Results 1 to 9 of 9

Thread: Momir M. Marković: Crnogorski rat

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Arrow Momir M. Marković: Crnogorski rat

    MOMIR M. MARKOVIĆ: CRNOGORSKI RAT




    Viševjekovni pokret otpora

    Istorija ratovanja i razvoj ratne vještine predstavljaju značajno poglavlje, ne samo opšte i političke istorije, već i istorije kulture svakog naroda. Kod Crnogoraca istorija ratovanja za slobodu je osnovni okvir u kojem se odvijao proces formiranja nacionalne svijesti, a ratna vještina dominantan izraz duhovnog sklopa i društvene strukture. To je, uostalom, nesumnjiva i opštepoznata istina o Crnoj Gori. ,,Njena je istorija... istorija dugotrajnog pokreta otpora" (M. Hepel i M. B. Singleton: Yugoslava, 1961.). Crnogorsko ratovanje protiv Otomanske imperije od sredine 14. do pred kraj 19. vijeka bilo je, često, predmet istoriografskih istraživanja i opservacija vojno-političkog, društveno-ekonomskog, socioistorijskog i drugog karaktera. Obrađivani su i izučavani ratovi, bitke, operacije, bojevi, istaknute ličnosti, ili pojedini aspekti crnogorskog ratovanja protiv Turaka i drugih zavojevača. Međutim, ni do danas nemamo posebne istorije crnogorskih ratova, sa aspekta razvoja ratne vještine i ratne doktrine. Izuzetak je Istorija ratova Crne Gore obavljena u Kanadi, mada ona više pripada domenu publicistike i popularne literature.
    Crna Gora je od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine, do njenog ponovnog oslobođenja u kampanji 1876-1878, godine, vodila neprekidni rat sa neuporedivo nadmoćnijom turskom imperijom, koja je pobjeđivala daleko veće i snažnije društvene zajednice od crnogorske. Za četiri stoljeća života klasične Crne Gore vođeno je na crnogorskom vojištu preko četiri stotine bitaka, bojeva i ratova, ne računajući danonoćno četovanje i čarke. A Crna Gora je bila zajednica od nekoliko desetina hiljada stanovnika, stiješnjenih na nekoliko hiljada kvadratnih kilometara.
    Crnogorski rat, u razdoblju klasične Crne Gore, imao je odlike opštenarodnih otpora zavojevačima poznatih u istoriji. Takav je bio, na primjer, otpor Skita Persijancima u 6. vijeku p.n.e., ili otpor Numićana Rimljanima od 17. do 24. godine p.n.e., Anglosaksonaca Normanima u 11., ili Velšana Englezima u 13. vijeku. Upoređivan sa ratovima u istom razdoblju, najsličniji crnogorskom bio je rat republikanaca i rojalista u Vandeji 1793. godine i rat na Kavkazu od 1836. do 1859. godine. Po odlučnosti sa kojom je vođen crnogorski četiristogodišnji rat ravan je epopeji velikog judejskog rata koji je opisao Josif Flavije. Samo je po rezultatima jedinstven i neponovljiv, jer ni jedan od ovih u krajnjem ishodu, nije se pokazao uspješnim, kao crnogorski.
    Tirolski ustanak, na primjer, bio je uspješan samo dok su ga podržavale austrijske trupe 1809. godine. Španska gerila protiv Napoleonove vojske imala je velike koristi od prostrane teritorije koju je dobro koristila za izvlačenje, ali dugotrajni otpor, a posebno protjerivanje Francuza, mogli su da izvedu samo uz podršku anglo-portugalske vojske. Najzad Kavkasci, koji su samostalno imali najviše uspjeha, zbog svoje ofanzivne taktike, uspjeli su da se održe dvadesetak godina. Poređivanja radi, iako je kavkasko vojište bilo neuporedivo prostranije od crnogorskog, a osnova za regrutovanje ustanika veća, ipak se 15.000 Kozaka, koji su činili osnovu ruske armije od oko 100.000 ljudu na Kavkazu, smatra silom koju je bilo nemoguće protjerati i po toj logici Šamilov ustanak najzad je morao biti poražen.
    Nepobjediva rojalistička gerila u Vandeji poražena je kada se osmjelila da uđe u otvorenu bitku kod Koleta 1793. Velšani su izgubili rat kada su Normani nametnuli svoj način ratovanja.
    Crnogorci su se u čitavom razdoblju od početka 16. do pred kraj 19. vijeka pokazali uspješnim takmacem na bojnom polju feudalizmu turskoga tipa, ali i neprijateljima polugrađanske i građanske društvene strukture. Crnogorski način ratovanja proizilazio je iz autentične društvene strukture u kojoj je sam rat bio svojevrstan produkcioni odnos koji je opredjeljivao totalitet društvene zajednice ,,voljenog naroda" za primatom nepobjedivosti na svojoj zemlji.
    Ključ za razumijevanje crnogorskih ratnih uspjeha je prije svega u kvalitetu društvene formacije. To je isti ključ koji nam pomaže da razumijemo, na primjer, bitku kod Valmija 1792. godine između pruske armije i revolucionarne narodne vojske Francuske.
    Pruski generali govorili su, spremajući se za pohod, da će to biti obična vojnička šetnja. Niko u to nije sumnjao. Profesionalna pruska armija, živo nasljeđe Fridriha Velikog, uživala je ugled najbolje vojske u Evropi. ,,Bitka kod Valmija nije bila velika bitka, taktički nije ni dovršena, ali je uvježbana pruska armija, gvozdene discipline, bila prinuđena na povlačenje pred gomilama dobrovoljaca koje su vikale 'Živio narod'. Od ovoga mjesta i ovoga dana nastaje novo doba u istoriji svijeta", zapisao je Gete usred pruskog logora.
    Kako svjedoči Mering u svojim Ogledima o ratnoj vještini, isto tako su se pruski generali zaklinjali da neće predati Napoleonu svoje garnizone i utvrde ,,sve dok im ne izgori maramica u džepu", da bi se potom isti garnizoni predavali, ponekad i bez ispaljenog metka. A Prusi su od 18. vijeka, kada su primat preuzeli od Švajcaraca, uživali ugled najboljih vojnika Evrope, a možda i svijeta. Ali struktura feudalne Pruske bila je zastarjela i nekonkurentna modernoj formi građanske monarhije. S druge strane stoji činjenica da su Napoleonove armije poražene tek pošto su preobrazile društvene strukture u čitavoj Evropi po ugledu na Francusku.
    Gotovo mitsko, crnogorsko ratovanje ponekad je potcjenjivano, a često objašnjavano i tumačeno rasnom supremacijom Crnogoraca, geografskim determinizmom i, uopšte, idealističkim i spiritističkim poimanjem istorije. Tome je, pored ostalog, razlog što čitavo razdoblje od kraja 15. do kraja 19. vijeka nije izučavano i opservirano kao jedinstveni društveno-istorijski proces.
    Ovaj ogled nastao je kao pokušaj da se prikaže i predstavi klasika crnogorskog ratovanja i na osnovu poznatih fakata provjeri mit o crnogorskom vojinstvu, bez pretenzija da arbitrira u spornim istorijskim pitanjima. To nije ni enciklopedija, niti kalendar crnogorskog ratovanja. Sadržaj ogleda je prosto odraz sadašnjeg stanja naučne obaviještenosti o ovom pitanju i treba ga, na izvjestan način, smatrati pokušajem spajanja nekoliko naraštaja i škola istoričara, svjedoka i izvora u osobeno interpretiranu cjelinu.
    Crna Gora nikada nije bila toliko slobodna koliko je možda sama željela i koliko je slobodnom prikazuju apologetske romantičarske predstave, niti je bila potčinjena zavojevaču po mjeri hiperkritičke istoriografije i samih zavojevača.
    Poslije pada Žabljaka Ivan Crnojević i njegov nasljednik Đurađ još su neko vrijeme pokazivali diplomatskom i vojnom aktivnošću da Zeta nije pokorena. Čak je i Žabljak jedanput preotiman od Turaka. Ali, sudbina Donje Zete bila je odlučena. Za konačni datum njenog pada pod tursku vlast uzima se 1499. godina. To je i datum konačnog sloma našeg feudalizma u Zeti koji će biti zamijenjen turskim feudalizmom. Granice slobodnog dijela zemlje svedene su na relativno uzani prostor Gornje Zete, od Ostroga do Sutormana i od Morače do Kotora, sa Cetinjem kao vojno-političkim središtem zemlje. Na ovih oko dvije hiljade kvadratnih kilometara, nastanjenih šakom slobodnih ljudi, nastala je svijest o identitetu transformisana u etnos u istorijskim okolnostima zaokružene društvene zajednice.
    Ova zajednica skoro četiri vijeka, od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. godine do ponovnog oslobođenja u Veljem ratu 1876-1878. godine, vodi uspješan rat sa nadmoćnijim i neprijateljski raspoloženim susjedima i zavojevačima. Sačuvana su svjedočanstva o više od 400 kampanja, bitaka i bojeva u razdoblju od četiri vijeka, računajući i ustanke na okupiranim teritorijama u sjevernoj Crnoj Gori i primorskim krajevima, ne računajući pritom danonoćno četovanje koje je prevashodno predstavljalo oblik privređivanja i preovlađujući oblik egzistencije - djelatnost kojom se bavilo svekoliko muško stanovništvo slobodnog dijela zemlje. Čitavo to razdoblje u nacionalnoj istoriji bilo je razdoblje totalnog rata.

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...94&Itemid=1799

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ..........................

    Igra sa smrću





    U „zajednici sudbine", sa nespornom sviješću o istorijskom, jezičkom i kulturnom identitetu, organizovan je otpor zavojevaču. Poznati su mnogi veliki bojevi Crnogoraca sa Turcima u kojima su Crnogorci uspješno odolijevali i čak pobjeđivali tursku armadu. Neposredno nakon pada Donje Zete istorija nepokornog naroda bilježi bojeve 1505, 1510, 1513, 1519. i 1520. godine. Crnogorci učestvuju u kiparskom ratu 1570-1573, a prve značajne pobjede bilježe na Lješkopolju 1604. godine i Kosovom Lugu 1613. godine. Za čitavo razdoblje 16. vijeka Turci nijesu nijednom prodrli na Cetinje. Djelimično stoga što im šaka gorštaka, čiji se pokret još nije ozbiljno cijenio, nije tako opasno ugrožavala interese na tom dijelu Balkana, a i stoga što su u tom razdoblju najaktivnije učešće u otporu pokazala plemena koja nijesu gravitirala Cetinju. U jednom opisu turskog carstva na njemačkom jeziku iz 1554. godine kaže se za Crnogorce: „Ovaj narod zakleti je neprijatelj turski i gotov je do dade 15.000 boraca".
    Crnogorski otpor zavojevaču u razdoblju od početka 16.vijeka do konačne pobjede u 19. vijeku odvijao se u okviru svehrišćanske borbe protiv islama, u kojoj su se Crnogorci našli na isturenom položaju. Ali, svehrišćanski okvir ne daje potpuno objašnjenje kako je nastao crnogorski ratni logor koji nijesu uspijevale da likvidiraju ni najprovjerenije političke i vojne metode osvajača.
    Politika koju su Turci primjenjivali da upravu nad pokorenim oblastima povjeravaju istim feudalcima, klanovima i porodicama koje su do tada vladale određenom teritorijom, davala je dobre rezultate na svim feudalnim prostorima. Stefan Lazarević je, na primjer, bio jedan od najpouzdanijih vazala sultana Bajazita, isto kao što su moskovski, kijevski i novgorodski boljari bili instrumenti vlasti mongolskih zavojevača, čak i sam Aleksandar Nevski.
    U dubokom feudalizmu je slična politika davala rezultate i u samoj Zeti. No, na razmeđu 14. I 15. vijeka pokazala se potpuno neefikasnom. Tako Stefan Crnojević kao Skenderbeg, turski namjesnik u pokorenim oblastima Crne Gore, nije svom suverenu donio mir. Ustanak koji je buknuo 1504. godine pokazao je ništavnost feudalnog legitimiteta. U tom razdoblju, po svemu sudeći, rađao se pojam slobode u modernom smislu. Pojam kojega nema u duhovnom sklopu predgrađanske epohe niti ga poznaje ideološki aparat Crkve koja poznaje samo raba božjeg i slugu. Ni seljački ustanci širom feudalne Evrope nijesu odbacivali društvenu šemu: caru carevo, a Bogu božje. Oni su se samo zalagali za seljačku pravicu.
    Svijest o ličnoj slobodi pojedinca na čije tragove nailazimo kod Crnogorarca onoga doba i puna decentralizacija zajednice, u nauci najčešće tumačena kao partikularizam plemena, sela, bratstva i pojedinca, bila je neprikosnovena. I ta je neprikosnovenost, čini se, bila ključ za razumijevanje suštinske pretpostavke za uspješnost višestoljetnog rata. Istorijska fakta nedvosmisleno potvrđuju da je zavojevač prinuđen da osvaja ne samo Crnu Goru kao društvenu zajednicu, već je morao da osvoja posebno svako pleme, svako selo, i najzad, svakog pojedinca. A to nikome nije pošlo za rukom, pored ostalog, zbog ustinjenosti ciljeva. Crna Gora nije mogla biti pokorena ,,dok teče jednoga Crnogorca".
    Svijest o slobodi rađala se dugo, krvavo i mučno, sa plimama i osjekama samopouzdanja. ,,Katunska nahija, najzabitiji i najsiromašniji dio Crne Gore, oslonjena na mletačke posjede u Boki, zaštićena pojasom nemirnih i ratobornih plemena i ostalih crnogorskih nahija, geopolitički je bila predodređena da postane 'izviiskra' crnogorske slobode. U političkom životu zemlje (za četiri stoljeća, op. M.M.), imala je odlučujuću ulogu. A cilj svih turskih kaznenih pohoda bila je Katunska nahija i njeno Cetinje".
    Mitska snaga pojma slobode koji se rađao sa novom društvenom zajednicom bila je pokretač i motiv crnogorske igre sa smrću, koja je čitav narod držala u transu, na ivici fizičkog istrebljenja.
    ,,Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vam niko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga. Vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je oćete..." - pisao je Petar I sunarodnicima i gotovo nepogrešivo definisao stanje rađanja svijesti o slobodi, rađanja koje je trajalo stoljećima, koje će najistaknutiji predstavnici narodnoga duha - mitropolit Vasilije, sveti Petar, Petar II Petrović Njegoš i drugi - definisati kao modernu svijest o pravima i obavezama.
    ,,Da znate dobro da Crnogorci radi su svi do posljednjega pogrebsti sebe, pod razvalinama svojijeh kuća i sa tijem ostaviti potomstvu sjedočanstva grobnijeh krsta da su postradali za vjeru i otečestvo nego li podpasti pod igo tuđega ropstva". U pismima crnogorskih mitropolita i glavara nailazimo na uzvišena svjedočanstva o dužnosti da se umre za svoju zemlju, otečenstvo, slobodu i neovisnost.
    ,,Od nas vladike Save i vladike Vasilije, vojvodah i serdarah i svijeg glavarah černogorskih kadiji i muselimu i svijem hagama ot Podgorice, Spuža i Žabljaka.
    Primismo vašu knjigu u kojoj pišete sahat prije, da vi otpišemo. Vi znate, da nikad Čarnaja Gora harača nije plaćala, kao ni danas ne plaćaju ona sela černogorskaja, koja su pod samijeh vašijeh gradovah... A što pišete da ćete doć na nas fermanom i velikom vojskom, da poharate i posječete Černuju Goru su sve četiri kraja, i pređe su dohodili i prijetili, a mi čekamo na svoju zemlju, neka naša zemlja našu krv popije..." ili ,,A mi smo dužni na našu zemlju i za svoju vjeru i otečestvo svoju krvi proliti".
    Ovakav zanosni izraz patriotskih dužnosti mogla je pružiti samo nacionalna svijest o crnogorstvu. To su uočili i drugi.
    ,,Crnoj Gori je životno načelo crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaođenuti šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvijetljenijeg - ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo crnogorstva". (Iz uvodnika Glasa Crnogorca, od 20. I 1884. godine).
    Ako u 16. vijeku još nije bilo jasno kakvi se procesi odvijaju u crnogorskom tradicionalnom društvu, njihov značaj i veličina ocrtavaju se jasno tek na širokom fonu istorijske distance. U 17. vijeku postaje barem jasno da je riječ o zajednici koja može imati značajnu ulogu u svehrišćanskom sukobu sa muhamedanstvom. Tada, u 17. vijeku, ostvarene su prve značajne crnogorske pobjede nad Turcima. Bile su to pobjede u Lješkopolju i Kosovom Lugu, 1604. I 1613. godine.
    Vojska skadarskog sandžak-bega, u jačini od 12.000 ljudi, krenula je 1604. godine iz Podgorice, preko Lješanske nahije u pravcu Cetinja, s ciljem da konačno likvidira slobodnu crnogorsku zonu oko Lovćena. U lješanskom kamenjaru sukobili su se sa crnogorskim snagama jačine oko 400 ljudi, koje su pružale žilav otpor. Tokom cjelodnevne borbe, prednji djelovi turskog borbenog rasporeda dostigli su liniju selo Staniseljići - Gorica, gdje ih je zatekla noć. Tokom istoga dana na bojište je prispio vladika Rufim, sa oko 500 Katunjana. Crnogorsko komandovanje uočilo je da je glavnina turskih snaga u Lješkopolju zanoćila gotovo bez ikakvog osiguranja. Vladika Rufim izdijelio je svoje snage u više manjih odreda koji su tokom noći neprimjetno zaposjeli položaje na jurišno odstojanje. U rasvit su Crnogorci izvršili opšti juriš na turski logor. Iznenađenje je bilo potpuno i tuske snage u Lješkopolju su razbijene.
    Vladika Rufim sa Crnogorcima ostvario je još dvije značajne pobjede nad Turcima 1613. godine, kada je skadarski sandžak-beg Arslan -paša obnovio napade na Crnu Goru. Turski napad izveden je u dva pravca. Jedna napadna kolona krenula je iz Podgorice prema Cetinju, dok je druga kolona, sa osloncem na Spuž i Podgoricu, imala zadatak da uništi crnogorske ustaničke snage u Piperima i Bjelopavlićima.
    Turske snage, koje su nastupale preko Lješkopolja prema Cetinju, suzbijene su od Crnogoraca u rejonu sela Kokoti i najterane na povlačenje. Druga turska kolona, koja je u Bjelopavlićima vodila borbu sa ustanicima iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, do nogu je potučena krajem septembra 1613. godine. Izvjesno je da je odlučujuću ulogu u boju odigrao odred od oko 700 Katunjana, pod komandom vladike Rufima, koji je iz pravca Zagarča, odlučnim udarom u bok i nametanjem bliske borbe, unio pometnju u turski borbeni raspored i nanio im znatne gubitke.

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...95&Itemid=1800

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ....

    Neosvojivo Cetinje




    Crnogorci su uzeli aktivnog učešća u Kandijskom ratu od 1644. do 1669. godine, a zatim i u Morejskom ratu od 1684. do 1699. godine. U to vrijeme opšteg borbenog raspoloženja kod Crnogoraca Turci su pretrpjeli jedan težak poraz u Kučima 1688. a drugi isto tako težak poraz i iste godine na Krusima u Lješanskoj nahiji. Crnogorci su, kao mletački saveznici, 1690. napadali Trebinje, a naredne 1691. godine na Bileću. Jedno jače tursko odjeljenje poraženo je u Komanima 23. maja 1691. godine, a u julu iste godine Turci su sličan poraz doživjeli i u Piperima. U vrijeme Morejskog rata Turci su organizovali dvije ekspedicije s ciljem da likvidiraju crnogorski otpor i 1685. godine turska je vojska, pod komandom Sulejman-paše Bušatlije, prodrla na Cetinje. Pohod Sulejman-paše na Crnu Goru počeo je vojnim akcijama protiv plemena Kuča i Klimenta. Pošto su ova plemena primorana na pokornost i čak mobilisana u pohod na Cetinje, čime je Sulejman-paša potpuno osigurao zaleđe, usmjerio je sve svoje snage prema Cetinju. Pohod je praćen velikim pustošenjima i razaranjima koje su Crnogorci stoički podnosili, pružajući žilav otpor u teškim uzastopnim bojevima. Neposredno uoči ulaska turskih borbenih kolona u Cetinje odigrao se odsudni boj na Vrtijeljci 26. septembra 1685. godine, u kojemu je odred „bokeljskih hajduka" i Crnogoraca, pod komandom Baja Pivljanina, izginuo „pjevajući i Turke bijući", braneći i izgrađujući mit po kojemu neprijatelj ulazi u Cetinje samo preko mrtvih Crnogoraca. Prodor Sulejman-paše na Cetinje nije poljuljao borbeni moral i samopouzdanje Crnogoraca. Gotovo bi se moglo reći da je još više raspalio ratne strasti. Crnogorski borbeni ešaloni pod komandom vladike Visariona odigrali su odlučujuću ulogu u borbama za oslobođenje Novog septembra 1687. godine. Naime, početkom septembra te godine mletačka flota i armada opsjeli su tursku posadu u Novom. U sastavu mletačkih opsadnih snaga dejstvovalo je i oko 3.000 Crnogoraca. Oni su u odličnom momentu razbili tursku vojsku koja je iz pravca Hercegovine pokušala deblokadu opsjednutog garnizona. Spomen na crnogorsku hrabrost ispoljenu tom prilikom, u borbi prsa u prsa, sačuvan je u hronikama, predanju i poeziji. Čini se, međutim, da bi veći značaj trebalo pridati crnogorskim bojevima sa vojskom skadarskog vezira Sulejman- paše. On je sa znatnim snagama pokušavao da preko Katunske nahije i Cetinja napadne Kotor i Boku i tako deblokira Novi. U teškim uzastopnim danonoćnim bojevima sa Katunjanima, za tri neđelje dana tokom septembra, vojska skadarskog vezira pretrpjela je teške gubitke. Poraz Sulejman-pašine vojske u Katunskoj nahiji odlučujuće je uticao na ishod neposredne crnogorsko-mletačke opsade Novog 1687. godine. Izvori se uvijek ne slažu sa gubicima na jednoj i drugoj strani, tako da se turski gubici, po raznim izvorima, procjenjuju od nekoliko hiljada do desetak hiljada mrtvih. Izvjesno je, međutim, da je sa crnogorsko mletačke strane cijena ovog rata plaćena crnogorskom krvlju. Po jednom izvoru, tokom septembra 1687. godine poginulo je 1.5000 Crnogoraca i 170 mletačkih vojnika. Poslije bitke kod Kačanika 1690. godine, u kojoj su Turci nanijeli potpuni poraz austrijskim trupama, splasnulo je i borbeno raspoloženje sjevernih crnogorskih plemena Brđana. To je bila povoljna prilika za starog crnogorskog neprijatelja skadarskog vezira Sulejman- pašu Bušatliju do 1692. godine obnovi ofanzivu na podlovećensku Crnu Goru, koju je ovaj dosta uspješno iskoristio. Tada je do temelja porušen Cetinjski manastir koji je u 15. vijeku sagradio Ivan Crnojević, gospodar Zete. Manastir su prvo miniranjem oštetili crnogorski saveznici Mlečani, neposredno uoči povlačenja simboličnog vojnog kontigenta koji bijahu uputili kao pomoć Crnogorcima. Potom ga je turska vojska, po naređenju Sulejman-paše, sravnila sa zemljom. U 18. vijeku turska je vojska još tri puta prodrla na Cetinje, vojno-strategijsko uporište idejnog i ideološkog središta slobodnog dijela zemlje. To je bilo poslije krvavih okršaja 1712. godine, kada su turske snage, zbog velikih gubitaka bile prinuđene na povlačenje, i dvije godine kasnije, 1714. godine, u pohodu po zlu zapamćenog Numan-paše Ćuprilića. Posljednji put je turska vojska prodrla do Cetinja 1785. godine, pod zapovjedništvom Mahmut-paše Bušatlije. Nijedanput turska vojska nije uspjela da skrši i likvidira crnogorski oružani otpor. Crnogorsku živu silu nije bilo moguće uništiti jednom kampanjom. Razlog tome je ponajviše crnogorski način ratovanja koji definiše Njegoš u Šćepanu Malom. „Kad te ćera, uteć mu ne možeš, kad ti bježi, viđet ga ne možeš; udari ti odkud se ne nadaš, krije ti se zazrijet ga ne možeš, kad pomisliš da si ga dobio od njega se nadaj pogibiji". Bez sumnje, taktika Crnogoraca bila je u saglasju sa samosviješću svojstvenom nacionalno-oslobodilačkim pokretima i društveno-istorijskim okolnostima. Spori razvoj crnogorske nacionalne revolucije i izgrađivanje centralne vlasti, koja je nesporni plemenski partikularizam usmjeravala u revolucionarno nadmetanje, na planu oslobodilačkih težnji činili su efikasnost crnogorskog oružja sve većom. Tako je, i pored pet turskih pohara Cetinja, sačuvan spomen na mnoge bojeve i bitke u istom razdoblju u kojima su Crnogorci odnosili pobjede i ponekad potpuno uništavali znatnije turske sastave. Takav je slučaj i sa prvom turskom poharom Cetinja u 18. vijeku. Taj pohod 1712. godine se u cjelini može smatrati potpunim turskim porazom, uprkos činjenici da su prodrli do Cetinja. Relativno široki pojas nemirne i nikada do kraja pokorene Crne Gore besumnje je značajno uticao na opstanak i razvoj slobodnog dijela zemlje oko Lovćena. Istina, ova je okolnost povremeno generirala bratoubilaštvo i neke druge pojave svojstvene svakoj revoluciji. U krajevima Crne Gore pod turskom, mletačkom ili austrijskom okupacijom Crnogorci su bilu u daleko povoljnijem položaju od ostalih potlačenih naroda na Balkanu. Crnogorci su i „pokoreni" bili značajan politički faktor sa kojima se moralo ozbiljno računati. Crnogorci iz Krivošija i Grblja, naprimjer bili su jedini u austrijskoj imperiji oslobođeni opšte vojne obaveze (da ne bi bili primorani da ratuju protiv sabraće) a imali su pravo da nose svoje oružje. Da i ne govorimo o statusu Crnogoraca pod turskom okupacijom koji je gdje-gdje bio još i povoljniji. Takav status proizilazio je, neposredno i posredno, iz duhovnog jedinstva sa slobodnim dijelom zemlje oko Lovćena. Svako ugrožavanje statusa i privilegije moglo je nominalnom vlastodršcu stvoriti goleme nevolje. Tako je, naprimjer, jedna pogrešna odluka bečke vlade izazvala poznati Krivošijski ustanak u kojemu je, od kraja oktobra 1869. godine do uoči božića naredne, austrijska vojska od nekoliko pukova lovačke pješadije i nešto graničara podržavanih topništvom sa brodovlja (pod komandom generala Vagnera koji je smijenjen zbog neuspjeha a na njegovo mjesto imenovan general Rodić) uzalud pokušala da skrši otpor oko hiljade ustanika. Ovaj slikovit primjer neizmjerne crnogorske nadmoći u „malom ratu" ponovljen je 1881/1882.

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...96&Itemid=1801

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default .........

