Sto se ne opustis, zaboravi na snove, zivi zivot u stvarnosti a snovima nemoj pridavati nikakav znacaj. Radi nesto u zivotu...ako oces da zivis u snovima i ako dozvoljavas da snovi uticu na tvoj budni zivot, onda placaj cijenu toga.
Ih pa tvoji snovi su divota. Slušaj moj.
Sanjam Beograd, negdje 2100. godine, sanjam futurističke tramvaje, sanjam sebe u tom svijetu. Sanjam kako obilazim neke ulice koje uopšte nisu postojale (sad), i sve to radim da bih našao (voljenu) osobu. I cijelu noć tražim njenu ulicu za koju tačno znam gdje je i šta je, al je niđe nema. I tako cijelu noć ja lutam po Visećim vrtovima Beograda, to je nestvarno, zgrade se prelamaju kao pneumatik u nekoj futurističkoj arhitekturi, panorama, hologrami, leteći automobili, a ja u nekon tramvaju što leti, i tu kondukter očitava naše kartice skenirajući nam oko i pita kuda putujemo. A ja samo govorim da tražim osobu. I tako lutam cijeli san po tom futurističkom Beogradu koji izgleda kao Coruscant iz Star Wars. I na kraju nađem i voljenu osobu. Ja i ona slučajno se sretnemo u tramvaju i imamo dug francuski poljubac. Ali onda je pitam što i šta se desilo, a ja dobijem odgovor da sam iz prošlosti, i dok imamo francuski poljubac, onaj kondukter je odvlači od mene jer je skenirano oko ostavilo na nekoj specifičnoj stanici. I ona odlazi, a ja nastavljam da lutam po gradu i sve mi liči na futurističku Distopiju, u kojoj bivam gotovo zarobljen, probudim se nakon tih sati zamarajuće imaginacije kakvu ni AI ne može da zamisli. I sjedim tako uz cigaru i razmišljam.
U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju.
Sto se ne opustis, zaboravi na snove, zivi zivot u stvarnosti a snovima nemoj pridavati nikakav znacaj. Radi nesto u zivotu...ako oces da zivis u snovima i ako dozvoljavas da snovi uticu na tvoj budni zivot, onda placaj cijenu toga.
Ako ni to ne pomogne, potraži nekog dobrog psihoterapeuta, pa s obzirom da imaš PTSD, neka te podvrgne hipnozi.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Nije moj problem sa snovima što su snovi. Pa i nekontrolisani. Nego što su toliko intenzivni i realistični. Duboki, sa nekim značenjima i sa konekcijom o realnim događajima. Nekad sam zapisivao snove kao Frojd i ekipa, sad to ne radim. Jer je to toliko psihološki umarajuća stvar. Mislim da ima veze sa PTSD koje sam proživio tokom lanaca događaja i da se to održava na to stanje. Ja bih mogao da kažem da svaku noć imam noćne more. Bukvalno, a to utiče na "budan" svijet itekako.
U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju.
Tako je. Treba ti čišćenje. Samo nađi nekog dobro majstora.
Svaki dan je dobar za upiranje.
Vidi kod Ranke iz BP. Ona slijeva stravu prva liga. Tako se prica.
Sent from my SM-S908B using Tapatalk
Za pocetak preporucujem da uzmes sa slusas meditativne (ili bilo kakve binaural) zvuke sa youtubea u pozadini dobar dio dana svakodnevno ... Dok radis, kuvas, sto god radis inace... Drugo, ptsd je 'normalna' stvar... Pretoci ga u svoj 'super power'... Znam da je lakse reci nego uraditi, no stvarno je tako... Nije te ubilo, ojacalo te... Valja se 'pomiriti' sa korijenom problema
Last edited by zubizaretta; 23-05-23 at 11:27.
San u snu. Kakav gadluk. U sred noći me probudi i morala sam da otvorim oči da se uvjerim da sam budna.
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Sve si nam rekla![]()
Svaki dan je dobar za upiranje.
Bilo je mučenje. Ne mogu da pričam, baš napor neki, ne želim ni da se sjećam.
Ako ne postoji razlog da se pije, to nije razlog da se ne pije...
Ima snova koji se nikad ne zaboravljaju koliko budu realistični. Najgore su paralize. Pa buđenja i ponovo se vratim, i nastavim totalno neki drugi san. Ja sam čak napisao i nikad objavio knjigu pod nazivom "Sanovnik višestrukog samoubice iz Gvajane", i tu su malo uticali Gabrijel Garsija Markes, Kortazar, Borhes to je više omaž tim ljudima koje sam čitao kao mlađi nego nešto sad moje specijalno. Magijski i fantastični realizam. Malo da budem fensi. Tu ja imam zapisane snove koje sam izmišljao, i one koje sam zaista sanjao, pa sam ih sve nekako spojio. Ali avaj evo izašao je AI, ChatGPT i više mi se ne objavljuje. Nek čitaju robote.Oni lepše pišu.
U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju.
dresirah vuka svasta...
Sent from my 2201117TY using Tapatalk
Najjače mi je kad poginem u snu, tj. pred poginućem, to sam sinoć imao. I probudim se, i osjećam se ko da sam imao RESPAWN na neku igricu. Totalno nerealan osjećaj.
Kazu ko sanja smrt, zivi mu se... e ne znam, eto imao sam respawn, pa mozda jeste... A i neki ljudi kazu da je i java zapravo samo san. Isto kao što je i san, san... Pa otuda i respawn.
U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks