MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI RAT




Viševjekovni pokret otpora

Istorija ratovanja i razvoj ratne vještine predstavljaju značajno poglavlje, ne samo opšte i političke istorije, već i istorije kulture svakog naroda. Kod Crnogoraca istorija ratovanja za slobodu je osnovni okvir u kojem se odvijao proces formiranja nacionalne svijesti, a ratna vještina dominantan izraz duhovnog sklopa i društvene strukture. To je, uostalom, nesumnjiva i opštepoznata istina o Crnoj Gori. ,,Njena je istorija... istorija dugotrajnog pokreta otpora" (M. Hepel i M. B. Singleton: Yugoslava, 1961.). Crnogorsko ratovanje protiv Otomanske imperije od sredine 14. do pred kraj 19. vijeka bilo je, često, predmet istoriografskih istraživanja i opservacija vojno-političkog, društveno-ekonomskog, socioistorijskog i drugog karaktera. Obrađivani su i izučavani ratovi, bitke, operacije, bojevi, istaknute ličnosti, ili pojedini aspekti crnogorskog ratovanja protiv Turaka i drugih zavojevača. Međutim, ni do danas nemamo posebne istorije crnogorskih ratova, sa aspekta razvoja ratne vještine i ratne doktrine. Izuzetak je Istorija ratova Crne Gore obavljena u Kanadi, mada ona više pripada domenu publicistike i popularne literature.
Crna Gora je od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine, do njenog ponovnog oslobođenja u kampanji 1876-1878, godine, vodila neprekidni rat sa neuporedivo nadmoćnijom turskom imperijom, koja je pobjeđivala daleko veće i snažnije društvene zajednice od crnogorske. Za četiri stoljeća života klasične Crne Gore vođeno je na crnogorskom vojištu preko četiri stotine bitaka, bojeva i ratova, ne računajući danonoćno četovanje i čarke. A Crna Gora je bila zajednica od nekoliko desetina hiljada stanovnika, stiješnjenih na nekoliko hiljada kvadratnih kilometara.
Crnogorski rat, u razdoblju klasične Crne Gore, imao je odlike opštenarodnih otpora zavojevačima poznatih u istoriji. Takav je bio, na primjer, otpor Skita Persijancima u 6. vijeku p.n.e., ili otpor Numićana Rimljanima od 17. do 24. godine p.n.e., Anglosaksonaca Normanima u 11., ili Velšana Englezima u 13. vijeku. Upoređivan sa ratovima u istom razdoblju, najsličniji crnogorskom bio je rat republikanaca i rojalista u Vandeji 1793. godine i rat na Kavkazu od 1836. do 1859. godine. Po odlučnosti sa kojom je vođen crnogorski četiristogodišnji rat ravan je epopeji velikog judejskog rata koji je opisao Josif Flavije. Samo je po rezultatima jedinstven i neponovljiv, jer ni jedan od ovih u krajnjem ishodu, nije se pokazao uspješnim, kao crnogorski.
Tirolski ustanak, na primjer, bio je uspješan samo dok su ga podržavale austrijske trupe 1809. godine. Španska gerila protiv Napoleonove vojske imala je velike koristi od prostrane teritorije koju je dobro koristila za izvlačenje, ali dugotrajni otpor, a posebno protjerivanje Francuza, mogli su da izvedu samo uz podršku anglo-portugalske vojske. Najzad Kavkasci, koji su samostalno imali najviše uspjeha, zbog svoje ofanzivne taktike, uspjeli su da se održe dvadesetak godina. Poređivanja radi, iako je kavkasko vojište bilo neuporedivo prostranije od crnogorskog, a osnova za regrutovanje ustanika veća, ipak se 15.000 Kozaka, koji su činili osnovu ruske armije od oko 100.000 ljudu na Kavkazu, smatra silom koju je bilo nemoguće protjerati i po toj logici Šamilov ustanak najzad je morao biti poražen.
Nepobjediva rojalistička gerila u Vandeji poražena je kada se osmjelila da uđe u otvorenu bitku kod Koleta 1793. Velšani su izgubili rat kada su Normani nametnuli svoj način ratovanja.
Crnogorci su se u čitavom razdoblju od početka 16. do pred kraj 19. vijeka pokazali uspješnim takmacem na bojnom polju feudalizmu turskoga tipa, ali i neprijateljima polugrađanske i građanske društvene strukture. Crnogorski način ratovanja proizilazio je iz autentične društvene strukture u kojoj je sam rat bio svojevrstan produkcioni odnos koji je opredjeljivao totalitet društvene zajednice ,,voljenog naroda" za primatom nepobjedivosti na svojoj zemlji.
Ključ za razumijevanje crnogorskih ratnih uspjeha je prije svega u kvalitetu društvene formacije. To je isti ključ koji nam pomaže da razumijemo, na primjer, bitku kod Valmija 1792. godine između pruske armije i revolucionarne narodne vojske Francuske.
Pruski generali govorili su, spremajući se za pohod, da će to biti obična vojnička šetnja. Niko u to nije sumnjao. Profesionalna pruska armija, živo nasljeđe Fridriha Velikog, uživala je ugled najbolje vojske u Evropi. ,,Bitka kod Valmija nije bila velika bitka, taktički nije ni dovršena, ali je uvježbana pruska armija, gvozdene discipline, bila prinuđena na povlačenje pred gomilama dobrovoljaca koje su vikale 'Živio narod'. Od ovoga mjesta i ovoga dana nastaje novo doba u istoriji svijeta", zapisao je Gete usred pruskog logora.
Kako svjedoči Mering u svojim Ogledima o ratnoj vještini, isto tako su se pruski generali zaklinjali da neće predati Napoleonu svoje garnizone i utvrde ,,sve dok im ne izgori maramica u džepu", da bi se potom isti garnizoni predavali, ponekad i bez ispaljenog metka. A Prusi su od 18. vijeka, kada su primat preuzeli od Švajcaraca, uživali ugled najboljih vojnika Evrope, a možda i svijeta. Ali struktura feudalne Pruske bila je zastarjela i nekonkurentna modernoj formi građanske monarhije. S druge strane stoji činjenica da su Napoleonove armije poražene tek pošto su preobrazile društvene strukture u čitavoj Evropi po ugledu na Francusku.
Gotovo mitsko, crnogorsko ratovanje ponekad je potcjenjivano, a često objašnjavano i tumačeno rasnom supremacijom Crnogoraca, geografskim determinizmom i, uopšte, idealističkim i spiritističkim poimanjem istorije. Tome je, pored ostalog, razlog što čitavo razdoblje od kraja 15. do kraja 19. vijeka nije izučavano i opservirano kao jedinstveni društveno-istorijski proces.
Ovaj ogled nastao je kao pokušaj da se prikaže i predstavi klasika crnogorskog ratovanja i na osnovu poznatih fakata provjeri mit o crnogorskom vojinstvu, bez pretenzija da arbitrira u spornim istorijskim pitanjima. To nije ni enciklopedija, niti kalendar crnogorskog ratovanja. Sadržaj ogleda je prosto odraz sadašnjeg stanja naučne obaviještenosti o ovom pitanju i treba ga, na izvjestan način, smatrati pokušajem spajanja nekoliko naraštaja i škola istoričara, svjedoka i izvora u osobeno interpretiranu cjelinu.
Crna Gora nikada nije bila toliko slobodna koliko je možda sama željela i koliko je slobodnom prikazuju apologetske romantičarske predstave, niti je bila potčinjena zavojevaču po mjeri hiperkritičke istoriografije i samih zavojevača.
Poslije pada Žabljaka Ivan Crnojević i njegov nasljednik Đurađ još su neko vrijeme pokazivali diplomatskom i vojnom aktivnošću da Zeta nije pokorena. Čak je i Žabljak jedanput preotiman od Turaka. Ali, sudbina Donje Zete bila je odlučena. Za konačni datum njenog pada pod tursku vlast uzima se 1499. godina. To je i datum konačnog sloma našeg feudalizma u Zeti koji će biti zamijenjen turskim feudalizmom. Granice slobodnog dijela zemlje svedene su na relativno uzani prostor Gornje Zete, od Ostroga do Sutormana i od Morače do Kotora, sa Cetinjem kao vojno-političkim središtem zemlje. Na ovih oko dvije hiljade kvadratnih kilometara, nastanjenih šakom slobodnih ljudi, nastala je svijest o identitetu transformisana u etnos u istorijskim okolnostima zaokružene društvene zajednice.
Ova zajednica skoro četiri vijeka, od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine do ponovnog oslobođenja u Veljem ratu 1876-1878. godine, vodi uspješan rat sa nadmoćnijim i neprijateljski raspoloženim susjedima i zavojevačima. Sačuvana su svjedočanstva o više od 400 kampanja, bitaka i bojeva u razdoblju od četiri vijeka, računajući i ustanke na okupiranim teritorijama u sjevernoj Crnoj Gori i primorskim krajevima, ne računajući pritom danonoćno četovanje koje je prevashodno predstavljalo oblik privređivanja i preovlađujući oblik egzistencije - djelatnost kojom se bavilo svekoliko muško stanovništvo slobodnog dijela zemlje. Čitavo to razdoblje u nacionalnoj istoriji bilo je razdoblje totalnog rata.

http://www.monitor.co.me/index.php?o...94&Itemid=1799