek, u našu i vašu Crmnicu, u Crnu Goru. Srećna je zemlja koja ima ovakav narod. Zato će Crna Gora biti vječna.
Buran aplauz i odobravanje. Potom Nada Škoro, sekretar Udruženja perojskih Crnogoraca, uzvraća pozdrav:
- Preci Perojaca doselili su iz Crne Gore u Istru 1657. godine. Prošlo je 346 godina od doseljenja naših predaka, a mi se danas ne samo ponosimo njima, već govorimo njihovim jezikom, koji je u matičnoj zemlji dijelom zaboravljen, očuvali smo njihove običaje, očuvali smo njihovu vjeru, djeci dajemo njihova imena i neobično smo sretni, kada nas našu sugrađani, građani susjednih mjesta, građani Republike Hrvatske, takve prihvaćaju i priznaju. I nijesmo prošlost, mi smo našu prošlost doveli do današnjeg dana. Mi smo Crnogorci pravoslavne vjere, koja se temelji na svetosavskom učenju, rekla je, između ostalog, Nada Škoro.
Opet aplauz. I pjesma. Crnogorska. Prekida se zdravicama, govorima. Dobrodošlicu iskazuju Slobodan Pejanović, Miodrag Iličković, Rade Pavićevići mnogi drugi. Pročitano je i pismo izvinjenja predsjednika Vlade Mila Đukanovića, zato što zbog zauzetosti ne može lično da pozdravi drage goste. Razmjenjuju se pokloni, dobre želje.
Radost ponovnog susreta traje do kasno uveče.
Sljedećeg dana, u subotu, 53 Perojca iz sve tri generacije obilaze Cetinje, Lovćen, Ivanova korita. Kasno poslijepodne punih srca vraćaju se kući. U Peroj. U onaj djelić Crne Gore, onu hrid koja je odoljela svim olujama. U Peroj, gdje se ostaje svoj uz vjeru, jezik, ikone krsnih slava Svetog Dimitrija i Nikole. Čak se i domaća loza peče isto kao u zavičaju. Uz nju se najbolje nazdravlja za opstanak među prijateljima i komšijama druge vjere i nacije.

Bratski savjet

Perojci ne žive samo od prošlosti. Vrijedno rade u tamošnjim preduzećima, ali i na svojim imanjima. Kažu, njihovo maslinovo ulje je najbolje u Dalmaciji. Dobor im ide i vinogradarstvo. Međutim, ima i onih Perojaca koji su na samom vrhu uspješnosti u Hrvatskoj. Vukoman Šćepanović, vlasnik dvije fabrike u Hrvatskoj, proglašen je za četvrtog privrednika po uspješnosti u toj državi. Domaćinima, uz čašicu crmničkog vina, savjetuje: - Manite se podjela. U Crnoj Gori ima stanovnika koliko i u Splitu. A bogatstvom koje imate, mogli biste fantastično da živite. Samo sloge i ljubavi, kaže Vukoman. Bratski savjet, zaista.

Marina Jočić

[G R A D]

Na licu mjesta: „POBJEDA NEDJELjOM” U PEROJU



IGRALO se crnogorsko oro, perojske igre i kola iz dalmatinskog kraja, ponovo, ponovo, ponovo, igri nije bilo kraja. Stariji su sa pažnjom i suznim očima slušali pozdrave iz Crne Gore. Boljela ih je ostavljena zemlja. Bili su je žedni


Crnogorska stijena u Istri



Ovdje u Peroju, u toploj Istri, dani su puni svjetlosti, a noći zvijezda. Takva je i ova noć, lepršava, svježa, ali nekako sjetna. Sati prolaze uz pjesmu, gromoglasnu - čuje se hiljadama kilometara daleko. Pozdravljaju se stari prijatelji, pije se rujno vino i pleše do besvijesti. Pjevaju se crnogorske pjesme i igra se crnogorsko oro. Pozdravlja se postojbina i svi pogledi su uprti u plavi Jadran. Peroj - Crna Gora u Istri. Jedni odlaze, a drugi ostaju. Jedni idu svome domu, a drugi ga vjekovima sanjaju. Perojski Crnogorsci su svoj dom pronašli u Istri. Sretniji danas nego prije 347 godina, kada je ovim krajem harala kuga i kada je samo trinaest porodica imalo hrabrost da zavoli ovaj kamen i učini ga svojim.
Varošica na deset kilometara od Pule zagledana u more i istoriju. Perojce je prošle nedjelje posjetilo 35 Crnogoraca. Tu su bili predstavnici Udruženja Crmničana, Opštine Jedinstvo u Maslinama i zaljubljenici u ovaj, po mnogo čemu, nesvakidašnji kraj. Dočekali su ih raširene ruke, lijepe želje i potreba da se dokaže da u ovu crnogorsku hrid nikad ne posumnjaju, jer je svakog dana sve jača i jača. Vila Letan je otvorila svoje dveri i tu su gosti konačili. Domaćini su im pokazali svoju staru-novu zemlju. To primorje koje je stotinama kilometara mamilo uzdahe gostiju, ta pitoma Dalmacija i Istra čakale su cijeli svijet da pokažu svoje ljepote. Suze u očima Perojaca, ali i sreća jer su došla braća i sunarodnici.

Otvorene škure

Sada, ove opuštene večeri, čini se da su četiri dana bila premalo. Gosti su posjetili Pulu, Fažanu, Brione, Vodnjane. Obišli su neprevaziđenu pulsku Arenu, u kojoj se te noći održavao poznati filmski festival, i gdje će krajem mjeseca gostovati Eros Ramacoti. Mimoišli su se predsjednikom Hrvatske Stipom Mesićem koji se odmarao u vili Letan poslije otvaranja festivala. Šetali su predivnim pulskim ulicama, bili u posjeti gradonačelniku Vodnjana, Otkrili ljepote Fažane i slavu Briona. Svaki dan je bio premali za toliko zadovoljstva. Preko noći su se otvarale škure gostoljubivih perojskih kuća, pravile su se fešte, igralo se do kasno u noć. Opuštenoj atmosferi umnogome su doprinijeli članovi kulturno umjetničkog društva „Stanko Dragojević” koji su svojom pjesmom zasjenili dalmatinske tenore.
Na proslavi 347 godina od doseljenja crnogorska delegacija je dočekana pjesmom, igrom i perojskim skečevima, da se čuje kako se nekada u Peroju govorilo. Igralo se crnogorsko oro, perojske igre i kola iz dalmatinskog kraja, ponovo, ponovo, ponovo, igri nije bilo kraja. Stariji posjetioci manifestacije sa pažnjom i suznim očima slušali su pozdrave iz Crne Gore. Boljela ih je ostavljena zemlja. Bili su je žedni.
Centar Peroja je sličan našoj Staroj Varoši. Uski sokaci, sa debelom ladovinom mamili su u svoje odaje. Crkva Sv. Spiridona širila je miris pravoslavlja, toliko godina okupljala je svoje vjernike i opstajala. Kao da ona davna 1657. promiče pred našim očima. Čovjeku se učini da se negdje u daljini crne bluze starih napaćenih Crnogorki, da promiču naborana lica naših predaka umorna od gladi, ratova, bolesti. Ovdje, ispred crkve su se skupljali. Tu je bilo njihovo utočište, onda kada nema nade, onda kada se sve čini uzalud. A nikada nije bilo lako. Pamte to ove zidine i groblje iza crkve. Pamte to Drakovići, Radusinovići, Ljubotinjani, Vučelići, Popovići, pamte to Perojci.
Perojske kuće su kamene kao i crnogorske. Stepenište je uvijek spolja. Koju god kapiju da otvorite, dočekuje vas osmijeh, veliki kao grad.

Ostali su svoji

Udruženje perojskih Crnogoraca čuva običaje i vjeru svoje male slobodarske zemlje. Nikola Škoko skuplja sva izdanja „Gorskog vijenca” i ima od prvog do posljednjeg, od najvećeg do najmanjeg. Razmijenili su se darovi. Bilo je slika, vina, nošnji i puno srce pozdrava.
Nikola u svojoj kući ima slike i Boba Marlija i kralja Nikole, zaista fascinantan i neodoljiv spoj.
- Naši preci su došli 1657. godine i to 21. jula, bježeći pred Turcima, ali je u pitanju bila i glad koja ih je dovela ovamo. Dočekalo ih je teško stanje, vladala je kuga. Dolazili da nasele Istru, koja je bila gotovo pusta. Ne zna se tačno koliko je porodica došlo, oko trinaest, četrnaest ili petnaest. Vrlo je teško govoriti o prezimenima, jer su neka izumrla, neka su promijenjena, neki su došli tri-četiri godine kasnije sa hajducima, sa poznatim predvodnikom Bajom Pivljaninom, kao recimo Brajići. Moje prezime je sada Škoko, a to je u stvari Radusinović.

- Bilo je jako teško sačuvati sve običaje i vjeru. Možete zamisliti, sve je bilo tuđe. Bilo je Popovića, Miloševića, Rakića, Drakovića. U početku su Crnogorci koji su došli pokušavali da se održe što bolje, pa se nijesu miješali sa domicilnim stanovništvom, ali u 20. vijeku se počelo sa miješanjem brakova. Danas se Perojci žene i udaju sa Hrvatima i Italijanima i žive u potpunoj slozi. Ali, nije uvijek bilo tako. Ranije, ako je žena bila bogatija od muža, a on je htio njenu zemlju, morao je preći u tuđu vjeru. Mnogo Crnogoraca se tako izgubilo. Ali, ostali smo svoji, to morate priznati, ističe Nikola Škoko.

I stvarno, Perojcima se, ove pomalo sjetne noći, priznaje sve. I snaga, i volja i vjera, a ponajviše ljubav prema Crnoj Gori koja ih je, kako priznaju, održala.

Marija Jovićević

[Regi]

POTOMCI CRNOGORACA IZ ISTRE BORAVILI JUČE U MASLINAMA

Otvorena Perojska ulica


Oko 60 članova Društva perojskih Crnogoraca “Peroj 1657” iz Peroja u Istri juče je u sklopu boravka u Crnoj Gori posjetilo MZ Jedinstvo u Maslinama sa kojom su se pobratimili 1990. godine. Tom prilikom potpredsjednik Opštine Mirko Nilević otvorio je ulicu u dužini od 500 metara pod nazivom Perojska, nakon čega je posađena maslina pobratimstva.

Prema riječima predsjednika Društva perojskih Crnogoraca Mihajla Škoka njihovi preci su 1657. godine napustili Crnu Goru i nastanili se u Istri.

- U Peroj su pošli “trbuhom za kruhom” i tu ostali i dugo nijesmo imali kontakata sa domovinom. Ti kontakti su obnovljeni i izuzetno nam je drago zbog toga - kazao je Škoko.
Prema riječima sekretara MZ Jedinstvo Žarka Ivanovića, do sada su Perojci nekoliko puta posjetili tu MZ, a i oni su uzvratili posjetu.

- Ovoga puta željeli smo da nas posjeti mlađa populacija Perojaca, tako da je danas ovdje dosta mlađeg naraštaja - kazao je Ivanović.



B. Ž.

[Regi]

Pobjeda, 17.10.2005. Društvo


NA LICU MJESTA: „Istarski” Crnogorci u zavičaju predaka

Opet će nam braća doći


Crna Gora - zajednička ljubav. Sjećanje Radojice Radojevića i Vasa Popovića na potpisivanje Povelje o bratimljenju mjesnih zajednica „Peroj” i „Jedinstvo” iz Podgorice 1990. godine. Ponovni susret pobratima bez granica
Svečano je ovih dana bilo u podgoričkoj Mjesnoj zajednici „Jedinstvo”, u Udruženju „Crmnica”, u Perojskoj ulici u Podgorici, u Baru, u Virpazaru, u Ljubotinju... Svuda gdje je u toku četvorodnevne posjete boravilo Društvo perojskih Crnogoraca „Peroj 1657” - potomci Crnogoraca iz Crmnice i drugih krajeva koji su se u živopisni istarski gradić, bježeći pred turskim osvajačima, doselili prije 349 godina.
Bila je to prilika za so i hljeb dobrodošlice, za suze radosnice, za zajedničku ljubav prema Crnoj Gori, za pjesmu sjetnu momačku i djevojačaku - „Opet će nam braća doći”... Posebno je tih dana bilo lijepo biti među pobratimima bez granica, na njihovom ponovnom druženju u Mjesnoj zajednici „Jedinstvo” u Podgorici, u kojoj su Perojci dobili svoju ulicu, i razgovarati sa Radojicom Radojević, potpisnikom Povelje o bratimljenju ove mjesne zajednice i tadašnje mjesne zajednice Peroj - Pula.
Bilo je to 27. oktobra daleke 1990, sjeća se Radojević i pokazuje povelju na kojoj je uokvireno „Ako ljubav povezuje, rad oplemenjuje - bratstvo obavezuje u dobru i zlu”. Taj čin bratimljenja je bio nešto veličanstveno, nešto nezaboravno, kaže on. Nije trebalo govoriti. Oči su govorile sve. I suze radosnice. Za tri dana koliko su boravili u Crnoj Gori, naši pobratimi Perojci su obišli Podgoricu, Cetinje, Medun. Bilo ih je 42 u delegaciji. A povezalo nas je Kulturno-umjetničko društvo „Aluminijum” koje je te godine boravilo u Peroju. Tada je i pokrenuta inicijativa o povezivanju Perojaca sa starim krajem, kaže Radojević. Nažalost, ti susreti su kasnije pokrenuti zbog poznatih događaja, ali su u oktobru 2003. nastavljeni novom posjetom Perojaca ognjištima predaka. Tada su oni ponovo boravili u Podgorici, Cetinju, Crmnici. Ipak, pobratimstvo iz 1990. godine, koje je počelo u MZ „Jedinstvo” nam je svima posebno drago, priča Radojević. Sjećam se kako su nam naši pobratimi, čim su se vratili u svoje domove pisali duga, topla i iskrena pisma puna zahvalnosti.
Vaso Popović, tada predsjednik Skupštine MZ „Peroj”, koji je zajedno sa Radojevićem potpisao povelju o bratimljenju dvije mjesne zajednice, je, na primjer, javljao da će svima koji su bili u Crnoj Gori susret sa starim krajem ostati u nezaboravnom sjećanju i da će ga pamtiti dok su živi. To su nam rekli već sljedeće godine, kad smo mi bili njihovi gosti, kaže Radojević. Ni novi susret sa pobratimima nećemo zaboraviti, kaže on. Taj hljeb i so, u Peroju, tu dobrodošlicu, zajedničko kolo i zajedničke pjesme. Zajedničku zakletvu - naše pobratimstvo koje je počelo 1990. godine u MZ „Jedinstvo” ćemo prenijeti na generacije.
Tako je i bilo. Vidjelo se to najbolje prilikom nedavnog susreta u Domu građana u MZ „Jedinstvo”. Među pobratimima iz Peroja bio je i potpisnik povelje - Vaso Popović. Našoj radosti nije bilo kraja, iskren je Radojica Radojević. Opet smo bili zajedno, na istom onom mjestu gdje je nastalo naše pobratimstvo prije 15 godina. Najljepše je bilo to što je i među nama i među pobratimima iz Peroja bilo puno mladih, što je garancija više da će naše pobratimstvo trajati, kaže Radojević. Ove riječi potvrđuje i njegov pobratim iz Peroja Vaso Popović. Ali i riječi na kraju povelje potpisane prije 15 godina - „Ako ljubav povezuje...”
I pjesma, sjetna momačka i djevojačka - „Opet će nam braća doći”.

Crnogorci iz Peroja

Peroj - malo istarsko mjesto, Crnogorci su naselili daleke 1657. godine. Tada je deset porodica iz Crmnice i pet iz Ljubotinja, sa ukupno 77 članova, stiglo u gradić koji je pripadao Mletačkoj republici. Novi žitelji su donijeli vjeru, jezik i običaje, a za vojne zasluge od Mletačke republike dobili su zemlju.
Perojem su vladali razni gospodari. Mletačka republika do 1797. godine, Austrija od 1797. do 1805, Francuska od 1805. do 1813, ponovo Austrija od 1813. do 1918, pa Italija od 1918. do 1943, da bi nakon toga Istra postala dio nove Jugoslavije. Kako tada tako i dan-danas, perojski Crnogorci čuvaju vjeru, ćirilično pismo, jezik i običaje, slave krsnu slavu. I pored toliko gospodara koje su promijenili, Crnogorci iz Peroja su, kako vole da kažu, ostali mali otok u širokom katoličkom moru. Niti se otočić proširio, niti ga je more izbrisalo”, podsjeća naš sagovornik Radojica Radojević.



J. Stamatović

[Ćipur]

Podgoricom

NOVO U POŠTI CRNE GORE

Marka posvećena Crnogorcima u Istri

Pošta Crne Gore juče je izdala novu poštansku markicu autorke Maje Čejović iz Podgorice. Tema ovog izdanja je "350 godina seobe Crnogoraca u Istru". Motiv na marki je crkva Svetog Spiridona u Peroju. Marka se izdaje u tiražu od 32.000 serija i 1.000 prigodnih koverata prvog dana. One su odštampane u tehnici višebojnog ofseta u šalterskim tabacima od osam maraka.
- Područje Istre je prije 350 godina naselilo petnaestak porodica sa teritorije Crne Gore, odnosno Crmnice, a brojale su 77 članova. Naselile su se u selu Peroj u opštini Pula. U prvoj polovini 17. vijeka zbog bolesti i epidemije područje Istre je ostalo pusto i nenaseljeno, ali se kasnije Vlada Mletačke Republike svojim odlukama pobrinula da ovo područje naseli. Tako je "Perojskom poveljom" odlučila da dovede petnaest porodica pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Ove porodice predvodili su Mićo Brajković i Mihailo Ljubotina. Doseljenici su se uglavnom bavili stočarstvom i poljoprivredom, živjeli u miru i nastojali da očuvaju svoje običaje i kulturu. Kada su se stekli uslovi sagradili su svoju crkvu u Peroju - rekla je Zdenka Erak, PR Pošte Crne Gore.

A. D.

[Ćipur]

Knjiga “Peroj – Crnogorci u Peroju: 1657 – 2007” Marijana Maša Miljića


Istorija i tradicija, život i običaji


U ediciji „Dijaspora Crne Gore” Centar za iseljenike publikovao je obimnu knjigu „Peroj – Crnogorci u Peroju: 1657 – 2007” koju je priredio Marjan Mašo Miljić, književnik, publicista i pouzdan poznavalac crnogorske prošlosti i kulture i crnogorskog iseljeništva.
U toj izuzetno dragocjenoj, strukturno i koncepcijski složenoj knjizi priređivač je na preko 1000 stranica sabrao, priredio i za štampu spremio skoro sve bitno što je napisano o Crnogorcima u Peroju. Djelo sadrži preko stotinu tekstova iz različitih oblasti nauke, putopisne zapise, polemičke članke i druge radove. U četrnaest poglavlja, od kojih je napravljeno ovo priređivačko sazdanje, obuhvaćeni su skoro svi segmenti života i duha crnogorskih iseljenika u Peroju u rasponu od tri i po vijeka: istorija i tradicija, život i običaji, etnos i etos, folklor, narodno usmeno stvaralaštvo, narodna nošnja, prosvjeta i obrazovanje, pravoslavlje, nekolika pokušaja sinteze perojske povjesnice kroz „šum vremena” i troipovjekovnog identiteta u Istri.
Projektom u realizaciji ove obimne knjige rukovodili su prof. dr Milan Vukčević direktor Centra za iseljenike i Milivoje Obradović urednik edicije „Dijaspora Crne Gore”. Urednik publikacije je dr Saša Knežević, recenzenti akademici Branko Pavićević i Đorđe Borozan. Knjiga "Peroj – Crnogorci u Peroju: 1657 – 2007" štampana je u 500 primjeraka i već je našla svojemjesto u biblioteci "Njegoš" u Peroju.
- Knjiga o Peroju Centra za iseljenike Crne Gore je ne samo izdavački poduhvat nego i kulturno i naučno pregnuće. Peroj je dobio ne samo sveobuhvatnu sagu o sebi nego i čast da bude bar simbolično prijestonica crnogorske dijaspore. Peroj u Istri, u Republici Hrvatskoj, najstarija je sačuvana enklava sveukupne crnogorske dijaspore. To crnogorsko selo 350-tu godišnjicu svoga postojanja obilježilo je 21. jula 2007. godine. Centar za iseljenike Crne Gore, imajući u vidu značaj ovoga jedinstvenog jubileja, ne samo za perojske Crnogorce već i za Crnu Goru i Hrvatsku, želio je da da i svoj poseban doprinos objavljivanjem knjige o Peroju - saopštio je prof.dr Milan Vukčević, direktor Centra za iseljenike.

V.S.

"Pobjeda", 28. 07. 2007. Hronika Podgorice

Predstavnici MZ "Jedinstvo" gosti Udruženja perojskih Crnogoraca "Peroj 1657"

Pobratimi - dobri domaćini


Povodom 350 godina od naseljavanja Peroja porodicama iz Crmničke i Katunske nahije, 21. jula je u ovom istarskom mjestu počela proslava, a Udruženje perojskih Crnogoraca "Peroj 1657" ugostilo je i pobratime iz MZ "Jedinstvo" četvorodnevnim druženjem, saopštavaju iz ove podgoričke mjesne zajednice.
Udruženje Perojaca i MZ "Jedinstvo" su se pobratimili 27.oktobra 1990. godine i od tada su posjete u oba pravca redovne svake godine. Pozivu Udruženja iz Peroja odazvalo se deset aktivista MZ "Jedinstvo", na čelu sa predsjednikom Ljubom Papovićem, s njima su bili dr Đorđije Suhih, predsjednik Skupštine Glavnog grada, sa saradnicima, kao i profesori iz Podgorice koji su napisali knjigu "Perojci u Peroju za 350 godina". Proslavi su prisustvovali i Branko Lukovac, ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, izaslanik Predsjednika Hrvatske, članovi "Zajednice Crnogoraca primorsko goranske županije" sa svojim predsjednikom Ljubom Radovićem, kao i predstavnici Crnogoraca iz Zagreba i Osijeka.
Na skupu je promovisana knjiga o Peroju, posjećena je "Crnogorska kuća" za čiju je obnovu Vlada Crne Gore donirala 30.000 eura, a istim povodom, otvorena je i biblioteka "Njegoš". Posjećeni su i Brijoni, Pula i neka druga mjesta.
Članovi MZ "Jedinstvo", na čelu sa predsjednikom Ljubom Papovićem, posebno su zahvalni dr Miomiru Mugoši na obezbjeđivanju autobusa, naglašavajući da ovo nije prvi put da gradonačelnik pomaže aktivnostima ove zajednice.

E. M.

[andrija81210]

lijepo bogami..

[Ćipur]

Tri i po vijeka istorije i tradicije, života i običaja naših iseljenika

Perojska enciklopedija

Crnogorci u Peroju: 1657-2007. Sabrao i priredio Marijan Mašo Miljić, Podgorica: Centar za iseljenike Crne Gore, 2007


Crnogorci u Peroju, sasvim je izvjesno predtavljaju danas najstariju enklavu ukupne crnogorske dijaspore, jedinstvenu po mnogo čemu - kao najmanja a najpoznatija, najžilavija i najslavnija iseljenička kolonija Crnogoraca u svijetu. Upravo ljetos, 21. jula 2007. godine navršilo se tačno 350 godina od njihovog doseljavanja iz Crne Gore u Istru, u selo Peroj - tada u Mletačkoj Republici, danas u Republici Hrvatskoj. Te godine, u jeku Kandijskog rata (1645-1669) zbog učešća na strani Mlečana a u strahu od turske odmazde, u istarsko selo Peroj, opustjelo zbog kuge, po odobrenju mletačkih vlasti naselilo se petnaestak porodica iz Crne Gore (iz Crmnice, Ceklina, Ljubotinja, Brajića i Njeguša). Ta čestica naroda crnogorskog od 77 žitelja dobila je ne samo odobrenje za naseljenje nego i privilegije od Mletačke Republike, nazvanu kasnije Perojska povelja, kojom se doseljenicima garantuje pravo na zemlju i druga prva i slobode, a propisuju i obaveze.
Sličnih iseljavanja Crnogoraca u Dalmaciju i Istru, odnosno Mletačku Republiku, Austriju i druge krajeve bilo je i prije i poslije 1657. godine, u većim ili manjim grupama, ali se one, na žalost nijesu sačuvale pod crnogorskim nacionalnim imenom već su asimilovane. Samo su se perojski Crnogorci održali tri i po vijeka, kao mala ali kompaktna oaza, sve do današnjih dana. To "perojsko čudo " doživjelo je sveopšte poštovanje i ontološko priznanje ne samo od svoga nego i od susjednih i drugih naciona. A ona samo je sinula kao kapljica opstanka pod suncem postojanja. Upravo o toj crnogorskoj kapljici koja se čuvala i sačuvala puna tri i po stoljeća Marijan Mašo Miljić sačinio je zamašnu knjigu. U pitanju je rijetko priređivačko pregnuće, ali i izdavački poduhvat Centra za iseljenike Crne Gore.
Marijan Miljić je u knjigu od bezmalo hiljadu stranica sabrao i složio skoro sve što je pisano i napisano o Crnogorcima u Peroju, a što ima određeni značaj i vrijednost, kao i publikovanu građu i izvore. Knjiga Crnogorci u Peroju 1657 -2007 nije samo običan zbornik stručnih i naučnih radova i izvora povodom troipovjekovnog jubileja već vrlo složeno priređivačko sazdanje, koje bi se popularno moglo nazvati svojevrsnom perojskom enciklopedijom, iako ona po svom karakteru to nije, ali jeste po korpusu znanja i saznanja o Peroju i perojskim Crnogorcima, viđenim sa više različitih naučnih aspekata, interdisciplinarno.Za ovako koncipirani i urađeni rad moglo bi se bez pretjerivanja reći - ni manje enklave, ni zamašnije knjige. Ali, ni tako zamašna knjiga, znalački, korektno, objektivno i profesionalno priređena nije sasvim obuhvatila tu "česticu crnogorske dijaspore" ili kako ga još priređivač imenuje - "narodić". Između korica knjige "Crnogorci u Peroju 1657-2007",priređivač Marijan Mašo Milić je složio tri i po vijeka perojske istorije i tradicije, života i običaja naših iseljenika u tom malo istarskom mjestu, istakao njihov etnos, otvorio folklornu riznicu, ukazao na etnografsko jezičko nasljeđe, na vjeru i duhovnost, istrajnost u odbrani identiteta.
Oko stotinu naučnih radova, publicističkih tekstova, izvora i druge građe sabrano je i znalački raspoređeno u četrnaest poglavlja. Počasno mjesto je dato Perojskoj povelji, kao najvažnijem dokumentu (na italijanskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku). Zatim slijede poglavlja u kojima su obrađeni: istorija i predanje, etnos, etos i folklor narodno izvorno stvaralaštvo Crnogoraca u Peroju (priče, pjesme, melodije) škola i obrazovanje, prosvjeta i kulturne prilike, perojski govor sa rječnikom koji je sačinio J. Ribarić, pravoslavlje,crkva i sveštenstvo, tri pokušaja sinteze perojske povjesnice, Peroj u "Šumu vremena" i na "požutjelim stranicama prošlosti tekstovi koji svjedoče o tri i po vijeka identiteta Crnogoraca u Peroju, Peroj u arhivskoj građi i izvorima, Perojci sami o sebi, naučna afirmacija Peroja kojoj je najviše doprinio prof. dr Milorad Nikčević bibliografija o Peroju koju je uradio M. Nikčević a dopunio priređivač. Na kraju je dat iscrpan priređivačevev pogovor u kome je Peroj sagledan u kontekstu crnogorske dijaspore.
Zadivoljuje kako je priređivač uspio da od izuzetno raznovrsnog materijala napravi koherentnu cjelinu, čvrstu strukturu, vrlo preglednu kompoziciju i sačini obimno i složeno djelo. Ne ulazeći u sadržaj i ocjenu pojedinih tekstova, njihovu naučnu vrijednost i aktuelnost, želim da naglasim da su oni profesionalno priređeni, uz poštovanje izvornog teksta, stručno i odgovorno. Priređivač je želio, kako sam ističe, da knjiga koju je priredi, s osobitom ljubavlju u poštovanjem, bude na neki način "spomenica u čast Peroja i Crnogoraca u njemu za 350 godina života opstajanja". On ističe da knjiga sažima njihov i sudbinu. I uspio je u naumu da Crnogorce u Peroju predstavi sveobuhvatno, cjelovito, u istorijskom i životnom okviru, napominjući da se kroz knjigu manje - više prepliću tri priče: crnogorska, hrvatska i srpska.
Na kraju vispreni preređivač Marijan Mašo Miljić zaključuje: "Uostalom, cijela ova knjiga posvećena je jedinstvenoj čestici crnogorskog bića koja se prije tri i po stoljeća samougradila u tkivo hrvatskog državnog korpusa i danas traje na ponos Crne Gore i Hrvatske".
Crnogorcima u Peroju i hrvatski ustav daje pravo i mogućnosti da ostanu ono što su - i opstanu kao "narodi" crnogorski. A oni su, očito, voljni da, iako ih ima malo, čuvaju i sačuvaju sebe, svoju duhovnost i kulturu, jezik i običaje, vjeru pravoslavnu i dušu crnogorsku, svijest o sebi i svome porijeklu.
Ova knjiga, pored ostalog, i jeste afirmacija imperativa opstanka i veliko zavještenje za budućnost i Crne Gore i njene dijaspore. Ona na najbolji način pokazuje da su Perojci primjer kako može i mala skupina ljudi i znatno brojnijoj i većoj sredini, izložena različitim uticajima, kako u mutnim tako i u mirnim vremenima, da preživi i opstane. Iskustvo crnogorskih Perojaca je veoma dragocjeno i poučno naročito za malobrojne narode i male države kako se može prevailaženjem iskušenja opstati bez ratnog avanturizma, ekstremnih i iracionalnih ponašanja, umijećem, mudrošću, tolerancijom, stalnim primanjem progresivnih dostignuća i istovremeno čuvanjem sopstvene samobitnosti. Biti i opstati tri i po vijeka kao mala ali složna skupina ljudi na prostoru na kome su se smjenjivale mletačka, francuska, austrijska, italijanska, jugoslovenska i hrvatska vlast jeste izuzetan i ohrabrujući primjer, naročito danas kada moćna globalizacija predstavlja veliku opasnost za male narode i države. Perojci su primjer koji treba proučavati i koristiti. Mudrost nije privilegija samo moćnih. Marijan Mašo Milić, poznati crnogorski književnik i publicista i ovom knjigom na pravi način pokazao i potvrdio i kao vrsni poznavalac crnogorske istorije.

Dr Branislav Kovačević

[Ćipur]

Sa promocije knjige "Peroj - Crnogorci u Peroju 1657-2007" u Podgorici


Istorijsko uporište


Podgorica 19. oktobar- Promocija knjige "Peroj - Crnogorci u Peroju 1657-2007", održana je sinoć u Kongresnoj sali Hotela "Podgorica". Knjigu je priredio Marijan Mašo Miljanić, književnik, publicista, vrsni poznavalac crnogorske prošlosti i kulture iseljeništva.O djelu su govorili prof. dr Milan Vukčević direktor Centra za iseljenike, doc. dr Saša Knežević, prof. dr Sonja Tomović Šundić i Marijan Mašo Miljić.
- Ova knjiga je posvećena djeliću crnogorskog bića koje se prije tri i po vijeka samougradilo u tkivo hrvatskog državnog korpusa i do danas traje na ponos Crne Gore i Hrvatske - saopštio je prof. dr Milan Vukčević.

- Knjiga koju predstavljamo je sinteza dosadašnjeg znanja o Peroju i Perojcima. U njoj je sadržan najveći dio onoga što je u nauci o njima kazano i objavljeno, izuzimajući neke tekstove pisane na italijanskom jeziku, ali dopronos priređivača nije mehanički. Nije ovo spomenički zbornik radova već marljivo pripremljeno naučno djelo, odgovorno koncipirano - rekao je doc. dr Saša Knežević.

- Iseljenička enklava u Peroju danas je veliki oslonac i istorijsko uporište, ne samo za crnogorsku dijasporu, nego i za sve iseljenike iz Crne Gore u rasijanju širom svijeta. Primjer je kako se može opstati i pretrajati, sačuvati svoj identitet, ime i biće - kazao je Marijan Mašo Miljić.

[Ćipur]

15. marta 1788.

- Mletački senat dekretom je zapovijestio "da pravoslavne Perojce nema niko dirati ni u crkvu njihovu, ni u slobodno izvršavanje službe božje". Ovim je koloniji crnogorskih iseljenika koji su u Peroj preseljeni početkom 16. vijeka, konačno riješeno pitanje vjerske službe.

[Ćipur]

2. aprila 1611.

Iz Spiča kod Bara u Poreč - u Istri stiglo je 10 porodica sa 48 članova. Kao i oni koji su prije njih iz Crne Gore stigli u ove krajeve, ni oni sa sobom nijesu donijeli ni najosnovnije stvari za život. Da nevolja bude veća, u Istri nijesu našli ono što su očekivali, a pomoć od Mlečana bila je toliko mala da se od nje nije moglo živjeti.

[Ćipur]

7. septembra 1676.

Saznavši da grčki sveštenik iz Pule tajno dolazi i crnogorskim iseljenicima u Peroju vrši obrede, mletačke vlasti su izdale oštru zapovijed kojom su strogo zabranili takvu praksu. Perojci su se protivili, obraćali se Senatu, isticali problem udaljenosti Pule, pritiske katoličkih sveštenika i sl. pa je pravoslavni svještenik opet počeo da im dolazi.

[Ćipur]

5. oktobra 1658.

Mletačka vlada je naredila da crnogorski iseljenici u Peroju u Istri, koji nijesu imali svoju crkvu, budu potčinjeni upravi grčkog paroha u Puli. Grci sa Kipra u Pulu su doselili nekoliko godina prije Crnogoraca i sagradili crkvu ali i pored zabrane njihovi sveštenici su tajno dolazilu u Peroj i vršili obred sve do 1876. god. kada su Mletačke vlasti to strogo zabranile.

[Ćipur]

CRNOGORCI IZ PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE - IZ SVOJE ISTRE U SVOJU CRNU GORU


Voljeti "teret rođenja"


Kolašin, 31. maja - Autobus sa registarskim tablicama iz Pule se probija načičkanim kolašinskim ulicama. Prva je pomisao da su to gosti ekskluzivnih hotela "Bjanka" i "Lipka". Ipak, jesu gosti ali gosti koji pripadaju ne samo hotelima i ne samo jednom gradu već cijelom sjeveru Crne Gore.Svaka stolica autobusa zauzeta. U svakoj se naslonilo oduševljenje i radost koju može da donese samo zavičaj. Treba otići iz zavičaja, odaljiti se od njega decenijama i stotinama kilometara, da bi se osjetilo koliko se zavičaj voli. A to su protekle nedjelje osjetili Crnogorci iz primorsko-goranske županije iz Rijeke, koji su bili u višednevnoj posjeti svojoj Crnoj Gori...

Prošle godine smo obišli južni dio Crne Gore a ove godine smo se "rastrčali" od Durmitora i Žabljaka preko Berana i Plava i evo danas Kolašina, oduševljeno je objašnjavao Dragutin Lakić, jedan od organizatora ovih zavičajnih posjeta. Od kada smo došli u Crnu Goru naš autobus je otvoren za susrete. Sretaju se familije, negdje neko ostane, prenoći kod svojih pa se naredni dan opet nađemo u autobusu i nastavljamo dalje. Posjetu Kolašinu smo morali produžiti dva sata mimo planiranog. Ima toliko toga da se obiđe, a svi su oduševljeni kako su uređeni trgovi i glavne ulice. Puno se toga novoga i lijepog dešava u našoj Crnoj Gori i sve nas to raduje. Nakon što smo u ove dvije godine obišli Crnu Goru gotovo da nema ni jednog Crnogorca u našoj županiji da nije prošetao svojim rodnim krajem i sreo se sa familijom, kaže Dragutin Lakić i dodaje da će se ovi obilasci nastaviti.

Energija spajanja prisutna na svakom koraku. Stotine i stotine fotografija je napravljeno da se na njima kolašinska fontana preseli u istarske crnogorske domove. Vladimir Todorović iz lipovske Bistrice je došao da vidi svoju ujnu i sestre od ujaka koje žive u Rijeci. Njih je izdvojio pozdravom ali zato nikoga nije izdvojio kada je trebao platiti piće već je častio kompletan autobus u znamenitoj kolašinskoj kafani "Planinaru". Da se zavičaj osjeti i tom vrstom topline. Da se prepričavanjem dogođenog stvori nova energija za novi dolazak. Iz svoje Istre u svoju Crnu Goru.I da se ponosno izgovori ona rečenica Veljka Vlahovića: Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja, teret Crne Gore...


Dr. Drašković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-01&id=165039

[Ćipur]

Na licu mjesta: „POBJEDA NEDJELjOM” U PEROJU


Crnogorska stijena u Istri


IGRALO se crnogorsko oro, perojske igre i kola iz dalmatinskog kraja, ponovo, ponovo, ponovo, igri nije bilo kraja. Stariji su sa pažnjom i suznim očima slušali pozdrave iz Crne Gore. Boljela ih je ostavljena zemlja. Bili su je žedni

Ovdje u Peroju, u toploj Istri, dani su puni svjetlosti, a noći zvijezda. Takva je i ova noć, lepršava, svježa, ali nekako sjetna. Sati prolaze uz pjesmu, gromoglasnu - čuje se hiljadama kilometara daleko. Pozdravljaju se stari prijatelji, pije se rujno vino i pleše do besvijesti. Pjevaju se crnogorske pjesme i igra se crnogorsko oro. Pozdravlja se postojbina i svi pogledi su uprti u plavi Jadran. Peroj - Crna Gora u Istri. Jedni odlaze, a drugi ostaju. Jedni idu svome domu, a drugi ga vjekovima sanjaju. Perojski Crnogorsci su svoj dom pronašli u Istri. Sretniji danas nego prije 347 godina, kada je ovim krajem harala kuga i kada je samo trinaest porodica imalo hrabrost da zavoli ovaj kamen i učini ga svojim.
Varošica na deset kilometara od Pule zagledana u more i istoriju. Perojce je prošle nedjelje posjetilo 35 Crnogoraca. Tu su bili predstavnici Udruženja Crmničana, Opštine Jedinstvo u Maslinama i zaljubljenici u ovaj, po mnogo čemu, nesvakidašnji kraj. Dočekali su ih raširene ruke, lijepe želje i potreba da se dokaže da u ovu crnogorsku hrid nikad ne posumnjaju, jer je svakog dana sve jača i jača. Vila Letan je otvorila svoje dveri i tu su gosti konačili. Domaćini su im pokazali svoju staru-novu zemlju. To primorje koje je stotinama kilometara mamilo uzdahe gostiju, ta pitoma Dalmacija i Istra čakale su cijeli svijet da pokažu svoje ljepote. Suze u očima Perojaca, ali i sreća jer su došla braća i sunarodnici.

Otvorene škure

Sada, ove opuštene večeri, čini se da su četiri dana bila premalo. Gosti su posjetili Pulu, Fažanu, Brione, Vodnjane. Obišli su neprevaziđenu pulsku Arenu, u kojoj se te noći održavao poznati filmski festival, i gdje Će krajem mjeseca gostovati Eros Ramacoti. Mimoišli su se predsjednikom Hrvatske Stipom Mesićem koji se odmarao u vili Letan poslije otvaranja festivala. Šetali su predivnim pulskim ulicama, bili u posjeti gradonačelniku Vodnjana, Otkrili ljepote Fažane i slavu Briona. Svaki dan je bio premali za toliko zadovoljstva. Preko noći su se otvarale škure gostoljubivih perojskih kuća, pravile su se fešte, igralo se do kasno u noć. Opuštenoj atmosferi umnogome su doprinijeli članovi kulturno umjetničkog društva „Stanko Dragojević” koji su svojom pjesmom zasjenili dalmatinske tenore.
Na proslavi 347 godina od doseljenja crnogorska delegacija je dočekana pjesmom, igrom i perojskim skečevima, da se čuje kako se nekada u Peroju govorilo. Igralo se crnogorsko oro, perojske igre i kola iz dalmatinskog kraja, ponovo, ponovo, ponovo, igri nije bilo kraja. Stariji posjetioci manifestacije sa pažnjom i suznim očima slušali su pozdrave iz Crne Gore. Boljela ih je ostavljena zemlja. Bili su je žedni.
Centar Peroja je sličan našoj Staroj Varoši. Uski sokaci, sa debelom ladovinom mamili su u svoje odaje. Crkva Sv. Spiridona širila je miris pravoslavlja, toliko godina okupljala je svoje vjernike i opstajala. Kao da ona davna 1657. promiče pred našim očima. čovjeku se učini da se negdje u daljini crne bluze starih napaćenih Crnogorki, da promiču naborana lica naših predaka umorna od gladi, ratova, bolesti. Ovdje, ispred crkve su se skupljali. Tu je bilo njihovo utočište, onda kada nema nade, onda kada se sve čini uzalud. A nikada nije bilo lako. Pamte to ove zidine i groblje iza crkve. Pamte to Drakovići, Radusinovići, Ljubotinjani, Vučelići, Popovići, pamte to Perojci.
Perojske kuće su kamene kao i crnogorske. Stepenište je uvijek spolja. Koju god kapiju da otvorite, dočekuje vas osmijeh, veliki kao grad.

Ostali su svoji

Udruženje perojskih Crnogoraca čuva običaje i vjeru svoje male slobodarske zemlje. Nikola Škoko skuplja sva izdanja „Gorskog vijenca” i ima od prvog do posljednjeg, od najvećeg do najmanjeg. Razmijenili su se darovi. Bilo je slika, vina, nošnji i puno srce pozdrava.
Nikola u svojoj kući ima slike i Boba Marlija i kralja Nikole, zaista fascinantan i neodoljiv spoj.

- Naši preci su došli 1657. godine i to 21. jula, bježeći pred Turcima, ali je u pitanju bila i glad koja ih je dovela ovamo. Dočekalo ih je teško stanje, vladala je kuga. Dolazili da nasele Istru, koja je bila gotovo pusta. Ne zna se tačno koliko je porodica došlo, oko trinaest, četrnaest ili petnaest. Vrlo je teško govoriti o prezimenima, jer su neka izumrla, neka su promijenjena, neki su došli tri-četiri godine kasnije sa hajducima, sa poznatim predvodnikom Bajom Pivljaninom, kao recimo Brajići. Moje prezime je sada Škoko, a to je u stvari Radusinović.

- Bilo je jako teško sačuvati sve običaje i vjeru. Možete zamisliti, sve je bilo tuđe. Bilo je Popovića, Miloševića, Rakića, Drakovića. U početku su Crnogorci koji su došli pokušavali da se održe što bolje, pa se nijesu miješali sa domicilnim stanovništvom, ali u 20. vijeku se počelo sa miješanjem brakova. Danas se Perojci žene i udaju sa Hrvatima i Italijanima i žive u potpunoj slozi. Ali, nije uvijek bilo tako. Ranije, ako je žena bila bogatija od muža, a on je htio njenu zemlju, morao je preći u tuđu vjeru. Mnogo Crnogoraca se tako izgubilo. Ali, ostali smo svoji, to morate priznati, ističe Nikola Škoko.

I stvarno, Perojcima se, ove pomalo sjetne noći, priznaje sve. I snaga, i volja i vjera, a ponajviše ljubav prema Crnoj Gori koja ih je, kako priznaju, održala.

Marija Jovićević

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-25&id=36511

.

[Ćipur]

Naši u svijetu:
KAKO SU CRNOGORCI IZ PEROJA PROSLAVILI 352 GODINE OD DOSELjAVANjA U ISTARSKE KRAJEVE

Opet će nam braća doći...



DAN ZA PAMĆENjE. Društvo perojskih Crnogoraca - "Peroj 1657" dobilo nove prostorije. Nezaboravno druženje sa pobratimima iz Mjesne zajednice "Jedinstvo", iz podgoričkih Maslina, i predstavnicima Udruženja "Crmnica". Nostalgiju liječe Crnom Gorom

Bilo je to 18. jula ove godine. U živopisnom Peroju, u Istri, "Maloj Crmnici", kako je još zovu, sve je odisalo našom zemljom. Crnogorski oro, horske pjesme o Crnoj Gori, crnogorski barjaci, stasiti momci i đevojke u narodnim nošnjama... Riječi dobrodošlice i pozdravi sa starim prijateljima i pobratimima iz Mjesne zajednice "Jedinstvo", iz podgoričkih Maslina, i Udruženja "Crmnica"... Pa pjesme sjetne - đevojačke i momačke. "Opet će nam braća doći", orilo se tako reći na svakom koraku. "A i mi ćemo uskoro u posjetu našoj Crnoj Gori".
Razloga za slavlje bilo je toga dana na pretek. Osim što su došla braća iz Crne Gore, slavila se i 352. godišnjica od doseljavanja Crnogoraca u ovaj kraj. Tim povodom, na pravoj narodnoj svetkovini, Društvo perojskih Crnogoraca - "Peroj 1657", uselilo se u novi objekat, poklon grada Vodnjana. Renoviranje ovog objekta, nove zajedničke kuće, koštalo je preko stotinu hiljada eura, od čega je Udruženje Crmničana, od sredstava dobijenih od Vlade Republike Crne Gore, izdvojilo 30 hiljada eura, priča nam Savo Kapa, iz Udruženja Crmničana. Ostalo su zajedničkim snagama obezbijedili grad Vodnjan i Istarska županija. Zgrada do duše nije opremljena novim namještajem, zbog nedostatka sredstava, ali to nikome nije smetalo.
Prepun nezaboravnih utisaka, Savo Kapa posebno ističe da su sa prijateljima iz Crne Gore za vrijeme boravka u Peroju stalno bili gradonačelnik Vodnjana Klaudio Vitasović, Ante Volarić, vlasnik hotela, i Ivo Jurman.
-Peroj je djelovao impozantno, nastavlja Kapa. -Jedna od njegovih ulica je bilo mjesto okršaja na turniru u vuči konopca, između čak šest ekipa Regionalne lige. Otvorena je i izožba knjiga u biblioteci "Njegoš", a na trgu, pored vremešne košćele, bila je postavljena bina. Tih dana, Peroj je bio mjesto za druženje i provod. To su obećavali miris gradela i ribe, maslina i druge đakonije, bili su tu još skečevi, foklorne grupe koje su se smjenjivale, horske pjesme o zavičaju, tradiciji i korijenima. Zaiskrila je toga dana i poneka suza.
Nastupio je i KUD "Uljanik" iz Pule, zatim Mješoviti zbor zajednice Vodnjan, sa pjesmama na italijanskom i hrvatskom, grupa "Rio", koja je goste zabavljala do ranih jutarnjih sati. Bila je to istovremeno i prilika za podsjećanje na prve dolaske u Peroj. Na 21. jul 1657. godine, od kada ovdje žive Crnogorci. A samo 13 godina prije toga, Peroj je imao samo tri stananovnika, zbog kuge koja je tada harala Istrom.
Popovići, Brajići, Drakovići, Vučetići, Vučerići, Marićevići, Radulovići, Škoro i drugi su sve ovo vrijeme odolijevali progonima, prekrštavanju, promjeni imena, upotrebi ćirilice, posjedovanju pravoslavne bogomolje, progonima Mlečana, Austrijanaca, Italijana... A iz daleke Crmnice je ovdje najprije došlo 13 proodica sa 77 članova. Poslije ove, stigla je i nova iseljenička kolona, ponovo iz Crmnice, ali i iz drugih krajeva Crne Gore. Hroničari su zabilježili da je samo 1671. godine, iz Perasta u Pulu došlo "600 hajduka", od kojih su se neki preselili u Sinj, odnosno Peroj.
A nakon slavlja - počeo je novi dan i nove obaveze. Predsjednik Društva perojskih Crnogoraca - "Peroj 1657", Mihailo Škoro, ispratio je autobus pun djece za Crnu Goru. Destinacija se zna - Ivanova korita. Svi su im poželjeli ugodan boravak i da se kući vrate prepuni lijepih utisaka, iz postojbine svojih predaka. Baš kao što su se Podgoričani i Crmničani vratili iz Peroja. I da ubuduće i jedni i drugi pjevaju "Opet će nam braća doći"...

Korijeni

Istorijski izvori kažu da je još 1197. godine, u blizini današnjeg Peroja, postojalo mjesto koje se zvalo Petroro, Petroriolum. Pretpostavlja se da je tako i nastao Peroj. Postoji, međutim, i legenda, koja kaže da je sa Crnogorcima u ovo istarsko mjesto stigao starac Pero, koji se na poziv odazivao sa "oj" i da je tako nastalo ime Peroj.
-Mnogi kažu da je Peroj selo, ali to nije, priča nam Savo Kapa.
-Peroj je ljupki istarski gradić, koji će ubrzo postati grad. Jer, koje je to selo koje kao Peroj ima hotel sa četiri zvjezdice. Stare ulice su popločane, a nove asfaltirane. Nikle su i niču stambene zgrade. Tu su dječji vrtić, ambulanta, biblioteka, zavičajni muzej, kafići, restorani, turističke agencije, mjesni trg. A na trgu - viševjekovna košćela. Ispod nje, spomen česma i vodovod, kojeg je Josip Broz Tito, još 1954. godine, poklonio ovom mjestu. U blizini je i crkva svetog Spiridona, čiji zvonik dominira okolinom. Ovoj crkvi Perojci mogu da zahvale što nikad nijesu zaboravili običaje, jezik i kulturu, kaže Kapa i podsjeća da je, pored Peroja, čuveno ljetovalište Barbarilje, a na svega desetak kilometara smješteni su Vodvanj i Rovinj. U blizini je i čuvena Fazana, odakle svakodnevno brod "Perojka" prevozi turiste za Brione.

Zahvalnost

U pozdravnom govoru na svečanosti u Peroju, predsjednik Društva perojskih Crnogoraca - "Peroj 1657", gospodin Mihailo Škoro, zahvalio se Vladi Crne Gore, Udruženju "Crmnica", gradu Vodvanju i Istarskoj županiji na vrijednim donacijama. Zahvaljujući njima, Perojci će ubuduće imati svoju kuću, rekli su domaćini. Posebna zahvalnost pripala je Savu Kapi, inicijatoru ovog projekta, kome je uručena reljefna slika sa zanamenitostima Istre.
U ime pobratima - Mjesne zajednice "Jedinstvo" iz podgoričkih Maslina, i u ime Udruženja "Crmnica", prisutne je pozdravio Slobodan Pejanović, koji je za donatore iz Crne Gore primio prigodne plakete.

J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...7-26&id=168285

[Ćipur]

CNP U PEROJU

Neobuzdani smijeh za zemljake


Tokom učešća na prvom Internacioanalnom festivalu smijeha u Istri Crnogorskog narodnog pozorišta je predstavu "Smija" Zorana Hočevara izveo pred Perojcima -- Crnogorcima koji su krajem 17. vijeka u bijegu od gladi nastanili životpisni istarski kraj.
Kako je zabilježeno u osvrtu "Glasu Istre" dom "Peroj 1657" "bio je dupke pun, a nemali broj posjetitelja su cijelu predstavu odgledali stojeći".
- Perojska publika je očigledno bila raspoložena za ležernu zabavu, a "Smija" im je pružila priliku za neobuzdani smijeh - piše u ovom listu.
Oduševljena publika u Peroju burnim ovacijama, aplauzima i pozivima na bis pozdravila igru crnogorskih glumaca. To je potvrdio i Mihailo Škoko, predsjednik Udruženja perojskih Crnogoraca koji je rekao da mu je veliko zadovoljstvo što jer ansambl izabrao baš peroj za prvo izvođenje, čiji stanovnici slave upravo ove godine 350-godišnjicu od dolaska Crnogoraca u ovo mjesto.
Reditelj Niko Goršič je istakao da je "Smija" komad koji traži komunikaciju sa publikom, tako da je odluka da se prvo izvede pred Perojcima pogodila cilj, jer je "publika bila dio komada i dio scene". Direktor festivala Eduard Tomičić Buntauli izjavio je da je " uzbuđen što je publika došla u ovako velikom broju da gleda sjajnu predstavu", i izrazio nadu da će crnogorsko pozorište gostovati i sljedeće godine na festivalu.
Nakon istorijskog gostovanja u Peroju, "Smija" je izvedena i u Nivogradu.