    Društvena načela





    Od kraja 15. vijeka Crna Gora će ,,predstavljati svojevrsnu, atipičnu državnu organizaciju, bez klasičnih atributa vlasti (vojske, policije, uprave, administracije), ali iznutra čvrsto povezane jedinstvom narodnih interesa na očuvanju nezavisnosti i slobode. Dominantnu masu stanovništva toga dijela zemlje čine slobodni seljaci... bez objektivnih mogućnosti za klasno raslojavanje i izraženu imovinsku diferencijaciju". Crnogorsko društvo je od kraja 15. vijeka do kraja 19. vijeka, a možda i kasnije, počivalo na plemenskoj organizaciji, koja će postati čak i etničko obilježje naroda. U tumačenju crnogorskog plemenskog društva, kao po nekoj matrici, reprodukovalo se shvatanje da je to bilo društvo rodovske strukture i organizacije i da je u odnosu na feudalizam bilo na nižem stupnju razvoja. Ovakvo shvatanje proizašlo je iz površnog tumačenja društvenog kostima i njegovih pojavnih oblika, koje se, bez sumnje, bilo pod snažnim uticajem tradicije i nasljeđa.
    Korijeni izvorne rodovske strukture plemena na crnogorskim prostorima sežu duboko u praslovenski kulturno-istorijski sloj. Pleme je na prostoru Crne Gore preživjelo rimsku kolonizaciju, uspješno je odolijevalo feudalizaciji, dobijajući pri tome nove etno-sociološke elemente i kulturno-istorijske slojeve. Pa, iako je imalo elemente rodovske strukture, crnogorsko pleme je, u stvari, bilo administrativno -upravna i organizaciona forma, po sadržaju i suštini bitno drugačije borbe, a čije početke naziremo u periodu raspada feudalne crnogorske države. Ali, u opštem istorijskom metežu na ovim prostorima, crnogorsko društvo će još dugo imati i neka obilježja iz vremena posljednjih Crnojevića.
    Na samom početku ovoga razdoblja u staroj Crnoj Gori, a naročito u Katunskoj nahiji, kao osnovna društvena ćelija dominirala je inokosna porodica građanskog tipa, dok je u Albaniji, Brdima, Drobnjaku i Hercegovini dominirala porodična zadruga. Ovoj značajnoj transformaciji osnovne društvene ćelije u podlovćenskoj Crnoj Gori su, pored ostalog, bitno doprinijeli ekonomski razlozi. Ali, ni zadruga nije bestraga nestala. Njenu će ulogu na tom prostoru preuzeti jedna pluralistička forma rodbinskih odnosa - bratstvo, čije su norme bile obavezujuće samo na planu vitalnih interesa zajednice.
    Pleme je bilo administrativno-upravna i organizaciona jedinica sa izbornim glavarom, kojega bira narod. Plemena su obrazovala nahije na čijem je čelu stajao guvernadur. Istina, ovaj institut imala je samo Katunska nahija kao vojno, politički i ekonomski najsnažnija, i na čijoj se teritoriji nalazilo Cetinje - političko središte zemlje.
    Vrhovni organ vlasti bio je Opštecrnogorski zbor, na kojem je pravo učešća imao svaki Crnogoraca sposoban za borbu. ,,Taj najveći naoružani parlament, pod vedrim nebom, u Evropi toga doba", raspravljao je i donosio odluke o svim pitanjima od interesa za cijelu zajednicu. Prvi takav zbog održan je na Cetinju 1500. godine. Ovaj vojno-demokratski parlament imao je i neku vrstu izvršnog organa vlasti - Crnogorski glavarski zbor, sastavljen od zastupnika svih plemena, s pravom upravljanja narodnim poslovima između dva zasjedanja Opšecrnogorskog zbora.
    Sticajem istorijskih okolnosti u kojima se poistovjećuju interesi naroda i crkve koja od kraja 17. vijeka poprima obilježja narodne laičke crkve, i de fakto, postaje instrument narodnih interesa i volje, Opštecrnogorski zbog bira svojega mitropolita i povjerava mu dužnost vrhovnog komandanta i političkog vođe. I kada je izborom Danila Šćepanovića 1697. godine zvanje mitropolita, po pravu nasljeđa, prešlo na porodicu Petrović, ipak je svaki novonaimenovani mitropolit morao biti potvrđen izborom.
    Činjenica da su Petrovići dobili nasljedno pravo na kormilo crnogorske društvene i državne zajednice, u društvu osobene parlamentarne demokratije, može se objasniti jedino time da su Petrovići doista bili najbolji među najboljima. Ovo nasljedno pravo bilo je podložno verifikaciji Opštecrnogorskog zbora. Taj institut je pored ostalog uticao na vladare iz dinastije Petrović-Njegoš da za nasljednika među svojima uvijek biraju najboljega.
    Crnogorsko plemensko društvo bilo je proizvod istorijskih procesa. Snažno prisustvo tradicije i nasljeđa bilo je situirano na novim principima koje će tek kasnije u Evropi afirmisati velika građanska revolucija kao svoja temeljna načela.
    Jednakost, bratstvo i jedinstvo (egalite, fraternite, unite) bili su datost crnogorskog društva i temeljni principi vojne demokratije. Sam atribut vojnog društva, ,,vojeni narod" kako ga je nazvao vladika Sava, mogao bi se, usljed specifičnih istorijskih okolnosti, smatrati recidivom minule epohe. Jer je ,,feudalni sistem, po svom poreklu bo vojna organizacija". Ali, sva druga obilježja bila su bitno drugačija.
    ,,Černa Gora jest opšti zbor naroda". Tako je vladika Vasilije definisao crnogorsku demokartiju koja u nečemu podsjeća na na antičku demokratiju i helensko društvo. On Crnu Goru naziva još i republikom. ,,Ova ista zemlja Crna Gora nije nikome potčinjena, nego stoji još od vremena Aleksandra Velikog kao čista djevica jedna naročita republika... Ovom republikom vlada njen Mitropolit" - piše vladika Vasilije Mariji Tereziji.
    Demokratija je utemeljivala jednakost u pravnom pogledu, što potvrđuju svi poznati pravni spomenici crnogorske državno-pravne tradicije i kulture. Prvi crnogorski ustav Stega, donesen avgusta 1796. godine na Cetinju, pored toga što proklamuje teritorijalno i političko jedinstvo zemlje, učešće svakog građanina u oslobodilačkoj borbi oglašava moralnom i zakonskom obavezom. A opšta vojna obaveza tekovina građanskih revolucija, postojala je u Crnoj Gori kao moralna obaveza i običajna norma još od kraja 15. vijeka.
    I druge običajne pravne norme ,,zakona černogorskog" imale su obilježja građanskih normi. Doninirali su, na primjer, svojinski odnosi pravo lične svojine građanskog tipa. Zato nije ni čudo da je Valtazar Bogišić na temelju običajnih normi stvorio jedan od najuspješnijih i najboljih pravnih spomenika u ondašnjoj građanskoj Evropi.
    Načela jednakosti za nekoliko stoljeća u Crnoj Gori podupirala je i ekonomska osnova društva koja nije davala objektivne mogućnosti za značajnije klasno raslojavanje, te se vodeće snage društva u pravnom smislu ni u čemu nijesu razlikovale od slobodnog seljaštva. To će biti razlog da mlada crnogorska buržoazija ostane vječito u začetku i ta će se činjenica u 20. stoljeću odraziti na razvoj crnogorskog društva. S druge strane, ekonomske mogućnosti su u spletu drugih okolnosti činile da proces specifične crnogorske revolucije traje nekoliko stoljeća, upravo koliko traje i oslobodilačka borba, sa kojom uporedo teče i razvija se.
    Drugi važan princip građanskog društva ispoljavao se u jedinstvu narodnih interesa koji u procesu oslobodilačke borbe neposredno utiču i na formiranje nacionalne svijesti. Potvrdu toga nailazimo u stalnom izražavanju patriotizma i svijesti o otadžbini. ,,Crna Gora otečestvo naše" jeste ideja vodilja i motiv koji srijećemo u epskim crnogorskim pjesmama 17. i 18. vijeka. Motiv, pojam i riječ do tada potpuno nepoznati. Tako je bratstvo, kao politička parola epohe, ušlo u narodni etos i leksiku u vrijeme nacionalne revolucije.

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...97&Itemid=1802

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default .........

    Braća, otadžbina i hrabrost





    Svaki glavar, vojvoda i vladika obraćali su se u svim važnijim, naročito sudbonosnim prilikama pred odlučne sudare, „dragoj braći" Crnogorcima. U besjedi vladika Danilo Petrović na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju 1711. povodom dolaska ruskog poslanika pukovnika Mihaila Miloradovića i kapetana Lučakevića, sačuvanoj u Kratkoj istoriji Crne Gore mitropolita Petra I, obraća se sa: „Braćo moja Crnogorci" i „ljubezna braćo Crnogorci". Petar I, uoči bitke na Martinićima juna 1796. ili uoči bitke na Krusima septembra iste godine, obraća se borcima: „Ljubezni vitezi i mila braćo" i „Mili sinovi i predraga braćo". U narodnim pjesmama toga doba se neprestano klikuje „Crnogorci moja braćo draga", što je zapravo svojevrsni obrazac građanske publicistike, karakterističan motiv veoma značajan za razumijevanje procesa dozrijevanja i učvršćivanja crnogorske samosvijesti. Povezivanjem ovog obrazaca sa drugim motivima, prije svega mnogovjekovnom istorijom, te motivima predstojećih napora i žrtava, dali su tom obrascu epsku formu.
    Identifikacija čitavog naroda sa braćom jeste obilježje epohe građanske nacionalne revolucije. Duh francuske revolucije ustanovio je „fraternite" naroda kao temeljni princip. Ideje, načela i politički okvir crnogorske građanske revolucije, čini se, počeli su se rađati u sumrak crnogorskog feudalizma. Ivan Crnojević se, na primjer, u Povelji o osnivanju Cetinjskog manastira obraća „ljubeznoj braći", vjerovatno pod uticajem hrišćanske duhovnosti, ali svakako i nejasne svijesti o potrebi transformacije cijele društvene zajednice, iako u istom izvoru funkcionišu i svi jasni znaci feudalizma, kao zavisno stanovništvo i slično. Nema sumnje, epohe, razdoblja i civilizacije nijesu omeđene jasnim granicama, te se lociranjem nastanka ideja može samo govoriti o početku istorijskih procesa.
    Epohe koje prethode građanskom društvu ne poznaju ideju bratstva, jer tamo vlada duh roblja, sluga, vazala i gospodara. Društveni ideali su poslušnost, vjernost, odanost. Bratstva najčešće nema ni među najprivilegovanijima, ni na vrhu piramide društvene strukture. „Slugo moja, Todore vezire", stih iz narodne pjesme Ženidba srpskog cara Stjepana, temeljno je načelo predgrađanske epohe. Taman kao što je, na primjer, komunistička ideologija i proleterska revolucija izbacila parolu nadnacionalnih i klasnih interesa. „Proleteri nemaju otadžbinu", uzviknuo je Bela Kun na mitingu ratnih zarobljenika u Moskvi 1918. godine.
    Otadžbina kao društveni okvir svekolikih interesa jedne zajednice tekovina je građanskog društva i građanske civilizacije. Predgrađanske kulture ne poznaju otadžbinu niti patriotizam kao svijest i osjećanje o njoj. Umjesto toga, kao društvene vrline njeguju se vjernost, lojalnost, poslušnost. Nema sumnje da svijesti o otadžbini i patriotizmu ne može biti u predgrađanskim društvima u kojima se pojam naroda određuju samo skupine neprivilegovanih klasa i grupa.

    Crnogorsko društvo za četiri stoljeća nacionalnooslobodilačke revolucije od samog početka naglašava svoj politički program i temeljna društvena načela. U besjedama uoči sudbonosnih okršaja, u pismima i drugim političkim dokumentima, ističe se dužnost Crnogoraca da proliju i potonju kap krvi za svoje otečestvo, zemlju, slobodu, vjeru, narod, žene i đecu. A jezik vremena, kao izraz vladajuće svijesti, bez sumnje je značajan ključ za razumijevanje pojedinih društvenih zajednica i epoha, ako taj izraz svijesti razmatramo u datim istorijskim okvirima.
    Stoga je razumljivo da je suština crnogorskog društvenog bića, iako nije bila jasna u 16. i 17. vijeku, skretala pozornost i izazivala pažnju prosvjetiteljskih duhova predrevolucionarne Evrope. Među njima je i Volter (1694-1778.), filozof koji će svoji djelom najaviti građansko društvo, a koji je jednom prilikom kazao:
    „Zar u Evropi nema druge nacije izuzev šačice Crnogoraca koji liče na mravinjak...".
    Jedno stoljeće kasnije, na primjer, mađarski će revolucionarni krugovi i italijanski revolucionari garibaldinci praviti precizne, iako ne baš uvijek realne planove sa Crnom Gorom, o raspirivanju nacionalnooslobodilačkih pokreta u širem regionu. Ova i druge istorijske činjenice su pouzdan socio-politički lakmus crnogorskog društvenog bića. Druga je stvar što će slični planovi ponekad razvijati iluzije i aspiracije vodećih snaga društva, pomažući im, ne jednom, da Crnu Goru brzopleto uvedu u sukobe koje će je stajati velikih žrtava, razaranje, pa i političkih gubitaka.
    To, iako nerazgovjetno stanje svijesti, svojstveno građanskom društvenom biću u 19. vijeku počelo se gdje -gdje javljati i među crnogorskim muslimanima. U tom smislu se mogu razumjeti i bojevi združenih hrišćanskih i muslimanskih odredba pod vođstvom Petra II Petrovića Njegoša i Mehmed spahije Lekića oko Podgorice a protiv otomanske centralne vlasti. Ali, dubina konfesionalnih raskola bila je prepreka za razmah ideje o jedinstvu interesa.
    Slični procesi odvijali su se i u muslimanskoj Bosni i Hercegovini, pa i Albaniji. Činjenica da su nosioci tih ideja kao i Ali-paša Rizvanbegović, Huseih-beg Gradaščević, ili pojedine skadarske paše u povremenim pobunama protiv otomanske vlasti sarađivali sa vodećim snagama crnogorske nacionalno-oslobodilačake revolucije upućuje, pored ostalog na zaključak da nije riječ o pukom partikularizmu umirućeg turskog feudalizma.
    „Iskustva svih prošlih ratova dovode nas do istog zaključka, a svaki iskreni, i bez predrasuda, stari vojnik potvrdiće da su vojničke osobine, i u pogledu hrabrosti i u pogledu sposobnost za akciju, uglavnom prilično ravnomjerno raspoređene među različitim narodima svijeta, da se vojnici raznih nacionalnosti ne razlikuju u tako velikom stepenu u tom pogledu, koliko se razlikuju po svojim osobitim prirodnim sposobnostima, i, najzad, da pojedina vojska, usljed publiciteta koji danas postoji u pogledu vojnih stvari, zatim zbog upornog umnog usavršavanja i raznih pronalazaka u okviru vojne organizacije i državnih izvora, kao i razvoja vojničkih osobina, koje su svojstvene dotičnom narodu, može za izvjesno vrijeme da zauzme prvo mjesto među svojim suparnicima''.
    Napisane su brojne studije i monografije, poznata je bogata etnografska građa na osnovu koje je podrobno analiziran način života starih Crnogoraca, običaji, moral, shvatanje smisla življenja, čojstvo i junaštvo. Junaštvo je bila osobina od najneposrednije važnosti za vođenje borbenih dejstava. Kod Crnogoraca junaštvo ili hrabrost „nije stvar individualne volje ili samostalne odluke pojedinca, već ima formu naravi, običaja, prinude, kolektivne svijesti i cjelokupnog duhovnog nasljeđa. Ono što ima oblik zajedničkog života prelazi u individualnu volju, pojedinačnu naviku i njen spoljašni izgled''.
    Njegovanje hrabrosti bitno je uticalo na crnogorski način borbe, a proisticalo je neposredno iz društvenog totaliteta. „Crnogorci nijesu stoički shvatali hrabrost kao individualnu unutrašnju čvrstinu duha koja se apstrahuje od stvarnih sadržaja i objektivnih uzroka''. Hrabrost je kod Crnogoraca postala nekom vrstom religije na kojoj se razvijala čitava duhovna nadgradnja. Postala je stalni motiv crnogorskih epskih pjesama, priča, tužbalica, poslovica, zdravica, pa čak i zagonetki. „Tako je hrabrost postala opšta narodna karakteristika, ali isto tako nešto pro pripada svakom pojedincu u većoj ili manjoj meri i u zavisnosti od njihovog individualnog unutrašnjeg svijeta, volje i karaktera."

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...98&Itemid=1818

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ..........................

    Dvije zavađene Crne Gore





    Ova gotovo mitska odlika zatočenika slobode imala je svoj kontrapunkt u otpadništvu i izdaji koje je u razdoblju nacionalne revolucije tokom 16, 17, 18, i 19. vijeka imalo gotovo fatalne razmjere. Kao po pravilu, sa turskim kaznenim kolonama, kao čelni odredi, jurišali su na crnogorsku slobodu ponekad i čitavi borački sastavi pojedinih crnogorskih plemena. Dok god je trajala nacionalna revolucija Crna Gora se dijelila na dvije krvavo zavađene i u krvi ogrezle - jednu slobodnu i drugu - antislobodnu Crnu Goru. Porazna statistika istorijskih fakata kazuju da gotovo nema crnogorskoga plemena bratstva koje po jednom nije izdalo Crnu Goru (liše Katunske nahije). Uostalom, otpadništvo i izdaja kao kontrapunkt činili su funkcionalnom etiku herojskog društva. Ta tragična nota bratoubilaštva jednoga dugoga razdoblja crnogorske istorije nije, međutim, njena specifičnost, već tipična odlika svake, a posebno građanske revolucije. Druga je stvar da su na razmjere pojave, koje naša istoriografija ponekad prećutkuje, pored ostalog uticale i posebne istorijske okolnosti.
    Sama činjenica da je najveći izraz nacionalnoga duha „Gorski vijenac" nastao na motivima revolucionarnog sukoba zatočenika i otpadnika govori da je osnovni problem crnogorskoga društva toga doba bilo jedinstvo. Vodeća snage društva uočavale su taj problem od samog početka i razrješavale ga u procesu etnoistorijske i socijalne diferencijacije nacionalne revolucije. Na osnovu opšteg stanja zajednice može se suditi da je puno nacionalno jedinstvo ostvareno tek krajem 18. vijeka i da je naročito došlo do izražaja u pobjedonosnim ratovima druge polovine 19. vijeka. Ali, tragovi velikog otpadništva, ovu tamnu dramatsku nit crnogorske istorije, moguće je i dalje neprekidno slijediti, gotovo do naših dana.
    Na osnovu stanja raspoloživih fakata može se čak reći da problem jedinstva naroda nije postojao samo u dva velika rata u drugoj polovini 19. vijeka. Iako je tada bilo pojedinačnih primjera otpadništva, čije motivske, psihološke i socio-istorijske osnove treba tražiti u revolucionarnim transformacijama društva. Pogrešno je bilo motive otpadništva tražiti u odsustvu hrabrosti. I otpadnici su bili gotovo iste boračke strukture kao i zatočenici. S druge strane, gotovo je nemoguće naći primjere izdaje pod teretom ratnih nedaća. Jednom opredijeljeni zatočenik umire, ali se ne predaje. Rijetki su, izuzetno rijetki, podaci o Crnogorcima zarobljenim u ratu, čak i prilikom velikih pohara, iako su takvi detalji brižljivo isticani u neprijateljskim izvještajima. Na primjer, u veljem ratu 1876. i 1878. u kojem su Turci imali 51.692 mrtvih, 41.355 ranjenih i 11.331. zarobljenih vojnika a Crnogorci 2.972 mrtvih, 6.519 ranjenih i jednog zarobljenog. Taj jedan nesrećni Crnogorac slučajno je pao u tursko zarobljeništvo 22. juna 1877, prilikom povlačenja turskih jedinica iz borbe kod Rasine glavice naspram Spuža. U izvještaju Ali Saib-paše, iako je gubio bitku za bitkom, sa ponosom se ističe ovaj zarobljenik. Ili, u vrijeme teških borbi Crnogoraca protiv Napoleonove vojske oko Dubrovnika, Francuzima je pošlo za rukom da zarobe dvojicu Crnogoraca. Ruski pomorski oficir Vladimir Bronjevski, iz sastava flote koja je sadejstvovala Crnogorcima, zapisao je da su ova dvojica zarobljenika, kada su saznali da general Loristen hoće da ih pošalje u Pariz radi pokazivanja, oduzeli sebi život. Jedan je sebe umorio glađu, a drugi udarcem glave o zid.
    Takav borački potencijal organizovan na najoptimalniji način, u datim istorijskim okolnostima, bio je u stanju da odnosi pobjede i u otvorenim bitkama i sa daleko nadmoćnijim vojničkim sastavima.
    Visoko mišljenje o živom boračkom materijalu iz Crne Gore vladalo je još od dubokog srednjeg vijeka. Ali, status izuzetno rešpektovanih boraca Crnogorci uživaju od 16. vijeka i početka nacionalno-oslobodilačke revolucije. Takav status uživaju, naravno, i Crnogorci izvan slobodnog dijela zemlje. Ilustrativan je primjer učešća crnogorskih pomoraca iz Boke u sastavu mletačke flote u bici kod Lepetana 1571. godine. Tada se kotorska galija „Sveti Tripun" pod zapovjedništvom Jeronima Bizantija, sa još tri galije, borila u predpolju savezničke hrišćanske flote, sa zadatkom da razdvoji u dva dijela borbeni raspored turske flote. Boreći se sa posadama četiri turske galije, u borbi prsa u prsa svi su Kotorani izginuli, ali je na svakog kotorskog marinca palo sedam do osam mrtvih Turaka. U bici su Peraštani imali posebnu čast, koja im je dugo pripadala da budu počasna straža glavnoj ratnoj zastavi sv. Marka „Gonfloneri", na admiralaskoj kapitani Sebastija Veniera. Od 15 čuvara zastave, predstavnika 12 peraštanskih bratstava, sedam ih je poginulo u bici. A i pilot na brodu glavnog zapovjednika hrišćanske armade Don Huana bio je Peraštanin Petar Stjepkov Marković. No, predmet ovoga ogleda je ponašanje crnogorskog boračkog potencijala na svojoj zemlji.
    „U borbama su Crnogorci odvažni i neustrašivi, lukavi i razdražljivi. U osveti su strašni". - piše Viala de Somier, pukovnik francuske vojske u Boki. Neprijatelje su na bojištu ubijali bez milosti, pljačkali i masakrirali kao Ahilej Hektora. Sječenje glava, preuzeto od neprijatelja Turaka, kao ratnički običaj upražnjavao je do pred kraj 19. vijeka i ušlo je u narodni etos. Ali je zato odnos Crnogoraca prema zarboljenicima i nejači bio uglavnom čovječan. Knjaz Nikola je, na primjer, oslobodio sve Albance zarobljene u boju kod Krnjica 30. aprila 1862. godine, odajući im jednom briljantnom besjedom poštu kao hrabrnim ratnicima koje je napuštila ratna sreća i predala ih u ruke čovječnima.
    Crna Gora je bila zemlja bez zatvora i zarobljeničkih logora, a feudalna navika ubijanja zarobljenika bila je daleko iza crnogorskog etosa. Pokadšto su u 17. 18. vijeku zarobljenici razmjenjivani uz otkup, radi pribavljanja sredstava za život, ali je ponašanje Crnogoraca u krajnjem slučaju vijek bilo u skladu sa savremenim građanskim shvatanjem odnosa prema ratnim zarobljenicima. Već pomenuti gest knjaza Nikole imao je u konkretnom slučaju i političke motive, ali je prije svega bilo izraz narodnog shvatanja odnos prema pobijeđenom. Kako bi, inače, bilo moguće da general Martinović, prilikom ulaska crnogorske vojske u Skadar 1913. godine, umjesto strogih vojničkih zapovijesti i uputstava, čast i imovinu albanskog i muslimanskog stanovništva i ratnih zarobljenika ostavlja na obraz crnogorskim vojnicima - najsigurniju garanciju da će se ophoditi ljudski i čovječno.
    Odnos Crnogoraca prema neprijatelju bio je dio opštega duhovnoga i etičkoga sklopa. A taj ogromni raspon od divljačne azijatske surovosti do plemenite i uzvišene čovječnosti najslikovitije objašnjava sam Crnogorac u razgovoru sa francuskim oficirom: „Optužuju vas kako se suviše smjelo upuštate u sukobe, ali mi ćemo vas urazumiti". Jedan ga Crnogorac brzo prekide uzvikom: „Šta uobraženi Francuzu, zar je zločin braniti svoju nezavisnost, vjeru, ženu i kuću od napada jednog despota i njegovih satelita? Zar nam priroda ne daje to za pravo? Zar čovjek ne bi bio kukavica kad to pravo svojim junaštvom ne bi iskoristio"? Pa, ipak, upadoh i ja (jer i ja sam prisustvovao ovom sastanku) postoje pravila koja..." Ah, prekide me Crnogoraca, kakva god bila ruka koja me tuče, kakva god bila vlast koja me tiraniše, bez obzira na vrijeme, mjesto i ljude, latiću se oružja i ubiću svakog koji me vrijeđa i rado ću poginuti vršeći svoju dužnost".
    Ove riječi, koje tako slikovito prikazuju nacionalni karakter ovih polu-divljaka, bile si izgovorene zanosom svojstvenom sintaksi i duhu ilirskog jezika ili impozantnim tonom antičkih heroja.


    http://www.monitor.co.me/index.php?o...99&Itemid=1833

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ...................

    Rat najpotrebnije zanimanje





    Ubijanje neprijatelja u boju, bez obzira na mjesto i vrijeme, shvatano je kao prirodno pravo, a sopstvena smrt u boju kao sveta dužnost koja je zbog tako dugotrajnog stanja svijesti postala etničkim obilježjem. Stoga se dug život i starost sama po sebi nije smatrala naročitom srećom i čašću. Odnos prema sopstvenom životu i smrti u ratu nalazio se u istoj etičkoj ravni sa odnosom prema neprijatelju. Sve u okviru prirodnog prava na čast i život. Brojni primjeri drugačijeg značenja podvođeni su pod opsežnu kategoriju otpadništva.
    Uslovi života Crnogoraca bili su takvi da i u vrijeme potpunog mira čovjeku prijeti strah za opstanak. Živjelo se na ivici gladi ili u stalnom strahu od nje. Podaci o gladi u Crnoj Gori veoma su brojni. Od gladi se umire, ili se zbog nje napušta zemlja, često i izdaje. Slaba ljetina zbog suše i pomor stoke od gladi su redovita pojava. Uz to su išle i razne druge nedaće. Tako se postepeno formirala svijest da od rada i nema naročite koristi, naročito od težačkog posla. Ali, čovjek pod oružjem nije se mirio sa sudbinom i nije mirno čekao smrt od gladi, kada je sve što mu je za život nedostajalo posjedovao neprijatelj i neprijateljski raspoloženi susjed.
    "Crnogorcu (je) glavno i najpotrebnije zanimanje rat ", pisao je Vuk
    Karadžić. Nije slučajno kazao „najpotrebnije", jer se u tom društvenom okviru razvijala i nastajala četa.
    „Temelje ratovanja u prvom redu predstavljaju opšti uslovi života naroda", pisao je u jednom predavanju 1876. godine pruski generalštabni kapetan Maks Jen. Kod Crnogoraca u 17. i 18. vijeku rat je opšti društveni okvir, produkcioni odnos i izraz društvene filozofije, morala i kulture.
    Crnogorci nekoliko stoljeća ratuju za svoje vitalne interese, odbranu nezavisnosti i slobode, ali za plijen u stoci, hrani, odjeći, oružju, novcu... To je osnovni oblik egzistencije koji određuje totalitet društvenog bića. To je ono poglavlje u nacionalnoj istoriji koje se u narodnim pjesmama zove četovanje. Upadi na neprijateljsku teritoriju zarad pljačke prvenstveno, ali i iz drugih pobuda, kao i ugrožavanje neprijatelja uopšte na okupiranoj teritoriji, bio je oblik permanentnog rata kojim su se bavili svi sposobni muškarci (ostalim oblicima privređivanja bavile su se uglavnom žene). To vojevanje imalo je sve odlike gerilskog rata. Svejedno da li je riječ o upadu u neprijateljsku zonu ili odbijanju sličnog upada neprijatelja.
    Ali, prevashodni cilj četovanja je održavanje golog života, iako Medaković veli „u četu ne idu samo siromasi, već i od prvih kuća ljudi". Četa je bila osnovna društvena i produkciona jedinica: „Četa može biti od 20 do 5000 ljudi". To je zavisilo od težine zadataka i obima operacije koju je valjalo izvesti, poslije čega su se čete razilazile svojim domovima sa dijelom plijena. Načelo raspodjele dobro predstavljeno u narodnoj pjesmi: „najboljemu kao najgoremu", u potpunosti je odgovaralo društveno-istorijskoj situaciji. Za izuzetan doprinos pri izvršavanju zadatka mogao je starješini čete - četovođi, ili nekom drugom četadžiji, biti određen i poseban dodatak od ratnog plijena: sablja, puška, konj, dolama, toke i slično, ali je o tome odlučivala jedinica.
    Brojna dokumenta svjedoče o ekonomskim efektima i značaju četne privrede, koja će kroz nekoliko stoljeća podsticati i trgovinu sa stanovništvom Boke Kotorske i Primorja, oblasti koja se nalazila u sastavu Venecije. Osnov za trgovinu bio je uglavnom višak ratnog plijena. „Obim te trgovine bio je znatan, a izvanredno je počeo rasti tridesetih godina spomenutog (18.) stoljeća"... „kako se po tim podacima izvanredno vidi cifre izvoza mesa i sira koje se penju i do milion libara mesa i 500 hiljada libara sira".
    Ekonomski potencijali zemlje nijesu omogućivali takav obim trgovine jer su resursi bili toliko siromašni da nijesu garantovali ni zadovoljenje najnužnijih životnih potreba stanovništva. Ova svjedočenja kazuju da su se Crnogorci veoma malo bavili zemljoradnjom. Mihail Tarasov je, na primjer, zapazio 1766. godine da se Katunjani uopšte ne bave zemljoradnjom. Crnogorski seljak slobodnog dijela zemlje držao je po malo sitne stoke, po neku kravu i, veoma rijetko, vola. Konja je imao tek po koji istaknuti glavar i to uglavnom kao znak društvenog prestiža, ne kao izraz potrebe i mogućosti. Rijetki su bili i magarci i mazge. Krajem 17. vijeka u Crnoj Gori nije bilo više od 55.000 grla sitne stoke, to jest oko 20 grla po domaćinstvu. Podlovćenska Crna Gora imala je oko 600 tovarnih grla, ili jedno tovarno grlo na pet kuća. Sjeverna crnogorska plemena i stanovništvo Hercegovine bili su barem dvostruko imućniji. Stočni fond je zato često stradao od najezda vojski, epidemija, suša i snjegova. Stoga je Crnogorac neprestano živio na ivici gladi ili u njenom očekivanju. Četa je bila jedini spas, privredna djelatnost istorijske nužde koja je mijenjala stvarnu ekonomsku situaciju crnogorskog seljaka.
    U jednom plijenu Cuca i Ozrinića 1751. godine, otetom od nikšićkih Turaka, bilo je „strukah i japundžah 400, a suviše mačah i noževah, i dolamah i kopčaj srebrenijeh i pistolah i konja osedlanijeh". U testamentu jednog Crnogorca koji nije bio glavar navodi se prilično bogata pokretna imovina. „Pervo puške: vela jedna i mala druga, i dolama, koret od veluda s pucima od srebra, treći od saje s pucima od srebra, četvrti od magoline, kapa vela, dvije od vele svike i jedna od valuda i petnaest putaca od srebra i preglica od srebra i dva prstena, jedna kurdelja i nož, dvoje dokolenicah, dvoje haćah, tri arkula, dva gunja, sukna trinaest lakat, dvije struke i kaban, tri bijela... dvije košulje, postava lakata 13 i po, lana litarah 20...".
    Četna privreda bila je ona osnova na kojoj će tokom 18. vijeka otpočeti klasno raslojavanje svojstveno svim građanskim društvima nakon faze revolucije.
    „Četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka 18. vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje" - piše Gligor Stanojević. A zapravo od tada se samo može pouzdanije pratiti njegov značaj i uloga, to jest četovanje tada doživljava svoj najveći uspon i epsku katarzu.
    Crnogorske čete, uglavnom katunske, kreću se prema Hercegovini, Boki Kotorskoj i dubrovačkoj teritoriji, a na istoku do obala Skadarskog jezera i prema turskim posjedima u Zeti.
    Mlečani još tada shvataju da je glavni razlog crnogorskog četovanja siromaštvo zemlje, kako to precizno definiše kotorski providor Đovani Albrici 1743. godine. Crnogorci „okruženi brdima u kojima zbog neplodnosti zemlje ubiraju oskudne plodove, prinuđeni su da pribjegavaju nasilju kojim nadoknađuju svoje životne potrebe". Negdje u isto vrijeme Krivošijani se pravdaju i pišu kotorskom providuru: „Nemamo hljeba u ovom kamenju, drugo nemamo do drvo, jer Turci sijeku naše glave. Za ljubav božju uzvišeni principe pošaljite nam žito sa bilo koje strane jer seljaci nešega sela da bi živjeli iz nužde moraju da pljačkaju svuda gdje nađu plijen". Kao i Krivošijani, koji su onda bili pod mletačkom vlašću, razloge četovanja u siromaštvu vidi vladika Vasilije, duhovni i politički vođ slobodnog dijela zemlje.
    „Crnogorci su hrabar narod ali pritiješnjeni životnom nuždom u neplodna brda gdje stanuju rado izlažu život svim različitim okušajima i ne vjeruju u drugo osim u golu očiglednost, koja donosi ishranu njihovim porodicama". Ekonomska nužnost je, dakle, još onda shvaćena kao ključ za razumijevanje četovanja iako „Crnogorci nijesu za sebe nikada priznavali da otimaju iz nužde, nego iz osvete i junaštva".


    http://www.monitor.co.me/index.php?o...00&Itemid=1851

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ...........

