Momir M. Marković: Crnogorski rat

[Ćipur]

MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI RAT




Viševjekovni pokret otpora

Istorija ratovanja i razvoj ratne vještine predstavljaju značajno poglavlje, ne samo opšte i političke istorije, već i istorije kulture svakog naroda. Kod Crnogoraca istorija ratovanja za slobodu je osnovni okvir u kojem se odvijao proces formiranja nacionalne svijesti, a ratna vještina dominantan izraz duhovnog sklopa i društvene strukture. To je, uostalom, nesumnjiva i opštepoznata istina o Crnoj Gori. ,,Njena je istorija... istorija dugotrajnog pokreta otpora" (M. Hepel i M. B. Singleton: Yugoslava, 1961.). Crnogorsko ratovanje protiv Otomanske imperije od sredine 14. do pred kraj 19. vijeka bilo je, često, predmet istoriografskih istraživanja i opservacija vojno-političkog, društveno-ekonomskog, socioistorijskog i drugog karaktera. Obrađivani su i izučavani ratovi, bitke, operacije, bojevi, istaknute ličnosti, ili pojedini aspekti crnogorskog ratovanja protiv Turaka i drugih zavojevača. Međutim, ni do danas nemamo posebne istorije crnogorskih ratova, sa aspekta razvoja ratne vještine i ratne doktrine. Izuzetak je Istorija ratova Crne Gore obavljena u Kanadi, mada ona više pripada domenu publicistike i popularne literature.
Crna Gora je od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine, do njenog ponovnog oslobođenja u kampanji 1876-1878, godine, vodila neprekidni rat sa neuporedivo nadmoćnijom turskom imperijom, koja je pobjeđivala daleko veće i snažnije društvene zajednice od crnogorske. Za četiri stoljeća života klasične Crne Gore vođeno je na crnogorskom vojištu preko četiri stotine bitaka, bojeva i ratova, ne računajući danonoćno četovanje i čarke. A Crna Gora je bila zajednica od nekoliko desetina hiljada stanovnika, stiješnjenih na nekoliko hiljada kvadratnih kilometara.
Crnogorski rat, u razdoblju klasične Crne Gore, imao je odlike opštenarodnih otpora zavojevačima poznatih u istoriji. Takav je bio, na primjer, otpor Skita Persijancima u 6. vijeku p.n.e., ili otpor Numićana Rimljanima od 17. do 24. godine p.n.e., Anglosaksonaca Normanima u 11., ili Velšana Englezima u 13. vijeku. Upoređivan sa ratovima u istom razdoblju, najsličniji crnogorskom bio je rat republikanaca i rojalista u Vandeji 1793. godine i rat na Kavkazu od 1836. do 1859. godine. Po odlučnosti sa kojom je vođen crnogorski četiristogodišnji rat ravan je epopeji velikog judejskog rata koji je opisao Josif Flavije. Samo je po rezultatima jedinstven i neponovljiv, jer ni jedan od ovih u krajnjem ishodu, nije se pokazao uspješnim, kao crnogorski.
Tirolski ustanak, na primjer, bio je uspješan samo dok su ga podržavale austrijske trupe 1809. godine. Španska gerila protiv Napoleonove vojske imala je velike koristi od prostrane teritorije koju je dobro koristila za izvlačenje, ali dugotrajni otpor, a posebno protjerivanje Francuza, mogli su da izvedu samo uz podršku anglo-portugalske vojske. Najzad Kavkasci, koji su samostalno imali najviše uspjeha, zbog svoje ofanzivne taktike, uspjeli su da se održe dvadesetak godina. Poređivanja radi, iako je kavkasko vojište bilo neuporedivo prostranije od crnogorskog, a osnova za regrutovanje ustanika veća, ipak se 15.000 Kozaka, koji su činili osnovu ruske armije od oko 100.000 ljudu na Kavkazu, smatra silom koju je bilo nemoguće protjerati i po toj logici Šamilov ustanak najzad je morao biti poražen.
Nepobjediva rojalistička gerila u Vandeji poražena je kada se osmjelila da uđe u otvorenu bitku kod Koleta 1793. Velšani su izgubili rat kada su Normani nametnuli svoj način ratovanja.
Crnogorci su se u čitavom razdoblju od početka 16. do pred kraj 19. vijeka pokazali uspješnim takmacem na bojnom polju feudalizmu turskoga tipa, ali i neprijateljima polugrađanske i građanske društvene strukture. Crnogorski način ratovanja proizilazio je iz autentične društvene strukture u kojoj je sam rat bio svojevrstan produkcioni odnos koji je opredjeljivao totalitet društvene zajednice ,,voljenog naroda" za primatom nepobjedivosti na svojoj zemlji.
Ključ za razumijevanje crnogorskih ratnih uspjeha je prije svega u kvalitetu društvene formacije. To je isti ključ koji nam pomaže da razumijemo, na primjer, bitku kod Valmija 1792. godine između pruske armije i revolucionarne narodne vojske Francuske.
Pruski generali govorili su, spremajući se za pohod, da će to biti obična vojnička šetnja. Niko u to nije sumnjao. Profesionalna pruska armija, živo nasljeđe Fridriha Velikog, uživala je ugled najbolje vojske u Evropi. ,,Bitka kod Valmija nije bila velika bitka, taktički nije ni dovršena, ali je uvježbana pruska armija, gvozdene discipline, bila prinuđena na povlačenje pred gomilama dobrovoljaca koje su vikale 'Živio narod'. Od ovoga mjesta i ovoga dana nastaje novo doba u istoriji svijeta", zapisao je Gete usred pruskog logora.
Kako svjedoči Mering u svojim Ogledima o ratnoj vještini, isto tako su se pruski generali zaklinjali da neće predati Napoleonu svoje garnizone i utvrde ,,sve dok im ne izgori maramica u džepu", da bi se potom isti garnizoni predavali, ponekad i bez ispaljenog metka. A Prusi su od 18. vijeka, kada su primat preuzeli od Švajcaraca, uživali ugled najboljih vojnika Evrope, a možda i svijeta. Ali struktura feudalne Pruske bila je zastarjela i nekonkurentna modernoj formi građanske monarhije. S druge strane stoji činjenica da su Napoleonove armije poražene tek pošto su preobrazile društvene strukture u čitavoj Evropi po ugledu na Francusku.
Gotovo mitsko, crnogorsko ratovanje ponekad je potcjenjivano, a često objašnjavano i tumačeno rasnom supremacijom Crnogoraca, geografskim determinizmom i, uopšte, idealističkim i spiritističkim poimanjem istorije. Tome je, pored ostalog, razlog što čitavo razdoblje od kraja 15. do kraja 19. vijeka nije izučavano i opservirano kao jedinstveni društveno-istorijski proces.
Ovaj ogled nastao je kao pokušaj da se prikaže i predstavi klasika crnogorskog ratovanja i na osnovu poznatih fakata provjeri mit o crnogorskom vojinstvu, bez pretenzija da arbitrira u spornim istorijskim pitanjima. To nije ni enciklopedija, niti kalendar crnogorskog ratovanja. Sadržaj ogleda je prosto odraz sadašnjeg stanja naučne obaviještenosti o ovom pitanju i treba ga, na izvjestan način, smatrati pokušajem spajanja nekoliko naraštaja i škola istoričara, svjedoka i izvora u osobeno interpretiranu cjelinu.
Crna Gora nikada nije bila toliko slobodna koliko je možda sama željela i koliko je slobodnom prikazuju apologetske romantičarske predstave, niti je bila potčinjena zavojevaču po mjeri hiperkritičke istoriografije i samih zavojevača.
Poslije pada Žabljaka Ivan Crnojević i njegov nasljednik Đurađ još su neko vrijeme pokazivali diplomatskom i vojnom aktivnošću da Zeta nije pokorena. Čak je i Žabljak jedanput preotiman od Turaka. Ali, sudbina Donje Zete bila je odlučena. Za konačni datum njenog pada pod tursku vlast uzima se 1499. godina. To je i datum konačnog sloma našeg feudalizma u Zeti koji će biti zamijenjen turskim feudalizmom. Granice slobodnog dijela zemlje svedene su na relativno uzani prostor Gornje Zete, od Ostroga do Sutormana i od Morače do Kotora, sa Cetinjem kao vojno-političkim središtem zemlje. Na ovih oko dvije hiljade kvadratnih kilometara, nastanjenih šakom slobodnih ljudi, nastala je svijest o identitetu transformisana u etnos u istorijskim okolnostima zaokružene društvene zajednice.
Ova zajednica skoro četiri vijeka, od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine do ponovnog oslobođenja u Veljem ratu 1876-1878. godine, vodi uspješan rat sa nadmoćnijim i neprijateljski raspoloženim susjedima i zavojevačima. Sačuvana su svjedočanstva o više od 400 kampanja, bitaka i bojeva u razdoblju od četiri vijeka, računajući i ustanke na okupiranim teritorijama u sjevernoj Crnoj Gori i primorskim krajevima, ne računajući pritom danonoćno četovanje koje je prevashodno predstavljalo oblik privređivanja i preovlađujući oblik egzistencije - djelatnost kojom se bavilo svekoliko muško stanovništvo slobodnog dijela zemlje. Čitavo to razdoblje u nacionalnoj istoriji bilo je razdoblje totalnog rata.

http://www.monitor.co.me/index.php?o...94&Itemid=1799

[Ćipur]

Igra sa smrću





U „zajednici sudbine", sa nespornom sviješću o istorijskom, jezičkom i kulturnom identitetu, organizovan je otpor zavojevaču. Poznati su mnogi veliki bojevi Crnogoraca sa Turcima u kojima su Crnogorci uspješno odolijevali i čak pobjeđivali tursku armadu. Neposredno nakon pada Donje Zete istorija nepokornog naroda bilježi bojeve 1505, 1510, 1513, 1519. i 1520. godine. Crnogorci učestvuju u kiparskom ratu 1570-1573, a prve značajne pobjede bilježe na Lješkopolju 1604. godine i Kosovom Lugu 1613. godine. Za čitavo razdoblje 16. vijeka Turci nijesu nijednom prodrli na Cetinje. Djelimično stoga što im šaka gorštaka, čiji se pokret još nije ozbiljno cijenio, nije tako opasno ugrožavala interese na tom dijelu Balkana, a i stoga što su u tom razdoblju najaktivnije učešće u otporu pokazala plemena koja nijesu gravitirala Cetinju. U jednom opisu turskog carstva na njemačkom jeziku iz 1554. godine kaže se za Crnogorce: „Ovaj narod zakleti je neprijatelj turski i gotov je do dade 15.000 boraca".
Crnogorski otpor zavojevaču u razdoblju od početka 16.vijeka do konačne pobjede u 19. vijeku odvijao se u okviru svehrišćanske borbe protiv islama, u kojoj su se Crnogorci našli na isturenom položaju. Ali, svehrišćanski okvir ne daje potpuno objašnjenje kako je nastao crnogorski ratni logor koji nijesu uspijevale da likvidiraju ni najprovjerenije političke i vojne metode osvajača.
Politika koju su Turci primjenjivali da upravu nad pokorenim oblastima povjeravaju istim feudalcima, klanovima i porodicama koje su do tada vladale određenom teritorijom, davala je dobre rezultate na svim feudalnim prostorima. Stefan Lazarević je, na primjer, bio jedan od najpouzdanijih vazala sultana Bajazita, isto kao što su moskovski, kijevski i novgorodski boljari bili instrumenti vlasti mongolskih zavojevača, čak i sam Aleksandar Nevski.
U dubokom feudalizmu je slična politika davala rezultate i u samoj Zeti. No, na razmeđu 14. I 15. vijeka pokazala se potpuno neefikasnom. Tako Stefan Crnojević kao Skenderbeg, turski namjesnik u pokorenim oblastima Crne Gore, nije svom suverenu donio mir. Ustanak koji je buknuo 1504. godine pokazao je ništavnost feudalnog legitimiteta. U tom razdoblju, po svemu sudeći, rađao se pojam slobode u modernom smislu. Pojam kojega nema u duhovnom sklopu predgrađanske epohe niti ga poznaje ideološki aparat Crkve koja poznaje samo raba božjeg i slugu. Ni seljački ustanci širom feudalne Evrope nijesu odbacivali društvenu šemu: caru carevo, a Bogu božje. Oni su se samo zalagali za seljačku pravicu.
Svijest o ličnoj slobodi pojedinca na čije tragove nailazimo kod Crnogorarca onoga doba i puna decentralizacija zajednice, u nauci najčešće tumačena kao partikularizam plemena, sela, bratstva i pojedinca, bila je neprikosnovena. I ta je neprikosnovenost, čini se, bila ključ za razumijevanje suštinske pretpostavke za uspješnost višestoljetnog rata. Istorijska fakta nedvosmisleno potvrđuju da je zavojevač prinuđen da osvaja ne samo Crnu Goru kao društvenu zajednicu, već je morao da osvoja posebno svako pleme, svako selo, i najzad, svakog pojedinca. A to nikome nije pošlo za rukom, pored ostalog, zbog ustinjenosti ciljeva. Crna Gora nije mogla biti pokorena ,,dok teče jednoga Crnogorca".
Svijest o slobodi rađala se dugo, krvavo i mučno, sa plimama i osjekama samopouzdanja. ,,Katunska nahija, najzabitiji i najsiromašniji dio Crne Gore, oslonjena na mletačke posjede u Boki, zaštićena pojasom nemirnih i ratobornih plemena i ostalih crnogorskih nahija, geopolitički je bila predodređena da postane 'izviiskra' crnogorske slobode. U političkom životu zemlje (za četiri stoljeća, op. M.M.), imala je odlučujuću ulogu. A cilj svih turskih kaznenih pohoda bila je Katunska nahija i njeno Cetinje".
Mitska snaga pojma slobode koji se rađao sa novom društvenom zajednicom bila je pokretač i motiv crnogorske igre sa smrću, koja je čitav narod držala u transu, na ivici fizičkog istrebljenja.
,,Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vam niko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga. Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je oćete..." - pisao je Petar I sunarodnicima i gotovo nepogrešivo definisao stanje rađanja svijesti o slobodi, rađanja koje je trajalo stoljećima, koje će najistaknutiji predstavnici narodnoga duha - mitropolit Vasilije, sveti Petar, Petar II Petrović Njegoš i drugi - definisati kao modernu svijest o pravima i obavezama.
,,Da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe, pod razvalinama svojijeh kuća i sa tijem ostaviti potomstvu sjedočanstva grobnijeh krsta da su postradali za vjeru i otečestvo nego li podpasti pod igo tuđega ropstva". U pismima crnogorskih mitropolita i glavara nailazimo na uzvišena svjedočanstva o dužnosti da se umre za svoju zemlju, otečenstvo, slobodu i neovisnost.
,,Od nas vladike Save i vladike Vasilije, vojvodah i serdarah i svijeg glavarah černogorskih kadiji i muselimu i svijem hagama ot Podgorice, Spuža i Žabljaka.
Primismo vašu knjigu u kojoj pišete sahat prije, da vi otpišemo. Vi znate, da nikad Čarnaja Gora harača nije plaćala, kao ni danas ne plaćaju ona sela černogorskaja, koja su pod samijeh vašijeh gradovah... A što pišete da ćete doć na nas fermanom i velikom vojskom, da poharate i posječete Černuju Goru su sve četiri kraja, i pređe su dohodili i prijetili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv popije..." ili ,,A mi smo dužni na našu zemlju i za svoju vjeru i otečestvo svoju krvi proliti".
Ovakav zanosni izraz patriotskih dužnosti mogla je pružiti samo nacionalna svijest o crnogorstvu. To su uočili i drugi.
,,Crnoj Gori je životno načelo crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaođenuti šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg - ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo crnogorstva". (Iz uvodnika Glasa Crnogorca, od 20. I 1884. godine).
Ako u 16. vijeku još nije bilo jasno kakvi se procesi odvijaju u crnogorskom tradicionalnom društvu, njihov značaj i veličina ocrtavaju se jasno tek na širokom fonu istorijske distance. U 17. vijeku postaje barem jasno da je riječ o zajednici koja može imati značajnu ulogu u svehrišćanskom sukobu sa muhamedanstvom. Tada, u 17. vijeku, ostvarene su prve značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Bile su to pobjede u Lješkopolju i Kosovom Lugu, 1604. I 1613. godine.
Vojska skadarskog sandžak-bega, u jačini od 12.000 ljudi, krenula je 1604. godine iz Podgorice, preko Lješanske nahije u pravcu Cetinja, s ciljem da konačno likvidira slobodnu crnogorsku zonu oko Lovćena. U lješanskom kamenjaru sukobili su se sa crnogorskim snagama jačine oko 400 ljudi, koje su pružale žilav otpor. Tokom cjelodnevne borbe, prednji djelovi turskog borbenog rasporeda dostigli su liniju selo Staniseljići - Gorica, gdje ih je zatekla noć. Tokom istoga dana na bojište je prispio vladika Rufim, sa oko 500 Katunjana. Crnogorsko komandovanje uočilo je da je glavnina turskih snaga u Lješkopolju zanoćila gotovo bez ikakvog osiguranja. Vladika Rufim izdijelio je svoje snage u više manjih odreda koji su tokom noći neprimjetno zaposjeli položaje na jurišno odstojanje. U rasvit su Crnogorci izvršili opšti juriš na turski logor. Iznenađenje je bilo potpuno i tuske snage u Lješkopolju su razbijene.
Vladika Rufim sa Crnogorcima ostvario je još dvije značajne pobjede nad Turcima 1613. godine, kada je skadarski sandžak-beg Arslan -paša obnovio napade na Crnu Goru. Turski napad izveden je u dva pravca. Jedna napadna kolona krenula je iz Podgorice prema Cetinju, dok je druga kolona, sa osloncem na Spuž i Podgoricu, imala zadatak da uništi crnogorske ustaničke snage u Piperima i Bjelopavlićima.
Turske snage, koje su nastupale preko Lješkopolja prema Cetinju, suzbijene su od Crnogoraca u rejonu sela Kokoti i najterane na povlačenje. Druga turska kolona, koja je u Bjelopavlićima vodila borbu sa ustanicima iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, do nogu je potučena krajem septembra 1613. godine. Izvjesno je da je odlučujuću ulogu u boju odigrao odred od oko 700 Katunjana, pod komandom vladike Rufima, koji je iz pravca Zagarča, odlučnim udarom u bok i nametanjem bliske borbe, unio pometnju u turski borbeni raspored i nanio im znatne gubitke.

http://www.monitor.co.me/index.php?o...95&Itemid=1800

[Ćipur]

Neosvojivo Cetinje




Crnogorci su uzeli aktivnog učešća u Kandijskom ratu od 1644. do 1669. godine, a zatim i u Morejskom ratu od 1684. do 1699. godine. U to vrijeme opšteg borbenog raspoloženja kod Crnogoraca Turci su pretrpjeli jedan težak poraz u Kučima 1688. a drugi isto tako težak poraz i iste godine na Krusima u Lješanskoj nahiji. Crnogorci su, kao mletački saveznici, 1690. napadali Trebinje, a naredne 1691. godine na Bileću. Jedno jače tursko odjeljenje poraženo je u Komanima 23. maja 1691. godine, a u julu iste godine Turci su sličan poraz doživjeli i u Piperima. U vrijeme Morejskog rata Turci su organizovali dvije ekspedicije s ciljem da likvidiraju crnogorski otpor i 1685. godine turska je vojska, pod komandom Sulejman-paše Bušatlije, prodrla na Cetinje. Pohod Sulejman-paše na Crnu Goru počeo je vojnim akcijama protiv plemena Kuča i Klimenta. Pošto su ova plemena primorana na pokornost i čak mobilisana u pohod na Cetinje, čime je Sulejman-paša potpuno osigurao zaleđe, usmjerio je sve svoje snage prema Cetinju. Pohod je praćen velikim pustošenjima i razaranjima koje su Crnogorci stoički podnosili, pružajući žilav otpor u teškim uzastopnim bojevima. Neposredno uoči ulaska turskih borbenih kolona u Cetinje odigrao se odsudni boj na Vrtijeljci 26. septembra 1685. godine, u kojemu je odred „bokeljskih hajduka" i Crnogoraca, pod komandom Baja Pivljanina, izginuo „pjevajući i Turke bijući", braneći i izgrađujući mit po kojemu neprijatelj ulazi u Cetinje samo preko mrtvih Crnogoraca. Prodor Sulejman-paše na Cetinje nije poljuljao borbeni moral i samopouzdanje Crnogoraca. Gotovo bi se moglo reći da je još više raspalio ratne strasti. Crnogorski borbeni ešaloni pod komandom vladike Visariona odigrali su odlučujuću ulogu u borbama za oslobođenje Novog septembra 1687. godine. Naime, početkom septembra te godine mletačka flota i armada opsjeli su tursku posadu u Novom. U sastavu mletačkih opsadnih snaga dejstvovalo je i oko 3.000 Crnogoraca. Oni su u odličnom momentu razbili tursku vojsku koja je iz pravca Hercegovine pokušala deblokadu opsjednutog garnizona. Spomen na crnogorsku hrabrost ispoljenu tom prilikom, u borbi prsa u prsa, sačuvan je u hronikama, predanju i poeziji. Čini se, međutim, da bi veći značaj trebalo pridati crnogorskim bojevima sa vojskom skadarskog vezira Sulejman- paše. On je sa znatnim snagama pokušavao da preko Katunske nahije i Cetinja napadne Kotor i Boku i tako deblokira Novi. U teškim uzastopnim danonoćnim bojevima sa Katunjanima, za tri neđelje dana tokom septembra, vojska skadarskog vezira pretrpjela je teške gubitke. Poraz Sulejman-pašine vojske u Katunskoj nahiji odlučujuće je uticao na ishod neposredne crnogorsko-mletačke opsade Novog 1687. godine. Izvori se uvijek ne slažu sa gubicima na jednoj i drugoj strani, tako da se turski gubici, po raznim izvorima, procjenjuju od nekoliko hiljada do desetak hiljada mrtvih. Izvjesno je, međutim, da je sa crnogorsko mletačke strane cijena ovog rata plaćena crnogorskom krvlju. Po jednom izvoru, tokom septembra 1687. godine poginulo je 1.5000 Crnogoraca i 170 mletačkih vojnika. Poslije bitke kod Kačanika 1690. godine, u kojoj su Turci nanijeli potpuni poraz austrijskim trupama, splasnulo je i borbeno raspoloženje sjevernih crnogorskih plemena Brđana. To je bila povoljna prilika za starog crnogorskog neprijatelja skadarskog vezira Sulejman- pašu Bušatliju do 1692. godine obnovi ofanzivu na podlovećensku Crnu Goru, koju je ovaj dosta uspješno iskoristio. Tada je do temelja porušen Cetinjski manastir koji je u 15. vijeku sagradio Ivan Crnojević, gospodar Zete. Manastir su prvo miniranjem oštetili crnogorski saveznici Mlečani, neposredno uoči povlačenja simboličnog vojnog kontigenta koji bijahu uputili kao pomoć Crnogorcima. Potom ga je turska vojska, po naređenju Sulejman-paše, sravnila sa zemljom. U 18. vijeku turska je vojska još tri puta prodrla na Cetinje, vojno-strategijsko uporište idejnog i ideološkog središta slobodnog dijela zemlje. To je bilo poslije krvavih okršaja 1712. godine, kada su turske snage, zbog velikih gubitaka bile prinuđene na povlačenje, i dvije godine kasnije, 1714. godine, u pohodu po zlu zapamćenog Numan-paše Ćuprilića. Posljednji put je turska vojska prodrla do Cetinja 1785. godine, pod zapovjedništvom Mahmut-paše Bušatlije. Nijedanput turska vojska nije uspjela da skrši i likvidira crnogorski oružani otpor. Crnogorsku živu silu nije bilo moguće uništiti jednom kampanjom. Razlog tome je ponajviše crnogorski način ratovanja koji definiše Njegoš u Šćepanu Malom. „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti odkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Bez sumnje, taktika Crnogoraca bila je u saglasju sa samosviješću svojstvenom nacionalno-oslobodilačkim pokretima i društveno-istorijskim okolnostima. Spori razvoj crnogorske nacionalne revolucije i izgrađivanje centralne vlasti, koja je nesporni plemenski partikularizam usmjeravala u revolucionarno nadmetanje, na planu oslobodilačkih težnji činili su efikasnost crnogorskog oružja sve većom. Tako je, i pored pet turskih pohara Cetinja, sačuvan spomen na mnoge bojeve i bitke u istom razdoblju u kojima su Crnogorci odnosili pobjede i ponekad potpuno uništavali znatnije turske sastave. Takav je slučaj i sa prvom turskom poharom Cetinja u 18. vijeku. Taj pohod 1712. godine se u cjelini može smatrati potpunim turskim porazom, uprkos činjenici da su prodrli do Cetinja. Relativno široki pojas nemirne i nikada do kraja pokorene Crne Gore besumnje je značajno uticao na opstanak i razvoj slobodnog dijela zemlje oko Lovćena. Istina, ova je okolnost povremeno generirala bratoubilaštvo i neke druge pojave svojstvene svakoj revoluciji. U krajevima Crne Gore pod turskom, mletačkom ili austrijskom okupacijom Crnogorci su bilu u daleko povoljnijem položaju od ostalih potlačenih naroda na Balkanu. Crnogorci su i „pokoreni" bili značajan politički faktor sa kojima se moralo ozbiljno računati. Crnogorci iz Krivošija i Grblja, naprimjer bili su jedini u austrijskoj imperiji oslobođeni opšte vojne obaveze (da ne bi bili primorani da ratuju protiv sabraće) a imali su pravo da nose svoje oružje. Da i ne govorimo o statusu Crnogoraca pod turskom okupacijom koji je gdje-gdje bio još i povoljniji. Takav status proizilazio je, neposredno i posredno, iz duhovnog jedinstva sa slobodnim dijelom zemlje oko Lovćena. Svako ugrožavanje statusa i privilegije moglo je nominalnom vlastodršcu stvoriti goleme nevolje. Tako je, naprimjer, jedna pogrešna odluka bečke vlade izazvala poznati Krivošijski ustanak u kojemu je, od kraja oktobra 1869. godine do uoči božića naredne, austrijska vojska od nekoliko pukova lovačke pješadije i nešto graničara podržavanih topništvom sa brodovlja (pod komandom generala Vagnera koji je smijenjen zbog neuspjeha a na njegovo mjesto imenovan general Rodić) uzalud pokušala da skrši otpor oko hiljade ustanika. Ovaj slikovit primjer neizmjerne crnogorske nadmoći u „malom ratu" ponovljen je 1881/1882.

http://www.monitor.co.me/index.php?o...96&Itemid=1801

[Ćipur]

Društvena načela





Od kraja 15. vijeka Crna Gora će ,,predstavljati svojevrsnu, atipičnu državnu organizaciju, bez klasičnih atributa vlasti (vojske, policije, uprave, administracije), ali iznutra čvrsto povezane jedinstvom narodnih interesa na očuvanju nezavisnosti i slobode. Dominantnu masu stanovništva toga dijela zemlje čine slobodni seljaci... bez objektivnih mogućnosti za klasno raslojavanje i izraženu imovinsku diferencijaciju". Crnogorsko društvo je od kraja 15. vijeka do kraja 19. vijeka, a možda i kasnije, počivalo na plemenskoj organizaciji, koja će postati čak i etničko obilježje naroda. U tumačenju crnogorskog plemenskog društva, kao po nekoj matrici, reprodukovalo se shvatanje da je to bilo društvo rodovske strukture i organizacije i da je u odnosu na feudalizam bilo na nižem stupnju razvoja. Ovakvo shvatanje proizašlo je iz površnog tumačenja društvenog kostima i njegovih pojavnih oblika, koje se, bez sumnje, bilo pod snažnim uticajem tradicije i nasljeđa.
Korijeni izvorne rodovske strukture plemena na crnogorskim prostorima sežu duboko u praslovenski kulturno-istorijski sloj. Pleme je na prostoru Crne Gore preživjelo rimsku kolonizaciju, uspješno je odolijevalo feudalizaciji, dobijajući pri tome nove etno-sociološke elemente i kulturno-istorijske slojeve. Pa, iako je imalo elemente rodovske strukture, crnogorsko pleme je, u stvari, bilo administrativno -upravna i organizaciona forma, po sadržaju i suštini bitno drugačije borbe, a čije početke naziremo u periodu raspada feudalne crnogorske države. Ali, u opštem istorijskom metežu na ovim prostorima, crnogorsko društvo će još dugo imati i neka obilježja iz vremena posljednjih Crnojevića.
Na samom početku ovoga razdoblja u staroj Crnoj Gori, a naročito u Katunskoj nahiji, kao osnovna društvena ćelija dominirala je inokosna porodica građanskog tipa, dok je u Albaniji, Brdima, Drobnjaku i Hercegovini dominirala porodična zadruga. Ovoj značajnoj transformaciji osnovne društvene ćelije u podlovćenskoj Crnoj Gori su, pored ostalog, bitno doprinijeli ekonomski razlozi. Ali, ni zadruga nije bestraga nestala. Njenu će ulogu na tom prostoru preuzeti jedna pluralistička forma rodbinskih odnosa - bratstvo, čije su norme bile obavezujuće samo na planu vitalnih interesa zajednice.
Pleme je bilo administrativno-upravna i organizaciona jedinica sa izbornim glavarom, kojega bira narod. Plemena su obrazovala nahije na čijem je čelu stajao guvernadur. Istina, ovaj institut imala je samo Katunska nahija kao vojno, politički i ekonomski najsnažnija, i na čijoj se teritoriji nalazilo Cetinje - političko središte zemlje.
Vrhovni organ vlasti bio je Opštecrnogorski zbor, na kojem je pravo učešća imao svaki Crnogoraca sposoban za borbu. ,,Taj najveći naoružani parlament, pod vedrim nebom, u Evropi toga doba", raspravljao je i donosio odluke o svim pitanjima od interesa za cijelu zajednicu. Prvi takav zbog održan je na Cetinju 1500. godine. Ovaj vojno-demokratski parlament imao je i neku vrstu izvršnog organa vlasti - Crnogorski glavarski zbor, sastavljen od zastupnika svih plemena, s pravom upravljanja narodnim poslovima između dva zasjedanja Opšecrnogorskog zbora.
Sticajem istorijskih okolnosti u kojima se poistovjećuju interesi naroda i crkve koja od kraja 17. vijeka poprima obilježja narodne laičke crkve, i de fakto, postaje instrument narodnih interesa i volje, Opštecrnogorski zbog bira svojega mitropolita i povjerava mu dužnost vrhovnog komandanta i političkog vođe. I kada je izborom Danila Šćepanovića 1697. godine zvanje mitropolita, po pravu nasljeđa, prešlo na porodicu Petrović, ipak je svaki novonaimenovani mitropolit morao biti potvrđen izborom.
Činjenica da su Petrovići dobili nasljedno pravo na kormilo crnogorske društvene i državne zajednice, u društvu osobene parlamentarne demokratije, može se objasniti jedino time da su Petrovići doista bili najbolji među najboljima. Ovo nasljedno pravo bilo je podložno verifikaciji Opštecrnogorskog zbora. Taj institut je pored ostalog uticao na vladare iz dinastije Petrović-Njegoš da za nasljednika među svojima uvijek biraju najboljega.
Crnogorsko plemensko društvo bilo je proizvod istorijskih procesa. Snažno prisustvo tradicije i nasljeđa bilo je situirano na novim principima koje će tek kasnije u Evropi afirmisati velika građanska revolucija kao svoja temeljna načela.
Jednakost, bratstvo i jedinstvo (egalite, fraternite, unite) bili su datost crnogorskog društva i temeljni principi vojne demokratije. Sam atribut vojnog društva, ,,vojeni narod" kako ga je nazvao vladika Sava, mogao bi se, usljed specifičnih istorijskih okolnosti, smatrati recidivom minule epohe. Jer je ,,feudalni sistem, po svom poreklu bo vojna organizacija". Ali, sva druga obilježja bila su bitno drugačija.
,,Černa Gora jest opšti zbor naroda". Tako je vladika Vasilije definisao crnogorsku demokartiju koja u nečemu podsjeća na na antičku demokratiju i helensko društvo. On Crnu Goru naziva još i republikom. ,,Ova ista zemlja Crna Gora nije nikome potčinjena, nego stoji još od vremena Aleksandra Velikog kao čista djevica jedna naročita republika... Ovom republikom vlada njen Mitropolit" - piše vladika Vasilije Mariji Tereziji.
Demokratija je utemeljivala jednakost u pravnom pogledu, što potvrđuju svi poznati pravni spomenici crnogorske državno-pravne tradicije i kulture. Prvi crnogorski ustav Stega, donesen avgusta 1796. godine na Cetinju, pored toga što proklamuje teritorijalno i političko jedinstvo zemlje, učešće svakog građanina u oslobodilačkoj borbi oglašava moralnom i zakonskom obavezom. A opšta vojna obaveza tekovina građanskih revolucija, postojala je u Crnoj Gori kao moralna obaveza i običajna norma još od kraja 15. vijeka.
I druge običajne pravne norme ,,zakona černogorskog" imale su obilježja građanskih normi. Doninirali su, na primjer, svojinski odnosi pravo lične svojine građanskog tipa. Zato nije ni čudo da je Valtazar Bogišić na temelju običajnih normi stvorio jedan od najuspješnijih i najboljih pravnih spomenika u ondašnjoj građanskoj Evropi.
Načela jednakosti za nekoliko stoljeća u Crnoj Gori podupirala je i ekonomska osnova društva koja nije davala objektivne mogućnosti za značajnije klasno raslojavanje, te se vodeće snage društva u pravnom smislu ni u čemu nijesu razlikovale od slobodnog seljaštva. To će biti razlog da mlada crnogorska buržoazija ostane vječito u začetku i ta će se činjenica u 20. stoljeću odraziti na razvoj crnogorskog društva. S druge strane, ekonomske mogućnosti su u spletu drugih okolnosti činile da proces specifične crnogorske revolucije traje nekoliko stoljeća, upravo koliko traje i oslobodilačka borba, sa kojom uporedo teče i razvija se.
Drugi važan princip građanskog društva ispoljavao se u jedinstvu narodnih interesa koji u procesu oslobodilačke borbe neposredno utiču i na formiranje nacionalne svijesti. Potvrdu toga nailazimo u stalnom izražavanju patriotizma i svijesti o otadžbini. ,,Crna Gora otečestvo naše" jeste ideja vodilja i motiv koji srijećemo u epskim crnogorskim pjesmama 17. i 18. vijeka. Motiv, pojam i riječ do tada potpuno nepoznati. Tako je bratstvo, kao politička parola epohe, ušlo u narodni etos i leksiku u vrijeme nacionalne revolucije.

http://www.monitor.co.me/index.php?o...97&Itemid=1802

[Ćipur]

Braća, otadžbina i hrabrost





Svaki glavar, vojvoda i vladika obraćali su se u svim važnijim, naročito sudbonosnim prilikama pred odlučne sudare, „dragoj braći" Crnogorcima. U besjedi vladika Danilo Petrović na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju 1711. povodom dolaska ruskog poslanika pukovnika Mihaila Miloradovića i kapetana Lučakevića, sačuvanoj u Kratkoj istoriji Crne Gore mitropolita Petra I, obraća se sa: „Braćo moja Crnogorci" i „ljubezna braćo Crnogorci". Petar I, uoči bitke na Martinićima juna 1796. ili uoči bitke na Krusima septembra iste godine, obraća se borcima: „Ljubezni vitezi i mila braćo" i „Mili sinovi i predraga braćo". U narodnim pjesmama toga doba se neprestano klikuje „Crnogorci moja braćo draga", što je zapravo svojevrsni obrazac građanske publicistike, karakterističan motiv veoma značajan za razumijevanje procesa dozrijevanja i učvršćivanja crnogorske samosvijesti. Povezivanjem ovog obrazaca sa drugim motivima, prije svega mnogovjekovnom istorijom, te motivima predstojećih napora i žrtava, dali su tom obrascu epsku formu.
Identifikacija čitavog naroda sa braćom jeste obilježje epohe građanske nacionalne revolucije. Duh francuske revolucije ustanovio je „fraternite" naroda kao temeljni princip. Ideje, načela i politički okvir crnogorske građanske revolucije, čini se, počeli su se rađati u sumrak crnogorskog feudalizma. Ivan Crnojević se, na primjer, u Povelji o osnivanju Cetinjskog manastira obraća „ljubeznoj braći", vjerovatno pod uticajem hrišćanske duhovnosti, ali svakako i nejasne svijesti o potrebi transformacije cijele društvene zajednice, iako u istom izvoru funkcionišu i svi jasni znaci feudalizma, kao zavisno stanovništvo i slično. Nema sumnje, epohe, razdoblja i civilizacije nijesu omeđene jasnim granicama, te se lociranjem nastanka ideja može samo govoriti o početku istorijskih procesa.
Epohe koje prethode građanskom društvu ne poznaju ideju bratstva, jer tamo vlada duh roblja, sluga, vazala i gospodara. Društveni ideali su poslušnost, vjernost, odanost. Bratstva najčešće nema ni među najprivilegovanijima, ni na vrhu piramide društvene strukture. „Slugo moja, Todore vezire", stih iz narodne pjesme Ženidba srpskog cara Stjepana, temeljno je načelo predgrađanske epohe. Taman kao što je, na primjer, komunistička ideologija i proleterska revolucija izbacila parolu nadnacionalnih i klasnih interesa. „Proleteri nemaju otadžbinu", uzviknuo je Bela Kun na mitingu ratnih zarobljenika u Moskvi 1918. godine.
Otadžbina kao društveni okvir svekolikih interesa jedne zajednice tekovina je građanskog društva i građanske civilizacije. Predgrađanske kulture ne poznaju otadžbinu niti patriotizam kao svijest i osjećanje o njoj. Umjesto toga, kao društvene vrline njeguju se vjernost, lojalnost, poslušnost. Nema sumnje da svijesti o otadžbini i patriotizmu ne može biti u predgrađanskim društvima u kojima se pojam naroda određuju samo skupine neprivilegovanih klasa i grupa.

Crnogorsko društvo za četiri stoljeća nacionalnooslobodilačke revolucije od samog početka naglašava svoj politički program i temeljna društvena načela. U besjedama uoči sudbonosnih okršaja, u pismima i drugim političkim dokumentima, ističe se dužnost Crnogoraca da proliju i potonju kap krvi za svoje otečestvo, zemlju, slobodu, vjeru, narod, žene i đecu. A jezik vremena, kao izraz vladajuće svijesti, bez sumnje je značajan ključ za razumijevanje pojedinih društvenih zajednica i epoha, ako taj izraz svijesti razmatramo u datim istorijskim okvirima.
Stoga je razumljivo da je suština crnogorskog društvenog bića, iako nije bila jasna u 16. i 17. vijeku, skretala pozornost i izazivala pažnju prosvjetiteljskih duhova predrevolucionarne Evrope. Među njima je i Volter (1694-1778.), filozof koji će svoji djelom najaviti građansko društvo, a koji je jednom prilikom kazao:
„Zar u Evropi nema druge nacije izuzev šačice Crnogoraca koji liče na mravinjak...".
Jedno stoljeće kasnije, na primjer, mađarski će revolucionarni krugovi i italijanski revolucionari garibaldinci praviti precizne, iako ne baš uvijek realne planove sa Crnom Gorom, o raspirivanju nacionalnooslobodilačkih pokreta u širem regionu. Ova i druge istorijske činjenice su pouzdan socio-politički lakmus crnogorskog društvenog bića. Druga je stvar što će slični planovi ponekad razvijati iluzije i aspiracije vodećih snaga društva, pomažući im, ne jednom, da Crnu Goru brzopleto uvedu u sukobe koje će je stajati velikih žrtava, razaranje, pa i političkih gubitaka.
To, iako nerazgovjetno stanje svijesti, svojstveno građanskom društvenom biću u 19. vijeku počelo se gdje -gdje javljati i među crnogorskim muslimanima. U tom smislu se mogu razumjeti i bojevi združenih hrišćanskih i muslimanskih odredba pod vođstvom Petra II Petrovića Njegoša i Mehmed spahije Lekića oko Podgorice a protiv otomanske centralne vlasti. Ali, dubina konfesionalnih raskola bila je prepreka za razmah ideje o jedinstvu interesa.
Slični procesi odvijali su se i u muslimanskoj Bosni i Hercegovini, pa i Albaniji. Činjenica da su nosioci tih ideja kao i Ali-paša Rizvanbegović, Huseih-beg Gradaščević, ili pojedine skadarske paše u povremenim pobunama protiv otomanske vlasti sarađivali sa vodećim snagama crnogorske nacionalno-oslobodilačake revolucije upućuje, pored ostalog na zaključak da nije riječ o pukom partikularizmu umirućeg turskog feudalizma.
„Iskustva svih prošlih ratova dovode nas do istog zaključka, a svaki iskreni, i bez predrasuda, stari vojnik potvrdiće da su vojničke osobine, i u pogledu hrabrosti i u pogledu sposobnost za akciju, uglavnom prilično ravnomjerno raspoređene među različitim narodima svijeta, da se vojnici raznih nacionalnosti ne razlikuju u tako velikom stepenu u tom pogledu, koliko se razlikuju po svojim osobitim prirodnim sposobnostima, i, najzad, da pojedina vojska, usljed publiciteta koji danas postoji u pogledu vojnih stvari, zatim zbog upornog umnog usavršavanja i raznih pronalazaka u okviru vojne organizacije i državnih izvora, kao i razvoja vojničkih osobina, koje su svojstvene dotičnom narodu, može za izvjesno vrijeme da zauzme prvo mjesto među svojim suparnicima''.
Napisane su brojne studije i monografije, poznata je bogata etnografska građa na osnovu koje je podrobno analiziran način života starih Crnogoraca, običaji, moral, shvatanje smisla življenja, čojstvo i junaštvo. Junaštvo je bila osobina od najneposrednije važnosti za vođenje borbenih dejstava. Kod Crnogoraca junaštvo ili hrabrost „nije stvar individualne volje ili samostalne odluke pojedinca, već ima formu naravi, običaja, prinude, kolektivne svijesti i cjelokupnog duhovnog nasljeđa. Ono što ima oblik zajedničkog života prelazi u individualnu volju, pojedinačnu naviku i njen spoljašni izgled''.
Njegovanje hrabrosti bitno je uticalo na crnogorski način borbe, a proisticalo je neposredno iz društvenog totaliteta. „Crnogorci nijesu stoički shvatali hrabrost kao individualnu unutrašnju čvrstinu duha koja se apstrahuje od stvarnih sadržaja i objektivnih uzroka''. Hrabrost je kod Crnogoraca postala nekom vrstom religije na kojoj se razvijala čitava duhovna nadgradnja. Postala je stalni motiv crnogorskih epskih pjesama, priča, tužbalica, poslovica, zdravica, pa čak i zagonetki. „Tako je hrabrost postala opšta narodna karakteristika, ali isto tako nešto pro pripada svakom pojedincu u većoj ili manjoj meri i u zavisnosti od njihovog individualnog unutrašnjeg svijeta, volje i karaktera."

http://www.monitor.co.me/index.php?o...98&Itemid=1818

[Ćipur]

Dvije zavađene Crne Gore





Ova gotovo mitska odlika zatočenika slobode imala je svoj kontrapunkt u otpadništvu i izdaji koje je u razdoblju nacionalne revolucije tokom 16, 17, 18, i 19. vijeka imalo gotovo fatalne razmjere. Kao po pravilu, sa turskim kaznenim kolonama, kao čelni odredi, jurišali su na crnogorsku slobodu ponekad i čitavi borački sastavi pojedinih crnogorskih plemena. Dok god je trajala nacionalna revolucija Crna Gora se dijelila na dvije krvavo zavađene i u krvi ogrezle - jednu slobodnu i drugu - antislobodnu Crnu Goru. Porazna statistika istorijskih fakata kazuju da gotovo nema crnogorskoga plemena bratstva koje po jednom nije izdalo Crnu Goru (liše Katunske nahije). Uostalom, otpadništvo i izdaja kao kontrapunkt činili su funkcionalnom etiku herojskog društva. Ta tragična nota bratoubilaštva jednoga dugoga razdoblja crnogorske istorije nije, međutim, njena specifičnost, već tipična odlika svake, a posebno građanske revolucije. Druga je stvar da su na razmjere pojave, koje naša istoriografija ponekad prećutkuje, pored ostalog uticale i posebne istorijske okolnosti.
Sama činjenica da je najveći izraz nacionalnoga duha „Gorski vijenac" nastao na motivima revolucionarnog sukoba zatočenika i otpadnika govori da je osnovni problem crnogorskoga društva toga doba bilo jedinstvo. Vodeća snage društva uočavale su taj problem od samog početka i razrješavale ga u procesu etnoistorijske i socijalne diferencijacije nacionalne revolucije. Na osnovu opšteg stanja zajednice može se suditi da je puno nacionalno jedinstvo ostvareno tek krajem 18. vijeka i da je naročito došlo do izražaja u pobjedonosnim ratovima druge polovine 19. vijeka. Ali, tragovi velikog otpadništva, ovu tamnu dramatsku nit crnogorske istorije, moguće je i dalje neprekidno slijediti, gotovo do naših dana.
Na osnovu stanja raspoloživih fakata može se čak reći da problem jedinstva naroda nije postojao samo u dva velika rata u drugoj polovini 19. vijeka. Iako je tada bilo pojedinačnih primjera otpadništva, čije motivske, psihološke i socio-istorijske osnove treba tražiti u revolucionarnim transformacijama društva. Pogrešno je bilo motive otpadništva tražiti u odsustvu hrabrosti. I otpadnici su bili gotovo iste boračke strukture kao i zatočenici. S druge strane, gotovo je nemoguće naći primjere izdaje pod teretom ratnih nedaća. Jednom opredijeljeni zatočenik umire, ali se ne predaje. Rijetki su, izuzetno rijetki, podaci o Crnogorcima zarobljenim u ratu, čak i prilikom velikih pohara, iako su takvi detalji brižljivo isticani u neprijateljskim izvještajima. Na primjer, u veljem ratu 1876. i 1878. u kojem su Turci imali 51.692 mrtvih, 41.355 ranjenih i 11.331. zarobljenih vojnika a Crnogorci 2.972 mrtvih, 6.519 ranjenih i jednog zarobljenog. Taj jedan nesrećni Crnogorac slučajno je pao u tursko zarobljeništvo 22. juna 1877, prilikom povlačenja turskih jedinica iz borbe kod Rasine glavice naspram Spuža. U izvještaju Ali Saib-paše, iako je gubio bitku za bitkom, sa ponosom se ističe ovaj zarobljenik. Ili, u vrijeme teških borbi Crnogoraca protiv Napoleonove vojske oko Dubrovnika, Francuzima je pošlo za rukom da zarobe dvojicu Crnogoraca. Ruski pomorski oficir Vladimir Bronjevski, iz sastava flote koja je sadejstvovala Crnogorcima, zapisao je da su ova dvojica zarobljenika, kada su saznali da general Loristen hoće da ih pošalje u Pariz radi pokazivanja, oduzeli sebi život. Jedan je sebe umorio glađu, a drugi udarcem glave o zid.
Takav borački potencijal organizovan na najoptimalniji način, u datim istorijskim okolnostima, bio je u stanju da odnosi pobjede i u otvorenim bitkama i sa daleko nadmoćnijim vojničkim sastavima.
Visoko mišljenje o živom boračkom materijalu iz Crne Gore vladalo je još od dubokog srednjeg vijeka. Ali, status izuzetno rešpektovanih boraca Crnogorci uživaju od 16. vijeka i početka nacionalno-oslobodilačke revolucije. Takav status uživaju, naravno, i Crnogorci izvan slobodnog dijela zemlje. Ilustrativan je primjer učešća crnogorskih pomoraca iz Boke u sastavu mletačke flote u bici kod Lepetana 1571. godine. Tada se kotorska galija „Sveti Tripun" pod zapovjedništvom Jeronima Bizantija, sa još tri galije, borila u predpolju savezničke hrišćanske flote, sa zadatkom da razdvoji u dva dijela borbeni raspored turske flote. Boreći se sa posadama četiri turske galije, u borbi prsa u prsa svi su Kotorani izginuli, ali je na svakog kotorskog marinca palo sedam do osam mrtvih Turaka. U bici su Peraštani imali posebnu čast, koja im je dugo pripadala da budu počasna straža glavnoj ratnoj zastavi sv. Marka „Gonfloneri", na admiralaskoj kapitani Sebastija Veniera. Od 15 čuvara zastave, predstavnika 12 peraštanskih bratstava, sedam ih je poginulo u bici. A i pilot na brodu glavnog zapovjednika hrišćanske armade Don Huana bio je Peraštanin Petar Stjepkov Marković. No, predmet ovoga ogleda je ponašanje crnogorskog boračkog potencijala na svojoj zemlji.
„U borbama su Crnogorci odvažni i neustrašivi, lukavi i razdražljivi. U osveti su strašni". - piše Viala de Somier, pukovnik francuske vojske u Boki. Neprijatelje su na bojištu ubijali bez milosti, pljačkali i masakrirali kao Ahilej Hektora. Sječenje glava, preuzeto od neprijatelja Turaka, kao ratnički običaj upražnjavao je do pred kraj 19. vijeka i ušlo je u narodni etos. Ali je zato odnos Crnogoraca prema zarboljenicima i nejači bio uglavnom čovječan. Knjaz Nikola je, na primjer, oslobodio sve Albance zarobljene u boju kod Krnjica 30. aprila 1862. godine, odajući im jednom briljantnom besjedom poštu kao hrabrnim ratnicima koje je napuštila ratna sreća i predala ih u ruke čovječnima.
Crna Gora je bila zemlja bez zatvora i zarobljeničkih logora, a feudalna navika ubijanja zarobljenika bila je daleko iza crnogorskog etosa. Pokadšto su u 17. 18. vijeku zarobljenici razmjenjivani uz otkup, radi pribavljanja sredstava za život, ali je ponašanje Crnogoraca u krajnjem slučaju vijek bilo u skladu sa savremenim građanskim shvatanjem odnosa prema ratnim zarobljenicima. Već pomenuti gest knjaza Nikole imao je u konkretnom slučaju i političke motive, ali je prije svega bilo izraz narodnog shvatanja odnos prema pobijeđenom. Kako bi, inače, bilo moguće da general Martinović, prilikom ulaska crnogorske vojske u Skadar 1913. godine, umjesto strogih vojničkih zapovijesti i uputstava, čast i imovinu albanskog i muslimanskog stanovništva i ratnih zarobljenika ostavlja na obraz crnogorskim vojnicima - najsigurniju garanciju da će se ophoditi ljudski i čovječno.
Odnos Crnogoraca prema neprijatelju bio je dio opštega duhovnoga i etičkoga sklopa. A taj ogromni raspon od divljačne azijatske surovosti do plemenite i uzvišene čovječnosti najslikovitije objašnjava sam Crnogorac u razgovoru sa francuskim oficirom: „Optužuju vas kako se suviše smjelo upuštate u sukobe, ali mi ćemo vas urazumiti". Jedan ga Crnogorac brzo prekide uzvikom: „Šta uobraženi Francuzu, zar je zločin braniti svoju nezavisnost, vjeru, ženu i kuću od napada jednog despota i njegovih satelita? Zar nam priroda ne daje to za pravo? Zar čovjek ne bi bio kukavica kad to pravo svojim junaštvom ne bi iskoristio"? Pa, ipak, upadoh i ja (jer i ja sam prisustvovao ovom sastanku) postoje pravila koja..." Ah, prekide me Crnogoraca, kakva god bila ruka koja me tuče, kakva god bila vlast koja me tiraniše, bez obzira na vrijeme, mjesto i ljude, latiću se oružja i ubiću svakog koji me vrijeđa i rado ću poginuti vršeći svoju dužnost".
Ove riječi, koje tako slikovito prikazuju nacionalni karakter ovih polu-divljaka, bile si izgovorene zanosom svojstvenom sintaksi i duhu ilirskog jezika ili impozantnim tonom antičkih heroja.


http://www.monitor.co.me/index.php?o...99&Itemid=1833