S.Ć.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-02-08

[Ćipur]

MINISTAR KULTURE PREDRAG SEKULIĆ POSJETIO ZAJEDNICU PEROJSKIH CRNOGORACA I ISTARSKU ŽUPANIJU

Crna Gora obnavlja dom u Peroju


Crna Gora i Hrvatska imaju puno zajedničkih projekata, a bliskost i prijateljstvo dviju država može se najbolje ostvariti preko kulture, ocijenio je crnogorski ministar kulture, sporta i medija Predrag Sekulić u Puli.
Sekulić, koji boravi u dvodnevnoj posjeti Istarskoj županiji, zadovoljan je djelovanjem Zajednice perojskih Crnogoraca, koja će u julu obilježiti 350. godišnjicu doseljavanja Crnogoraca u Peroj.
- Ova zajednica na najbolji mogući način predstavlja Crnu Goru na ovim prostorima. Ona je temelj naše veoma dobre saradnje - rekao je on.
Sekulić je dodao da je kulturna saradnja Istre i Crne Gore uspostavljena na posljednjem Sajmu knjige i Festivalu smijeha u Istri, prenosi Hina.
Župan Ivan Jakovčić najavio je da će Istarska županija i Crna Gora zajednički finansirati, izdati i promovisati, kako je rekao, "mali, ali izuzetno vrijedan kulturni projekat" - knjigu Branislava Ostojića "Peroj-rajska baština".
On je zahvalio crnogorskoj Vladi što je gradu Vodnjanu donirala 30 hiljada eura za obnovu kulturnog doma u Peroju.
- Grad Vodnjan donirao je zgradu, dok će u obnovi doma učestvovati Istarska županija i crnogorska Vlada - rekao je Jakovčić.
On je kazao da je dolazak Sekulića u Istru još jedna potvrda interesa Crne Gore za saradnjom s regionalnim institucijama u Istri.
Sekulić će se sastati sa predstavnicima Društva perojskih Crnogoraca "Peroj 1657".

(Mina)

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-03-10

[Ćipur]

Prilog iz Lovćenca.... „Krstaš“ u Peroju

Predsjednik Krstaša Nenad Stevović posjetio je Crnogorce u Peroju, najstariju sačuvanu enklavu crnogorske dijaspore.
Peroj se nalazi u Hrvatskoj, u Istri, na polovini puta izmedju Rovinja i Pule.
Prelijepi ribarski gradić sa pogledom na mondenska ostrva Brijune.
Prije 352 godine, tačnije 21. jula 1657 godine, sa dozvolom mletačkih vlasti petnaest crnogorskih familija, sa 77 duša, se doselilo u Peroj. Došli su iz Crmnice, Njeguša, Ljubotinja i Primorja.
Predsjednik Krstaša je bio gost Društva Perojskih Crnogoraca „ Peroj 1657“ i njihovog predsjednika Mihaila Škoka koji je svog gosta upoznao sa aktivnostima Društva usmjerenim na očuvanju nacionalnog identiteta Crnogoraca u Istri. Stevović je obišao novoizgradjene prostorije Društva Perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“, imresivnu zgradu u kojoj su smještene kancelarije, sale za sastanke, galerija, etno kuća...
Zgrada je svječano otvorena 21. jula ove godine, a izgradjena je donacijama iz Hrvatske i Crne Gore. Projekat su značajno podržali opština Vodnjan (u kojoj se nalazi Peroj) i Vlade Republike Hrvatske i Crne Gore. Značajni donatori i inicijatori projekta su bili Udruženje „Crmnica“ iz Podgorice i njihov lider Savo Kapa.
Predsjednik Krstaša je posjetio i biblioteku „Njegoš“ i skromnim prilogom u knjigama dopunio njen fond.
Škoko i Stevović su dogovorili buduću saradnju koja će otpočeti posjetom folklornog ansambla iz Peroja Lovćencu.

„Krstaš“
PR služba

Na fotografijama su redom prikazane:
Biblioteka Njegoš u Peroju; Crnogorska pravoslavna crkva u Peroju; predsjednik Krstaša sa svojim domaćinima; transparent sa grbom Peroja; Spomenik žrtvama fašizma u Peroju i ploča sa nazivom udruženja Peroj 1657:

http://www.montenegro.org.au/

[Ćipur]

SUSRET ISELjENIKA U MASLINAMA


Iseljenici na okupu Perojci dobili ulicu u Podgorici U naselju Masline juče je Mirko Nilević, potpredsjednik Opštine otvorio Perojsku ulicu. Otvaranju je pored mještana prisustvovalo oko 60 Perojaca, čiji su preci davne 1657. godine tražeći bolji život napustili Crnu Goru. Nastanili su se uz more u Istri, u mjestu Peroj koje pripada Opštini Vodnjan, koja je na desetom kilometaru od Pule. Perojski Crnogorci su se pobratimili sa Mjesnom zajednicom Jedinstvo 1990. godine, a u Crnu Goru, kao gosti Crmničana, odakle sežu njihovi korijeni, dolaze od 1963. godine. Jučerašnjoj svečanosti su prisustvovali i predstavnici Crnogoraca koji su kolonizacijom od 1946. naselili Lovćenac u Vojvodini, kao i predstavnici Udruženja “Crmnica” koji su od 7. do 11. oktobra domaćini Crnogorcima koji žive van otadžbine.
- U čast uzvišene ljubavi Perojaca prema Crnoj Gori i njenoj tradiciji na predlog MZ Jedinstvo i Udruženja Crmničana “Crmnica” u Podgorici će se ova ulica ubuduće zvati Perojska. Time se uzvraća ljubav svima kojima je Crna Gora na srcu - kazao je Nilević.
Maslinu kao simbol mira i radosti na dječjem igralištu u Perojskoj ulici, zasadio je Mihailo Škoko, predsjednik Društva perojskih Crnogoraca “Peroj 1657.”.
Sa gostima iz Peroja doputovao je i Klaudio Vitasović, predsjednik Opštine Vodnjan.
- Najveće bogatstvo naše Opštine je multikulturalnost i multietničnost, jer pored Hrvata i Crnogoraca, žive i Italijani i Bošnjaci i ostale nacionalnosti koje se savršeno uklapaju i dopunjuju - kaže Vitasović.
Danilo Dabović iz Lovćenca izrazio je nezadovoljstvo današnjom politikom, od koje se plaši da mu može nametnuti težak život u dijaspori, ukoliko se nastavi sa rasparčavanjem zemlje.
Iz Lutova došao je da prisustvuje svečanosti u Maslinama i Milika Radojević, kojeg je jučerašnji događaj podsjetio na vremena zajedništva.

A.R.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2005-10-10

[junackopleme]

Pismo koje ću sada pokazati je prijepis originala, pisanog rukom Vladike Danila Petrovića.
Izvor: AOMC, fond: Mitropolit Danilo 1697-1735, br. 33.

Preporuka za Iva i Marka Perova

6. I 1723.

Danil vladika Cetinjac Božijeju milostiju mitropolit skenderijski i [primorski]

1723, maija 6.

Činim ovu pravu vjeru mojeju rukoju Ivu Perovu i bratu mu Marku kako su vazde bili dobri hristijani i dobro i čisto služili Gospodina Boga i zapovijedi njegove tvorili. A sad ih nađe napast ot silnijeh i superbijeh ljudih koji Boga i zapovijedi Božje ne slušaju, nego siromahe nejače napadaju i biju. Ubiše mu zločinci i mitnici bratučeda. Tade i Marko ubi onoga zločinca. I za tu nevolju i napast idu u Istriju iskat mjesto za sebe i za nekoliko kuća. Preporučujemo ih vama, svijema hristijanima Crnogorcima u Peroje, da ih lijepo prifatite i u sve pomožete i avizate za svaki poso.

---

Ja ili sam slijep, ili ne vidim đe je potpis Danilo kao Petrovic?

[Ćipur]

Evo ti ovđa sva Danilova pisma pa provjeri

http://vladikadanilo.wordpress.com/

[junackopleme]

Attachment 37921

Ja sam izgleda opet slijep! Ođe ti ja ne vidim Petrović!

Pusti ti to što autori tijeh knjiga pišu da je se Danilo potpisao ka Petrović, u njegovom potpisu Petrović ne piše niđe!