Ih pa tvoji snovi su divota. Slušaj moj.
Sanjam Beograd, negdje 2100. godine, sanjam futurističke tramvaje, sanjam sebe u tom svijetu. Sanjam kako obilazim neke ulice koje uopšte nisu postojale (sad), i sve to radim da bih našao (voljenu) osobu. I cijelu noć tražim njenu ulicu za koju tačno znam gdje je i šta je, al je niđe nema. I tako cijelu noć ja lutam po Visećim vrtovima Beograda, to je nestvarno, zgrade se prelamaju kao pneumatik u nekoj futurističkoj arhitekturi, panorama, hologrami, leteći automobili, a ja u nekon tramvaju što leti, i tu kondukter očitava naše kartice skenirajući nam oko i pita kuda putujemo. A ja samo govorim da tražim osobu. I tako lutam cijeli san po tom futurističkom Beogradu koji izgleda kao Coruscant iz Star Wars. I na kraju nađem i voljenu osobu. Ja i ona slučajno se sretnemo u tramvaju i imamo dug francuski poljubac. Ali onda je pitam što i šta se desilo, a ja dobijem odgovor da sam iz prošlosti, i dok imamo francuski poljubac, onaj kondukter je odvlači od mene jer je skenirano oko ostavilo na nekoj specifičnoj stanici. I ona odlazi, a ja nastavljam da lutam po gradu i sve mi liči na futurističku Distopiju, u kojoj bivam gotovo zarobljen, probudim se nakon tih sati zamarajuće imaginacije kakvu ni AI ne može da zamisli. I sjedim tako uz cigaru i razmišljam.
Bookmarks