    Vojska koja spava na zemlji





    Organizacija i struktura crnogorskog društva u potpunosti je odgovarala geopolitičkom položaju zemlje, stiješnjene među neprijateljski raspoloženim susjedima, u teško prohodnim krševima i planinama koje su je odvajale od svijeta, a i sama plemena jedno od drugog. „Černaja Gora jest opšti izbor naroda. Njima su ot istoka i od sjevera i ot juga gradovi turski, a ot primoru gradovi principovi. Mjesto od stolice mitropolita od Skenderije i primorja jest meždu njima na Cetinje..." U oskudici vode i životnih namirnica, bez puteva, bila je to jedina zemlja na Balkanu gdje se nijesu mogla koristiti kola kao prevozno sredstvo. Bez utvrđenja i gradova (Cetinje je, pored Manastira, imalo do kraja 18. vijeka tek desetak kuća). Sitne parcele posne zemlje i mala stada sitne stoke bila se jedino čime se Crnogorac mogao baviti kao privrednom aktivnošću. Društvo je višestruko bilo lišeno mogućnosti da proizvodi višak vrijednosti. Bez ikakvih mogućnosti za razvoj nauke, zanatstva, trgovine... za kojima, na kraju krajeva, nije bilo istorijske nužde. Pa, ipak, manje je poznato, postizani su uspjesi u vidarstvu, što je rezultat istorijske nužde i neprekidnog ratnog stanja u kojem se zajednica nalazila. A uspješno se štitila i od kuge, spaljivanjem kuća, leševa, čak i bolesnika. Crna Gora je zemlja koja je najmanje stradala od epidemija kuge na Balkanu.
    U tom razdoblju Crna Gora će najnespornije domete ostvariti na planu ratne vještine i taktike, koja će se i na osnovu slobodne inicijative bogatstvom formi iskazivati kao narodno stvaralaštvo.
    Takav red stvari nije u suprotnosti sa istorijskim zakonitostima. Svaka revolucija, po pravilu, svoju konkurentnost mora dokazati na društveno-političkom planu. Osnovni instrument kojim revolucija razrješava bitne društvene i političke konflikte jeste rat. „Rat nije ništa dugo do državna politika produžena drugim sredstvima".
    Stoga svaka društveno-ekonomska formacija prvi napredak, u fazi revolucionarnih previranja, mora pokazati u načinu vođenja rata i ratnoj vještini. Taj se napredak po pravilu temelji na novim društvenim odnosima. Svaki Crnogorac bio je ratnik.
    Opisujući način ratovanja Crnogoraca Viala de Somier kaže: „U ratnim pohodima Crnogorci ne vode sobom ni mazge, niti kakva kola. Spavaju na zemlji, po stijenama, nepokriveni i izloženi sezonskim promjenama na koje su navikli, te im to stoga ne pričinjava nikakve rđave posljedice na njihovo zdravlje".
    Načelni sistem snabdijevanja Crnogoraca u ratu zasnivao se na ratnom plijenu, kako tekućih potreba, tako i minimalnih rezervi. Ako se, pak, radilo o opsadama, dugotrajnim ratnim operacijama koje su angažovale veći borački sastav, a nije se ukazivala prilika za plijenom, onda su kao intendantske kolone stupale na scenu žene sa tainom i priručnim sanitetskim materijalom za borce, ponekad potpomognute manjim grupama mladih boraca koji bi ih štitili preko nesigurnih teritorija. Spomen na takav način snabdijevanja Crnogoraca na bojištu ostavio je, pored drugih, Arso Pajović, novinar iz Novog Sada u ratu 1876-1878. kao i mnogi drugi. I u narodnom predanju i poeziji ostaje je vrijedan spomen na intendantske kolone i sanitetsko obezbjeđenje crnogorske vojske.
    Sve do 1876. crnogorska vojska nije imala nikakve inženjerijske, sanitetske ni logorske opreme. Nema sumnje da je pored sistema snabdijevanja vojske u ratu i naročiti način mobilizacije, koji se zasnivao na davanju znaka za uzbunu, doprinosio uspješnosti crnogorskog četiristogodišnjeg rata. Pucanj i poklič „Ko je Crnogorac!" bili su dovoljni da za nekoliko sati saberu i uvedu u bitku svu boračku snagu plemena i nahije, a za neznatno duže vrijeme i čitave zemlje. Spiridion Gopčević, opisujući način mobilizacije za rat, kaže da je cjelokupni borački sastav zemlje, uprkos bijednom stanju pješačkih staza, već idućeg dana mogao biti koncentrisan i spreman na dejstvo u ma kom kraju zemlje. Mobilizacijske mogućnosti slobodnog dijela zemlje kretale su se, od početka 16. do kraja 19. vijeka - u zavisnosti od veličine slobodne teritorije, ostvarenog jedinistva, snage oslobodilačke ideje i drugog - od nekoliko hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva, do tridesetak i više hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva. U slučaju krajnje nužde u očajničkoj borbi, kada se oružja laćaju i djeca od 10 godina i žene, taj je broj mogao biti i dvostruko veći.
    Suština crnogorske vojne formacije, koja je proizilazila iz društvene strukture, činila je da se prostim zbrajanjem taktičkih jedinica stvaraju združeni operativni i strategijski sastavi - vojska koja je za četiri stoljeća neprekidnog rata u energičnim ofanzivnim dejstvima izvojevala dosta slavnih bitaka.
    „Ova vojska, ako se tako može nazvati skup neorganizovanih ljudi, broji otprilike 15.000 ljudi, tj. Čitavo sposobno muško stanovništvo Crne Gore, jer se ovdje svaki čovjek rađa kao vojnik. Kada crnogorsko dijete osjeti da ima dovoljno snage da ponese pušku tada mu je roditelji i predaju. Od tada on se s njom više ne rastaje, kao ni od drugog oružja, čak ni pri obavljanju najmiroljubivijih poslova. Od oružja nosi pištolje, jatagane i fišekliju. Crnogorci stalno vježbaju svoju sposobnost u rukovanju oružjem, te se zbog toga smatraju kao veoma spretni strijelci. Naviknuti na oskudicu i mučan život, oni vedro podnose i najteže marševe. Hitro se penju i po najstrmijim liticama, a opkope i provalije koje bi drugi vojnici mogli prijeći samo preko mostova oni prelaze jedino pomoću svojih dugačkih pušaka. Najzad, oni bez roptanja podnose glad, žeđ i svaku drugu oskudicu. Ako u boju neprijatelj počne bježati oni ga hitro gone, zamjenjujući veoma uspješno konjicu koja ne može biti upotrebljena u ovoj krševitoj zemlji. Pošto se u Crnoj Gori nalaze na svakom koraku klisure i klanci, u kojim se može šaka hrabrih ljudi odupirati čitavoj vojsci, oni se ne plaše iznenadnih napada, nego naprotiv iskorištavaju pogodnosti koje im pruža topografija zemljišta na kojem žive, od svog neprijatelja slome gerilskim načinom ratovanja...
    Ako se u nadmoćnosti, skrivaju se po jarugama, a nekoliko dobrih strijelaca izdvajaju, koji - povlačeći se - namamljuju neprijatelja na zasjede. Tada, oslanjajući se na svoju snagu i hrabrost, odlažu puške i prihvataju se sabalja. Ako su, naprotiv, malobrojni, zauzmu položaje po vrhovima stijena pa odatle izazivaju neprijatelje uvredama. Napade izvode naročito noću, a taktika im se sastoji u dobrom nišanjenju iza nekog drveta ili kamena. Pošto pucaju ležeći to ih neprijateljska zrna teško pogađaju, dok naprotiv njihovi meci silno proređuju redove regularnih trupa. Svojom čudnom vještinom i sigurnim pogledom uspijevaju oni da pucaju i bježeći", objavio je Moniter, Pariz 1858. godine.

    Plemenska vojna formacija

    Prema propisu iz 1870. godine, crnogorska oružana sila slobodnog dijela zemlje imala je 16.700 boraca, od 16 do 60 godina starosti. Ali, tokom 19. vijeka Crna Gora je mogla da računa i na još desetak hiljada boraca iz neoslobođenih krajeva u kojima je Cetinje držalo stalno potpaljen fitilj ustanka. Poslije velikog rata 1976-1878. godine, kada je slobodna teritorija znatno proširena, uvećao se i brojni sastav armije borcima iz novooslobođenih krajeva. Tako će Crna Gora u ratove početkom 20. vijeka ući sa armijom od preko 30 hiljada boraca. Crnogorska vojska je bila, zavisno do stepena modernizacije države i vojske, koje su otpočele s knjazom Danilom, a nastavljene s knjazom i kraljem Nikolom, svrstana u desetine, čete ili stotine i batalione, brigade i divizije. Ali, suština crnogorske plemenske vojne formacije, čiju je osnovu činila četa i plemenska vojska ili batalion, u svim modernizacijama ostala je potpuna nedirnuta. Do 1851. godine crnogorska vojska nije imala pravilima propisanu organizaciju i formaciju.



    http://www.monitor.co.me/index.php?o...01&Itemid=1870

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,436
    Rep Power
    24967

    Default ..........................

    Napadom do pobjede




    „Ničim se ne može opisati strah koji Crnogorci nanose svojim neprijateljima u ratu. Dokle god rat traje odriču se svojih ličnih sklonosti, interesa i međusobne svađe. Umrijeti s oružjem u ruci, smatraju kao Božju naklonost. Stoga se nijedan Crnogorac neće poniziti da od neprijatelja traži milost. Ako je u boju teško ranjen i nemoguće ga je spasiti, drugovi mu odsijeku glavu. Prilikom napada na Klobuk, u kojem su učestvovali Rusi i Crnogorci, jedan je odred ruske vojske bio primoran na odstupanje. Jedan viši ruski oficir iznemogao je i posustao od umora. Istoga trenutka dotrča k njemu jedan Crnogorac i reče mu, vadeći svoj jatagan: „Junak si treba da ti odsiječem glavu. Pomoli se Bogu i prekrsti se..." Uplašen ovim predlogom, oficir, pribravši svu snagu, ustade i pomognut od istog Crnogorca dođe do svog odreda. Sijekući neprijateljima glave, Crnogorci znaju da to isto i neprijatelji rade kad im oni padnu u ruke. Stoga oni iznose iz boja svoje ranjene na leđima. Za vrijeme okršaja služe se nekim uzvicima i dovikivanjem, kojim se sporazumijevaju gdje je najzgodnije napasti neprijatelja. „Tada, iznosi ruski oficir Bronjevski, od kojeg uzimamo ove pojedinosti - nastaje strašan prizor: ljudi trče preko stijena sa potpuno krvavim ljudskim glavama obješenim o vratu, dižući divljačku viku".
    Oružje, komad hljeba i sira, glavica bijelog luka, malo rakije, staro pohabano odijelo, dva para opanaka, to je oprema crnogorskog ratnika. Noću spava ondje gdje se nađe
    i, postavivši pušku pored sebe, zaspe kao da je u najljepšoj postelji. Tri-četiri sata odmora dovoljno mu je, te je uvijek spreman da ustane ako do njegovog uva dopre čuveni usklik na uzbunu: „A, ko je vitez" (Moniter, Pariz, 1858.).

    Ovakve predstave o crnogorskom ratniku su, iako površne, prilično realno ocrtavale njegov profil na istorijskom fonu etnosocijalnih, geo-političkih i drugih okolnosti.
    Iz društvene strukture proizašla je osnovna taktička formacija - četa i plemenska vojska - bataljon, koja je ostala nepromijenjena u toku četiri stoljeća. Osnovna jedinica bila je sposobna za samostalno izvođenje gerilskih dejstava. Ali, ono što je činilo različitom vojnu organizaciju Crnogoraca od organizacije drugih gerilskih vojski u istoriji, jeste to što su osnovne jedinice prostim fizičkim zbrajanjem, jednostavno i brzo, postajale efikasne združene taktičke i operativne formacije za vođenje opsežnih operacija i odlučujućih bitaka, kao i bitaka uništenja, po broju ljudi i tehničkoj opremljenosti daleko nadmoćnijih armija. To je bilo moguće stoga što je crnogorska etnička vojna formacija ostvarila optimalizaciju ljudskih, materijalnih i drugih činilaca rata.
    Marševskom poretku Crnogoraca na teritoriji sa mogućim iznenađenjima divili su se strani i školovani oficiri. Kapetan Kovaljski, ruski rudarski inženjer koji je 1838. godine pošao od Cetinja preko Zagarča, Bjelopavlića i Pipera za Zlaticu, nadomak Podgorice i turskih garnizona, imao je kao pratnju mali odred Crnogoraca koji ga je štitio preko opasne teritorije. Kovaljevski je kasnije sa divljenjem pisao kako je zapovjednik njegove pratnje isturao bočna obezbjeđenja, izviđače, prethodnice i osmatrače, tako da je svako iznenađenje bilo potpuno isključeno. Ruski kapetan bio je zadivljen načinom kretanja Crnogoraca.
    Kada je crnogorski odred morao prelaziti teritoriju na kojoj su moguća iznenađenja, a nije bio u prilici da prethodno izvrši izviđanje, niti da biva vrijeme i meteo uslove za marš, već je morao krenuti smjesta, onda se kretao u veoma razvučenom marševskom poretku i u više kolona, kako bi eventualno iznenađenje zadesilo jednu od njih, a ostale bile u stanju da joj priteknu u pomoć.
    Kolona Katunjana od 1200 boraca, a po drugoj vjerovatnijoj verziji samo 300 boraca, trebalo je da prijeđe Bjelopavlićku ravnicu i pritekne u pomoć Crnogorcima iz Brda koji su se sukobili sa Turcima u selu Slatina, svjeveroistočno od ravnice. Događaj se zbio 1718. godine, a u narodnim pjesmama ostao je spomen na rastegljivost marševskog poretka ovog odreda.
    Crnogorska četa je do neslućenih razmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog djejstva. Zasjede su postavljene tamo gdje ih niko ne očekuje. Prikrivane su i maskirane, tako da ih je bilo gotovo nemoguće otkriti. Vatra se uvijek otvarala na bliskom odstojanju. Zatim bi četa sa kuburama i handžarima jurišala i upadala u marševski ili borbeni raspored neprijatelja i, po pravilu, uvijek odnosila pobjedu.
    Velika pokretljivost, neviđena manevarska sposobnost crnogorskog pješaka, te gotovo identičnost marševskog i borbenog poretka, činili su da Crnogorci postanu nenadmašni u izvođenju dejstava iz pokreta, naročito ofanzivnih. Stotine, po obimu malih i po ciljevima ograničenih, turskih kaznenih ekspedicija na pojedina crnogorska sela i krajeve ili katune, kada su i turske čete dejstvovale crnogorskom četnom taktikom doživljavale su neuspjeh upravo zahvaljujući toj odlici crnogorskog vojevanja koju je pored ostalog, omogućavala i vrhunska solidarnost i nenadmašan instinkt za sadejstva boraca i grupa. Otežani sistem komandovanja u ovakvoj vrsti dejstava potpuno su nadoknađivali visoki individualni borački kvaliteti.
    Dejstva iz pokreta su najmanje istraženi vid dejstava i skoro da nema pravila koja definišu načela napada ili odbrane iz pokreta i u susretnim bojevima. Koliko je poznato, ovakav vid dejstva niko uspješniji nije vodio od Crnogoraca, pri čemu je, čini se, najvažnija činjenica da se borbeni poredak Crnogoraca u napadu - rasuti streljački stroj - gomila, gotovo nije razlikovao od marševskog poretka.
    Napad je bio najomiljeniji vid borbenih dejstava Crnogoraca. Gotovo uvijek su se borili u gomilama, to jest u rasutim streljačkim strojevima koji nijesu dopuštali neprijatelju da ih dočeka u linijskom poretku i na otvorenom zemljištu. Crnogorci su pod zaklonom šuma i rastinja i na ispresijecanom zemljištu napadali u veoma pokretljivim rojevima. I gotovo sve svoje pobjede izvojevali su u bliskoj borbi - prsa u prsa.
    U toj vrsti ratovanja Crnogorci su držali primat u Evropi više od četiri vijeka. Ta prednost nadoknađivala je Crnogorcima nadmoć neprijatelja u tehničkoj opremljenosti, snabdjevenosti o obučenosti u rukovanju modernom ratnom tehnikom, kao i brojčanu nadmoć.
    Junaštvo Crnogoraca bilo je u saglasju sa ostalim psihofizičkim odlikama- izdržljivošću, upornošću, okretnošću koje su bile rezultat uslova života u datim istorijskim okolnostima. Sve je to doprinosilo razvoju ofanzivne taktike sa naglaskom na borbu prsa u prsa, koja je po formi bila odbljesak srednjovjekovne viteške tradicije, a u suštini izraz psihofizičkih sklonosti, ekonomskih uslova i istorijom odabrenog osnovnog i glavnog oružja Crnogoraca - jatagana. Tako se etnička vojna formacija Crnogoraca nalazila u kvantitativnom i kvalitativnom suglasju sa načinom ratovanja i ljudskim i materijalnim faktorima.
    Oprema crnogorskog borca sastojala se, kao što je već rečeno, od tikve za vodu i poluprazne torbice, a oružje od duge puške, jedne ili dvije male puške - kubure, otete ili kupljene za tuđe novce, i jatagana. Iako je efikasnost vatrenog oružja, puške, kubure i revolvera u rukama crnogorskog borca bila dovedena do maksimuma, a streljačka vještina do savršenstva, zbog stalne oskudice u prahu i olovu, te psihofizičkih osobina kao taktike i načina ratovanja, jatagan je bio i ostao glavno i osnovno oružje četiristogodišnjeg rata i revolucije.
    Bilo bi suviše spiritistički tvrditi da su individualni borački kvaliteti Crnogoraca mnogo nadmašivali borbe okolnih etničkih sastava ili invazionih armija. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jeste činjenica da se, prostim zbrajanjem boraca, osnovnih taktičkih jedinica u združene operativne i strategijske sastave, udarna snaga i borbeni učinak ne samo linearno povećavao, već višestruko multiplicirao. Tako, nešto preko šest hiljada Crnogoraca na Krusima tuče preko 23 hiljade Turaka.
    Ima i manje ubjedljivih primjera i izuzetaka, ali je gotovo pravilo da združeni crnogorski sastav uvijek u otvorenoj bici pobjeđuju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, iako bi, ako se zanemari tradicija u malom ratu, teško bilo ustvrditi da je Crnogorac pojedinačno nadmašio borca neke od armija sa kojima se sukobljavao. Ali, u središtu filozofije taktike, pa i strategije crnogorskog rata bilo je brzo i odlučno rješenje kao jedini izbor.

    http://www.monitor.co.me/index.php?o...-3&Itemid=1888

    (Kraj)

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Momir Bulatovic profesor kod Zechevica
    By kIkICa in forum Sve i svašta
    Replies: 25
    Last Post: 14-12-06, 14:37
  2. Atentat na Draškovića organizovao Momir Bulatović?
    By Ćipur in forum Politika generalno
    Replies: 4
    Last Post: 12-10-06, 18:36
  3. Hoce li i Milo, Momir i Marovic pred sud ?
    By Dobrusky in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 28
    Last Post: 08-08-06, 02:23
  4. Milo Djukanovic i Momir Bulatovic na frontu prema Dubrovniku
    By harambasa in forum Politika generalno
    Replies: 4
    Last Post: 14-05-04, 20:16

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •