Barski nadbiskupi kao pisci

[G R A D]

MILENKO RATKOVIĆ: Barski nadbiskupi kao pisci



Devet vjekova istorije


U toku devet vjekova na čelu Barske nadbiskupije nalazilo se više od 60 nadbiskupa. Sve su to bili školovani ljudi, koji su bili svjedoci događaja, ljudi i vremena. Djela nekih od njih imaju literarnu i istoriografsku vrijednost. Najpoznatiji je Grgur Grizogono, poznat pod imenom Pop Dukljanin, autor Barskog rodoslova.

Neki visokodostojnici Barske arcibiskupije pisali su epitafe za svoje nadgrobne spomenike. Filip Gijo (1485-1509) bio je istaknuti pjesnik svoga vremena, ali njegova djela nijesu sačuvana. Marin Bici, barski nadbiskup od 1608. do 1624. godine, poslao je iscrpan izvještaj Svetoj Stolici o svom putovanju po Crnogorskom primorju, Albaniji i Staroj Srbiji, što predstavlja dragocjeni izvor podataka o prilikama koje su vladale u tim krajevima.
Na čelu Barske nabdiskupije nalazili su se i članovi znamenite porodice Zmajević iz Perasta, od kojih je Andrija bio vrsni pisac na narodnom jeziku. Značajna i osobena ličnost Barske nabdiskupije bio je i dr Nikola Dobrečić, koji je pjesme pisao na srpskom, latinskom, francuskom i italijanskom jeziku. O njima nešto opširnije.

U poodmaklim godinama

Starješina zadarske katedrale, Grgur Grizogono, veoma se iznenadio kada mu je uručeno pismo iz Vatikana. Pismo je bilo adresovano upravo na njega, pa ga je odmah otvorio. Bilo je to njegovo postavljenje na upražnjeno mjesto barskog arhiepiskopa. A onda se zamislio: da li da prihvati ponuđeni položaj? Zvanje je visoko, ali zar zbog toga da u poodmaklim godinama napusti svoj zavičaj i ode u tu divljinu? Znao je da je narod u tom kraju primitivan i ratoboran, a Barska arhiepiskopija u stalnom sukobu sa Dubrovačkom. Ko zna na kakve će nevolje tamo naići!
Odlučio je da izvrši zadatak koji mu postavlja Sveta Stolica i početkom marta 1172. brodom je krenuo u Bar. Iskrcavši se na barsko pristanište, dao je svoje stvari nosaču i pješke se uputio u grad. Hodao je više od pola sata i najzad kročio u dvorište rezidencije barskih arhiepiskopa. Tu ga je dočekao sekretar Arhiepiskopije Alfredo, smjerno mu se poklonio i rekao:
- Uđite, monsinjore, ali nemojte se začuditi kad vidite u kakvom je stanju rezidencija. Znate, ovdje je uobičajeno da narod provali u rezidenciju čim arhiepiskop umre. Sve su opljačkali, ostali su samo goli zidovi.
Pošto se malo odmorio, Grgur je od sekretara saznao zbog čega on ne može pretendovati na zvanje arhiepiskopa. A da bi mu to objasnio, morao mu je ispričati čitavu istoriju.
Nastavljajući crkvenu tradiciju stare Duklje, Bar je papskom bulom iz 1089. godine postao arhiepiskopsko sjedište za biskupije u Baru, Kotoru, Ulcinju, Svaču, Skadru, Drivastu, Pilotu, a zatim države Srbiju, Bosnu i Travuniju, kao i sve manastire „kako Dalmatinaca, tako i Grka i Slovena”. Time su bili pogođeni interesi Dubrovačke arhiepiskopije koja je izgubila najveći dio svojih biskupija i teritorija, pa su njeni visokodostojnici uporno radili na ukidanju arhiepiskopije u Baru.
Papski sud često je rješavao sporove između Bara i Dubrovnika. Smrću zetskog kralja Bodina stvari su se počele razvijati nepovoljno po Bar. Energični dubrovački arhiepiskop Tribun ekskomunicirao je episkope Bara i Ulcinja, zbog toga što nijesu htjeli da mu se potčine. Čak je dobio podršku pape koji je uputio pismo „kleru i puku” oba grada s pozivom da se ne pokoravaju svojim episkopima jer su ovi izopćeni. Bio je to težak udarac za barskog episkopa koji je naprasno umro. Njegova stolica ostala je upražnjena nekoliko godina.

U nezavidnoj situaciji

Vizantinci su Barom ponovo vladali od 1166. do 1183. godine, kada ga je veliki župan srpski Stefan Nemanja, zajedno sa ostalim primorskim gradovima, uključio u granice svoje države. Prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani u biografiji svoga oca Stefana Nemanje navodi da je u tom ratu „grad slavni Bar”, razrušen s ciljem da se „istrijebi grčko ime”. Tolika strogost bila je pretjerana, jer je u tom gradu grčki živalj bio u manjini. Potomci romanskih porodica zadržali su vlasništvo nad velikim posjedima, koje je uglavnom obrađivalo većinsko slovensko stanovništvo:
Od tada, u primorskim gradovima pa i u Baru stoluju kao suvladari ili prestolonasljednici sinovi ili bliski rođaci vladara iz porodice Nemanjića. Prvi od tih srpskih namjesnika bio je Vukan, sin Stefana Nemanje. On je podržavao ambicije Barana da njihova arhiepiskopija stekne status koji je ranije imala, a koji mu je osporavala Dubrovačka arhiepiskopija.
Prelat Grgur našao se u nezavidnoj situaciji. Nije se smio predstavljati kao arhiepiskop, već je upotrebljavao neodređenu titulu „starješine” ili „sluge” barske crkve, ali je uporno radio na tome da Barska arhiepiskopija bude priznata kao nastavljač dukljanske tradicije. Namjeravao je da prikupi sve papske bule iz prošlosti i druga dokumenta, pa da ode u Rim kako bi od pape dobio palij (ogrtač), znak arhiepiskopskog dostojanstva. Počeo je da piše ljetopis, poznat kao Ljetopis Popa Dukljanina. To djelo prikazuje genealogiju vladara nepostojeće države svih Južnih Slovena. U njemu su sadržana, bilo u cjelini ili djelimično, sva najstarija književna i naučna djela nastala u Baru, kao i druge domaće knjige istorijsko-pravne i crkvene sadržine.

Prevođenje Ljetopisa sa slovenskog na latinski bio je novi napor za starog i već oboljelog Grgura. Kad je i to završio, odustao je od namjere da ode kod pape. Iako je nova vlast zastupala crkvene interese, Grgur je ipak 1189. godine napustio Duklju (Zetu) i otišao u svoj rodni Zadar, gdje je ostavio traga kao „bivši barski arhiepiskop”. Iz nekih njegovih pisama može se opravdano pretpostaviti da je upravo on autor Barskog ljetopisa. Pošto na djelu nije zapisao svoje ime, njemu je, umjesto Grgur Grizogono, za vječita vremena ostalo neodređeno ime Pop Dukljanin.
Ljetopis Popa Dukljanina pripada i istoriji i književnosti. Način kako pisac izlaže istoriju, u vidu priče ili legende, može se smatrati književnim. Zato je to prvo naše sačuvano književno djelo. Ali Ljetopis ipak nije naše prvo književno djelo. O tome nam je najbolji svjedok sam Ljetopis. Pop Dukljanin je u svoje djelo prepisao nekoliko stranica iz romana o Vladimiru i Kosari, koji je nastao prije Ljetopisa.
Prva verzija Ljetopisa na slovenskom jeziku nije sačuvana. U Vatikanskoj biblioteci u Rimu čuva se prepis Ljetopisa iz šesnaestog vijeka na latinskom jeziku.

Barski epitafi

Barski epitafi spadaju u najstarija književna djela na našem tlu. To su stihovi na latinskom jeziku uklesani u kamene ploče, ispod kojih su bili sahranjeni visokodostojnici iz barske nadbiskupije: episkop Jovan iz vremena kneza Vladimira i arhiepiskop Đorđe, Petar i Sergije koji su živjeli u razdoblju od 11. do 14. vijeka. Epitaf posvećen arhiepiskopu Đorđu, preveden s latinskog, a zatim prepjevan, glasi:
„Barski pastor i rektor Đorđe, odista počiva u ovom grobu, dobro je služio Hrista. Hram ovi časni što ime njegovo diže sa klerom i s narodom u časti sam podiže; uz silan trud ga obnovi njegova želja živa i u njemu, sa desne strane, zaželje da počiva. Mir duši njegovoj neka Gospod pruži, s nebeskim ga životom produži”.
Pomenuti episkop i arhiepiskopi sahranjeni su u unutrašnjosti katedralne crkve sv. Đorđa, koja se nalazila na najistaknutijem mjestu grada Bara, na Londži.
Turci su 1571. godine zauzeli Bar i crkvu sv. Đorđa pretvorili u džamiju. Kasnije, prilikom neke dogradnje, nadgrobne ploče su izvađene iz poda i uzidane u fasadu.
Francuski konzul u Skadru Vinsent Ekar, koji je odlazeći često u Cetinje prolazio kroz Bar, u svojoj knjizi „Istorija gornje Albanije”, objavljenoj 1858. godine, prvi je pomenuo barske epitafe, ali ih nije citirao. U to vrijeme arcibiskup bio je Bavarac Karl Poten, koji je zabilježio epitafe sa zidova barske džamije i poslao ih Franji Račkom, a ovaj ih je objavio 1867. u zagrebačkom „Katoličkom listu”.

Eksplozija u džamiji

Prilikom osvajanja Bara, Crnogorci su topovima oštetili sve zgrade u gradu, pa i džamiju na Londži. Jedan dio te džamije bio je zasvođen, pa su Crnogorci ispod tog svoda, koji nije prokišnjavao, smjestili svu municiju zatečenu u gradu. Prema džamiji su se nemarno odnosili, vjerovatno ne znajući da je to nekadašnja crkva i najvrednije djelo barskog graditeljstva i kulture.
Kada je ruski naučnik Pavle Rovinski 1880. godine posjetio Bar, džamija je i dalje bila glavno skladište municije. On ju je detaljno opisao, pominjući i dešifrujući epitafe koji su se nalazili na njenim zidovima. Bilo je to, tako reći, u posljednjem trenutku, jer u noći između 21. i 22. januara 1881. grom je udario u džamiju i izazvao eksploziju.
Rovinski kaže da je postojao gromobran na džamiji, ali ne i na minaretu u koji je udario grom. Potres od eksplozije bio je toliko jak da ni na jednoj kući u barskom gradu nije ostalo ni jednog crijepa, troja teška gradska vrata otvorena su i izbačena iz šarki, svi prozori i vrata u široj okolini razbijeni su i izvaljeni iz ležišta. Na sto koraka od džamije sve je porušeno do temelja. Odbačeno kamenje padalo je čak do mora.
U toj nesreći, koja se može porediti sa katastrofalnim zemljotresom, poginulo je 47 ljudi. Podaci nijesu pouzdani, niti su zabilježena imena nastradalih. Jedino u Barskoj nadbiskupiji postoji o tome zapis na italijanskom jeziku i imena osmorice poginulih katolika.
Poslije toga nije pronađena ni jedna kamena ploča sa epitafima. Jedino nije sasvim propao fragment petog natpisa, koji je uzidan u Spomenik oslobodiocima Bara iz 1881. godine.
Barski epitafi nijesu spomenici slovenske pismenosti i kulture, ali na osnovu njih lakše možemo da shvatimo kako je u Baru, središtu dukljanske (zetske) arhiepiskopije, mogao da nastane Ljetopis Popa Dukljanina i kako je u njegovoj blizini, prije Ljetopisa, moglo nastati literarno djelo nepoznatog Zećanina iz Krajine o Vladimiru i Kosari.

Misija Marina Bicija

Marin Bici, rodom iz Raba, postavljen je za barskog nadbiskupa i primasa Srbije 1608. godine, u vrijeme sukoba katoličke i pravoslavne crkve, kao i još žešćeg sukoba hrišćanstva i islama. Stolovao je u Budvi, jer mu Turci nijesu dozvoljavali boravak u Baru. Zahvaljujući jednom svom zemljaku, koji je od malena kao danak u krvi odveden u Carigrad i postao paša, Bici je od sultana dobio dozvolu za obilazak svog područja. Gotovo sve dijeceze (biskupije) njegove mitropolije nalazile su se u Turskoj - od Crnogoskog primorja i Albanije, do Srbije i Bugarske.
Bici i njegova osmočlana pratnja krenuli su na dug put početkom januara 1610. Iz Budve su prema Baru otplovili fregatom pokretanom brojnim veslima. Misleći da je to gusarska fregata, na nju su blizu barske luke topovima zapucali pomorci sa nekih brodova iz perasta. Srećom, Peraštani su ih brzo prepoznali i obustavili paljbu.
Turci su u Baru dočekali nadbiskupa s puno respekta, predstavili mu trideset uglednih građana, a on je svima dao vrijedne darove, „bez kojih bi bili uvrijeđeni i smatrali bi da ih dovoljno ne cijenim” - kaže Bici u svom putopisu.
On dalje navodi da je Bar „veoma utvrđen grad, ima oko 600 kuća nastanjenih Turcima, hrišćanima i šizmaticima. Broj hrišćana je nešto veći od broja Turaka, kao što je i broj šizmatika nešto veći od broja latina, jer se šizmatici svaki dan spuštaju s brda Crne Gore da se tamo nastane”.
Pravoslavne naziva šizmaticima, smatrajući svojom svetom dužnošću da ih preobrati u katoličku vjeru.

Strahovanja u Baru

Hrišćansko stanovništvo je za četrdesetak godina turske vlasti bilo izloženo mnogim progonima, pa se i Bici veoma plašio Turaka. „Nijesam stoga bio bez straha kad se pojavila jedna od turskih gospođa u gradu po imenu Fatemija - supruga Dusliage, koji je baš onda izašao iz sultanovog dzemata (dvora), a koja, premda mlada i plemenitog i krasnog izgleda, nije bila manje ohola i strašna i to više nego što bi se od ženskog bića očekivalo. Naučena od djetinjstva da rukuje oružjem i jaše divljeg konja kao bilo koji ratnik, mogla je u trci da se naprijed nagne i baci u fazduh buzdovan i da ga ponovo uhvati s mnogo vještine i galantnosti. Moj strah se povećao rekao bih stoga jer izgleda da nije bila zadovoljna što nijesam pristao da krstim njenu djevojčicu koju je rodila prije nekoliko sedmica, a običaj je u onim krajevima kod Turaka bio da krste djecu, premda se to nije slagalo s načelima njihove vjere. Ovo su činili iz razloga da djeci vještice ne mogu škoditi”.
Hrišćani iz Tuđemila zamolili su nadbiskupa da posjeti njihovu crkvu. Bici navodi da u tom selu ima 40 kuća, sve latina, svedenih na veliko siromaštvo, jer su im Turci ostavljali samo ono najnužnije za život, a uzimali sav ostatak prihoda.
Toga dana stigla je vijest koja je uznemirila barske Turke: u Skadru je postaljen novi poglavar sandzaka, iako je doskorašnji poglavar bio veoma kratko vrijeme na toj dužnosti. Bici bilježi ustaljeni običaj da carigradska vlada (Porta) prodaje gotovo sve položaje i službe u carstvu, s tim što se plaća unaprijed za nekoliko godina. Ako neko ponudi veću sumu, taj odmah preuzima određeni položaj ili službu, a da prvom ne nadoknadi ono što je platio. Usljed toga oni koji se domognu položaja udaraju narodu velike namete, malo ima pravde i stalno se vrše iznude, zbog čega osiromašeno stanovništvo bježi iz tog kraja.

Preko Albanije u Srbiju

Dizdar (komandant) barskog grada pozvao je nadbiskupa na ručak. Veoma dugo se jelo i pilo. „Kad sam već mislio da ćemo se dići sa stola, dizdar je naredio da se zakolju i pripreme kokoške i nije prekidao s jelom i pićem osim u slučaju koji se može pretpostaviti. Kad su napokon kokoške donijete na sto, sve su pojedene i još smo se neko vrijeme zadržali da razgovaramo i pijemo. I pošto sam se ja, budući da nijesam mogao toliko dugo da sjedim, s izvinjenjem digao i otišao u druge sobe, bio sam upozoren da je to dizdar shvatio kao neuljudan čin”.
Iz Bara Bici je sa pratnjom krenuo prema Albaniji. Čitav put prešao je na konju jašući po karavanskim putevima, a često i po kozjim stazama. Doživio je mnogo neugodnosti i straha. U Ulcinju su ga Turci opljačkali, a kroz Albaniju i Srbiju bio je u stalnoj opasnosti od razbojnika. Stigao je čak do Prokuplja, gdje se razbolio. Nije imao snage da pođe do Bugarske, pa ga je u Prokuplju posjetio biskup iz Sofije. Bici konstatuje da u Prokuplju ima svega 12 katoličkih porodica i da ih u čitavoj Srbiji ima veoma malo, jer su „hrišćanski kneževi sa čitavim narodom prešli u šizmu koja se i danas uporno širi”. Vratio se manje opasnim putem preko Novog Pazara, Prijepolja, Pljevalja, Trebinja i Kotora. U Budvu je stigao krajem novembra.
Kada je drugi put dolazio u Bar, doživio je mnoge neprijatnosti. Svakog dana mu je dolazio obijesni Dizdarev sin sa povećom družinom, zahtijevao novac, otimao vrijedne stvari iz kuće i osiono se ponašao. Nije ga mogao obuzdati ni sam dizdar.

Oklevetani sveštenik

Poslije dva dana nadbiskupovog boravka u Šušanju, izbio je incident u koji u koji je i on upleten. Dvadeset pet hrišćana iz tog sela, koji nijesu mogli podnositi namete haračlije Asana Čauša, odlučilo je da napusti svoje domove. Noću, uoči odlaska iz Turske, podmetnuli su vatru u Čauševim zgradama, koje su potpuno izgorjele. Neko je oklevetao nadbiskupa da ih je on podgovorio. Čauš je u to povjerovao i podnio tužbu, tražeći nadoknadu štete... Jedan od onih koji su izazvali požar uhvaćen je i Čauš ga je tukao čitavu noć, kako bi od njega iznudio priznanje o nadbiskupovoj krivici. Taj nesrećnik je od tolikih batina umro.
Nadbiskup Bici zabranio je ukop pravoslavca pored katoličkih crkava. Nastali sukob sa pravoslavcima podstrekivala su dva katolička sveštenika koje je nadbiskup kaznio zbog nekih ozbiljnih prestupa. Zbog tih i drugih nevolja Bici je požurio da što prije napusti Bar. Ali, nije uživao simpatije ni kod budvanskih katolika, jer su njega smatrali krivcem što Budva nema svog biskupa.
Marin Bici je 1611. godine otišao u rodni Rab, a zatim u Rim da bi papi podnio izvještaj o obilasku svog područja. Ne želeći više da u onim teškim uslovima upravlja Barskom nadbiskupijom, ostao je u Rimu sve do svoje smrti, 1625. godine. Njegov opširan izvještaj predstavlja zanimljiv putopis i dragocjen izvor istorijskih podataka. Original na latinskom jeziku čuva se u Vatikanu, a prevod je objavljen u Budvi 1984. godine.

Od Perasta do Bara

Andrija Zmajević je krupna pojava naše kulture 17 vijeka. Njegovi su preci iz njeguškog sela Vrba. Rođen je u Perastu 1624. godine, a školovao se u Rimu, gdje je promovisan za doktora teologije i filozofije. Postao je peraški sveštenik, zatim opat Manastira sv. Đorđa na ostrvcetu kod Perasta, vikar budvanske biskupije, a za barskog nadbiskupa i primasa srpskog postavljen je 1671. godine.
Skupljao je narodne pjesme u krajevima gdje je službovao i redovno bilježio „Crkveni ljetopis” (950 stranica) koji svjedoči o njegovom radu, a u njemu je pisao i o ličnostima i događajima iz naše prošlosti. Zmajević je bio savremenik boja hrabrih Peraštana protiv brojno nadmoćnijih Turaka, vođenom 15. maja 1654. O tome događaju još kao pitomac Propagandnog zavoda u rimu spjevao je ep u tri pjevanja. Djelo nije objavljeno, čuvano je u jednom primjerku do sredine prošlog vijeka, otkad mu se izgubio svaki trag. Napisao je još nekoliko djela koja su ostala u rukopisu: pjesma u dijalogu „Svađa Lazarevih kćeri, Brankovice i Miloševice” (1190 stihova), oda Dubrovniku „Slovinskoj dubravi” (325 stihova), šaljiva pjesma „Tripu Škuri” i dr.
Iako Zmajevićevo književno stvaralaštvo nema neke veće literarne vrijednosti, njegov je značaj u tome što je napisano narodnim jezikom u vrijeme dugotrajne mletačke vladavine u Boki, koja nije uspijevala da nađe pristalice ni među katoličkim sveštenstvom. Književna radnja u Boki u njegovo vrijeme razvija se u duhu slovenstva i jugoslovenstva, kao i u Dubrovniku i duž Primorja. Osjeća se i duh katoličke reakcije, kao i u djelima dubrovačkih pisaca (Gundulića i drugih). Ni Zmajević nije izbjegao uticaj dubrovačkih pjesnika. Služio se latinicom i ćirilicom. Pisao je na čistom narodnom jeziku, u čemu je bio preteča Dositeja Obradovića. Bio je čovjek širokih pogleda, izraziti predstavnik narodnih kulturnih stremljenja i prvi pobornik ideje o jugoslovenstvu.Osim njega, nosioci narodne misli preko jezika i književnog stvaranja bili su i drugi bokeljski katolički sveštenici, među kojima: Ivan Kušala, Niko Luković, Ivan Antun Nenadić i Budvanin Antun Kojović.

Na velikim iskušenjima

Vrijeme kada je Andrija Zmajević obavljao dužnost barskog nadbiskupa (1671-1694) najteži je period u viševjekovnom stradanju hrišćanskog življa u Baru. Turci su ukinuli gradsku samoupravu, a stanovništvo (prije svega ekonomskim mjerama, dažbinama koje muslimani nijesu plaćali) primoravali da pređe u islam ili da, potpuno osiromašeno, jedva životari. Crkve su pretvorili u džamije i konfiskovali sva crkvena dobra. Nadbiskupima nije dozvoljen boravak u Baru, pa je Andrija Zmajević stolovao u Paštrovićima, pri crkvi koju je sam podigao. Nastanio se među pravoslavcima, koji nijesu baš voljeli latinski obred, ali su nadbiskupa Andriju veoma poštovali. Odatle je upravljao Barskom arhiepiskopijom. Samo kratko boravio je u Baru da bi uredio neke poslove oko Crkve sv. Tekle u Spiču, u kojoj postoje dva oltara, pravoslavni i katolički. To je bio rezultat nekih pokušaja unijaćenja hrišćanskih crkava, na čemu je radio i Zmajević. Vjerovatno je tim povodom posjetio i Bogorodicu krajinsku, gdje su ga iguman i kaluđeri svečano dočekali i prijateljski zadržali tri dana. Sa tog puta vratio se u Paštroviće potresen veoma teškim stanjem i položajem svojih vjernika pod turskim ropstvom.
Umro je 1694. godine i sahranjen u rodnom mjestu u kapeli Bogorodice, koju je podigao sebi za mauzolej.

Doktor dvije nauke


Neobičan životni put imao je barski nadbiskup dr Nikola Dobrečić. Rođen je 28. januara 1872. u Bartuli, kod Starog Bara. Imao je šest godina kada su Crnogorci oslobodili Bar od Turaka. Bio je đak prve generacije novoosnovane Srbske osnovne škole. Potiče od porodice Stanišić, ali je u školski dnevnik upisan pod prezimenom Dobrec. To je naziv zaseoka nedaleko od Livara, na obali Skadarskog jezera, odakle mu je otac bio porijeklom. Dok je učio prvi razred, umro mu je otac. Na kraju školske godine malešni Nikola imao je vrlo dobar uspjeh. No, da li je prešao u viši razred? Hroničari su zapisali da je u barskoj školi od 33 učenika prvog razreda (među njima je bilo i šesnaestogodišnjaka) devet ostalo da “povtori” razred. Trojica od njih imali su zadovoljavajući uspjeh, ali su morali opet početi od početka, jer su bili maleni - imali su po osam godina. A Nikola je tek bio navršio sedmu godinu.
Poslije završene osnovne škole, Nikola je radio kao šegrt kod starobarskog trgovca Marka Guraša. Na njegovu dalju sudbinu bitno je uticao splet slučajnih istorijskih okolnosti. Konkordatom između Svete Stolice i Crne Gore 1886. godine bilo je dogovoreno da “radi pripreme crnogorskih mladića sposobnijeh da budu katoličkijem sveštenicima, Crnogorska vlada u sporazumu sa Arhiepiskopom Barskijem, izbiraće neke zaslužnije, koji će se šiljati u Rim da tamo svrše nauke, a radi iste svrhe Vlada će izdavati njima pristojnu godišnju pripomoć”. Nikola je bio oštroumniji od ostalih barskih mladića katoličke vjere, pa je 1890. godine, zajedno sa Markom Aštićem, upućen u Rim.

“Nema Bara do cara”

Iako ponikao u primitivnoj starobarskoj mahali, Dobrečić se odlično uklopio u svjetsko središte katoličke crkve. Uspješno je završio teologiju i filozofiju. Doktorirao je na oba fakulteta. Godine 1899. postavljen je za paroha u Zupcima, a od 1905. godine premješten je na Cetinje, gdje je bio paroh katoličke crkve, gimnazijski profesor i prvi stenograf Crnogorske skupštine.
Godine 1910, u jeku priprema za proslavu pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole i predstojećeg proglašenja Kraljevine Crne Gore, umro je Šimun Milinović, prvi arcibiskup obnovljene Primasije srpske. On je revnosno tumačio težnje knjaza Nikole u pogledu uvođenja staroslovenskog bogoslužbenog jezika u katoličkim crkvama. Knjaz je poslao opširan telegram saučešća Barskoj arcibiskupiji i odmah počeo tragati za ličnošću koja bi dostojno zamijenila Milinovića. Nije mogao dozvoliti da mu Vatikan pošalje nekog stranca s kojim ne bi mogao sarađivati. Rekao je sekretaru da pozove Nikolu Dobrečića.
U zakazano vrijeme, mladi sveštenik Dobrečić stigao je u Dvor.
- Dobar dan, imenjače! - srdačno ga je pozdravio knjaz, rukovao se s njim i ponudio mu stolicu.
Dobrečić je bio vidno uzbuđen. Da bi ga oslobodio treme, knjaz je počeo pričati o Baru, rodnom mjestu Dobrečića.
- Vi sigurno volite svoj zavičaj, ali Bar je i meni veoma drag. Posvetio sam mu nekoliko pjesama. Kad god mi dopuštaju državni poslovi, odlazim tamo da uživam u blagodeti barske klime.
- Narod kaže: “Nema Bara do cara” - rekao je Dobrečić.

Knjaževa preporuka papi

Govorio je o svom porijeklu i školovanju, a pomenuo je u svoj objavljeni esej “Viktor Igo kao nacionalni i međunarodni pjesnik”.
- Znači, bavite se i književnošću? - zainteresovao se knjaz.
- Da, pomalo pišem i pjesme. Ovih dana izlazi iz štampe moja prva zbirka poezije. Zamolio sam radnike Cetinjske štamparije da za Vas povežu jedan primjerak. Evo Vam ga!
Knjaz je uzeo knjižicu na čijim koricama je pročitao “Jubilarne pjesme”.
- Zašto baš jubilarne? - upitao je.
- Želio sam dati skoman doprinos obilježavanju Vašeg jubileja, a prva pjesma posvećena je upravo Vama.
Knjaz je sa očitim zadovoljstvom pročitao prvu pjesmu, pa je iznenađen zastao.
- Šta je ovo? Latinski?
- Jeste, ostale pjesme napisao sam latinski, italijanski i francuski.
Dobrečić je ostavio snažan utisak na knjaza, koji ga je preporučio papi za upražnjeno mjesto arcibiskupa barskog i primasa srpskog. To nije prošlo bez suprotstavljanja nekih koji su Dobrečića okarakterisali kao naklonjenog Rusiji. Za njega se ponovo zauzeo knjaz, pa je konačno 1912. godine stupio na tu dužnost.
Dobrečić se posebno angažovao u razvijanju i jačanju vjerske i nacionalne tolerancije. Aktivno se uključio u pokret za ujedinjenje i stvaranje jedinstvene države Jugoslavije. Time je izazvao negodovanje kralja Nikole, koji ga je optužio kod pape da se miješa u svjetovne stvari i da je protivnik crnogorske krune.

Ford je odustao

Poslije oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine, Dobrečić je izdašno pomagao razvoj kulture, obrazovanja i zdravstva u Baru. Pri katoličkoj crkvi osnovao je djevojački institut u kojem su časne sestre obučavale polaznice u krojenju, pletenju, prvoj pomoći, kućnoj njezi i vođenju domaćinstva. Njegovim zalaganjem i sredstvima Arcibiskupije u Starom Baru je osnovano prvo zabavište za predškolsku djecu sve tri vjeroispovijesti.
Početkom dvadesetih godina Dobrečić je pokrenuo akciju za izgradnju nove Arcibiskupije. Odabrao je lokaciju u Popovićima, na pola puta između Starog i Novog Bara, predviđajući da će tu biti centar budućeg velikog grada. Radovi su počeli 1923. godine, ali i pored vrijednih priloga vjernika, nije bilo dovoljno sredstava za dovršenje zgrade.

Visoki gosti

Kada su u Bar doputovali kralj Aleksandar i kraljica Marija, Dobrečić ih je pozvao da budu njegovi gosti. U početku kralj je odbijao, ali ipak prihvatio poziv. Morali su pješice ići uz strme puteljke do Gretve. Stigavši pred skromnu biskupsku kuću, Dobrečić je rekao:
- Eto gdje živi arcibiskup barski i primas srpski!
Visoki gosti boravili su u njegovom domu četiri dana. Zorio se pred Starobaranima, vodeći kraljicu pod ruku. Kralj mu je poklonio četiri i po miliona dinara za izgradnju Arcibiskupije, koja je dovršena 1927. godine.
Za potrebe Arcibiskupije kaptiran je izvor u Sustašu, a zatim su, uz učešće opštine i sreza, cijevi sprovedene po barskom polju sve do mora, što je za stanovništvo bila nasušna potreba.
Na putovanju po Sjedinjenim Američkim Državama, Dobrečić se upoznao i sprijateljio sa čuvenim fabrikantom automobila Henrijem Fordom. U želji da pospješi ekonomski razvoj barskog kraja, izdejstvovao je da Fordova fabrika otvori jedan pogon u Sutomoru. Na osnovu tog dogovora, jedna grupa mladića iz Bara upućena je u Ameriku da se stručno osposobi za rad u fabrici. Bilo je to u vrijeme velike ekonomske krize. Osim toga, pojavile su se opcije iz nekih drugih krajeva Jugoslavije, došlo je do rasprave i razmimoilaženja, u čemu je Ford vidio nesigurnost za svoje poslove, pa je odustao od gradnje fabričkog pogona u Baru.
Dobrečić je mnogo putovao, održavao kontakte sa mnogim uglednim savremenicima i doživio mnogo počasti. No, imao je i izvjesnih neprijatnosti koje su mu zagorčale život. Bio je jedan od potpisnika antisokolske poslanice 1932. godine, što je okarakterisano kao neprijateljski akt i izazvalo sukob između njega i lokalnih vlasti.

Pomoć izbjeglicama

U toku Drugog svjetskog rata Dobrečić je izdašno pružao pomoć u namirnicama, odjeći i obući srpskim i crnogorskim izbjeglicama sa Kosova i Metohije. Albanski kvislinzi ubili su u Ulcinju doktora Dejana Mijuškovića. Da bi zaštitio njegovu suprugu Ibiku i maloljetnog sina, Dobrečić ih je primio u svoju kuću. Uradio je to i po cijenu lične opasnosti, jer je Ibika bila Jevrejka, a njemački garnizon se nalazio u neposrednoj blizini. Uspio je da nju i još dvoje Jevreja, koji su se sklonili kod njega, uputi u Livare, odakle su se priključili partizanima.
Poslije oslobođenja bile su nepovoljne okolnosti za obavljanje duhovničke dužnosti. Najviše neprilika imao je zbog potpisa „Pastirskog pisma”, koje je bilo oštro suprotstavljeno novoj vlasti u Jugoslaviji. Prvi potpisnik bio je Alojz Stepinac, koji je i predsjedavao Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 1945. godine. Drugi po redu potpisnik bio je dr Nikola Dobrečić. Na predizbornom skupu u Starom Baru Dobrečića su kritikovali Svetozar Vukmanović Tempo i Radonja Golubović, ministar za unutrašnje poslove NR Crne Gore, a on se pravdao da je pismo potpisao zbog vjerske discipline, da je u Zagrebu „osudio pastirsko pismo kao neprijateljski akt” i dodao da nije spreman da u starosti skida svešteničku odoru.
Nikola Dobrečić umro je krajem 1955. godine u Zagrebu, gdje ga je udario tramvaj slomivši mu nogu u kuku. Sahranjen je u svojoj zadužbini, crkvi sv. Nikole u Baru.


Kraj

[Sthlm]

Pa ovi izvori i dela obiluju dokazima
o Srpstvu Crne Gore i primorskih krajeva ,
ti sam sebi skaces u usta :shock:
Jel i Zmajevicu i Dobrecicu nametnuto Srpstvo ?

[Ćipur]

23. decembar 1670.


U Perastu je rođen Vićenco Vicko Zmajević, barski nadbiskup i pisac, sinovac Andrije i brat Matije Zmajevića, poznatog bokeljskog pomorca i ruskog admirala. Teologiju je završio u Rimu gdje je i doktorirao i predavao na Propagandnom zavodu. Postao je opat - na Otočcu pred Perastom 1695 a od 1704. g. Bio je pobornik slovenskog jedinstva i propagator rimske koncepcije o Uniji crkava. Veći dio radova ostavio je u rukopisu.

[FORMICA]

Pa ovi izvori i dela obiluju dokazima
o Srpstvu Crne Gore i primorskih krajeva ,
ti sam sebi skaces u usta :shock:
Jel i Zmajevicu i Dobrecicu nametnuto Srpstvo ?

A što je to pogriješio??? Ne shvatam

[Ćipur]

Trinaest decenija od oslobođenja Bara od Turaka: Da li je posljednji crnogorski suveren mogao da osvoji Bar bez tolikog razaranja


Voda presudila


Crna Gora je 28. decembra 1877. po starom ili 9. januara 1878. godine po novom kalendaru, oslobođenjem Bara od Turaka, kao prva južnoslovenska država, izašla na more. U opsadi i borbama za Bar, koje su počele 13. novembra 1877, u 9 sati, bombardovanjem utvrđenja na Sutormanu, učestvovali su gotovo svi crnogorski bataljoni (njih 20), sem onih koji su obezbjeđivali druge pogranične položaje. Crnogorska artiljerija se sastojala od četiri ruska i šest turskih topova, osvojenih nešto ranije u borbama za Nikšić, i osam drugih, manjih topova. Bombardovanje grada nije prestajalo ni danju ni noću.
Opsadom Bara rukovodio je vojvoda Mašo Vrbica. On je obećao zapovjedniku grada Ibrahim-begu da će ukoliko preda Bar ''uvažiti junačko držanje posade i da će ona s čašću biti ispaćena za Tursku''. Ibrahim-beg je odgovorio da je njegova dužnost da pogine za carev grad. Tako bi, vjerovatno i bilo da ga Crnogorci nijesu, prekidanjem dovoda vode gradu, ipak, prinudili na predaju.
Crnogorci su, naime, saznali da grad dobija vodu akvaduktom sa istočne strane, koji su u živoj stijeni sagradili još Mlečići. Akvadukt je bio čvrsto građen i nepristupačan. Pošto topovima nije mogao biti srušen, vojvoda Vrbica je tražio dobrovoljce da na akvaduktu iskopaju veliku rupu za postavljanje eksploziva. Javilo se mnogo više dobrovoljaca nego što je trebalo. Podijeljeni u desetine, oni su četiri noći bezuspješno pokušavali da dignu u vazduh akvadukt. Očajnički braneći dotok vode gradu, Turci su uspjeli da u toku te četiri noći ubiju četiri crnogorska vojnika i 18 rane. Ipak, pete noći, 5. januara, zapalili su Crnogorci 225 kilograma eksploziva stavljenog u rupu na akvaduktu i teška mina razorila je svod akvadukta. Istina, on je još držao vodu, ali su ga crnogorski topovi dokusurili u narednih nekoliko dana. Pet dana kasnije Ibrahim-beg se predao. Pred knjazom Nikolom otpasao je svoju sablju. Knjaz ju je prihvatio, a zatim vratio uz riječi: ''Zadržite je i nosite je ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali''. Ibrahim-beg je primio sablju, pripasao je, a potom klonulo sjeo, spustio glavu u šake i zaplakao.
Tog istog dana, 9. januara 1878. u 16 sati, u grad su ušla dva crnogorska bataljona i ubrzo se na gradu zaviorio crnogorski krstaš barjak, poslije ravno 398 godina kada je grad ''jača sila oduzela knjazu Ivanu Crnojeviću''. Crnogorci su sa bedema oduševljeno povikali: ''Živio knjaz!'' U znak pozdrava knjazu, zagrmjeli su svi crnogorski topovi.
U borbama za Bar zarobljeno je 2.760 Turaka, od kojih je 2.237 otišlo u Tursku. Odlazak im je omogućio knjaz Nikola pustivši prethodno turske brodove da doplove po njegove zarobljenike.
Turci su Bar držali više od 300 godina. Zauzeli su ga od Mlečana u ljeto 1571, iako su pred njegove zidine pri put došli 1478. godine.
Topovi knjaza Nikole razorili su drevni grad. Dotukli su ga ljudska nebriga, zemljotresi i zub vremena. Da li je poslednji crnogorski suveren mjogao da osvoji Bar bez tolikog razaranja i da li je mogao da bude strpljiviji - da li je, zapravo, u ono vrijeme - vrijeme bilo na njegovoj strani, više nije ni važno, uglavnom, u starobarskoj tvrđavi, za razliku od kotorske, budvanske ili, recimo, ulcinjske, odavno niko ne živi.
Nedavno izgrađena zaobilaznica u Starom Baru, samo je jedan kamičak u generacijskom mozaiku koji se zove – revitalizacija starog grada Bara.


J.G.

[Ćipur]

25. aprila 1908.

- Svečano je položen kamen temeljac za izgradnju novog Bara. Kamen temeljac je položio knjaz Nikola, a svečanost su pratili pucnji iz topova uz svirku crnogorske himne. Lokacija ovog naselja bila je u neposrednoj blizini Pristaništa i željezničke stanice.

[CGmafiozz]

Pa ovi izvori i dela obiluju dokazima
o Srpstvu Crne Gore i primorskih krajeva ,

Ako si imao pola mozga, bi znao da nije tako.

[Ćipur]

Trinaest decenija od oslobođenja Bara od Turaka:
Da li je posljednji crnogorski suveren mogao da osvoji Bar bez tolikog razaranja

Voda presudila


Crna Gora je 28. decembra 1877. po starom ili 9. januara 1878. godine po novom kalendaru, oslobođenjem Bara od Turaka, kao prva južnoslovenska država, izašla na more. U opsadi i borbama za Bar, koje su počele 13. novembra 1877, u 9 sati, bombardovanjem utvrđenja na Sutormanu, učestvovali su gotovo svi crnogorski bataljoni (njih 20), sem onih koji su obezbjeđivali druge pogranične položaje. Crnogorska artiljerija se sastojala od četiri ruska i šest turskih topova, osvojenih nešto ranije u borbama za Nikšić, i osam drugih, manjih topova. Bombardovanje grada nije prestajalo ni danju ni noću.
Opsadom Bara rukovodio je vojvoda Mašo Vrbica. On je obećao zapovjedniku grada Ibrahim-begu da će ukoliko preda Bar ''uvažiti junačko držanje posade i da će ona s čašću biti ispaćena za Tursku''. Ibrahim-beg je odgovorio da je njegova dužnost da pogine za carev grad. Tako bi, vjerovatno i bilo da ga Crnogorci nijesu, prekidanjem dovoda vode gradu, ipak, prinudili na predaju.
Crnogorci su, naime, saznali da grad dobija vodu akvaduktom sa istočne strane, koji su u živoj stijeni sagradili još Mlečići. Akvadukt je bio čvrsto građen i nepristupačan. Pošto topovima nije mogao biti srušen, vojvoda Vrbica je tražio dobrovoljce da na akvaduktu iskopaju veliku rupu za postavljanje eksploziva. Javilo se mnogo više dobrovoljaca nego što je trebalo. Podijeljeni u desetine, oni su četiri noći bezuspješno pokušavali da dignu u vazduh akvadukt. Očajnički braneći dotok vode gradu, Turci su uspjeli da u toku te četiri noći ubiju četiri crnogorska vojnika i 18 rane. Ipak, pete noći, 5. januara, zapalili su Crnogorci 225 kilograma eksploziva stavljenog u rupu na akvaduktu i teška mina razorila je svod akvadukta. Istina, on je još držao vodu, ali su ga crnogorski topovi dokusurili u narednih nekoliko dana. Pet dana kasnije Ibrahim-beg se predao. Pred knjazom Nikolom otpasao je svoju sablju. Knjaz ju je prihvatio, a zatim vratio uz riječi: ''Zadržite je i nosite je ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali''. Ibrahim-beg je primio sablju, pripasao je, a potom klonulo sjeo, spustio glavu u šake i zaplakao.
Tog istog dana, 9. januara 1878. u 16 sati, u grad su ušla dva crnogorska bataljona i ubrzo se na gradu zaviorio crnogorski krstaš barjak, poslije ravno 398 godina kada je grad ''jača sila oduzela knjazu Ivanu Crnojeviću''. Crnogorci su sa bedema oduševljeno povikali: ''Živio knjaz!'' U znak pozdrava knjazu, zagrmjeli su svi crnogorski topovi.
U borbama za Bar zarobljeno je 2.760 Turaka, od kojih je 2.237 otišlo u Tursku. Odlazak im je omogućio knjaz Nikola pustivši prethodno turske brodove da doplove po njegove zarobljenike.
Turci su Bar držali više od 300 godina. Zauzeli su ga od Mlečana u ljeto 1571, iako su pred njegove zidine pri put došli 1478. godine.
Topovi knjaza Nikole razorili su drevni grad. Dotukli su ga ljudska nebriga, zemljotresi i zub vremena. Da li je poslednji crnogorski suveren mjogao da osvoji Bar bez tolikog razaranja i da li je mogao da bude strpljiviji - da li je, zapravo, u ono vrijeme - vrijeme bilo na njegovoj strani, više nije ni važno, uglavnom, u starobarskoj tvrđavi, za razliku od kotorske, budvanske ili, recimo, ulcinjske, odavno niko ne živi.
Nedavno izgrađena zaobilaznica u Starom Baru, samo je jedan kamičak u generacijskom mozaiku koji se zove – revitalizacija starog grada Bara.


J.G.

[Ćipur]

VIZIJA EVROPE U DJELU BARSKOG NADBISKUPA STEFANA TALEAZISA

Spone s evropskim središtima, istaknutim ličnostima i idejama, s aspekata religioznosti i literarnosti, ostvarene su u opusu Stefana de Taleazisa, koji je bio i izrazito politički angažovan. Crkveni prelat, humanistički pisac i orator, jedan od preteča ideje o evropskom zajedništvu

Svijest o evropskom zajedništvu



Latinsko stvaralaštvo, religijsko i društveno djelovanje mnogih barskih nadbiskupa uključuje ih, kao prelate jedne od fundamentalnih institucija crnogorskog srednjovjekovlja, u vrhove misaonih i emancipatorskih strujanja evropskog Zapada. Distinktivni diskursi, doprinos kulturnom i intelektualnom razvoju, učestvovanje u društvenim zbivanjima i njihova transmisija, integrišu i grad Bar u civilizacijski prostor kojem je granice iscrtao latinski univerzalizam, koji je u vrijeme humanizma izrodio ideju, pojmove i svijest o evropskom zajedništvu.
Stefano Tegliazio (Teglatius, Stefano Tegliacci, Stjepan II Teglatije) jedan je od crkvenih velikodostojnika čija je povezanost sa Barom, pored uticaja svojstvenog vjerskoj ustanovi koju je predstavljao, učinila da neka od njihovih djela u naslovu nose ovaj grad i da za njegove građane budu saznajno i djelatno podsticajna. Pobožan, obrazovan i dobar govornik, vrlo često je boravio u Rimu te je, ako je bio u Baru, prekidao taj boravak i na mahove sjedao za kormilo svoje crkve. Rođen u Veneciji, Stefano Tegliazio se prije imenovanja za barskog nadbiskupa posebno istakao kao notar u službi Nicolòa Perottija, nadbiskupa Siponta i komendatarnog vikara kardinala Besariona, kada je sabrao i sačinio dio prijepisa dokumenata koji se odnose na nekretnine opatije Grotaferate pored Rima (manastir vasilijanaca). Vasilije Visarion je bio jedan od najznačajnijih vizantijskih humanista u Italiji. Godine 1438. je s vizantijskom delegacijom i carem Jovanom VIII Paleologom otišao u Italiju da bi raspravljao o uniji dvije crkve, u nadi da će ishodovati pomoć Zapada protiv nadirućih Osmanlija. U prisustvu pape i vizantijskog cara, 6. jula 1439. pročitan je dekret o uniji crkava. Po povratku u Carigrad imenovan je kardinalom, što je učinilo da 1440. g. nepovratno otputuje u Italiju. U Rimu je okupljao talijanske humaniste, ali i zbrinjavao izbjegle učene Vizantince. Humanistički filolog i neoplatonistički filozof, pisao je teološke spise i govore. Posjedovao je za to vrijeme najveću zbirku od 600 grčkih rukopisa, koje je zavještao crkvi sv. Marka u Veneciji. Upućen 1472. g. od pape Siksta IV na dvor Luja XI da se založi za krstaški rat za oslobođenje Carigrada, u povratku je, moguće otrovan, umro u Raveni.
Stefano Tegliazio je između avgusta 1462. i januara 1463, prilikom revizije dobara i prihoda opatije koje je kardinal Besarion dobio u komendu, kao Perotijev scriba sačinio korpus od osamdesetpet dokumenata i inventar koji se odnosio i na imovinu sakristije, crkve i spisak knjiga. Tada je potpisan kao: „Ego Stephanus Thegliatius publicus apostolica et imperiali auctoritate notarius.“ Za barskog nadbiskupa postavljen je 26. novembra 1473. g., od pape Siksta IV. Obavezu vršenja javne službe prihvatio je 3. jula 1475. godine.
Prema Komorskim spisima, u Rimu je bio 1477., 1479. i 1480. godine. Tamo je 1477. asistirao u konsakriranju „Sanctorinen.“ biskupa u crkvi S. Marie Trans-tibertim. Više crkvenih prelata je posvetio 1479. godine, u crkvi S. Marie supra Minervam, a 1480. i Leonarda Wisbacha za „Soldanien.“ biskupa u „Hospit. Teutonicorum de Urbe“. Taleazis je u Rimu bio i 1482. g., kada je posvetio kasnijeg irskog blaženika Thaddeusa McCarthyja, iz oblasti Korka. Njegov kult je 1896. g. potvrdio papa Lav XIII.
Papa Sikst IV je Theglatiusa 1483. godine ponovo pozvao u Rim da od njega zatraži savjet o miru s Mlečanima koji su opsjedali Feraru. U Rimu se nalazio i krajem 1484. g. U rukopisu meštra ceremonije Brocharda Argentinskog navedeno je sljedeće: „Barski nadbiskup Stjepan prisustvovao je tajnoj konzistoriji za kanonizaciju Svetog Leopolda, koju je godine 1484. održao papa Inocent VIII.“
Dok je vodio Barsku nadbiskupiju, što je god od slobodnog vremena od crkvenih poslova i službe mogao naći, to je, kako je bio nadasve učen i rječit čovjek, provodio u izučavanju svetih nauka i knjiga. Među njima je, prema nekim autorima, bilo i djelo Popa Dukljanina, koje ga je podstaklo da zatraži potvrdu svoje katedre kao primasije. Nakon toga je sa Barskom nadbiskupijom spojio i Patrasku. O njemu piše Ferdinand Ughelus u 5. svesku „Svete Italije“: „Stefano Tegliazio je, nadbiskup barski i titularni nadbiskup patraski, bio je prebačen u crkvu u Torcellu godine 1485.“

Komentari Pjesme nad pjesmama

Na latinskom je De Taleatis sastavio (navode se 1475. i 1478. g.) jednako pobožne i učene Komentare Pjesme nad pjesmama („Commentarios in Cantica Canticorum“), koji se sastoje od dvanaest himni i osam poglavlja. Misao vodilja i osnov tumačenja bili su mu da predstavi Hrista Spasitelja kako razgovara sa svojom vjerenicom Crkvom. Komentari započinju posvetnim stavom: „Stjepan, nadbiskup svete Barske crkve, beskoristan nadbiskup i primas čitave Srbije, pobrinuo se da posveti predgovor i izlaganje Knjige Pjesama („ Libri Canticorum“) Žoržu, božanskom samilošću nadbiskupu lisabonskom, velečasnom i zaslužnom svešteniku, kardinalu, tituliranom od Svetog Marcelina i Petra“. Jorgea da Costu, nadbiskupa Brage i zaštitnika akademije u Koimbri, papa Sikst IV je izabrao 1476. g. za kardinala, dok se crkva posvećena svecima istovjetnim njegovoj intitulaciji spominje u Baru u XVI v.

[Ćipur]

Sermo contra Turcorum persecutionem

Theglatius je napisao i govor koji je spomenuo Fabricius u 18. knjizi svoje latinističke Biblioteke: „Stephani archiepiscopi Antibarensis sermo habitus in materia fidei contra Turcorum persecutionem ex solemnitate gloriosi apostoli et euangeliste Johannis“. Ova propovijed, koju je barski nadbiskup održao u crkvi sv. Ivana Lateranskog u Rimu, kako se navodi u kolofonu, započinje riječima: „Qui timet Deum faciet bona.“ Propovijed o neophodnosti krstaškog pohoda, kako izvještava pisac dnevnika Jakopo Gerardi iz Voltere, bila je srdačno primljena. Stefano je opisan kao „vir maioris elegantie quam doctrinae“. Uzevši u obzir činjenicu da su Osmanlije počinile masakr u zaposjednutom Otrantu u vrijeme Stefanove propovijedi, može se smatrati kako je njom ostavio veći utisak nego što ga je postigao većinom ostalih opširnih i učenih govora.
Thegliatius je štampao Sermo contra Turcos iza 27. decembra 1480. g. u Rimu. Primjerci ovog govora čuvaju se u Kembridžu, Parizu, Brižu, Lisabonu, itd.
Bilježi se i De futura tribulatione, djelo „ep. Antibarensis“-a iz 1481. g., posvećeno Đovaniju Arčimboldiju, koji je izabran za kardinala 1473. g., a zatim bio i milanski nadbiskup.
Stefano Taleazzi, koji je od 1480. godine bio poznat u Rimu po svojem antiturskom oratoriju, kada je upozorio Siksta IV na pogibeljnu opasnost, dalje se, tokom naredne tri i po decenije pročuo po nekih 46 propovijedi, držanih često u prisustvu pape. Kao kurijalni prelat, Stefano je bio i u diplomatskoj misiji Siksta IV. Za vrijeme Aleksandra VI postao je papinski kapelan. S obzirom da je bio dobro obaviješten o turskim pohodima - čiji su napadi ugrožavali Bar, osvajanje Skadra preplavilo Veneciju izbjeglicama, a zauzimanje Otranta zaprijetilo Italiji - ostao je snažan protivnik partikularizma, političke i vjerske diferencijacije i pobornik jedinstva hrišćanskih vladara.
U rimskoj crkvi sv. Petra održao je 1487. Oratio coram Innocentio VIII pro die Pentecostes habita, a 1492. Oratio de Passione Domini. U navedenim obraćanjima Taleazis je lamentirao nad neuspjesima hrišćanskih vladara. Oratio in die Omnium Sanctorum je urgencija upućena 1. novembra 1492. g. papi Aleksandru VI, od kojeg je mnogo očekivao.

Na Petom lateranskom koncilu

Taleazzi je prisustvovao Petom lateranskom koncilu, uzevši posebno učešća u otvaranju njegove X sesije, 4. maja 1515. godine. Uvodnu misu je služio poljski primas Jan Laski. Otvarajući diskurs dao je ostarjeli Taleaci. On je tada održao učen i opširan govor, a temu je uzeo iz teksta 48. psalma: Velik je Gospod i slavan veoma u gradu Boga našega, na svetoj gori svojoj. Naglašavao je papinski primat, ponovo uspostavljen nakon galikanske šizme, kao i očajničku potrebu za sprovođenjem sveopšte reforme. Na kraju se obratio papi: „ti koji imaš puninu moći kod sebe...: tvojim dekretom prava reforma u duhovnim i temporalnim stvarima morat će da se proširi svuda u svijetu: izvadi zato dvosjekli mač Božanske moći koja ti je povjerena i naredi, komanduj, odredi da se univerzalni mir i društveno jedinstvo održi među Hrišćanima....“
Međutim, njegova optimistična asumpcija da bi papa mogao nametnuti mir hrišćanskim vladarima nije bila adekvatna za praktičan nastavak političkih planova.
Među učenim refleksijama o misiji Crkve kao Grada Božjeg, Stefano je opširno opisivao turska osvajanja i opasnost gotovo istim riječima kao što je to nekad učinio u Lateranskoj bazilici. Ali, on je sada sumnjao da će se išta uraditi („suspitio quod nihil fiet“).
I pored toga što je nastavljao ideje pape Pija II koji je prvi upotrijebio pojam europaeus, a koji je umro u ratnom pohodu 1464. g., Taleazisov retorički stil ovom prilikom je zasjenilo njegovo zalaganje za crkvenu reformu, koje je podsjećalo članove kurije da bi joj oni prvi trebali biti podvrgnuti. Taleazzi, koji je boravio u Rimu kao titularni nadbiskup Patrasa, zbog svojih poslova se vratio u Veneciju 1. jula 1515. g. U to vrijeme je i umro.
Spone s evropskim središtima, istaknutim ličnostima i idejama, s aspekata religioznosti i literarnosti, ostvarene su u opusu Stefana de Taleazisa, koji je bio i izrazito politički angažovan. Kompleks vrijednosti društvenog jedinstva ispunjen pojmom christianitas, bio je u drugoj polovini XV v. humanistička vizija Evrope zamišljene kao civitas Dei, s papom na njenom čelu. Takvo poimanje našlo je odraza i u kasnijim djelima istočnojadranskih stvaralaca, kakav je bio i Baranin Antun Prokulijan, koji, kada 1569. papi Piju V preporučuje za kardinala Antuna Vrančića, ističe da je on svojim osobinama u gotovo cijelom hrišćanskom svijetu najpotpuniji („et universo fere orbi Christiano integerrimus”) i da to zahtjeva korist crkve i cijele Republike vjernika („totius fidelium Reipublicae”).
U ambijentu istorijskih zbivanja koja su karakterisala Evropu njihovog vremena, dolazi do izražaja povezanost barskih prelata sa značajnim medievalnim ličnostima. Svojim djelom oni su određivali karakter, angažman i stvaralaštvo domaćih humanista, kao i kompleks kulturnih i duhovnih vrijednosti koji će pojmovnim poistovjećivanjem evropskog i hrišćanskog sublimirati njihovu viziju Evrope.


Savo Marković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-30&id=178743

[Ćipur]

ODRŽAN MEĐUNARODNI SKUP POSVEĆEN VELIKANU BARSKE NADBISKUPIJE

Stogodišnjica smrti Milinovića


Bar - Obilježavajući 100 godina od smrti monsinjora Šimuna Milinovića, jednog od najznačajnijih barskih nadbiskupa u novijoj prošlosti, HGD Crne Gore – Podružnica Bar, NVO “Zupci production” i Udruženje “Šestani” organizovali su preksinoć u Dvorcu kralja Nikole međunarodni naučni skup “Život i djelo barskog nadbiskupa monsinjora Šimuna Milinovića”. Fra Šimun Milinović, rođen 1835. u Lovreću u Dalmatinskoj Zagori, 1859. zaređen je za sveštenika franjevačkog reda, a studije teologije i filozofije završio je u Beču, nakon čega je radio kao profesor u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Za barskog nadbiskupa izabran je 1886. kada Knjaževina Crna Gora, prva među južnoslovenskim državama, potpisuje Konkordat sa Svetom stolicom. U vrijeme nadbiskupa Milinovića obnavljaju se u prethodnom razdoblju skoro potpuno porušeni i devastirani sakralni objekti Barske nadbiskupije-katedala, samostani, crkve, kapele, župni stanovi i groblja, a grade se i mnogi novi objekti.
- Nadbiskup Milinović spada u red ljudi koji su ovdje iz svojih krajeva donijeli dio svoje tradicije i dobre namjere. Već na samom početku svog djelovanja, iskazuje senzibilitet za politički ambijent u kojem se našao. Bio je suočen sa brojnim problemima, od malobrojnog sveštenstva i zapuštenih objekata, do nepovjerenja crnogorske države-imao je dosta muke da dokaže da Nadbiskupija ne radi za Vladu Austrougarske. Povlačio je niz mudrih politički korektnih odluka i poteza kojima je učvrstio povjerenje knjaza Nikole - rekao je dr Živko Andrijašević.
Moderator večeri Vesna Šoškić pročitala je naučni rad prof. dr Šerba Rastodera “Konkordat Crne Gore i Svete stolice 1886”, a rodoslov Milinovića predstavio je predsjednik ogranka Matice Hrvatske iz Imotskog, Milan Glibota. Život i djelo nadbiskupa Milinovića prije dolaska u Bar opisao je fra Josip Grbavac, direktor Franjevačke gimnazije, a principal Franjevačke provincije sa sjedištem u Splitu fra Željko Tolić rekao je da će drugi dio obilježavanja stogodišnjice smrti nadbiskupa biti održan u Splitu.
Barski župnik don Simon Ljuljić pozdravio je zvanice i publiku među kojima su bili paroh barski Radoman Mijajlović i glavni imam barski Mujdin Miljaimi, predstavnici ministarstava kulture i ljudskih i manjinskih prava, ambasade i generalnog konzulata Hrvatske, te opština Kotor i Tivat, sveštenstvo Nadbiskupije i načelnik Opštine Lovreć, Anto Babić.

R.P.

[Ćipur]

14. avgust 1922.



U Baru rođen Petar Perkolić, nadbiskup barski od 1979. do 1997. godine. U Rimu završio Filozofski i Teološki fakultet i zaređen za sveštenika 1945. godine. Bio je župnik u Šestanima i na Cetinju. Nadbiskup barski postao 8. maja 1979. godine.